Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-316/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 13. studenog 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, 4. prosinca 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj: 136-54/2006 od 31.03.2006. g. sklopljen između tužiteljice i tuženika u čl.5., a koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužiteljici DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos u visini od 752,90 €(sedamsto pedeset dva eura i devedeset centa) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2006. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 602,31 € (šesto dva eura i trideset jedan cent) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu u kojoj je navela da je kao korisnica kredita 20. ožujka 2006. s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 136 - 54/2006. Ugovorom o kreditu odobren joj je i stavljen na raspolaganje kredit u visini od 97.700,00 CHF, a isti se obvezala vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja se izračunava u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Navela je da je odredbom čl.5. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade u visini 1,25% od iznosa kredita i to prije nego joj kredit bude isplaćen. Tvrdi da o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru nije mogla pregovarati, slijedom čega je stavljena u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane. Ugovornom odredbom nisu ni navedeni iznosi koje bi bila u obvezi platiti već su joj samo kod isplate kredita kao ulazna naknada naplaćen iznos u visini od 5.672,71 kn, odnosno 752,90 EUR. Tvrdi da je temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) na taj način ugovorena naplata ulazne naknade ništetna. Traži povrat iznosa koji je platila kao ulaznu naknadu u iznosu od 752,90 EUR uz kamatu od 31. ožujka 2006. s obzirom da je u nalazu iz predmeta ovog suda broj P-669/23 navedeno da je kredit isplaćen 30. ožujka 2006. Tvrdi da je navedena ugovorna odredba koja sadrži obvezu na plaćanje naknade, dakle ugovorne odredbe unaprijed sastavljene u tipskom ugovoru o kojima nije bila dana mogućnost pregovaranja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na njenu štetu. Tvrdi da temeljem pravnog shvaćanja VSRH zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužbenim zahtjevom pod točkom I. traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena ulazna naknada, a pod točkom II. isplatu zbog primjene ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom od dana plaćanja i to primjenom odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima, te da se naloži tuženiku da joj naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljicom 20. ožujka 2006. sklopio ugovor broj 136-54/2006, te da je prilikom isplate kredita tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi. Naveo je da test poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača nije potrebno provoditi jer čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Napomenuo je da je ovdje riječ o naknadi koja predstavlja cijenu u smislu čl.84. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da naknada za obradu kredita čini cijenu tog kredita, a koja je tužiteljici bila iskazana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita ali i kroz institut efektivne kamatne stope (EKS) čime je tužiteljica primila potpunu i transparentnu informaciju o cijeni kredita. Naveo je da predmetna naknada ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti i da način na koji je predmetna odredba napisana daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu (ugovorna transparentnost). Naveo je da je predmetna odredba gramatički razumljiva i ispunjava i uvjete predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Tvrdi da je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te predstavlja cijenu usluge i da se ne provodi test nepoštenosti i da je predmetna odredba valjana i zakonita. Naveo je da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Istaknuo je kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te za uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Naveo je kako se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se između ostalog isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva, te je naveo da kroz spornu naknadu naplaćuje svoje usluge, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Nadalje je naveo da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, međutim pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihova cijena te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za nju najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora ovisila jednino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba te je naveo da tužiteljica pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i da je nejasno zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Istaknuo je kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Naveo je da predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu i da su neosnovani navodi tužiteljice da ugovorna ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova te da takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Prigovorio je i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate, navodeći da tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik prije podnošenje tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Istaknuo je prigovor zastare te naveo da razdoblje od 19 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi te da treba uzeti u obzir da objektivni rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužiteljica mogla postati svjesna eventualnih ništetnosti tih odredbi, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te da treba utvrditi da je nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja. Slijedom svega navedenoga predložio je da sud obije tužbeni zahtjev tužiteljice, te da je obveže da mu naknadi troškove postupka.

3. U podnesku od 12. rujna 2025. tužiteljica se očitovala na navode tuženika vezano za prigovor zastare i navodeći da o ulaznoj naknadi u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru nije imala mogućnosti pregovarati niti na nju nije imala utjecaja, čime je prouzročena značajna neravnoteža ugovornih strana. Obje stranke su se tijekom postupka pozivale na sudsku praksu. Napominje se da je tuženik podneskom od 7. studenoga 2025. obavijestio sud da nije u mogućnosti prisustvovati ročištu određenom za 13. studenoga 2025. i naveo da je suglasan da se isto održi u njegovoj odsutnosti. U tom podnesku je naveo da ne osporava datum naplate i visinu naplaćene predmetne naknade i zamolio je sud da tužiteljici postavi dostavljena pitanja.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu, i to Ugovor o kreditu broj: 136-54/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20.3.2006. i potvrdom o solemnizaciji (stranica 6-13 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa izrađen u predmetu broj P-669/2023 od 22.5.2025. (stranice 14-47 spisa). Saslušana je i tužiteljica kao stranka. S obzirom da tuženik nije osporavao datum naplate i visinu naplaćene naknade tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga da se provede financijsko vještačenje.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 136-54/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između pravnog prednika tuženika, odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika 20. ožujka 2006. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti datum naplate predmetne naknade. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je to bio prvi ugovor o kreditu kojega je sklopila u životu. Namjena kredita je bilo rješavanje stambenog pitanja za nju i dijete. Taj stan nije iznajmljivala niti je u istom obavljala poslovnu djelatnost. Još uvijek živi u tom stanu. Ugovor je bio unaprijed sastavljen i nije mogla utjecati na promjenu niti jedne ugovorne odredbe. Ugovor o kreditu je pročitala, ali nije imala izbora. Pitali su ju koliko joj je plaća i rekli su joj da je jedino kreditno sposobna za kredit u CHF, a da je kreditno nesposobna za kredit u EUR. Nije razumjela na što se odnosi naknada od 1,25% iznosa kredita. Nije joj bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada. Nije mogla tražiti da ona recimo iznosi 1%, odnosno tražiti izmjenu bilo koje ugovorne odredbe. Ta ugovorna odredba joj nije ni sada jasna. Može ju pročitati, ali joj nije jasna. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije računala koliki iznosi ta naknada niti je to mogla izračunati. Nije uočila tu odredbu ugovora o kreditu. Odgovorila je da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu radila u Hrvatskom telekomu u odjelu prodaje.

8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl.5. Ugovora o kreditu, kao i da pravni prednik tuženika nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna jednokratna naknada za obradu kredita i na što se uopće ta naknada odnosi.

9. Odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj je pravni prednik tuženika ovlašten prije isplate kredita odbiti od iznosa kredita jednokratne troškove obrade u visini od 1,25% od iznosa kredita, je prema stajalištu suda ništetna. Naime, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Pravni prednik tuženika je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetnu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu o pravu na naplatu jednokratne naknade za troškove obrade kredita i o istoj se nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja jednokratne naknade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, koju je njegov pravni prednik naplatio/ustegnuo od iznosa odobrenog kredita tužiteljici 30. ožujka 2006. (a što proizlazi iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za područje ekonomije, grane financije i računovodstvo Vlaste Santo-Olđa koji je po nalogu suda izradila u predmetu ovoga suda broj P-669/2023), što nije sporno među strankama. Osim što u čl. 5.( stavak 2.) Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao, niti obrazložio koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, sud je utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici naplaćeni/ustegnuti iznos po tom osnovu od 752,90 EUR (5.672,71 kn), s obzirom da je EUR uveden kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, a sve temeljem čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, sa zatraženom zateznom kamatom primjenom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je njegov pravni prednik naplatio/ustegnuo temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Naime, između stranaka u konačnici nije bilo sporno koliko i kada je tužiteljici ustegnuto, odnosno naplaćeno na ime jednokratne naknade za troškove obrade kredita ( izjava tuženika u podnesku od 7. studenoga 2025.). Na dosuđeni iznos stečen bez osnove temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate, po njezinom zahtjevu, od dana nakon što joj je navedena naknada ustegnuta, odnosno naplaćena i to sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem iste u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te ga je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonske zatezne kamate na način kako je to navedeno u izreci presude. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . Zakona o obveznim odnosima, uzimajući u obzir njezine izmjene u pojedinim razdobljima.

10. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po toj osnovi tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

11. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP- a. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, s pripadajućim PDV-om prema tbr. 46. Tarife u zatraženom iznosu od 187,50 EUR, sastava podneska od 12.9.2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 187,50 EUR sukladno tbr. 8. t.1., u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištu održanom za 13.11.2025. u iznosu od 187,50 EUR, sukladno tbr. 9. t.1. Tarife u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle za zastupanje po punomoćnici odvjetnici tužiteljici je priznato 562,50 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR sukladno Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23). Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 602,31 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. Rok za dobrovoljno ispunjenje određen je sukladno odredbi čl. 328. ZPP-a.

U Varaždinu 4. prosinca 2024.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106. a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu