Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-35/2022-23
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Zlatane Bihar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŽĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženice Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici MŽ, Sanja Porobija i Margita Kiš Kapetanović, odvjetnici u odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-206/2020-63 od 27. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 206/2020-63 od 27. listopada 2021. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
"I Utvrđuje se ništavim Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu, br. ugovora 3203764120/04, kreditna partija 7102462440, sklopljen 12. studenoga 2004. između tužitelja MŽĐ i tuženika Zagrebačke banke d.d., te isti gubi učinak u odnosu na tužitelja.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."
2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu izjavila je tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., - dalje: ZPP), dakle zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbenim navodima ukazuje da sud nije proveo "test nepoštenosti", da se na ovaj postupak ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, da je trebalo dokazati da je u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže između stranaka ugovora jer da je kamata neznatno rasla, da je ugovor o kreditu otkazan zbog tužiteljeva neispunjenja obveza (vraćanja kredita). Nadalje tuženica osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da bi predmetni ugovor o kreditu bio ništetan u cijelosti i ukazuje kako ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora. Predlaže žalbu usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, dakle pobijanu presudu preinačiti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, dakle pobijanu presudu ukinuti. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem ponavlja tijekom postupka već iznesene navode u brojnim podnescima, a kojima u ovom stadiju postupka ukazuje da je žalba tuženice neosnovana te predlaže istu odbiti.
4. Žalba tuženice je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju tuženica žalbom ukazuje. Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da izreka pobijane presude nije jasna i razumljiva jer se u prvom dijelu izreke predmetni ugovor o kreditu utvrđuje ništetnim u cijelosti, a potom se utvrđuje da isti gubi pravni učinak u odnosu na tužitelja. Ako je utvrđeno da je ugovor ništetan u cijelosti, on je ništetan od početka, a pravne posljedice njegove ništetnosti se odnose na obje strane ugovora, dok utvrđenje da ugovor gubi učinak prema jednoj strani ugovora ukazuje da se zapravo traži poništenje ugovora. Nadalje prvostupanjski sud za svoju odluku da je predmetni ugovor o kreditu ništav, nije dao jasne, valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, razlozi koje prvostupanjski sud daje su nejasni i suprotni stanju spisa, a zbog čega se pobijana presuda i ne može ispitati. To što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama posljedica je pogrešnog pravnog stava prvostupanjskog suda kako je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelost, ali i toga što prvostupanjski sud za odlučivanje o zahtjevu tužitelja nije utvrdio sve odlučne činjenice.
6. Tužitelj tužbenim zahtjevom, kako ga je postavio u tužbi, traži da se ništetnim utvrdi Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu, broj ugovora 3203764120/04, kreditna partija 7102462440, sklopljen 12. studenog 2004. između tužitelja i tuženice, te da isti gubi pravni učinak u odnosu na tužitelja, podredno da se utvrdi ništetnim članak 2. navedenog ugovora o kreditu, podredno da se utvrdi ništetnim članak 2. stavak 1. i 2. navedenog ugovora o kreditu.
6.1. Napominje se da tužitelj tako postavljeni tužbeni zahtjev nije izmijenio tijekom postupka, pa ni brojnim podnescima - nadopunama tužbe i "integralnim verzijama tužbe" kako ih tužitelj naziva.
6.2. Dakle, tužitelj je sukladno članku 188. stavak 2. ZPP postavio alternativni tužbeni zahtjev.
7. Prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pozivajući se sukladno članku 502.c ZPP na direktan učinak utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koje su donesene provodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na ovaj spor i vezanost suda pravnim utvrđenjima iz tih odluka. Navedenim odlukama je utvrđeno da je ovdje tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 3. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
8. Napominje se da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku kolektivne zaštite vodio spor koji se ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa, jer je valuta obveze iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora izražena u eurima, a ne u švicarskim francima (CHF). Stoga su osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje da se tužitelj, a ni sud ne mogu pozivati na utvrđenja donesena u postupku kolektivne zaštite iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/20212 (takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023.).
9. U povezanosti s navedenim, iako je ugovor o kreditu sklopljen u valuti euro, tužitelju kao potrošaču je u ovoj parnici dopušteno dokazivati da je ugovor o kreditu, odnosno njegove pojedine odredbe ništetne jer su nepoštene.
10. Obzirom na pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda da je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/20212 donesene u kolektivnom sporu, u ovom predmetu tijekom postupka prvostupanjski sud nije proveo "test nepoštenosti" na što osnovano tuženica žalbenim navodima ukazuje. Naime, da bi se radilo o nepoštenom ugovoru, odnosno nepoštenim odredbama ugovora nije dovoljno da je ugovor o kreditu u cjelini bio, odnosno da su pojedine njegove odredbe, u trenutku pregovaranja bile gramatički jasne potrošaču, nije dovoljno da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao što nije dovoljno ni da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom (tipskom) ugovoru što bi ukazivalo na to da se o svim/pojedinim odredbama toga ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Potrebno je da ugovor u cjelini odnosno ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica je tijekom postupka, a koje navode ponavlja i u žalbi, ukazivala upravo na činjenicu da, iako je u razdoblju vraćanja kredita dolazilo do promjene kamatne stope, ta promjena kamatne stope, odnosno porast kamatne stope bio neznatan, kao i da porast kamatnih stopa nije doveo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Te navode tuženice, kao ni dokaze koje je na te okolnosti tuženica predložila, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, kao što u obzir nije uzeo ni navode tuženice kako se kamata prve tri godine vraćanja kredita nije mijenjala pa ni povećavala, čime je i rata kredita koju je tužitelj trebao plaćati bila nepromijenjena.
11. Stoga je osnovan žalbeni prigovor da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno.
12. Suprotno žalbenim navodima tuženice, iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud na prijedlog tuženice obavijestio tvrtku SVEA EKONOMI d.o.o. da je pred njim u tijeku parnični postupak između stranaka, međutim navedena tvrtka nije prijavila svoje miješanje u parnicu. Činjenica da je tuženica predmetni ugovor o kreditu otkazala jer tužitelj nije uredno plaćao rate kredita, kao i da je svoje potraživanje ustupila APS Delta s.r.o. koje ga je potom ustupilo SVEA EKONIMI d.o.o. ne utječe na pasivnu legitimaciju tuženice odnosno ne znači da tuženica u ovom predmetu nije pasivno legitimirana. Naime, tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu odnosno njegovih odredbi, a za to su aktivno i pasivno legitimirane stranke ugovora.
13. Osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, a po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nejasni su razlozi koje za taj zaključak daje prvostupanjski sud.
14. Stav je ovog drugostupanjskog suda da ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope (i valutne klauzule) nepoštene i ništetne, može opstati na temelju odredaba članka 324. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, te da zapreke za to ne postoje niti u Zakonu o zaštiti potrošača (takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-259/2022 i Rev-1201/2024).
14.1. Za odlučivanje o ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti isključivo je mjerodavno pravo Republike Hrvatske, a to znači, nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" , broj: 96/03., odnosno, "Narodne novine", broj 79/07., dalje: ZZP). Tužitelj u tužbi i tijekom postupka iznosi shvaćanje da su ništetne odredbe ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati, te da je prema članku 322. stavku 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenoga pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenome slučaju ne propisuje što drugo. Međutim, ukazuje se da je člankom 324. ZOO propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (stavak 1.) te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2.). Nadalje člankom 1021. ZOO Ugovor o kreditu definiran je kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stav je ovog drugostupanjskog suda da se ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (pa i eventualna ništetnost te odredbe predmetnog ugovora o kreditu) ne odnosi na bitne sastojke ugovora o kreditu kako su oni propisani člankom 1021. i člankom 1022. stavkom 2. ZOO (iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita). Pri tome nije odlučno to što su one ugovorne odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa, odnosno njena promjenjivost (te valutna klauzula), vezane za uvjete vraćanja kredita kao jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. To stoga što je ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskome iznosu kojeg je tuženica isplatila tužitelju kao korisniku kredita.
14.2. Ukoliko su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu doista ništetne, uz napomenu da u dosadašnjem tijeku postupka to nije utvrđeno na nedvojben način, onda bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe što bi značilo da unatoč tome predmetni ugovor o kreditu može opstati sukladno članku 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO. Pobijana presuda nema razloga o tome zašto prvostupanjski sud smatra da sporni ugovor o kreditu ne može ostati na snazi bez ništetne odredbe, kao ugovor o kreditu uz kamatnu stopu koja je u ugovoru o kreditu navedena (9,5% godišnje), dakle zapravo uz fiksnu kamatnu stopu.
14.3. Napominje se, pa i bez obzira što odluka donesena u kolektivnom sporu nema obvezujući učinak u ovom postupku, da ni tužbom koju je u kolektivnom sporu podnijela udruga Potrošač nije tražena ništetnost cijelog ugovora o kreditu, a nakon pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu donesene su mnoge presude kojima su prihvaćeni zahtjevi korisnika kredita za isplatu koje se temelje na shvaćanju da sporni ugovori o kreditu ostaju na snazi bez ništetnih odredbi.
15. Iz spisa proizlazi da tužitelj tijekom postupka navodima iz svojih brojnih podnesaka ukazuje na odluke Suda Europske unije, između ostalih i na odluku u predmetu C-118/17 (GŽ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Međutim, a prema stavu iznesenom i u odluci Rev-259/22, te odluke nisu mjerodavni izvor prava u konkretnom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu Direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993., dok predmetni ugovor nije u dosegu navedene Direktive jer je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Hrvatski sudovi obvezni su tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije (tako i pravni stav u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).
16. U navedenoj presudi toga Suda C-118/17, izraženo je shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti tako: da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnome postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; - da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnome riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe; - da su, dakle, u skladu s navedenom Direktivom odredbe nacionalnoga zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnima ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala, a nisu s njom u skladu odredbe nacionalnoga zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnima ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Dakle, Sud Europske unije nije izrazio shvaćanje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli (može se primijeniti i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) glavni predmet ugovora i da održavanje takvoga ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnome sastojku ugovora. Takvo shvaćanje je izraženo i u presudama broj C-96/16, C-94/17, C-932/19, C-19/20, prema kojima je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača, uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu.
17. Slijedom svega navedenog, upitna je pravilna primjena materijalnog prava.
18. Stoga je temeljem članka 369. stavak 1. ZPP žalbu tuženice valjalo uvažiti i pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a u povezanosti s navedenim valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.
19. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ispraviti sve na što je ukazano ovim rješenjem, provesti će test nepoštenosti u odnosu na predmetni ugovor o kreditu, kako ugovora u cjelini tako i članka 2. toga ugovora, a potom će donijeti odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, vodeći računa da se radi o alternativnom zahtjevu.
20. Temeljem članka 166. ZPP o zahtjevu tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.
U Sisku, 4. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Alenka Lešić
