Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-3215/2019-29

Općinski sud u Rijeci

Žrtava Fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3, OIB 23057039320 zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 3. listopada 2025 u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  je

I. Utvrđuju se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103305430 od dana 13.12.2006. godine zaključenog između tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- odredba članka 8. stavka 2. Ugovora, a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, iznos od 2.768,03 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 49,28 EUR od dana 04.02.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,24 EUR od dana 03.03.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,22 EUR od dana 01.04.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,19 EUR od dana 01.05.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,16 EUR od dana 01.06.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,12 EUR od dana 01.07.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,08 EUR od dana 01.08.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,05 EUR od dana 03.09.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 49,02 EUR od dana 01.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,99 EUR od dana 04.11.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,95 EUR od dana 03.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,92 EUR od dana 05.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,89 EUR od dana 03.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,85 EUR od dana 05.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,81 EUR od dana 03.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 30,68 EUR od dana 05.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,58 EUR od dana 08.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 79,21 EUR od dana 02.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 79,15 EUR od dana 02.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 79,10 EUR od dana 04.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 79,04 EUR od dana 02.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,98 EUR od dana 02.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,92 EUR od dana 03.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,86 EUR od dana 02.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,80 EUR od dana 05.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,74 EUR od dana 02.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,68 EUR od dana 02.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,61 EUR od dana 02.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,55 EUR od dana 04.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,49 EUR od dana 02.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,41 EUR od dana 02.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,35 EUR od dana 03.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,28 EUR od dana 03.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,21 EUR od dana 04.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 57,12 EUR od dana 04.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 57,07 EUR od dana 03.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 57,01 EUR od dana 04.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 56,95 EUR od dana 03.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 56,90 EUR od dana 02.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 56,84 EUR od dana 04.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 56,78 EUR od dana 03.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,89 EUR od dana 02.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,85 EUR od dana 04.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,81 EUR od dana 02.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,77 EUR od dana 02.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,73 EUR od dana 04.10.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,06 EUR od dana 03.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,06 EUR od dana 02.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,05 EUR od dana 03.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,04 EUR od dana 03.02.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,03 EUR od dana 02.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,03 EUR od dana 03.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,02 EUR od dana 16.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,01 EUR od dana 04.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,00 EUR od dana 19.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,00 EUR od dana 03.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,99 EUR od dana 05.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,98 EUR od dana 04.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,97 EUR od dana 20.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,96 EUR od dana 17.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,76 EUR od dana 01.04.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 34,66 EUR od dana 04.11.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,44 EUR od dana 03.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,21 EUR od dana 05.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 52,33 EUR od dana 03.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 32,56 EUR od dana 03.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 25,16 EUR od dana 05.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,29 EUR od dana 03.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,49 EUR od dana 07.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 30,00 EUR od dana 05.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,44 EUR od dana 08.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,06 EUR od dana 01.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,27 EUR od dana 02.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 25,91 EUR od dana 02.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,17 EUR od dana 13.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 32,67 EUR od dana 04.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 38,58 EUR od dana 02.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,25 EUR od dana 01.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 28,64 EUR od dana 02.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 30,79 EUR od dana 03.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,52 EUR od dana 01.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 37,61 EUR od dana 02.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,45 EUR od dana 01.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 46,27 EUR od dana 05.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,09 EUR od dana 01.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 53,67 EUR od dana 02.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 51,32 EUR od dana 02.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,41 EUR od dana 08.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 73,46 EUR od dana 02.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,96 EUR od dana 18.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,95 EUR od dana 19.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,94 EUR od dana 19.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,93 EUR od dana 19.04.2001. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,92 EUR od dana 20.05.2013. godine pa do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103305430 od dana 13.12.2006. godine, zaključenog između tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 3. Ugovora, a koja glasi: „uz čvrstu valutnu klauzulu“;

- odredba članka 7. stavka 4. Ugovora, a koja glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

IV. Utvrđuju se ništetnom odredba Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103305430 od dana 22.05.2013. godine, zaključenog između tužitelja BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora, te iste ne proizvode nikakve učinke, i to:

- dio odredbe članka 4. Aneksa broj 1, a koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunata po srednjem tečaju Banke“

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju BA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 18.808,04 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. prosinca 2007. propisana članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 5,76 EUR od dana 01.04.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 34,66 EUR od dana 04.11.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,44 EUR od dana 03.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,21 EUR od dana 05.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 52,33 EUR od dana 03.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 32,56 EUR od dana 03.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 25,16 EUR od dana 05.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,29 EUR od dana 03.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,49 EUR od dana 07.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 30,00 EUR od dana 05.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,44 EUR od dana 08.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,06 EUR od dana 01.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,27 EUR od dana 02.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 25,91 EUR od dana 02.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,17 EUR od dana 13.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 32,67 EUR od dana 04.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 38,58 EUR od dana 02.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,25 EUR od dana 01.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 28,64 EUR od dana 02.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 30,79 EUR od dana 03.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,52 EUR od dana 01.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 37,61 EUR od dana 02.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,45 EUR od dana 01.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 46,27 EUR od dana 05.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,09 EUR od dana 01.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 53,67 EUR od dana 02.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 51,32 EUR od dana 02.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,41 EUR od dana 08.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 73,46 EUR od dana 02.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 6,35 EUR od dana 16.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,31 EUR od dana 01.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 69,76 EUR od dana 04.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 76,04 EUR od dana 02.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,29 EUR od dana 08.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,47 EUR od dana 01.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 126,15 EUR od dana 02.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,71 EUR od dana 01.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 97,98 EUR od dana 03.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 150,05 EUR od dana 03.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 124,39 EUR od dana 04.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 107,12 EUR od dana 04.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 149,84 EUR od dana 03.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,21 EUR od dana 01.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 188,42 EUR od dana 04.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,10 EUR od dana 01.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 165,31 EUR od dana 03.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 166,74 EUR od dana 02.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,27 EUR od dana 07.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 151,25 EUR od dana 04.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 163,64 EUR od dana 03.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 214,87 EUR od dana 02.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 202,92 EUR od dana 04.07.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,07 EUR od dana 01.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 256,96 EUR od dana 02.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,40 EUR od dana 04.08.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,58 EUR od dana 01.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 270,48 EUR od dana 02.09.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 219,59 EUR od dana 04.10.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 209,56 EUR od dana 03.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,29 EUR od dana 07.11.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,10 EUR od dana 01.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 206,86 EUR od dana 02.12.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,32 EUR od dana 01.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 214,84 EUR od dana 03.01.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 169,80 EUR od dana 03.02.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 59,36 EUR od dana 04.02.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 222,04 EUR od dana 02.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,10 EUR od dana 07.03.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,55 EUR od dana 01.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 214,80 EUR od dana 03.04.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od57,18 EUR od dana 02.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 169,55 EUR od dana 16.05.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,64 EUR od dana 01.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 225,69 EUR od dana 04.06.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 45,27 EUR od dana 03.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 52,10 EUR od dana 04.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od14,04 EUR od dana 14.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 110,99 EUR od dana 19.07.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 4,30 EUR od dana 01.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 221,94 EUR od dana 03.08.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,70 EUR od dana 01.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 217,51 EUR od dana 05.09.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 202,35 EUR od dana 04.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,60 EUR od dana 09.10.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,84 EUR od dana 01.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 122,60 EUR od dana 09.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 98,49 EUR od dana 20.11.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 98,96 EUR od dana 05.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 108,51 EUR od dana 17.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,00 EUR od dana 21.12.2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 59,85 EUR od dana 04.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 91,79 EUR od dana 18.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 55,68 EUR od dana 21.01.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,90 EUR od dana 01.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 38,59 EUR od dana 05.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 104,83 EUR od dana 19.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 58,25 EUR od dana 25.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 7,21 EUR od dana 28.02.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,49 EUR od dana 06.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,70 EUR od dana 08.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 67,62 EUR od dana 13.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 97,99 EUR od dana 19.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 46,44 EUR od dana 28.03.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 119,63 EUR od dana 05.04.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 96,65 EUR od dana 19.04.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,02 EUR od dana 27.04.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,63 EUR od dana 06.05.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 81,59 EUR od dana 20.05.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 1.738,16 EUR od dana 22.05.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,16 EUR od dana 06.06.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,75 EUR od dana 19.06.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 77,21 EUR od dana 05.07.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,63 EUR od dana 19.07.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 22,64 EUR od dana 22.07.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 73,35 EUR od dana 06.08.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 76,15 EUR od dana 06.09.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,02 EUR od dana 04.10.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 74,02 EUR od dana 05.11.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 5,27 EUR od dana 15.11.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 78,19 EUR od dana 05.12.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,03 EUR od dana 10.12.2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,38 EUR od dana 07.01.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 83,12 EUR od dana 05.02.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 76,23 EUR od dana 05.03.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,13 EUR od dana 01.04.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 82,18 EUR od dana 04.04.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,34 EUR od dana 21.05.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,33 EUR od dana 20.06.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,17 EUR od dana 21.06.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 61,51 EUR od dana 04.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,18 EUR od dana 07.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 90,91 EUR od dana 18.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,18 EUR od dana 19.07.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,20 EUR od dana 22.08.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,89 EUR od dana 20.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 412,87 EUR od dana 24.09.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 128,86 EUR od dana 09.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,18 EUR od dana 10.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 111,25 EUR od dana 30.10.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 121,97 EUR od dana 05.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 104,66 EUR od dana 20.11.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 104,75 EUR od dana 04.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 95,33 EUR od dana 18.12.2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 137,38 EUR od dana 07.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,19 EUR od dana 08.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,11 EUR od dana 30.01.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 168,99 EUR od dana 28.02.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 203,72 EUR od dana 26.03.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,82 EUR od dana 01.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,13 EUR od dana 09.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,19 EUR od dana 22.04.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 3,45 EUR od dana 18.05.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,11 EUR od dana 09.06.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,64 EUR od dana 08.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,19 EUR od dana 13.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 206,54 EUR od dana 22.07.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,19 EUR od dana 18.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 93,88 EUR od dana 31.08.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,56 EUR od dana 10.09.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 0,19 EUR od dana 11.09.2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 6.118,07 EUR od dana 30.09.2015. godine pa do isplate;

sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom u visini od 324,91 EUR zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na isti.

VII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužiteljicu visini od 2.048,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

EUR 0,07 od 02.01.2007. pa do isplate,

EUR 0,22 od 02.02.2007. pa do isplate,

EUR 3,37 od 02.03.2007. pa do isplate,

EUR 1,24 od 02.04.2007. pa do isplate,

EUR 0,27 od 2.05.2007. pa do isplate,

EUR 1,95 od 02.06.2007. pa do isplate,

EUR 2,79 od 02.07.2007. pa do isplate,

EUR 18,50 od 02.08.2007. pa do isplate,

EUR 22,16 od 02.09.2007. pa do isplate,

EUR 21,92 od 02.10.2007. pa do isplate,

EUR 0,40 od 02.11.2007. pa do isplate,

EUR 19,74 od 02.12.2007. pa do isplate,

EUR 0,05 od 02.01.2008. pa do isplate,

EUR 19,17 od 02.02.2008. pa do isplate,

EUR 0,14 od 02.03.2008. pa do isplate,

EUR 25,66 od 02.04.2008. pa do isplate,

EUR 23,83 od 02.05.2008. pa do isplate,

EUR 0,33 od 02.06.2008. pa do isplate,

EUR 18,99 od 02.07.2008. pa do isplate,

EUR 18,86 od 02.08.2008. pa do isplate,

EUR 0,10 od 02.09.2008. pa do isplate,

EUR 9,96 od 02.10.2008. pa do isplate,

EUR 1.738,16 od 23.05.2013. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 4.771,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

EUR 678,40 od 02.07.2013. pa do isplate,

EUR 337,60 od 02.08.2013. pa do isplate,

EUR 337,60 od 02.09.2013. pa do isplate,

EUR 326,71 od 02.10.2013. pa do isplate,

EUR 337,60 od 02.11.2013. pa do isplate,

EUR 326,71 od 02.12.2013. pa do isplate,

EUR 337,60 od 02.01.2014. pa do isplate,

EUR 337,60 od 02.02.2014. pa do isplate,

EUR 304,93 od 02.03.2014. pa do isplate,

EUR 334,55 od 02.04.2014. pa do isplate,

EUR 326,71 od 02.05.2014. pa do isplate,

EUR 326,71 od 02.06.2014. pa do isplate,

EUR 325,78 od 02.07.2014. pa do isplate,

EUR 324,84 od 02.08.2014. pa do isplate,

EUR 323,90 od 02.09.2014. pa do isplate,

EUR 322,96 od 02.10.2014. pa do isplate,

EUR 322,01 od 02.11.2014. pa do isplate,

EUR 321,06 od 02.12.2014. pa do isplate,

EUR 320,10 od 02.01.2015. pa do isplate,

EUR 319,14 od 02.02.2015. pa do isplate,

EUR 318,18 od 02.03.2015. pa do isplate,

EUR 317,22 od 02.04.2015. pa do isplate,

EUR 316,25 od 02.05.2015. pa do isplate,

EUR 315,28 od 02.06.2015. pa do isplate,

EUR 314,30 od 02.07.2015. pa do isplate,

EUR 313,32 od 02.08.2015. pa do isplate,

EUR 312,34 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IX. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.745,01 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 04. prosinca 2025. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u na ročištu dana 16. rujna 2025.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 17. lipnja 2019. navodi da je dana 13.12. 2006. kao korisnik kredita, s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 510400607-5103305430 na ukupni iznos od 180.773,26 CHF s time da je ugovorena kamata iznosila 4,50% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na 300 mjeseci. Člankom 8 ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamate stope sukladno Odluci banke o kamatnim stopama banke. Između stranaka je ugovoren aneks broj 1 ugovoru o kreditu 22.095.2013. produljen rok vraćanja iz ugovora na 312 mjeseci te poček od 12 mjeseci. Nadalje između stranka je zaključen Aneks br. 2 ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to dana 26.01.2016. kojim je u čl.5 utvrđena visina glavnice kredita koja iznosi 88.005,41 EUR. Također utvrđena je i manjak u iznosu od 4.848,53 EUR. Tužitelj je mišljenja kako je ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope jer se ista jednostrano mijenjala od strane banke , a o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba i kao takva da je ništetna. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv 8 banaka među kojima i tuženika da su u vremenskom periodu od 2003. do 2008. ugovarale nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. U navedenom postupku da je utvrđeno da je između ostalog i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovor o potrošačkim kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze iz ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke ili drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarala i ugovorno utvrdila egzaktnim parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope temeljem kojih se kamatna stopa mijenja. Takvo postupanje je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a zbog jednostranog povećanja kamatnih stopa na štetu potrošača. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila tipska odredba o kojoj se sa nije pregovaralo niti je on na bilo koji način mogao utjecati na njezin sadržaj pa da je ista odredba nepoštena i ništava. Ništavost djeluje od samog sklapanja ugovora pa da je nepoštena odredba članka 6 o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništava od samog početka i da ima pravo tražiti povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je ništetna odredba korištena. Tuženik je zbog primjene tih ništetnih odredbi stekao bez osnove određen novčani iznos o tužitelja koje tužitelje temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a.

Tužitelj nadalje navodi kako je ništetna i odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno po pitanju ništetnosti valutne klauzule da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je navedenom presudom Visokog trgovačkog suda sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio pravo tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način nepošteno i ništetnu ugovornu obvezu kojim je ugovorena valuta usko vezana glavnica u švicarskim francima. Slijedom navedenog tužitelj je platio tuženiku više iznosa anuiteta od onih utvrđenih početnim otplatni planom pa i te iznose potražuje temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na konverziju navodi kako prihvatom konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, nadalje provođenjem konverzije nije nadoknađena naknada koja mu pripada kao potrošaču s osnova ništetnih odredbi. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 8 st. 2 ugovora o kreditu zaključenog između stranaka u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatne stope jednostranom odlukom banke, u čl. 3 i 7 ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, kao i aneksa broj 1 u dijelu „…u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke… „sadržaja pobliže navedenog u točkama I i III izreke ove odluke, te isplatu iznosa od 23.303,78 kn s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamate stope jednostranom odlukom banke sa zakonskim zateznim kamata od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, isplatu iznosa od 126.261,05 kn s osnova ništetnosti valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamata od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate.

U odgovoru na tužbu i svim podnescima tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO- a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014. fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje od tužitelja iznos od 4.442,60 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Ukoliko sud nađe da je ništena odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti tada potražuje iznos od 2.409,77 KN na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta te iznos od 11.681,83 kn s osnove razlike u depozitu koja je u trenutku kada je iskorišten iznosio više za iznos o 11.681,83 kn nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu.

Tuženik navodi kako je u postupku Gos 1/19 utvrđeno je da je sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na isplatu kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Podneskom od po provedenom financijskom vještačenju tužitelj konačno preciziraju tužbeni zahtjev te na ime preplate kamate potražuje iznos od 2.768,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od dana naplate svakog preplaćenog iznosa pa do isplate, iznos od 18.808,04 EUR na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (uključena razlika glavnice u konverziji) sa zakonskom zateznom kamatom od dana naplate svakog preplaćenog iznosa pa do isplate sve u roku od 15 dana uz naknadu parničnih troškova.

Tuženik se usprotivio preinaci ukoliko sud istu dopustio tada ističe prigovor zastare na preinačeni dio zahtjeva, nadalje navodi da je tužitelj i povukao dio zahtjeva kojem povlačenju se protivi.

Sud je dopustio preinaku tužbenoga zahtjeva jer je tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

Nadalje tužitelj je u tužbi u odnosu na preplatu kamate potraživao 23.303,78 kn/3.092,94 EUR, a konačno preciziranim tužbenim zahtjevom iznos od 2.768,03 EUR dakle manje za 324,91 EUR kako se tom povlačenju tuženik protivi to ovaj sud mora donijeti odluku u odnosu na taj dio zahtjeva.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković. Tuženik je odustao od saslušanja službenika banke BAS.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a sud drži tužbeni zahtjev tužitelja gotovo u cijelosti osnovanim, a tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovanim.

Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 13.12.2006. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 180.773,26 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti u 300 jednakih mjesečnih anuiteta od po 1.004,80 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja krdeita u tečaj. U čl.8. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, u st. 2 je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva odnosno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Nesporno je da su stranke 22.05.2013. ugovorile aneks broj 1 kojim je ugovoren poček na 12 mjeseci te t je rok vraćanja ugovoren na 312 mjeseci .

Nesporno je i to da su stranke sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključile 26.01.2016.. Aneks br 2 uz ugovor o kreditu kojim je utvrđena visina neotplaćene glavnice u visini od 88.005,41 EUR na dan 30.09.2015., te manjak u visini od 4.848,53 EUR-čl. 5.3. Aneksa broj 2.

Sporno je među strankama mogu li tužitelji tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat iznosa s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji imaju pravni interes tražiti utvrđenje ugovora/ dijela ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzelo je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Takvo stajalište ponovno je izračeni u novijoj odluci Vrhovnog suda RH poslovni broje Rev-1096/2022.

Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. Nadalje kod tužitelja nije utvrđena preplata pa da bi time bio eventualno djelomično obeštećen, već manjak.

Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03), naime predmetni pravni posao sklopili su kao fizičke osoba u svrhu koja nije namijenjena njihovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za kupnju stana. Nadalje u svom iskazu tužitelj navode kako je kredit odobren za kupnju stana na adresi [adresa], gdje i danas živi, stan nikada nije iznajmljivan, stoga tužitelj uživaju zaštitu kao potrošač jer tuženik na kojem je teret dokaza nije suprotno dokazao.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je pak među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz 8.toč.2. predmetnog Ugovora o kreditu ništave kao i sve obavijesti o promjeni kamatnih stopa koje se temelje ne toj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.

Nadalje nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.

Valja navesti kako iz iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, nije mu objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti.

Tuženik je odustao od saslušanja osobne bankarice koja je neposredno pregovarala s tužiteljem.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.

Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8.toč.2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,50 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,50 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva a promjena ovisi o jednostranoj odluci banke. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. I sam tužitelj i iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno, a bankarica koja je u ime banke s tužiteljem pregovarala ne sjeća se tužitelja, dok općenito govoreći da je klijetima navodila da kamatna stopa ovisi o odluci uprave banke, a to ni na koji način nije dovoljna informacija temeljem koje bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao shvatiti kako se kamatna stopa mijenja i kako će to utjecati na visinu njegovog anuiteta tijekom perioda otplate kredita. Tužiteljica jest po struci ekonomist ali odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena način promjene kamatne stope sukladno odluci banke, u situaciji kada ni sam službenik banke ne zna koji su to parametri koji utječu na promjenu visine kamatne stope, nije jasna niti na bilo koji način pruža informaciju kako će se kamatna stopa mijenjati.

Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.

Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva , suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP-a).

Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke iz čl 8.toč.2. predmetnog ugovora o kreditu kao i sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa donesene na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu pa je odlučeno kao u točki I izreke ove presude

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

Netočni su navodi tuženika da bi tužbeni zahtjev tužitelja od 1. siječnja 2014. pa nadalje valjalo odbiti jer da je u siječnju donesena nova Metodologija kamatnih stopa, tuženik je tada zatečenu kamatnu stopu samo razložio na varijabilni i fiksni dio, a iste je i dalje određene jednostranom odlukom banke koja je ništetna.

Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.

Tužitelj u iskazu navodi kako su mu banci ponudili kreditu u EUR i CHF valuti no EUR kredit je bio nepovoljniji zbog više kamatne stope, razlika u anuitetu je bila čak 1.000,00 kn. O valuti CHF mu je rečeno da je ista stabilna, nije mu pojašnjen utjecaj HNB na tečaj kune u odnosu na EUR i u odnosu na CHF valutu. Prvi anuitet mu je iznosio 4.400,00 kn a najviši 6.600,00 kn, nije mu odmah objašnjeno da anuitet može varirati ovisno o kretanju tečaja kune naspram CHF-a.

Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, ničim nije dokazano da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ju informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Tuženik nije tužitelja upozorio da je CHF tzv valuta utočišta, da je dakle CHF siguran za ulagače- banke, dok za drugu stranu, potrošača postoji rizik da će rasti što se konačno i dogodilo kada je došlo do financijske krize 2008 godine.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kao u točki III i IV izreke ove presude.

U odnosu na pisani iskaz SA sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljicom te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.

Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. 14.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 14. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 12. lipnja 2019.-preporučena pošiljka. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 15. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, stoga ni ta potraživanja nisu zastarjela, tužba kojom se potražuje isplata razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji a posljedica primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti.

Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa prema početnom otplatnom planu na dan sklapanja ugovora, iznosi 2.768,03 EUR, dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 12.689,97 EUR. Manje plaćena kamata iznosi 4.771,38 EUR. Negativne tečajne razlike-manje plaćeni tečaj iznosi 310,55 EUR. Što se tiče razlike ostatka glavnice na dan 30.09.2015 po inicijalnom otplatnom planu u odnosu na ostatka glavnice utvrđene dodatkom ugovora o konverziji razlika nedospjele glavnice iznosi 6.118,07 EUR. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. Tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

Preplate kamate i tečaja indirektno su uključene u izračun preplate/manjka u konverziji preko stvarnih uplata u kunama. Iako se preplata u konverziji ne temelji na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata anuiteta u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir. Kod tužitelja je prilikom konverzije utvrđen manjak od 3.313,74 EUR. Vezano za depozit vještak navodi kako tečajna razlika po osnovi depozita iznosi 13.096,20 kn odnosno 1.738,16 EUR.

Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

Sud nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja (iznose i datume plaćanja) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 2.768,03 EUR te na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 12.689,97 EUR.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. i V. izreke ove presude.

Tužiteljici pripada iznos od 6.118,07 EUR na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015. a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na CHF taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a. Navedeni zahtjeva tužitelja nije u zastari jer je istog tužitelj utužio u općem zastarom roku od 5 godina. Na navedeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 30.09.2015.. kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove sve pozivom na odredbu čl. 1111 i 1115 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki V. izreke.

Kako je tužitelj kod konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva glede preplate kamata potraživao iznos od 2.768,03 EUR, a tužbom iznos od 3.092,94 EUR to je došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva što se smatra djelomičnim povlačenjem za koji je po čl. 193 st. 2 ZPP-a potreban pristanak tuženika, no tuženik na isto nije pristao pa sud mora donijeti meritornu odluku u odnosu na zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 3.092,94 EUR. Kako je osnovan zahtjev za isplatom iznosa od 2.768,03 EUR sve kako je naprijed obrazloženo, to je neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u visini od 324,91 EUR pa je odlučeno kao u točki VI izreke presude.

Na posljetku valja navesti kako nema govora o dvostrukom namirenju tužitelja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnova zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jer da je tužitelj kroz konverziju već obeštećen, radi se dva potpuno različita obračuna, jedan je matematički obračun koji je primijenjen u konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sve sukladno odredbi čl. 19 c u kojem je jasno razrađeno kako i na koji način će se izvršiti konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a drugi je matematički obračun zbog primjene ništetnih odredbi uz osnovnog ugovora o kreditu prema kojem obračunu radi utvrđenja visine stečenog bez osnove u kojem obračunu se primjenjuje početna kamatna stopa i početni tečaj kao jedini poznati parametar od kojih parametara niti jedan nije korišten prilikom izračuna konverzije na dan 30.09.2015. Pored toga kod tužitelja nije utvrđena preplata po konverziji već suprotno manjak.

Usporedbom rezultata provedenog vještačenja s rezultatima provedene konverzije može se usporediti pravna i činjenična pozicija u kojoj bi se tužitelj nalazio ako bi mu se priznalo njegovo pravo na restituciju sukladno kolektivnoj presudi, u odnosu na pravnu i činjeničnu poziciju u koju je tužitelj stavljen provedbom konverzije.

Iz svega navedenoga slijedi da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom, a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat svih koristi koje je tuženi stekao. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik duguje iznose koje su tužitelju dosuđene točkama II i V ove presude.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 4.771,38 EUR koji se odnosi na negativne razlike koje su nastale u periodu kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene kamatne stope, i koje su većinom nastale u periodu kada se primjenjivala u razdoblju od 01.01. 2014. do 01.09.2015 kamatna stopa od 3,23 %, valja navesti da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 30.09.2015, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki VII. izreke ove odluke.

U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini od 310,55 EUR tzv. negativne tečajne razlike valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stoga je odlučena kao u točki VIII izreke presude.

Nadalje u odnosu na prigovor radi prebijanja s osnova razlike u depozitu koji je u razdoblju kada je isplaćivan iznosio 1.738,16 EUR više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu te ugovor o oročenom depozitu valja navesti kako se u konkretnom slučaju radi o beskamatnom oročenom depozitu te da su sredstva koja su oročena beskamatno sredstva iz isplaćenog kredita, na depozit nije tekla nikakva kamata , a tužitelj je i za ta sredstva kojima nije mogao raspolagati plaćao kamatu banci. Sklapanjem ugovora o oročenom kunskom depozitu tužitelj ni na koji način nije profitirao odnosno nije postupao nepošteno ili nesavjesno pa slijedom toga nije stekao ništa bez osnove. Slijedom toga odlučeno je kao u točki VIII izreke ove presude

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, jer nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva.

Tužitelju je valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 12.01.2021., 23.06.2021., 07.09.2022. i 16.09.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podneska od 07.01.2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 13.06.2024., 02.10.2024. i 03.10.2025. u visini od po 250,00 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika što ukupno iznosi 5.250,00 EUR. Zatim je valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, u ukupnom iznosu jer je isti bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 245,01 eur, dakle sveukupno trošak tužitelja iznosi 5.745,01 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom svega navedeno odlučeno je u točki IX. izreke ove presude.

U Rijeci 4. prosinca 2025.

SUDAC

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun tuženika