Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1186/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Marijani Tomić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, Ministarstvo Financija – Porezna uprava, OIB: 52634238587, Zagreb, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci Građansko upravni odjel i 2. KF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-291/2023 od 15. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice NF kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-291/2023 od 15. svibnja 2025. u točki I. izreke te u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev 1. tužene Republike Hrvatske za naknadom parničnog troška u iznosu od 900,00 EUR (devet stotina eura).

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev 1. tužene Republike Hrvatske za naknadom parničnog troška u iznosu od 300,00 EUR (tri stotine eura) i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev 1. tužene Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u iznosu od 300,00 EUR (tri stotine eura).

III. Odbija se zahtjev tužiteljice NF za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 538,12 EUR (pet stotina trideset osam eura dvanaest centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

”I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenim prisilno osiguranje zasnivanjem i uknjižbom založnog prava na suvlasničkim dijelovima nekretnina upisanih u zemljišne knjige Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Crikvenica, k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], zk.č.br. 1624/3, oznake zemljišta Kuća i dvorište, površine 193 hvati, te zk.č.br. 1624/15 oznake zemljišta Dvorište, površine 7 hvati, i to na sljedećim suvlasničkim dijelovima, 7. suvlasnički dio: (700/10000), 15. suvlasnički dio: (1118/10000), 17. suvlasnički dio: (701/10000) i 18. suvlasnički dio: (1294/10000), u korist I. tuženika, određeno temeljem rješenja o osiguranju novčane tražbine koje je Općinski sud u Crikvenici donio 07.10.2021. g. pod brojem Ovr-365/2021."

II. Nalaže se tužiteljici da 1.tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 eura u roku od 15 dana.”

2. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 538,12 EUR.

3. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, u odnosu na odluku o parničnom trošku.

4. Predmet spora je zahtjev da se osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužiteljice, upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] Kuća i dvorište površine 193 hvati i kč. br. [katastarska čestica] Dvorište, površine 7 hvati i to na 7. suvlasničkom dijelu (700/10000), 15. suvlasničkom dijelu (1118/10000), 17. suvlasničkom dijelu (701/10000) i 18. suvlasničkom dijelu (1294/10000), određeno rješenjem toga suda broj Ovr-365/2021 od 7. listopada 2021., proglasi nedopuštenim.

4.1. U ovom stadiju postupka sporno je je li 1. tuženica Republika Hrvatska u trenutku predmetnog upisa u zemljišne knjige bila u dobroj vjeri odnosno je li znala ili je s obzirom na okolnost imala dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Suprotno žalbenim navodima, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 221. st. 3. i čl. 228.a st. 2. ZPP jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da odredba čl. 15. Zakona o porezu na promet nekretnina (''Narodne novine'', broj 69/97, 153/02, 22/11 i 143/14 – dalje: ZPPN) nije činjenica čije postojanje zakon pretpostavlja. Isto tako, nije postojala obveza suda upozoriti tužiteljicu da bi trebala dopuniti dokazna sredstva jer prvostupanjski sud nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze koje stranke nisu predložile, čime bi prekomjerno pomagao jednoj od stranaka da uspije u sporu, što nije dopušteno jer je prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

5.2. Iako tužiteljica navodi da žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se navedena bitna povreda konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni navod presuda nije mogla biti ispitana.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je zaključkom Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj Ovr-365/2021 os 1. ožujka 2023., tužiteljica upućena da u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja osiguranja nedopuštenim,

- da je prisilno založno pravo za korist tužene Republike Hrvatske, radi osiguranja tražbine od 5.394.498,67 kn s kamatama od 8. rujna 2021. i troškova postupka osiguranja sa zateznom kamatom i troškovima ovrhe, na suvlasničkim dijelovima nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] na 7., 15., 17. i 18. suvlasničkom dijelu, upisano na temelju rješenja prvostupanjskoga suda broj Ovr-365/2021 od 7. listopada 2021. (Z-16006/2021 od 18. listopada 2021),

- da su 1. lipnja 2011. tužiteljica i 2. tuženi KF sklopili ugovor o darovanju u odnosu na 7., 15. i 18. suvlasnički dio navedenih nekretnina, kojim je navedeni tuženik tužiteljici darovao svoj udio u bračnoj stečevini, a 2. lipnja 2011. ugovor o utvrđivanju i diobi bračne stečevine, kojim su utvrdili da su navedene nekretnine stečene za vrijeme trajanja njihovog braka,

- da su u odnosu na 17. suvlasnički dio tužiteljica i 2. tuženi KF **.**.2014. sklopili ugovor o darovanju kojim je KF darovao tužiteljici svoju ½ suvlasničkog dijela, a 26. ožujka 2014. ugovor o utvrđivanju i diobi bračne stečevine kojim su utvrdili da je ta nekretnina stečena za vrijeme trajanja njihovog braka,

- da je u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje 1. tužene Republike Hrvatske kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi bio upisan 2. tuženi KF,

- da je 10. siječnja 2018. pod brojem Z-984/2018, upisana zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja, privremenom mjerom radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi na nekretninama 2. tuženika, na temelju rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 21-KIR-T-US-21/18 od 5. siječnja 2018.

6.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, a budući da je 1. tužena Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu navela da stjecanje na temelju isprava na koje se tužiteljica poziva nije prijavljeno Ministarstvu financija – Poreznoj upravi, prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da, iako je čl. 15. Zakona o porezu na promet nekretnina (''Narodne novine'', broj 69/97, 153/02, 22/11 i 143/14 – dalje: ZPPN) bilo propisano da je javni bilježnik koji ovjerovljuje potpise na ispravama o prodaji ili drugom načinu otuđenja nekretnine obvezan jedan primjerak isprave dostaviti ispostavi Porezne uprave na području koje se nalazi nekretnina u roku od 15 dana po isteku mjeseca u kojem je ovjerovljen potpis na ispravi, prema propisima o obveznom osobnom dostavljanju pismena, da je na tužiteljici bio teret dokaza da je javni bilježnik u smislu navedene odredbe doista i postupio. Sud nadalje zaključuje da je tužiteljica pravo vlasništva na temelju pravnog posla mogla steći tek upisom prava vlasništva u zemljišnim knjigama pa za njeno pravo 1. tužena Republika Hrvatska nije mogla znati. Pobijanu odluku donio je pozivom na odredbu čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 – dalje: OZ) i čl. 122. do 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst, 94/17-ispravak pročišćenog teksta i 52/25 – dalje: ZVDSP).

7. Odluka suda prvoga stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke, a na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo.

8. Odredbom čl. 290. st. 1. OZ propisano je da se na osiguranje tražbine na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o ovrsi radi ostvarenja tražbine.

8.1. Prema čl. 59. OZ, osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom (st. 1), u kojem slučaju je dužna u prigovoru iznijeti razloge pobijanja te uz prigovor priložiti isprave kojima dokazuje postojanje svoga prava.

8.2. Odredbom čl. 122. st. 1. ZVDSP propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Prema st. 2. toga članka, stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Prema st. 3., nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

8.3. Prema čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (''Narodne novine'' broj 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24 – dalje: ZZK), smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Prema st. 3., stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje.

9. Dakle, postojanje dobre vjere se pretpostavlja, a nedostatak dobre vjere ne može se nikome predbaciti samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Stoga je na tužiteljici bio teret dokaza da je 1. tužena Republika Hrvatska znala, odnosno da je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da je izvanknjižno stanje za predmetnu nekretninu drugačije od knjižnog stanja te da je prilikom podnošenja prijedloga za osiguranje postupala nesavjesno, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

9.1. U ovom slučaju, kada tužiteljica tvrdi da tužena Republika Hrvatska u trenutku podnošenja predmetnog prijedloga za osiguranje nije bila u dobroj vjeri jer da joj je javni bilježnik navedene isprave dostavio nakon ovjere potpisa i da je stoga znala za postojanje navedenih ugovora o diobi bračne stečevine i ugovora o darovanju i te kada tužiteljica radi utvrđenja te odlučne činjenice nije dostavila niti predložila izvođenje odgovarajućih dokaza, onda se ukazuje pravilnim zaključak suda prvoga stupnja da tužena Republika Hrvatska za pravo tužiteljice na nekretninama koje su bile predmet osiguranja nije znala odnosno mogla znati, budući da je kao vlasnik tih nekretnina u zemljišnoj knjizi bio upisan tuženi KF. Posljedično tome, pravilan je i zaključak prvostupanjskoga suda da tužiteljica nema pravo koje sprječava osiguranje tražbine 1. tužene Republike Hrvatske.

9.2. U odnosu na žalbene navode da je 1. tužena Republika Hrvatska bila dužna dokazati da javni bilježnik nije obavijestio nadležnu poreznu upravu o sklapanju navedenih ugovora te da je riječ o činjenici čije postojanje zakon pretpostavlja i koje u skladu s čl. 221. st. 3. ZPP ne treba dokazivati, treba reći da ovaj sud prihvaća zaključak suda prvoga stupnja da je odredbom čl. 15. ZPPN propisana obveza javnog bilježnika da isprave u vezi s pravnim prometom nekretnina dostavi nadležnoj poreznoj upravi, ali da ta odredba ne predstavlja činjenicu u smislu čl. 221. st. 3. ZPP, čije postojanje zakon pretpostavlja i koju tužiteljica ne bi bila dužna dokazati u ovom postupku. Naprotiv, odlučne činjenice koje je tužiteljica u ovom slučaju trebala dokazati su dokazive činjenice (npr. dostavom poreznog rješenja, potvrdom javnog bilježnika i sl.) pa teret dokazivanja takve tzv. pozitivne činjenice, da je javni bilježnik predmetne isprave doista dostavio nadležnoj poreznoj upravi, leži na tužiteljici, dok tuženica Republika Hrvatska ne može dokazivati tvrdnju koja istovremeno predstavlja tzv. negativnu činjenicu, tj. činjenicu koja ne postoji.

10. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskoga suda da nisu ispunjene pretpostavke za proglašenjem predmetnog osiguranja nedopuštenim te je odgovarajućom primjenom odredbe čl. 59. st. 1. OZ, tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

11. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

12. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev 1. tuženice Republike Hrvatske za naknadom parničnog troška u iznosu od 900,00 EUR (čl. 154. i čl. 155. st. 1. ZPP). Pravilno je prvostupanjski sud primijenio tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) i kada je navedenoj tuženici dosudio trošak zastupanja na ročištu od 2. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR jer su na tom ročištu stranke ostale kod navoda iz tužbe odnosno odgovora na tužbu te su se izvodili dokazi uvidom u spise zemljišnoknjižnog suda.

12.1. Međutim, osnovano tužiteljica u žalbi navodi da su ročišta 8. listopada i 19. prosinca 2024. odgođena zbog neuredne dostave za 2. tuženika KF. Budući da na tim ročištima nisu bile ispunjene pretpostavke za raspravljanje o glavnoj stvari ili o procesnim pitanjima, osnovano tužiteljica navodi da 1. tuženoj Republici Hrvatskoj pripada naknada za zastupanje na navedenim ročištima u iznosima od po 50,00 EUR (tbr. 9/5 Tarife) ili ukupno 100,00 EUR, a ne 400,00 EUR, koliko je dosuđeno pobijanom presudom.

12.2. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 380. t. 2. ZPP trebalo je odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu i potvrditi rješenje o troškovima postupka u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev 1. tužene Republike Hrvatske u iznosu od 900,00 EUR (točka I. izreke), a na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, isto djelomično preinačiti i odbiti zahtjev navedene tuženice u iznosu od 300,00 EUR (točka II. izreke ove presude).

13. Budući da nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspjela u odnosu na sporedno traženje, tužiteljici nije dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka pa je, na temelju čl. 166. st. 1. i 2., u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP. njezin zahtjev za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka trebalo odbiti kao neosnovan (točka III. izreke ove presude).

U Velikoj Gorici 4. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos