REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Posl. br. Pn-117/2024-74
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika DURAN d.d. Pula, Mažuranićeva 3, zastupanom po punomoćnici Biserki Radolović, odvjetnici iz Pule, radi naknade štete, nakon zaključene glavne rasprave dana 13. listopada 2025. godine održane u prisutnosti punomoćnice tužitelja Svjetlane Vitasović, odvjetnice iz Pule i punomoćnice tuženika Biserke Radolović, odvjetnice iz Pule, te presude objavljene dana 04. prosinca 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku DURAN d.d., Mažuranićeva 1, Pula, OIB: 58707126850, isplatiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, iznos od 16.808,04 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.04.2020. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, iznos od 16.926,72 kuna/2.246,56 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19.08.2020. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, kao i iznos od 40.325,74 kuna/5.352,15 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.09.2021. godine (dana povišenja tužbenog zahtjeva) do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.400,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 04. prosinca 2025. pa do isplate, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da se dana 02.07.2006. dogodila povreda na radu osiguraniku tužitelja kod tuženika na način kako to proizlazi iz Prijave o ozljedi na radu od 03.07.2006., kada je osiguranik tužitelja odnosno radnik tuženika ŠA zadobio teže tjelesne ozljede. Pravomoćnim rješenjem broj:116109 od 09.02.2009. osiguraniku ĆA, kod kojeg je zbog povrede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato je počevši od 22.09.2008. pravo na invalidsku mirovinu, kako to proizlazi iz obrazloženja toga rješenja, a iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka tužitelja broj dnevnika I-1075/08 od 22.09.2008. i Stručnog povjerenstva za reviziju (III. vijeće, broj dnevnika 298 od 07.10.2008.) proizlazi da je kod osiguranika nastala invalidnost uzrokovana ozljedom na radu, štetnim događajem iz toč. I tužbe. Nadalje navodi da je tuženik za ranija obračunska razdoblja od 04.03.2009. do 30.09.2014. izmirivao obveze na ime naknade štete tužitelja prema Odštetnom zahtjevu od 30.09.2009. i sklopljenoj Izvansudskoj nagodbi od 10.03.2010. s tuženikom (sukladno odredbi čl. 160. st. 3. ZOMO / pojedino davanje). Za daljnja obračunska razdoblja od 01.10.2014. do 30.09.2015. i od 01.10.2015. do 30.06.2018. provedeni su parnični postupci kod Trgovačkog suda u Pazinu u kojima su donijete pravomoćne presude posl. br. 12 P-1676/15 i 15 P-257/18 prema kojima je tuženik namirio dužne tražbine. Tuženik je nadalje u izvansudskom postupku namirio tražbinu za obračunsko razdoblje od 01.07.2018. do 30.06.2019. dana 29.01.2019. i 12.12.2019. godine. Tuženiku su prema Izvansudskoj nagodbi od 10.03.2010. dostavljeni poziv za namirenje obveze na ime štete od 13.03.2020. i 28.07.2020. na ime daljnje naknade štete za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. i od 01.01.2020. do 30.06.2020. koja prema obračunu isplata na teret HZMO od 12.02.2020. iznosi 16.808,04 kuna i Obračunu isplata na teret HZMO 28.07.2020. iznosi 16.926,72 kuna odnosno ukupno iznos od 33.734,76 kuna. Tuženik je dostavio očitovanja zaprimljena dana 08.04.2020. i dana 24.08.2020. u kojima navodi da se tuženik kao poslodavac ne drži odgovornim za štetni događaj iz točke I tužbe budući da smatra da je poduzeo sve propisane mjere zaštite na radu. Smatra da je tuženik dužan temeljem odredbe čl. 161. do 170. ZOMO (NN br. 157/13) i čl. 41. ZIDZOMO (NN br. 115/18) namiriti tužitelju utuženi iznos od 33.734,76 kuna pa predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci. Konačno uređuje tužbeni zahtjev podneskom od 01.09.2021. (list 167 spisa).
2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbene navode, osporava osnov i visinu utužene tražbine u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da ne postoji odgovornost tuženika za štetu, niti tužitelj dokazuje ijednu pretpostavku za naknadu štete. Odredbom članka 162. st. 1 Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 -102/19) propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje ili gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Stavkom 3. istoga članka propisano je da za štetu iz stavka 1. odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere zaštite građana. Slijedom navedenog, na tužitelju da je teret dokaza postojanja štetne radnje tuženika (tj. nepoduzimanje mjera zaštite na radu od strane poslodavca), kao i uzročno-posljedične veze između štetne radnje i nastale štete (tj. da je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu), obzirom da o tome ovisi ostvarenje njegovog prava na naknadu štete prema tuženiku. Navedeno vrijedi tim više ako se ima u vidu stajalište Ustavnog suda iz odluke broj U- I-856/16 od 07.02.2017. glede prava HZMO-a na naknadu štete u kojoj je istaknuto da je osim toga, HZMO u svakom slučaju dužan dokazati da je šteta nastala (primjerice, da je nekome priznato novčano davanje iz mirovinskog osiguranja), visinu te štete (iznos davanja i trajanje obveze na isplatu, te eventualne troškove) i uzročno- posljedičnu vezu. Stoga ni u sudskom postupku za naknadu štete HZMO da nije ni na koji način privilegiran. Slijedom navedenog da ne postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu, niti tužitelj istu dokazuje. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka istaknuo da neće postojati odgovornost poslodavca za štetu ukoliko je poslodavac poduzeo mjere zaštite na radu (Rev-x 545/2012 od 03.04.2013., Rev-x 218/2018 od 24.10.2018.). Također, Visoki trgovački sud je zauzeo shvaćanje da poslodavac nije odgovoran HZMO-u za štetu ukoliko iz prijave ozljede na radu, iskaza svjedoka i zapisnika o inspekcijskom nadzoru proizlazi da je poslodavac proveo mjere zaštite na radu (Pž 7729/2018 od 27.08.2019.). U smislu navedenog, tuženik ističe kako iz relevantne dokumentacije, sastavljene povodom ozljede osiguranika tužitelja 2006., neprijeporno proizlazi da je tuženik poduzeo mjere zaštite na radu te da postupanje tuženika nije ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom nastalom tužitelju. Naime, iz Prijave o ozljedi na radu od 3.7.2006. te Zapisnika o utvrđivanju- ispitivanju nezgode na radu od 2.7.2006. jasno da proizlazi da je radnik bio osposobljen, obučen i zdravstveno sposoban za rad, da je na istom radnom mjestu proveo više od 30 godina, te da je do ozljede na radu došlo u tijeku redovnog radnog vremena zbog gubitka svijesti osiguranika, a ne zbog propusta u mjerama zaštite na radu. Nadalje, iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 4.7.2006. da proizlazi da je ozlijeđeni bio osposobljen za rad na siguran način, da je imao valjano uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, da je nosio osobna zaštitna sredstva, a da je do ozljeđivanja radnika došlo na način da mu je u jednom trenutku pozlilo uslijed čega je pao na betonski pod, što je radnik dvaput potvrdio u izjavama rukovoditelju i referentu zaštite na radu. Istom javnom ispravom je utvrđeno da je uzrok ozljede bilo subjektivno stanje radnika, da propusti u primjeni mjera zaštite na radu nisu utvrđeni. Slijedom navedenog, ne postoje propusti tuženika u poduzimanju mjera zaštite na radu, ne postoji uzročno-posljedična veza između navodnih propusta tuženika i ozljede osiguranika, pa stoga ni odgovornost tuženika tužitelju za štetu. Nadalje, tuženik osporava i uzročno-posljedičnu vezu između zadobivenih ozljeda kod osiguranika tužitelja, utvrđene nesposobnosti za rad i stvarne štete koja nastaje tužitelju. Tužitelj navodnu štetu temelji na obračunima koje je jednostrano sastavio, odnosno na ispravama i odlukama koje su donesene u postupcima u kojima nije sudjelovao tuženik (unatoč stavu Ustavnog suda da HZMO u pogledu tereta dokaza nije ni u čemu privilegiran). Posebice se to odnosi na visinu utužene štete, obzirom da tužitelj zahtijeva naknadu punih iznosa isplaćene invalidske mirovine, iako nije sporno da osiguranik tužitelja ima preko 65 godina (rođen **.**.1954.), više od 35 godina efektivnog radnog staža i uplaćenih doprinosa, te stoga ispunjava sve uvjete za starosnu mirovinu. Stoga, iznos „stvarne štete“ može predstavljati isključivo eventualna razlika između visine priznate invalidske mirovine te starosne mirovine koju bi ostvario osiguranik tužitelja prema godinama radnog staža i uplaćenim doprinosima. Sve ostalo nadilazi pojam „stvarne štete“ kao i načelo zabrane obogaćenja, sukladno kojem se oštećenome može dosuditi samo naknada u okviru onoga koliko je potrebno da mu se materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (arg. ex. čl. 1090. ZOO/05). Dakle, kad bi i postojao (što ne postoji) propust tuženika te kad bi isti bio u uzročno-posljedičnoj vezi sa navodnom štetom (invalidskom mirovinom), osiguranik tužitelja bi temeljem uplaćenih doprinosa sada već ostvario pravo na starosnu mirovinu, koju bi mu tužitelj po redovnom tijeku stvari – da nije bilo štetnog događaja - bio dužan isplaćivati. U trenutku ostvarenja prava na starosnu mirovinu došlo je stoga, u svakom slučaju, do prekida uzročno- posljedične veze između navodnog propusta poslodavca i isplata koje je dužan isplatiti tužitelj, barem u onom dijelu u kojem bi starosna mirovina pokrivala iznos invalidske mirovine (čl. 161 st. 2 u vezi s čl. 162 st. 3 ZOMO). U suprotnom, proizlazilo bi da je tuženik kao poslodavac godinama uplaćivao doprinose za osiguranika tužitelja (radnika), te da bi bez obzira na to bio dužan nadoknađivati i puni iznos invalidskih mirovina, iako je osiguranik u međuvremenu stekao pravo na starosnu mirovinu. Kad bi takvo tumačenje uopće bilo moguće, tuženik ističe prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja sa iznosom doprinosa koje je uplatio na ime osiguranika ŠA, koji iznos se može utvrditi u okviru predloženog financijskog vještačenja, odnosno pribavom podataka od HZMO-a o doprinosima koje je tuženik uplatio za osiguranika tijekom trajanja radnog odnosa. Konačno, tuženik osporava primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 i 115/18) kao nemjerodavnog za pravni odnos između tužitelja i tuženika, na koji se ima primijeniti ranije važeći Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 -35/08). Naime, ozljeda kod osiguranika tužitelja dogodila se 2006. godine, a rješenje o invalidskoj mirovini za osiguranika doneseno je i postalo pravomoćno 2009. godine, pa je navodna šteta bila i mogla biti poznata tužitelju još 2009. godine. Naime, šteta koja je nastala tužitelju ima svojstvo tzv. buduće predvidive štete, glede koje pravni odnos nastaje onog trenutka kada se mogu u cjelini sagledati štetne posljedice određene štetne radnje, što se u predmetnom slučaju dogodilo najkasnije u trenutku pravomoćnosti rješenja tužitelja o invalidskoj mirovini (2009. godine), kada je tužitelj mogao sagledati svu buduću štetu koju bi mu uzrokovao tuženik. Tome u prilog govori i odredba članka 160. st. 3 i 4 tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 i dr.) – jednako kao i odredba članka 161. st. 3 i 4 danas važećeg ZOMO – sukladno kojima se buduća šteta nastala HZMO-u na ime novčanih davanja mogla odrediti i naplatiti u kapitaliziranom iznosu. Takvo stajalište dijeli i relevantna sudska praksa (npr. Revr 1554/11), sukladno kojoj se kod naknade štete vezane uz prava iz mirovinskog osiguranja, radi o budućoj imovinskoj šteti koja nastaje pravomoćnošću rješenja o priznanju mirovine HZMO-a i koja se od tog trenutka može sagledati kao cjelina - oštećenik tada saznaje za štetu te od tog trenutka pravo na naknadu dospijeva i teku zastarni rokovi za naknadu štete (vidi Š., Naknada buduće štete, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, v. 39 br. 1, 467-488 (2015), str. 482 i 486). Slijedom navedenog, navedeno se ima primijeniti i na slučaj tuženika (HZMO), koji je od trenutka pravomoćnosti rješenja od 09.02.2009. znao i mogao znati za štetu odnosno štetne posljedice, mogao je kapitalizirati štetu, te je stoga tada i nastao pravni odnos s tuženikom u pogledu navodne štete na koji se primjenjuje tada mjerodavno pravo. Svako drugačije tumačenje neosnovano bi pogodovalo HZMO-u naspram privatnopravnih subjekata na čije tražbine sudska praksa primjenjuje upravo gore navedena stajališta, te bi proturječilo osnovnim ustavnim načelom zabrane povratnog djelovanja zakona (čl. 90. Ustava), kao i stečenim pravima tuženika i njegovim legitimnim očekivanjima. Pritom je dovoljno zamisliti situaciju da je tuženik s privatnim osigurateljem ugovorio policu osiguranja od odgovornosti s izračunom premije i odgovarajućeg pokrića prema tada važećim propisima, da bi nakon toga preko noći, izmjenama zakona, pravo HZMO-a na naknadu štete bilo višestruko povišeno. Naime, člankom 160. mjerodavnog Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 – 35/08) bilo je propisano da naknada štete čiju isplatu HZMO ima pravo zahtijevati obuhvaća novčana davanja na ime isplaćenih mirovina u razmjernoj (a ne punoj) svoti, prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, potrebnih za stjecanje prava na punu korisnu mirovinu. Slijedom navedenog, kad bi se i moglo raspravljati o visini štete, iznos koji bi mogao potraživati tužitelj je upravo iznos definiran u citiranim odredbama ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne puni iznosi isplaćenih invalidskih mirovina, kako to utužuje tužitelj. Sve navedeno se na odgovarajući način primjenjuje i na istaknuti prigovor zastare. Naime, i člankom 166. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 i dr.) i člankom 165. trenutno važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 i dr.) propisano je da potraživanja naknade štete u korist Zavoda zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, koji počinju teći od konačnosti/pravomoćnosti rješenja kojim je osiguraniku priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Člankom 230. Zakona o obveznim odnosima propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva u subjektivnom roku od 3 godine, a u svakom slučaju u objektivnom roku od 5 godina. Pritom se, sukladno citiranoj sudskoj praksi, kod naknade štete iz mirovinskih prava radi o predvidivoj budućoj šteti za koju rok zastare iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima počinje teći najkasnije pravomoćnošću rješenja o isplati mirovinske naknade. Zastara se, sukladno člancima 240. i 241. Zakon o obveznim odnosima, može prekinuti priznanjem duga ili podnošenjem tužbe. S time da, ako je tužba podnesena nakon nastupa zastare, zastara se ne prekida obzirom da je već nastupila. Također, priznanje duga mora se odnositi kako na osnovu tako i na visinu tražbine, dok se tužbom zastara prekida samo u odnosu na utuženu činjeničnu osnovu i visinu. Stoga, obzirom da tuženik nikada nije priznao pravo tužitelja na tražbinu u punom iznosu isplaćenih invalidskih mirovina, a tužitelj nije do nastupa zastare (tri odnosno pet godina od pravomoćnosti rješenja od 9.2.2009.) nikada utužio pune iznose mirovina, već su se priznanja i utuženja odnosila isključivo na razmjeran obračun isplaćenih naknada sukladno tada važećim propisima, to proizlazi da je prvo utuženje tužitelja u odnosu na puni iznos isplaćenih mirovina (tužba od 5.11.2015. u parnici kod Trgovačkog suda u Pazinu broj P-1676/15) izvršeno po isteku zastarnih rokova iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima, tj. nakon što je taj dio potraživanja („stvarne štete“) tužitelja već bio u zastari. Pritom se ističe da zakonodavac (država) ne može jednostrano poništavati učinke nastupljene zastare - izmjenom propisa, tj. drugačijim propisivanjem opsega „stvarne štete“ u korist pravnih subjekata čijih je osnivač. Takvo postupanje bilo bi, ponavljamo, protivno načelu stečenih prava i legitimnih očekivanja, te ustavnom načelu zabrane povratnog djelovanja zakona. Starija sudska praksa u vezi određivanja mjerodavnog Zakona o mirovinskom osiguranju, na koju se pozivaju trgovački sudovi u presudama koje je uz tužbu priložio tužitelj, nije primjenjiva na konkretan spor, obzirom da se u predmetima u kojima su takvi stavovi zauzeti radilo o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Slijedom svega navedenog, a posebice imajući u vidu da ne postoji odgovornost tuženika za štetu budući da je poduzeo odgovarajuće mjere zaštite na radu, niti bi eventualan propust bio u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koja je nastala tužitelju, što proizlazi već iz same dokumentacije, to tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi parnični trošak.
3. Presudom Naslovnog suda posl. broj Pn-150/2020 od 2. veljače 2024., u točci I izreke u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, dok je u točci II izreke naloženo tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak. Odlukom Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-1335/2024 od 14. studenog 2024. ukinuta je navedena presuda Naslovnog suda te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. U dokaznom postupku je izvršen uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 4-14), prijavu o ozljedi na radu (list 15-18), dopis i izvansudsku nagodbu (list 30- 33), odluku Trgovačkog suda u P-1676/15 od 03.05.208. i P-257/18 od 21.08.2019. (list 34-47), dopise, potvrdu i ostalu dokumentaciju (list 48-71), prijavu o ozljedi na radu, zapisnike (list 82-93), dopis, sudske odluke (list 101-144), podatke i račune (list 168- 175), proveden je doka saslušanjem svjedoka OA i LA (list 182- 186), izvršen je uvid u dokumentaciju (list 177-178), podatke (list 190), izvadak (list 194), u zapisnik, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠA (list 198- 199), provedeno je vještačenje po vještaku Mauru Ukušića (list 209-216), kao i dopuna (list 230-232), proveden je dokaz saslušanjem vještaka Maura Ukušić (list 248-250), izvršen je uvid u fotografiju (list 295 i 297), dodatno je saslušan svjedok ŠA (list 302 i 303), proveden je dokaz ponovnim saslušanjem vještaka Maura Ukušića (list 311), saslušan je svjedok KA, izvršen je uvid u spis HZMO-a koji prileži ovome spisu te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.
5. Temeljem ovako provedenog postupka sud tužbeni zahtjev nalazi u cijelosti neosnovanim.
6. Između stranaka nije sporno da se 02.07.2006. dogodila ozljeda na radu osiguraniku tužitelja ĆA na radu kod tuženika. Nije sporno niti da je pravomoćnim rješenjem broj 116109 od 09.02.2009. osiguraniku tužitelja ĆA određena invalidska imovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 22.09.2008.i kod kojeg osiguranika prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka tužitelja broj dnevnika I-1075/08 od 22.09.2008. i Stručnog povjerenstva za reviziju (III. vijeće broj dnevnika298 od 07.10.2008) proizlazi da je zbog ozljede na radu nastupila kod osiguranika tužitelja invalidnost uzrokovane ozljedom na radu, a sve temeljem događaja od 02.07.2006. Nije sporno ni da je tuženik prema tužitelju vršio plaćanja kako to proizlazi iz vansudske nagodbe od 10.03.2010.(list 32 i 33), presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1676/2015 i P-257/2018 (listovi 34 do 47).
7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva tužitelja odnosno da li je tuženik dužan nadoknađivati tužitelju iznose koje je ovaj plaćao svom osiguraniku ĆA u utuženom razdoblju, kao i visina istoga. Sporna je i pitanje zastare istaknuto po tuženiku.
8. Svjedok OA u svo iskazu navodi da je radio kod prednika tuženika, tada da se zvao ŽA, i to na radnom mjestu elektrotopioc a kad mu se ukazuje na osobu imena SA navodi da je isti bio njegov pomoćnik. Zna da se desio štetni događaj i od toga sigurno da ima više od 10 godina, ne zna točan datum, ali se sjeća da je bio vikend. Radili su uobičajene poslove i u jednom trenutku se desilo to da se začepila cijev kroz koju idu užarene staklene kugle. To da je trebalo hitno riješiti. Uobičajena je procedura kad se tako nešto desi da se ode kod svake cijevi, ovisi koja je zacijepljena, i da se nastoji riješiti problem na način da se zalije to staklo sa vodom da pukne i onda da se sa pajserima udara po staklu dok to ne ode u bazen. Naime ta cijev da je od vrha odrezana tako da se može doći do vrha i svjedok da je upravo na taj način i postupao. Dakle da je on taj način postupao i taj dan a na upit suda gdje je bio SA taj dan i što je on radio svjedok navodi da je on bio sa jedne strane cijevi a poklopac je bio sa druge strane cijevi te da ne može sada reći gdje je SA ostao. Svjedok da je napravo upravo to što je rekao da je procedura, dakle zalio cijev, odštopao, spustio se dolje i vidio da SA leži kod te cijevi i da je isti bio je pri svijesti. Na upit suda gdje se oštećenik nalazio u vrijeme dok je on, kako navodi pokušavao riješiti problem odčepljenja cijevi, navodi da ne zna ali da je on bio u radnom procesu pola metra od SA. Na daljnji upit da li je SA dao nekakav nalog da ide sa njim i da nešto odradi ili da stoji i čeka navodi da se toga ne sjeća. Ne zna da li je SA bio sa njim u kabini ili da mu je trubio da dođe stvarno da se ne sjeća. Dalje navodi da nije uoćio da bi SA nešto pogrešno u tom trenutku odradio, to da je posao koji se odrađuje u trenutku i gdje je potrebna reakcija. Kad je shvatio da SA leži da je zvao poslovođu i da su stavili SA na bok, te misli da je netko zvao hitnu i zaštitu na radu. Hitna da je došla, stavili su SA na nosila i odvezli. On da nije u tom trenutku primijetio nekakva vidljiva oštećenja odnosno ozljede kod SA. Koliko se sjeća došao je do svijesti kada je došla hitna. U razgovoru sa oštećenim da je shvatio, jer da mu je SA to rekao, da se on navodno poskliznuo po škalama jer se htio spustiti dolje. Ništa osim toga da mu SA nije rekao. Prije i poslije toga da nije bilo takvih slučajeva, naime to što se desilo toga dana to da se začepi cijev nije nešto neuobičajeno, to se zna dešavati, ali nije bilo sličnih situacija. Na upit navodi da je podest na kojem su stajali bio željezni i to 2m širine i 1,5m dužine. Inače taj podest da nije imao zaštitnu ogradu, a ne zna da li ima sada jer da više od 10 godina nije tamo. Inače to da je uvijek mokro jer to zalijevaju vodom. Od radne obuće i odjeće da su imali odijelo i cipele primjerice on da je imao gumene jer da ih je morao imati zbog rada sa strujom a da li ih je oštećeni imao to ne zna. Škale koje je spominjao da se oštećeni spuštao njima da nisu imale zaštitnu ogradu a pojašnjava da takva ljestva ili ti škala je zapravo od gazišta da ima cijev koja je metalna, napominje da je tu uvijek vode da je klizavo. Te škale odnosno te prečke na škalama da su valjkaste. Nisu imali na raspolaganju uže kao zaštitu (uže za vezivanje kao zaštitu od pada), to da im nitko nikad nije nudio niti da su to koristili. Na upit navodi da nije bio na licu mjesta kada je izašao inspektor zaštite na radu. Na ukazivanje da se navodi da je inspektor zaštite na radu u svom zapisniku naveo da postoji sa strane zaštitna ograda svjedok navodi da koliko se sjeća toga da nije bilo. Misli da se nešto dorađivalo no ne zna što. Naime on da je nešto vidio da su dograđivali, neke lojtre. Na daljnji navodi da je nakon događaja bilo situacija da se začepila cijev ništa da se nije odrađivalo drugačije nego u vrijeme štetnog događaja ali poslije da je bila zaštitna cijev iza leđa da čovjek na može pasti, kao mreža. Siguran je da prije toga nije bilo nikakve zaštite. Kao što je rekao kad je SA našao on je bio već na tlu, dole, na boku čak više na prsima. Na upit koliko su široke te stepenice na tom podestu navodi da nisu jako široke. Navodi da je to baš toliko široko da svatko stane. Kada priča o tome onda misli da je to po njegovoj procjeni 2m širine i 1,5m dužine.
9. Svjedok VA navodi da o predmetnom događaju ne može detaljno iskazivati, u smislu kako se desio štetni događaj, jer da nije bio prisutan niti vidio isti, te misli da toga dana nije niti bio na poslu. Osim toga da je prošlo i dosta vremena od tada i teško mu se prisjetiti bilo kakvih detalja ali poznato mu je da se oštećeni ozlijedio. Svjedok koji je prije saslušan da je bio voditelj peći a SA da je bio njemu pomoćnik i njemu da je zapravo bio nadređen voditelj. Ostalo mu je u sjećanju samo to da je on pao i to valjda na leđa jer se spuštao po škalama. Na upit da li može to opisati kako izgleda i kakve su to škale, navodi da u toj firmi i u tom pogonu ima jako puno takvih vrsta stepenica, a da li je on pao zato što se poskliznuo ili mu je došlo slabo to da ne zna. Dalje navodi da je moguće nešto i napisao u izvještaju ali što je napisao da se ne sjeća. Pojašnjava sudu da je to radno mjesto bilo takvo da je na katu jedna peć u kojoj se topi staklo, a radno mjesto od oštećenog da je bilo oko te peći a i ispod na podestu, pojednostavljeno njegov posao da je bio da sortira i kupi ostatke tog stakla ili ako bi se nešto blokiralo da čisti traku ali to da su sve bili pomoćni poslovi. To da su dosta specifični uvjeti rada pa na upit suda navodi da ne može odrediti pod kojim temperaturama se tu radi, ali sigurno nešto višim od uobičajenih. Rekao je čak da je više problem buka, vršila su se i mjerenja i na razini buke i na razini temperature tako da su nastojali biti u standardima. Inače radnici na radnom mjestu kao što je bio SA da imaju propisanu radnu odjeću, cipele radne sa kapicom, kacigu, sve ono što se propisuje propisima o zaštiti na radu. Na daljnji upit da li su te stepenice kojima su se bili primoreni nekada spuštati skliske, i izložene nekakvim tekućinama, navodi da zna biti vode, to da je jednostavno pogon. Svi zaposlenici da su testirani za rad na siguran način a SA da je bio dugogodišnji radnik i sigurno je imao iskustva u svemu tome. Nema informacije da bi oštećenik radio nešto protivno pravilma zaštite na radu, čak može reći da je on bio profesionalni radnik. Na upit navodi da u slučaju situacije da dođe do začepljenja cijevi SA da je trebao kao pomoćnik raditi zajedno sa voditeljem jer mu je bio zamjenik, čak naprotiv da ne smije samo jedan to raditi. Dalje navodi da je on zapravo bio SA neposredni rukovodioc. Na upit da li je osiguravao proces rada na siguran način navodi da misli da je. U pravilu kada dođe do začepljenja te cijevi od vakum dodavača odnosno spuštanje staklenih kugla koje su otpad ukoliko se desi da jedna zapne onda da dođe jedan od radnika i da pokušaju pogurnuti da ona padne do dna, s time da voditelj peći mora otići na višu razinu, na taj gornji podest i zaustaviti stroj da dalje ne bi radio. Da li je SA u tom trenutku to ili nešto drugo radio doista da ne zna. Na upit navodi da je nakon tog događaja dao izjavu i sigurno stoji iza toga a što je tada napisao sada da se ne može sjetiti. Na daljnji upit pun. tuženika i suda navodi da misli nije bilo nekakvih značajnih promjena u smislu zaštite na tim stepenicama od 2006. pa nadalje ali napominje da se svakih 5 godina radi remont kompletnog postrojenja i to kada ljudi idu na godišnji odmor. Dalje navodi da se ne sjeća da li je došlo do nekakvih značajnih promjena zbog predmetnog štetnog događaja i napominje da se radnici kreću po tom prostoru - podestu, gore-dolje. Na upit navodi da se ne sjeća da li je sudjelovao inspekcijskom nadzoru nakon tog događaja ali da je morao sudjelovati jer procedura je takva da se nakon svake povrede na radu radi isto na način da dođe i inspektor zaštite na radu pa se sačinjava zapisnik, alkotest i slično. Kada sudjeluje u takvom postupku da potpisuje zapisnik i slaže se sa time što piše u zapisniku. Kada mu se pokazuje zapisnik potvrđuje da je njegov potpis na tom zapisniku.
10. Svjedok ŠA saslušan zamolbenim putem kod Općinskog suda u Đakovu u svom iskazu navodi da je upoznat sa štetnim događajem koji se zbio 02.07.2006. na poslu kod pravnog prednika tužitelja. Navodi da je bio zaposlen kao radnik te da je tog dana pao sa ljestava s visine od oko 2 metra i dobio teške tjelesne ozljede. Navodi da je pao na beton i ozljedio kuk, desna ruka da da mu je bila polomljena i da je dobio potres mozga. Od tih ozljeda i danas da osjeća posljedice. Može hodati no ograničen je u obavljanju bilo kakvih poslova, jer zbog oštećenja kuka mora hodati lagano i ne može obavljati nikakve fizičke aktivnosti, maksimalno da može ponijeti predmet do 10 kg. Dalje navodi da mu ruke funkcioniraju, kao i da su mu ozljede zbog potresa mozga sanirane, tako da teške posljedice osjeća samo zbog velike povrede. Kod njega da je nastala profesionalna nesposobnost za rad i to rjeenjem tužitelja iz 2009. Prije nezgode spornog dana da je ima svoju opremu i to radno odjelo, radne cipele, šljem i radne rukavice. Penjao se na ljestve da bi iz posebnog korita uklonio užarenu masu. Uspio je predmetom odgurati užarenu masu koja se nalazila na visini od 2 metra i posebnim predmetom i prilikom silaska ljestvama odnosno kad je završio posao da je išao prema dolje i da je pao. Ljestve da su bile vertikalne bez ikakve zaštite sa strane, metalne, usađene te nisu bile klimave. Nije mu jasno kako je došlo do ove nezgode baš kada je silazio sa ljestava, jer da su ljestve bile usađene, nisu bile mokre, te je on pažljivo silazio. Odjednom da mu je noga propala i da je pao na beton dok su ljestve ostale usađene na svom mjestu. Na nogama da je imao zaštitnu obuću, tj. visoke radne cipele. Tom prilikom da je radio svoj posao i kada je pao u tom trenutku da nije bilo nikoga i nije se mogao pomaknuti. Ubrzo nakon petnaestak minuta da mu je prišao električar UA koji je radio u toj tvrtki. On da ga je prvi vidio u tom teškom stanju i alarmirao za pomoć. Ubrzo da je došao i poslovođa njegove tvrtke kao i hitna te da je prevezen u bolnicu u [adresa] gdje da je pregledan, zadržan i operiran istog dana. Odmah da mu je operiran kuk, a potom da je imao i drugu operaciju kuka. Od 2008. da je zbog ovog događaja otišao u invalidsku mirovinu koju da prima i danas. Nije nikada vodi postupak protiv svog poslodavca u vezi predmetnog štetnog događaja.
10.1. Dodatno saslušan svjedok ŠA u svom je iskazu naveo da se predmetna nezgoda zbila 02. srpnja 2006. i to prilikom obavljanja radnog zadatka, popeo se vertikalnim ljestvama oko kojih nije bila nikakva zaštita, te je na platformi obaviio svoj radni zadatak. Nakon toga krenuo se spuštati istim tim ljestvama, te mu je noga propala. Može reći kako smatra da do predmetne nesreće ne bi došlo da je oko takvih ljestava bila određena zaštita, odnosno smatra da bi uspio izbjeći pad. Ne zna točno zbog kojeg razloga je došlo do nesreće, odnosno propadanja noge. Navodi da je tom prilikom imao radne cipele. Nije točno da mu je pozlilo prilikom silaženja sa ljestava u trenutku same nesreće unatoč tome što isto piše u zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 04. srpnja 2006. Također, nitko mu nije predočio navedeni zapisnik o obavljenjom inspekcijskom nadzoru. Temperatura na mjestu obavljanja tog radnog zadatka bila je sigurno oko 50 stupnjeva celzijevih budući da je peć koja proizvodi toplinu od 1500 stupnjeva bila odmah iznad njega. Također, može reći da su uvjeti u samoj tvornici bili vlažni, a ne može sa sigurnošću tvrditi da je površina po kojoj se kretao bila skliska. Nakon predmetne nesreće je još jednom bio na mjestu nezgode na štakama, te je primjetio da su ljestve i predmetna platforma uklonjeni, te je sve napravljeno kako treba.
11. Iz iskaza svjedoka TA proizlazi da je kod tuženika zaposlen kao stručnjak zaštite na radu i to od 2020. ali je upoznat i sa predmetnim događajem, dakle slučajem SA koji se ozlijedio na radu tako da može reći da mu je poznato da se imenovani radnik ozlijedio spuštajući se ljestvama a riječ je o ljestvama visine 2,25m, u to vrijeme bio je na snazi Pravilnik zaštite na radu za radne i pomoćne prostorije i prostore Narodne novine 06/84. Tim pravilnikom je po njegovu mišljenju propisano ono najbitnije o vertikalnim ljestvama, a to su strukture i dimenzije vertikalnih ljestvi konkretno čl. 103. toga Pravilnika određene su širina ljestve, prečki, širina ne bi smjela biti manja od 45cm, razmak između gornje i donje prečke je najviše 30cm. Ono što može konstatirati je da su ljestve kojim se u predmetnom štetnom događaju spuštao radnik SA bile upravo u skladu sa tim dimenzijama a što je konstatirao inspektor zaštite na radu a to je potvrdio i vještak u ovom postupku jer je upoznat sa samim vještačenjem. Ono što može naglasiti je da nikakve zaštite sa strane kao niti vid kaveza oko tih ljestava u vidu leđobrana nisu mogle niti trebale biti sukladno navedenom Pravilniku i to kako u vrijeme štetnog događaja tako niti danas. I tadašnji pravilnik je propisivao da za vertikalne ljestve koje su visine preko 3m, treba biti leđobran i to od sedme prečke na dalje a u konkretnom slučaju to nisu bile takve ljestve jer su bile niže visine, 2,5m kao što je navedeno. Mišljenja je da su predmetne ljestve u tom trenutku prema svojoj strukturi i visini bile pravilno izvedene. Kada mu se pokazuje fotografija sa lista 295 spisa potvrđuje da ljestve kojima se oštećeni spuštao u predmetnom događaju su po tipu ljestvi prikazane upravo na toj fotografiji. U konkretnom slučaju podest je imao zaštitnu ogradu što je opet konstatirano u zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru i to od strane dvojice inspektora koji su bili na očevidu. Preporuka koju isčitava je vezano za podest da se u vidu dodatne sigurnosti šireg mjesta rada izvrši manja modifikacija gdje je ograda podesta dorađena na način da se suzila i uskladila s otvorom (širinom) ljestvi. Ono što može isčitati iz dokumentacije je da se kod oštećenog propadanje desilo dok se spuštao ljestvama. Promjena i modifikacija odnosno remont samog mjesta se događala između 2009. i 2010. kada su vršene pripreme a sami remont je napravljen 2011. godine. Mišljenja je da takav remont nije bio vezan uz ovaj štetni događaj, to može sa sigurnošću tvrditi.
12. Iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu Maura Ukušića (list 212 i 216) proizlazi da je isti uvidom u dokumentaciju u spisu, te temeljem očevida-uviđaja na licu mjesta, dana 27. rujna 2022. u tvrtki DURAN d.d., na mjestu štetnog događaja, ustanovio da su preduvjeti rada na siguran način sukladno tada važećem Zakonu o zaštiti na radu bili zadovoljeni. Radnik da je bio osposobljen stručno za rad kao i za rad na siguran način, da je posjedovao i radio u zaštitnoj obuću i odjeću, te se rad odvijao na uobičajeni način. Trenutačno zdravstveno stanje radnika u trenutku nastanka štetnog događaja da se nije moglo predvidjeti, naime neposredno prije, da mu je po njegovoj izjavi, danoj neposredno poslije štetnog događaja, pozlilo i to je bio razlog pada sa stepenica. U izjavi danoj na Općinskom sudu u Đakovu 18.01.2022. ( str. spisa 198. i 199. ) nigdje da se ne spominje zdravstveno stanje radnika u trenutku nastanka štetnog događaja. Završno ističe da je tuženik poduzeo sve mjere za rad na siguran način, sukladno tada važećem Zakonu o zaštiti na radu.
13. U pisanoj dopuna nalaza i mišljenja (list 230-231) vještak navodi da je dana 08.11.2022. tužitelj uputio podnesak u kojem predlaže da se vještak očituje na koji je način predmetnu radnu operaciju trebalo obaviti na siguran način. Vještak je u dopuni odgovorio da je uvidom u dokumentaciju u spisu ustanovio da je radna operacija koja se vršila prije nastanka štetnog događaja već bila izvršena, na siguran način, te da se nakon toga radnik počeo spuštati metalnim ljestvama sa podesta koji nije bio osiguran ogradom, te da se na to odnosi nedostatak u trenutku nadzora. Isti nedostatak da nije imao utjecaj na nastanak štetnog događaja. Silazak radnika sa podesta na kojem se obavljala radna operacija da je bio riječima radnika pažljiv, ali usprkos tome noga da mu je propala kroz stepenice, koje pri tome nisu bile mokre, te da poskliznuće ne može biti uzrok pada. Ostaje mogućnost da radnik nije silazio sa dužnom pažnjom ili mu je u trenutku silaska pozlilo, što da se vidi iz izjave svjedoka koji su došli na mjesto štetnog događaja. U naknadno danoj izjavi, 16 godina poslije, radnik da nigdje ne spominje tu okolnost, koja je ranije utvrđena. Iz toga da proizlazi dvojbenost nastanka štetnog događaja, ranije opisana. Pri tome da ni opća ni posebna pravila zaštite na radu, koje je poslodavac zadovoljio, nemaju utjecaj na nastanak štetnog događaja.
14. U svom iskazu na ročištu održanom dana 11.prosinca 2023. (list 248-250) vještak navodi da u cijelosti ustraje kod pisanog nalaza i mišljenja kao i kod pisane dopune od 08.11.2023. Na upit tužitelja da li je pristup mjestu ozljede na radu gdje se ozljeda desila bio adekvatno osiguran vještak navodi da nije bio adekvatno osiguran a to da je navedeno i u pisanom nalazu i mišljenju. Pojašnjava da su tijekom nadzora montirali ogradu konkretno rukohvat kojeg nije bilo u vrijeme nezgode, međutim da je od strane inspektora zaključeno da takav rukohvat iako nije bio na licu mjesta nije utjecao na sam nastanak nezgode. Povezano sa tim vještak smatra da takvu primjedbu tuženika a i pitanje u tom pravcu smatra irelevantnim. Inače da bi se taj rukohvat služio za pridržavanje prilikom uspona, a to da iskazuje u smislu teoretski a visina između donje podloge i gornje da je bila nešto iznad 1m i zato je bio potreban rukohvat a da je bilo ispod 1m onda ne bi trebao rukohvat. Pri tome želi napomenuti da je taj silaz bio sigurno napravljen a pod time misli da nije bio sklizak i moglo se po njemu sigurno kretati bez pridržavanja bez obzira na dubinu gazišta. Kada se sa nogom može stati punim stopalom znači da je gazište preko 20cm. Vještak želi ukazati, iako navedeno ne ulazi u domenu njegovog vještačenja zašto se nije ispitalo zdravstveno stanje oštećenoga, jer da je iz iskaza saslušanih svjedoka isčitao da je oštećenom prije nezgode pozlilo. Ne može a ne napomenuti da bi to zdravstveno stanje moglo imati direktnog utjecaja na sam nastanak događaja.
14.1. Dodatno saslušan u ponovljenom postupku vještak Mauro Ukušić u svom je iskazu naveo da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja kao i kod pisane dopune te iskaza datog kod ovog suda. O tome da li je mjesto rada bilo adekvatno osigurano želi pojasniti kako prije svega treba razlikovati mjesto rada kao širu cjelinu u odnosu na mjesto silaska oštećenoga odnosno mjesto gdje je nastao štetni događaj. Inače mjesto rada u dijelu koje nije bilo adekvatno osiguran je po nalogu inspekcije kasnije postavljanjem ograde osiguran obzirom se radilo o visini preko 1m. Napominje da se radi o postavljanju ograde na podestu. Pravilan način sukladno Zakonu o zaštiti na radu je da radnik prilikom silaska ljestvama bude okrenut prsima prema ljestvama i silazi držeći se za ljestve. U takvoj situaciji nije propisana obveza rukohvata na ljestvama jer su ljestve okomite. Kada bi rukohvat bio postavljen na takvim mjestima, držeći se za rukohvat. silazak bi bio neprirodan jer bi se osoba morala odmaknuti kako bi se mogla držati za rukohvat, dakle pod određenim neprirodnim kutem silaziti takvim ljestvama. Kada mu se pokazuje fotografija ljestvi dostavljena po tužitelju, sa lista 295 spisa, navodi da se misli upravo na takve ljestve. Na upit tužitelja da li su prikazane stepenice bile u vrijeme štetnog događaja ili su naknadno postavljene, navodi da su te fotografije prikazane 16 godina nakon štetnog događaja. I nadalje napominje da su ljestve koje su bile postavljene u vrijeme štetnog događaja bile u skladu sa tada važećim propisima Zakona o zaštiti na radu. Takozvani se leđobran postavlja na visini od 2m i on služi isključlvo da ne dođe u pada unatrag prilikom silaska, svakako veća visina.
15. Prije svega sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje te dopunu nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu kao stručan i objektivan i izrađen u skladu sa postavljenim zadatkom a vještak je u svojim iskazima detaljno pojasnio svoje stavove iz pisanog nalaza i odgovorio na sva sporna pitanja kako tužitelja tako i tuženika te je na taj način u potpunosti otklonio sve primjedbe iznijete po tužitelju. Naime iz provedenog vještačenja obavljenog uvidom u svom dokumentaciju u spisu vještak je rezolutno ostao kod stava da su preduvjeti rada u vrijeme predmetnog štetnog događaja bili osigurani sukladno tada važećem Zakonu o zaštiti na radu (“Narodne novine” 59/96., 94/96 i 114/2003, dalje u tekstu: ZZR/96). Vještak je pritom opisao nastanak štetnog događaja (02.07.2006. u 8 sati i 30 minuta) do kojeg je došlo nakon što je rad već trajao 2 sata i 30 minuta a konkretno se vršila radna operacija čišćenja cijevi od 300 mm od ostatka staklenih kugli a koje u procesu proizvodnje nisu obrađene i koje kroz navedenu cijev slobodnim padom odlaze na hlađenje i ponovnu preradu na lokaciji podrumski prostor ispod peći P-3. Nadalje iz provedenog vještačenja jasno proizlazi kako je, da bi se taj radni zadatak izvršio, potrebno da se radnik popne fiksnim metalnim ljestvama na metalni podest visine 2250 mm i 800 mm širine zaštićen sa bočnim ogradama. Vještak je jasno obrazložio da je do pada došlo kada je radnik počeo silaziti metalnim ljestvama a vještak pretpostavlja da mu je pozlilo i to prvestveno temeljem zapisnika Dražavnog inspektorata Republike Hrvatske i provedenog nazdora po infpektoru za zaštitu na radu PA dipl ing. i njegove točke 4. (list 90-93). Takva pretpostavka međutim nije točna a što je utvrđeno dodatnim saslušanjem svjedoka SA koji je u svom iskazu naveo kako nije točno da mu je pozlilo prilikom silaženja sa ljestava u trenutku same nesreće unatoč tome što isto piše u zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru. Nadalje je provedenim vještačenjem utvrđeno da je radnik bio osposobljen za rad na siguran način i to temeljem Uvjerenja od 17.09.1978. radničkog svučilišta MA iz [adresa] i uvjerenja o stručnoj osposobljenosti za vozača viličara br mat. Knjige. 134-1/96 izdanog od strane Otvorenog učiiišta Pula 15.04.2005. Isto tako radnik ŠA imao je i Svjedodžbu o radnoj sposobnosti od 30.09.2005. izdanu od spec. med. rada dr. JA. Utvđreno je nadalje da je radnik ŠA imao i osobna zaštitna sredstva propisana Procjenom opasnosti i to radno odijelo, zaštitne cipele sa čeličnom kapicom i zaštitne rukavice, a da je isti ima navedeno potvrđuje i sam svjedok ŠA u svom iskazu kao i ostali svjedoci i radnici tuženika, a isto proizlazi i iz točke 3.2. (list 92) inspekcije zaštite na radu. Vještak se nadalje veže i na navedeni zapisnik inspekcije rada iz kojega jasno proizlazi u točci 5. (list 92) da nije bilo propusta u primjeni mjera zaštite na radu te zaključno daje mišljenje da su ispunjeni svi preduvjeti za rad na siguran način sukladno ZZR/96, da je tuženik poduzeo sve mjere za rad na siguran način sukladno ZZR/96 kao i da je radnik bio sposobljen stručno za rad na siguran način, te da je imao svu potrebnu zaštitnu obuću i odjeću. Slijedom toga vještak je ustvrdio da se radilo na uobičajen način te da su su svi uvjeti ZZR/96 bili ispunjeni.
15.1. Kod takvog nalaza vještak permanentno ustraje i u dopuni nalaza (list 230- 231) gdje daje odgovor i ukoliko se radnik spušta sa metalnim ljestvama i ako iste nisu bile osigurane ogradom da isti nedostatak nije imao utjeca na nastanak štetnog događaj i sve to nakon što je radna operacija izvršena. Tumači i silazak radnika koji je naveo da je bio pažljiv kod silaska, no da je usprkos toga pao niz sepenice. Zaključuje da ni opća ni posebna pravila zaštite na radu koje je poslodavac zadovoljio nemaju utjeca na nastanak štetnog događaja. Pri takvom nalazu vještak konačno ostaje i kod svog usmenog iznošenja nalaza tijekom čitavog postupka a u ponovljenom postupku vještak je u svom iskazu navedeno iscrpno pojasnio navodeći kako je pravilan način sukladno Zakonu o zaštiti na radu da radnik prilikom silaska ljestvama bude okrenut prsima prema ljestvama i silazi držeći se za ljestve a u takvoj situaciji nije propisana obveza rukohvata na ljestvama jer su ljestve okomite. Naime kada bi rukohvat bio postavljen na takvim mjestima, držeći se za rukohvat silazak bi bio neprirodan jer bi se osoba morala odmaknuti kako bi se mogla držati za rukohvat, dakle pod određenim neprirodnim kutem bi se silazilo takvim ljestvama pa zaključno vještak navodi da su ljestve koje su bile postavljene u vrijeme štetnog događaja bile u skladu sa tada važećim propisima Zakona o zaštiti na radu.
16. Konačno sve navedeno u bitnom u svom iskazu potvrđuje i svjedok KA saslušan u ponovljenom postupku, imenovani je kod tuženika zaposlen kao stručnjak zaštite na radu, pa isti tako navodi da mu je poznato o kojim je ljestvama riječ, da se radi o ljestvama visine 2,25 m te da je u vrijeme štetnog događaja bio na snazi Pravilnik zaštite na radu za radne i pomoćne prostorije i prostore (Narodne novine 6/84) te da može konstatirati da su ljestve kojim se u predmetnom štetnom događaju spuštao radnik SA bile upravo u skladu sa dimenzijama propisanim navedenim Pravilnikom a što je konstatirao inspektor zaštite na radu u svom zapisniku. Svjedok je nadalje naveo kako nikakve zaštite sa strane kao niti vid kaveza oko tih ljestava u vidu leđobrana nisu mogle niti trebale biti sukladno navedenom Pravilniku i to kako u vrijeme štetnog događaja tako niti danas. Naime za vertikalne ljestve koje su visine preko 3m propisom je bio predviđen leđobran i to od sedme prečke dok u konkretnom slučaju to nisu bile takve ljestve jer su bile niže visine. Nadalje iz iskaza istog svjedoka proizlazi da je u konkretnom slučaju podest imao zaštitnu ogradu, a što je konstatirano i u zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru dok je iz sadržaja zapisnika isčitava preporuka vezano za podest da se u vidu dodatne sigurnosti šireg mjesta rada izvrši manja modifikacija gdje je ograda podesta dorađena na način da se suzila i uskladila s otvorom (širinom) ljestvi.
17. Valja naglasiti da se u konkretnom slučaju ne radi o stepenicama već o metalnim ljestvama kojima se oštećeni spuštao a što uostalom i proizlazi iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru kao i iz nalaz i mišljenja vještaka, a za koje ljestve nije propisom bilo predviđeno postavljanje rukohvata kao niti obveza postavljanja leđne zaštite kao niti sigurnosnog užeta. Nadalje, iz obavljenog inspekcijskog nadzora vidljivo je da su ljestve bile visine 2,25 m te da je radnik pao sa visine 1,5m te da nisu utvrđeni nikakvi propusti mjera zaštite na radu. Tužitelj i nakon svih provedenih dokaza i dalje tvrdi da je poslodavac u konkretnom slučaju propustio osigurati rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika jer da pristup mjestu rada i ljestve nisu bile adekvatno osigurane zaštitnom ogradom. Međutim, kako je naprijed obrazloženo tužitelj takve tvrdnje nije dokazao.
18. Nadalje iz zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru izvršenom od strane Državnog Inspektorata, Područne jedince Rijeka, Ispostave – Odsjeka inspekcijskog nazdora u [adresa] od 04.srpnja 2006.(list 90-93) u bitnome proizlazi da je radnik ŠA bio osposobljen za rad na siguran način (točka 2.1.) i da se radilo o poslovima s posebnim uvjetima rada sve sukladno Procjeni opasnosti gdje radno mjesto pomoćnog radnika spada u takve poslove, kao i da je poslodavac za radnika ĆA imao i uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za poslove pomoćnog radnika – vozač viličara od 30.03.2005 izdano od spec. Med. Rada. Dr. JA u [adresa] (točka 2.2.). Uz to inspektor zaštite na radu utvrđuje da se nije radilo sa strojevima i uređajima s posebnim opasnostima (točka 3.1), te da su korištena osobna zaštitna sredstva propisana procjenom opasnosti i to radno odijelo, zaštitne cipele sa čeličnom kapicom, zaštitne rukavice i da su ista dana radniku na raspolaganje (točka 3.2.). Nadalje u točci 4. zapisnika inspektor zaštite na radu opisuje način ozljeđivanja i bitnome navodi da je nakon obavljenog posla radnik počeo silaziti sa podesta po metalnim ljestvama i po njegovoj usmenoj izjavi rukovoditelju mješaone i topljenja i referentu zaštite na radu u jednom trenutku da mu je pozlilo i da je pao na betonski pod sa visine od cca 1,5 m i zadobio ozljede kuka i prijelom bedrene kosti. U točci 5. zapisnika inspektor zaštite na radu utvrđuje da nije bilo propust u primjeni mjera zaštite na radu, a u točci 6. da je tijekom nadzora utvrđeno da pristup (penjanje i silaženje) sa metalnih ljestvi na podest nije u potpunosti siguran zbog udaljenosti zaštitne ograde (rukohvata) na podestu od ljestvi (cca 40 cm) što da nije direktni uzrok ozljeđivanja.
19. Zaključno valja napomenuti da se u ovoj pravnoj stvari štetni događaj, odnosno ozljeđivanje radnika ĆA dogodilo se 02.07.2006, pravomoćnim rješenjem tužitelja br. 11619 od 09.02.2009. osiguraniku tužitelja određena je invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Dakle što se tiče pitanja nastanka štete i odgovornosti za štetu u konkretnom slučaju mjerodavan je Zakon o mirovinskom osiguranju koji je važio u vrijeme prve isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja. Konkretne isplate invalidske mirovine prema izreci rješenja tužitelja (list 23 spisa) krenule su prema osiguraniku počevši sa 3. mjeseca 2006. U to vrijeme na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ (»Narodne novine«, br. 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04. i 92/05, dalje: ZOM/98) koji je u svojim odredbama članka 161. propisivao u stavku 1. da zavod (tužitelj) ima pravo na naknadu štete od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, nadalje u stavku 2. da je odgovornost za štetu radnika i poslodavca solidarna ako je štetu uzrokovao radnik i u stavku 3. da za štetu poslodavac odgovara ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere zaštite građana. Dakle odredbe ZOM/98 evidentno su previđala odgovornost poslodavca za štetu Zavodu i u slučaju invalidnosti osobe (što je ovdje slučaj) no po principu krivnje, dakle samo u slučaju ako poslodavac nije proveo mjere zaštite na radu. U takvoj situaciji na temelju provedenog dokaznog postupka i nalaza i mišljenja sudskog vještaka zaštite na radu Maura Ukušića proizlazi da je poslodavac proveo sve mjere zaštite na radu sukladno odredbama ZZR/96 koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (dana 02.07.2006.) i da je radna operacija koja je prethodila štetnom događaju obavljanje na uobičajen način, da je poslodavac osigurao rad na siguran način. Pri tome je bitno ponoviti da se rad obavljao sredstvima rada poslodavca na dozvoljen i uobičajen način, da se radilo o uobičenoj radnoj operaciji koja se radila više puta i na isti način i da je osiguranik tuženika bio sukladno odredbama članka 26. do 29.. ZZR/96 prošao svu potrebnu edukaciju iz područja zaštite na radu i povezano sa tim bio osposobljen za obavljanje povjerenih mu radnih zadataka kod tuženika. U takvoj situaciji evidentno je poslodavac oslobođen od odgovornosti sukladno članku 161. st. 3. ZOM/98, jer na njegovoj strani nema krivnje kao osnovnog preduvjeta da bio odgovarao za nastalu štetu tuženiku. Dakle tuženik u konkretnom slučaju odgovara tužitelju po principu krivnje (a koje ovdje kako je obrazloženo nema), a ne po principu objektivne odgovornosti za štetu. Dakle kako nema osnovnog preduvjeta da bi tuženik bio odgovoran za štetu tužitelju, jer njegove krivnje nema to tužitelju ne pripada ni pravo da od istoga traži utužene iznose. Pitanje krivnje osiguranika tužitelja nije predmet razmatranja ovog spora iako po zaključcima vještaka na njegovoj strani postoji određeni stupanj nepažnje ili moguće do nezgode došlo iz potpuno drugog razloga jer je radniku pozlilo. Pored toga i sam ŠA u svom iskazu je potvrdio da povodom navedenog događaja nije protiv poslodavca pokretao bilo kakav postupak radi naknade štete gdje bi se onda i utvrđivala odgovornost poslodavca prema radniku s osnova navedenog štetnog događaja, pa i ta okolnost povezano sa naprijed navedenim evidentno govori da ne postoji krivnja na strani tuženika kao osnovni element da bi tužitelj mogao od istoga potraživati utuženi iznos. Konačno spisu prileži zapisnik nadležnog inspektora za zaštitu na radu (list 90- 93) koji je proveo nadzor nad primjenama odredbi Zakona o zaštiti na radu i koji je jasno utvrdio da je radnik ŠA bio osposobljen za rad na siguran način, da je imao sva zaštitna sredstva prilikom rada na raspolaganju (radno odijelo, zaštitne cipele i zaštitne rukavice), da se nije radilo sa strojevima i uređajima s posebnim opasnostima, da je radnik ŠA i imao uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za obavljanje poslova pomoćnog radnika, da je poslodavac imao procjenu opasnosti i konačno da nisu utvrđeni propusti u primjeni mjera za zaštite na radu, kao i da sam pad radnika i zbog udaljenosti zaštitne ograde nije direktan uzrok ozljeđivanja. Kraj svega navedenog te utvrđenja koja proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu koji je utvrdio da na strani tuženika nije bilo propusta u primjeni ZZR/93 evidentno ne postoji krivnja tuženika kao odlučni element za njegovu odgovornost za štetu tužitelju.
20. Što se tiče po tuženiku istaknutog prigovora zastare s obzirom da isti ističe da je šteta nastala na dan ozljeđivanja dana 02.07.2006, odnosno za tuženika kod isplate prve invalidske mirovinu u mjesecu ožujku 2009. ., te da je od tada protekao i trogodišnji i opći petogodišnji rok sukladno tada važećem Zakonu o obveznim odnosima (ZOO/78) ocjena je ovog suda da je taj prigovor neosnovan. U konkretnom slučaju i primjenom odredbi članka 161. ZOM/98 u takvom po ovom sudu regresnom odnosu tužitelja i tuženika tužitelju šteta nastaje prilikom isplate svakog iznosa invalidskog mirovine osiguranu, dakle zastarni rokovi počinju teći kod svakog pojedinačnog iznosa od 2009. nadalje. U postupku među strankama nije sporno da je tužitelj od tuženika primio isplate za obračunsko razdoblje do 30.06.2019.. Kako je tužitelj tužbu za buduće razdoblje podnio dana 31.08.2020. poštanskom preporučeno pošiljkom sudu dakle unutar zastarnog roka od tri godine to je sukladno odredbi članka 215. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine«, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) na vrijeme po dospijeću počevši od 03.04.2020. utužio buduću štetu koja je nastala u smislu odredbi članka 161. st. 1. ZOM/98 po isplati svakog iznosa osiguraniku.
20.1. No bez obzira na navedeno kako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a to je da bi tuženik bio odgovoran po principu krivnje pitanje zastare nije relevantno za rješavanje ove pravne stvari. Iz istog razloga sud nije našao svrsishodnim niti ekonomičnim provoditi niti ostale dokaze predložene po tužitelju, a obzirom je u ponovljenom postupku vještak Mauro Ukušić daljnjom dopunom otklonio sve primjedbe istaknute po tužitelju te su dopunskim saslušanjem svjedoka SA razjašnjene sve sporne činjenice, to je odbijen i dokazni prijedlog za provođenjem novog vještačenja.
21. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku pa je tuženiku priznat trošak i to za sastav odgovora tužbu 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 16.12.2020. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 17.12.2020. 50 bodova (Tbr.9/2), za zastupanje na ročištu 12.11.2021. 100 bodova (Tbr.9/1), za zastupanje na ročištu 16.02.2022. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska 02.11.2022. 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 01.03.2023. 50 bodova (Tbr.9/2), zastupanje na ročištu 11.12.2023. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 25.02.2025. 50 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 01.04.2025. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 17.09.2025. 100 bodova (Tbr.9/1), na ročištu 13.10.2025. 100 bodova (Tbr.9/1) što sve uvećano za PDV iznosi 2.312,50 eur. Tuženiku je nadalje priznat trošak odlaska na raspravu u Općinski sud u Đakovu radi zamolbenog saslušanja i to putni trošak na relaciji [adresa] (1010 km x 0,60 eur) uvećano za cestarine ukupno 650,00 eur kao i izbivanje iz ureda zbog putovanja na raspravi 7 sati x 25 bodova uvećano za PDV 437,50 eur. Tuženiku je slijedom svega navedenog na ima parničnog troška priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.400,00 eur.
U Puli, 04. prosinca 2025. godine
S u d a c
Daniela Subotić Biondić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave ove presude za stranku koja je bila uredno obaviještena, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu.
Dna:
- tužitelju
- tuženiku po pun.
