Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1051/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Kmetu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui u Zagrebu, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-418/2022-22 od 17. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-418/2022-22 od 17. svibnja 2024., time da u toč. II. izreke na str. 2., redak 11. prvostupanjske presude, umjesto nepostojećeg datuma „30.2.2008.“ od kojeg bi trebale teći zatezne kamate na iznos od 1,48 EUR, treba pisati datum „1.3.2008.“

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, utvrđeno je da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2007., broj 918-50-4238522 na iznos od 18.017,14 CHF, koji su sklopili tužitelj i tuženik, ništetna i bez pravnog učinka, u toč. II. izreke naloženo je tuženiku da radi primjene ništetne valutne klauzule isplati tužitelju iznos od 4.160,15 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine uplate do isplate, dok je u toč. III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 1.869,19 EUR.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14- odluka US RH; 70/19: 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2007., broj 918-50-4238522 na iznos od 18.017,14 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (banka), koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi ništetne odredbe.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, ali niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

8. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Nakon što je konstatirao da je u postupku bilo nesporno:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao kreditorom (bankom), Ugovor o kreditu i

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

dok je bilo sporno:

- da li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,

- da li je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna,

- da li je nastupila zastara potraživanja te

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da je tužitelj realizirao Ugovor o kreditu radi kupovine vozila za osobne potrebe pa je on bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03; dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu,

- da tuženik nije dokazao da bi korisnika kredita (tužitelja), valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF,

- da je u presudama koje su donesene u postupku koji se vodio po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", zauzeto stajalište da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03,

- da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03,

- da sadržaj odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, na temelju koje se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen najpovoljnijim, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača (tužitelja),

- da je radi utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Andriji Ilakovcu, a iz nalaza i mišljenja proizlazi da je uslijed porasta tečaja CHF, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od 4.160,15 EUR,

- da je prigovor zastare otklonjen pozivanjem na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, koje glasi:

"Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.",

pa kako je tužba podnesena 26. srpnja 2022. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), koji se za potraživanje s osnove valutne klauzule računa od 14. lipnja 2018.,

- da su tužitelju dosuđene kamate na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, jer kako je utužena odredba Ugovora o kreditu nepoštena, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja do isplate,

slijedom čega sud prihvaća kako deklaratorni, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je uz valjane razloge utvrdio ništetnim odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena valutna klauzula u CHF te je posljedično tome pravilno naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetne odredbe.

11. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, temeljili u bitnome na činjenicama da trgovac (banka) nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

12. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita što uz ostalo uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge (banke) da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, a pritom nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču te potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja slijedom čega banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge postupajući po odredbama koje je prethodno sastavio pružatelj usluge,

13. S obzirom da tuženik u žalbi navodi da je tijekom postupka ukazivao da je sporna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovaj sud napominje da je u pojedinačnim potrošačkim ugovorima o kreditu banka ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, a teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03).

13.1. Međutim, tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF, niti je dokazao da je tužitelju kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužitelja bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužitelja kao potrošača promjenom tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

13.2. U tom kontekstu ovaj sud pravilnim prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita (konkretno tužitelja), valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF, koji se temelji na pravilnoj premisi da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedoka (osobnog bankara) od kojeg dokaza je do kraja postupka odustao. Na taj način je tuženik postupajući u okviru svojih procesnih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 7. st. 1. ZPP-a, prema kojoj su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, sam sebe onemogućio u utvrđivanju činjenica na koje se sada poziva u žalbi.

14. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a koju tuženik pobija isključivo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.

15. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

15.1. Ujedno je u odnosu na toč. II. izreke na str. 2., redak 11. prvostupanjske presude, odlučeno da umjesto nepostojećeg datuma „30.2.2008.“ od kojeg bi trebale teći zatezne kamate na iznos od 1,48 EUR, treba pisati datum „1.3.2008.“ Naime, nema nikakve sumnje da je iza dana 29. veljače 2008., nakon kojeg su trebale početi teći zatezne kamate na iznos od 1,48 EUR, uslijedio 1. ožujak 2008., a ne (nepostojeći) 30. veljače 2008. („30.2.2008.“). Stoga je prvostupanjska presuda ispravljena u tom dijelu na način kako je to odlučeno u izreci ove presude, jer bi prema mišljenju ovoga suda drugačiji način rješavanja bio pretjerani formalizam koji bi doveo do daljnjih (i nepotrebnih) troškova, imajući u vidu da navedeni ispravak ne ide niti u korist tužitelja, a niti na štetu tuženika.

U Varaždinu 4. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun