Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž Ob-98/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tatjane Ledinšćak-Babić predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Renati Dozet-Daskal, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika ON, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), zastupanog po punomoćniku Karlu Radoševiću, odvjetniku u Jastrebarskom, radi isplate naknade za uskraćeno uzdržavanje, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P Ob- 118/2024-6 od 7. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda Karlovcu, poslovni broj: P Ob-118/2024-6 od 7. veljače 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da mu na ime razlike naknade za uskraćeno uzdržavanje isplati iznos od 4.857,42 EUR sa zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od po 79,63 EUR teku od posljednjeg dana u mjesecu za koji je uzdržavanje trebalo dati do isplate, te da mu naknadi troškove postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 500,00 EUR.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP-a), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu te u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao punoljetne osobe prema tuženiku kao roditelju s kojim nije stanovao, radi isplate razlike naknade za uskraćeno uzdržavanje za razdoblje njegove maloljetnosti, odnosno za razdoblje od pet godina prije tužiteljevog zaposlenja i to od kolovoza 2014. do kolovoza 2019. u iznosu od po 79,63 EUR mjesečno, odnosno ukupno 4.857,42 EUR, zbog povećanih potreba uzdržavanja u tom razdoblju.

6. Pobijanu presudu prvostupanjski sud temelji na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-1974/02-8 od 13. veljače 2003., koja je postala pravomoćna 4. lipnja 2003., utvrđeno da je tuženik otac tužitelja, kojeg je 21. veljače 2002. rodila majka KN, te je tuženik obvezan doprinositi njegovom uzdržavanju mjesečnim iznosima od po 500,00 kn počevši od dana rođenja pa nadalje sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti

- da tuženik obvezu uzdržavanja mlt. djeteta nije izvršavao, pa je majka tužitelja pokrenula ovršni postupak koji se vodio u spisu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Ovr-1582/07, ali je isti obustavljen i spis u međuvremenu poništen, dok je tužitelj temeljem navedene pravomoćne i ovršne presude pokrenuo postupak ovrhe na plaći tuženika (koji se vodi u spisu istoga suda poslovni broj: Ovr Ob-37/2022), a radi namirenja dospjelih obroka uzdržavanja za razdoblje od 21. veljače 2002. do 1. rujna 2019. u iznosu od 105.000,00 kn

- da je tužitelj u lipnju 2019. završio Prirodoslovnu školu Karlovac, te je od rujna 2019. u radnom odnosu, a punoljetan je postao 21. veljače 2020.

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je uvijek stanovao s majkom koja je o njemu vodila brigu, dok se tuženik ni na koji način nije brinuo za njega, niti je plaćao uzdržavanje, koje nije naplaćeno ni u ovršnom postupku, te protiv tuženika nije pokretan postupak radi povećanja uzdržavanja, već samo predmetni postupak radi isplate uskraćenog uzdržavanja jer iznos od 500,00 kn mjesečno određen presudom iz 2003. nije bio dostatan za njegovo uzdržavanje, naime, kada je bio učenik srednje škole za uzdržavanje mu je trebalo 1.500,00 kn mjesečno, plus oko 200,00 kn mjesečno za instrukcije iz matematike i engleskog

- da tuženik potvrđuje da nije redovito doprinosio za uzdržavanje tužitelja, te misli da nije platio uzdržavanje ni za period od 2014. do 2019., uglavnom tužitelj da nije tražio povećanje uzdržavanja, već sada traži naknadu za uskraćeno uzdržavanje, iako je o uzdržavanju odlučeno presudom iz 2003., dok što se tiče njegovih prilika navodi da je otac još dvoje djece koja su sada u dobi od 12 i 5 godina, te za dijete od 12 godina koje stanuje s majkom plaća uzdržavanje u iznosu od 1.500,00 kn mjesečno, dok mlađe dijete stanuje s njim, po zanimanju je bravar, godinama u radnom odnosu, ali zbog problema s kičmom često na bolovanju, u vlasništvu nema nekretnina ni vrijednih pokretnina, a u spornom razdoblju plaća mu je iznosila oko 4.500,00 kn mjesečno.

7. Na temelju navedenih činjenica, a imajući u vidu odredbu čl. 289. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23, dalje: ObZ-a), koja se prema shvaćanju prvostupanjskog suda odnosi na visinu obveze uzdržavanja koja uopće nije bila određena sudskom odlukom ili sporazumom, dok u konkretnom slučaju egzistira pravomoćna presuda istoga suda poslovni broj: P-1974/2002 od 13. veljače 2003. kojom je tuženik obvezan doprinositi za uzdržavanje tužitelja po 500,00 kn mjesečno od njegovog rođenja pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, čiju izmjenu radi promijenjenih okolnosti u smislu odredbe čl. 285. ObZ-a stranke nisu tražile, već tužitelj paralelno s postojećom presudom traži donošenje još jedne presude kojom bi se povećalo njegovo uzdržavanje sada kao punoljetne osobe, dakle cijeneći da je navedena pravomoćna presuda bila na snazi i u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, prvostupanjski sud prije svega iznosi stajalište da se radi o presuđenoj stvari. Osim toga, osnovanim cijeni prigovor tuženika da tužitelj nema pravo potraživati naknadu za uskraćeno uzdržavanje obzirom da je punoljetan, naime, u smislu odredbe čl. 289. st. 1. ObZ-a pravo na utuženu naknadu, prema roditelju s kojim dijete ne stanuje, da pripada samo maloljetnom, a ne i punoljetnom djetetu. Konačno, osnovanim cijeni po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja pozivajući se na odredbu čl. 289. st. 3. ObZ-a kojom je za tražbinu naknade za uskraćeno uzdržavanje propisan petogodišnji rok zastare od dana nastanka obveze, a obzirom da je predmetna tužba podnesena 16. ožujka 2023. Iz navedenih razloga, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i u cijelosti ga odbio.

8. U žalbi tužitelj navodi da se bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a sastoji u tome da prvostupanjski sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama, prvenstveno one koji se tiču visine utužene tražbine. Osim toga, ističe da je predmetni postupak pokrenuo radi isplate razlike naknade za uskraćeno uzdržavanje u iznosu od 79,63 EUR mjesečno, obzirom da mu iznos od 500,00 kn mjesečno dosuđen presudom iz 2003. nije bio dostatan za zadovoljavanje njegovih potreba, pri čemu se njegovo potraživanje odnosi na razdoblje unatrag pet godina prije zaposlenja u rujnu 2019., pa je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Također, navodi da navedenu razliku uskraćenog uzdržavanja traži za period dok je bio maloljetan, a ne punoljetan, koje pravo crpi i iz odredbe čl. 235. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, pa je zastara njegovog potraživanja počela teći tek njegovom punoljetnošću i to za svaki pojedinačni mjesec unatrag. Ističe da ukoliko bi se prihvatio stav prvostupanjskog suda da zbog toga što je punoljetan ne može tražiti uskraćeno uzdržavanje (koje traži za razdoblje kada je bio maloljetan), da bi snosio prekomjeran teret jer bi bio zakinut za sporno pravo iz razloga koji je neovisan o njegovoj volji (jer njegov zakonski zastupnik nije pokrenuo takav postupak), čime bi mu bilo povrijeđeno jedno od osnovnih ustavnih prava - pravo na uzdržavanje iz čl. 63. Ustava RH.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 346. ObZ-a, dakle pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju osnovano ukazuje tužitelj, jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili o istima postoji proturječnost, a zbog pogrešnog pravnog pristupa ni činjenično stanje nije potpuno utvrđeno.

10. Naime, predmetna tužba podnesena je radi isplate razlike naknade za uskraćeno uzdržavanje za razdoblje kada je tužitelj bio maloljetan, pa je za primjenu mjerodavna odredba čl. 289. ObZ-a kojom je u stavku 1. propisano da je roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao uzdržavanje za svoje maloljetno dijete, dužan isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje od nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe, te u stavku 2. da se smatra da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala krajem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati, a u visini koja se može odrediti prema čl. 314. istog Zakona. Stavkom 3. istog članka propisano je da tražbina djeteta iz stavka 1. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao zastarijeva za vrijeme od pet godina od dana nastanka obveze. Istovjetne odredbe u čl. 209. sadržavao je i ranije važeći Obiteljski zakon („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 5/15, dalje: ObZ/03), koji se u konkretnom slučaju također primjenjuje obzirom da tužitelj razliku naknade za uskraćeno uzdržavanje traži za razdoblje od kolovoza 2014. do kolovoza 2019.

11. Kako je dakle navedenim zakonskim odredbama propisana obveza plaćanja uzdržavanja uskraćenog maloljetnom djetetu, a tužitelj predmetnom tužbom potražuje razliku naknade za uskraćeno uzdržavanje upravo za razdoblje kada je bio maloljetan (od kolovoza 2014. do kolovoza 2019.), pri čemu nije od značaja okolnost da je tužitelj sada (kao i u trenutku podnošenja tužbe) punoljetna osoba, neosnovano je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelju pozivom na odredbu čl. 289. st. 1. ObZ-a to pravo ne pripada. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, tužitelju pravo na naknadu za uskraćeno uzdržavanje ne bi pripadalo da istu traži za razdoblje kada više nije bio maloljetan, a što ovdje nije slučaj.

12. Također, neosnovano je stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Ovo iz razloga što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-1974/2002 od 13. veljače 2003. određeno da je tuženik za uzdržavanje tužitelja dužan doprinosi iznos od 500,00 kn mjesečno od dana rođenja pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, dok tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari potražuje razliku uskraćenog uzdržavanja iznad dosuđenog iznosa od 500,00 kn mjesečno, odnosno isplatu dodatnih po 79,63 EUR mjesečno za razdoblje od kolovoza 2014. do kolovoza 2019., ističući da mu dosuđeni iznos od 500,00 kn mjesečno nije bio dostatan za zadovoljavanje njegovih potreba. Stoga prema ocjeni ovog suda ne postoji objektivni identitet predmeta spora između zahtjeva koji se ostvaruje predmetnom tužbom i onog po pravomoćnoj presudi, pa nije riječ o presuđenoj stvari zbog čega bi tužbu trebalo odbaciti (čl. 333. st. 2. ZPP-a).

13. Osnovano tužitelj u žalbi osporava i stajalište prvostupanjskog suda o zastari potraživanja. Naime, prema odredbi čl. 235. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO-a), kojom je uređen institut zastoja zastare u pogledu tražbina između određenih osoba, propisano je da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, u ovom slučaju do punoljetnosti tužitelja. Kako je tužitelj postao punoljetan 21. veljače 2020., petogodišnji rok zastare počeo je teći tek od tog dana, slijedom čega predmetno potraživanje nije u zastari. Tužiteljevo potraživanje bilo bi u zastari da je tužbu podnio po proteku roka od pet godina od njegove punoljetnosti, a što ovdje nije slučaj, budući da je tužba podnesena 16. ožujka 2023. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 5192/2019- 2 od 15. srpnja 2020.

14. Zbog pogrešnog pravnog pristupa da tužitelju jer je punoljetan ne pripada pravo zahtijevati utuženu naknadu, kao i da se radi o presuđenoj stvari i da je prigovor zastare osnovan, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio, bez da je precizno i sveobuhvatno utvrdio materijalne potrebe tužitelja i ukupne mogućnosti tuženika (njegovo imovinsko stanje, sva primanja i stvarne mogućnosti stjecanja povećane zarade, vlastite potrebe i druge zakonske obveze uzdržavanja) za cjelokupno sporno razdoblje od kolovoza 2014. do kolovoza 2019., pa je iz tog razloga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

15. Stoga je temeljem odredaba čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a u vezi čl. 346. ObZ-a valjalo prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te utvrditi sve odlučne činjenice za predmet spora, poglavito činjenice koje se tiču materijalnih potreba tužitelja i ukupnih mogućnosti tuženika za cjelokupno razdoblje od kolovoza 2014. do kolovoza 2019. U tu svrhu ponovo će saslušati stranke i izvesti druge predložene dokaze, pri čemu se prvostupanjskom sudu ukazuje da je sukladno odredbi čl. 350. ObZ-a u stvarima uzdržavanja ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, a može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku, nakon čega će izvedene dokaze analizirati i ocijeniti kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, te vodeći računa o sadržaju mjerodavnih zakonskih odredbi i razlozima ovog rješenja, donijeti odluku o visini uskraćenog uzdržavanja tužitelja za sporno razdoblje. Novom odlukom ujedno će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Varaždin, 4. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Ledinšćak-Babić