Poslovni broj Gž -387/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A 1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put br.1., OIB: 29524210204, zastupanog po punomoćnici Ermini Abdić Klisović odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika AN iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv 2714/2019 od 20. studenog 2024., 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja A! Hrvatska d.o.o. i tuženika AN, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv 2714/2019 od 20. studenog 2024., u točkama I. i III. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv 31572019 od 1. veljače 2019. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da isplati tužitelju iznos od 324,64 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju u dijelu u kojem je bilo naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 26,54 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počam od 17. kolovoza 2018. do isplate, točkom III. izreke ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju u dijelu u kojem je bilo naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 549,81 eur sa zateznim kamatama koje teku na iznos od na iznos od 45,95 eur od 16. lipnja 2018., na iznos od 1,13 eur od 17. kolovoza 2018., na iznos od 0,42 eur od 16. listopada 2018., na iznos od 502,31 eur od 16. siječnja 2019.,do isplate, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 209,74 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke i odluke o parničnom trošku sadržane u točki IV. izreke u dosuđujućem dijelu, žalbu izjavljuje tužitelj ne konkretizirajući žalbene razloge sadržane u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/92, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u nastavku teksta ZPP-a), iako bi se sadržajno radilo o razlozima iz čl. 353. st.1. t.1. i 2. ZPP-a, dok točku III., te odluku o parničnom trošku sadržanu u točki IV. izreke u dijelu u kojem tužitelju nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak, pobija tužitelj iz razloga sadržanog u čl. 353. st.1. t. 1. ZPP-a.

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalbe stranaka nisu osnovane.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 8., 9. i 10. ZPP-a, a na koje povrede odredaba parničnog postupka, pazi ovaj sud po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, budući da se radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 467. st.1. ZPP-a, kao ni postupovna odredba iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Isto tako nije u pravu tužitelj kada sadržajno upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.6. ZPP-a, tvrdeći da je u tijeku prvostupanjskog postupka održan veliki broj ročišta za koja nije dobio poziv, već da je primitak tih poziva netko drugi potpisao umjesto njega.

Protivno takvim tvrdnjama, ističe se da je iz stanja u spisu pored ostalog razvidno da su u tijeku parnice održana slijedeća ročišta:

-9. rujna 2020. i 1. ožujka 2021. za koja je tuženik dobio poziv, ali je za zatražio odgodu istih,

-28. travnja 2021. na koje je ročište pristupio,

-13. svibnja 2022. za koje ročište je bila za tuženika dostava poziva neuredno iskaza, te je isto odgođeno,

-17. siječnja 2023. i 7. listopada 2024. na koja je ročišta tuženik pristupio. Obzirom na prethodno navedeno, prema uvjerenju ovog suda u konkretnoj pravnoj situaciji nema govori o istinitosti prethodno navedenih žalbenih tvrdnji tuženika, posljedično čemu se nameće zaključak da sud prvog stupnja nije počinio gore navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

6.Nisu osnovani ostali navodi tužitelja kojima pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u točki I. izreke, kao ni navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki III. izreke.

7.Predmet spora je ispunjenje obveza tuženika po osnovi neplaćenih računa za pružene tk usluge i rate za uređaj u razdoblju od lipnja do prosinca 2018., kao i nakinada za prijevremeni raskid ugovorne obveze i preostale nepodmirene rate za preuzeti uređaj prema računu za siječanj 2021.

8.Naime iz stanja u spisu razvidno je u bitnome:

-da je tuženik s tužiteljem zasnovao pretplatnički odnos za Mobilna L i Bez Granica L+ broja [broj telefona] i Mobilni M i Bez Granica S+ broje [broj telefona] i kupovinu uređaja Galaxy J7 2017 DA crni, na neodređeno vrijeme uz razdoblje obveznog trajanja ugovori od 24 mjeseca s posebnom ponudom koja je uključivala preuzimanje po tuženiku uređaja Galaxy J7 2017 DA crni po promotivnoj cijeni od 159,27 eur, koji je ugovori sklopljen na neodređeno vrijeme uz razdoblje obveznog trajanja od 24 mjeseca; da je čl. 14. Općih uvjeta tuženika propisano da ako A1 raskine ugovor krivnjom krajnjeg korisnika prije isteka obveznog trajanja ugovora, krajnji korisnik da je obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario, ako je plaćanje te naknade povoljnije za krajnjeg korisnika,

-da je rješenjem o ovrsi poslovnih broj Ovrv 315/2019 naloženo ovdje tuženiku kao ovršeniku da isplati ovdje tužitelju kao ovrhovoditelju ukupni iznos od 900,99 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; da je protiv tog rješenja tuženik podnio prigovor, povodom kojeg je rješenjem poslovnih broj Povrv 2714/2019 predmetno rješenje o ovrsi stavljeno van snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute provedene radnje i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

-da je iz postojeće dokumentacije (izvatka iz poslovnih knjiga, računa za 5., 6., 7. i 8. 2018.) razvidno da su tuženiku obračunate usluge na ime ugovorenih mjesečnih naknada usliuge Bez Granica L+ i Bez Granica S+, na računima za 8. i 9. 2018. u otplata uređaja 2/24 i 3/24, na računima za 10. i 11. 2018. otplata uređaja na rate 4/24 i 5/24,

-da je iz univerzalnog naloga za plaćanje vidljivo da je tuženik 13. rujna 2018. uplatio iznos od 26,54 eur koju uplatu da je tužitelj uvažio, da je 9. srpnja 2018. uplatio iznos od 93,96 eur za svibanj 2018., koju uplatu tužitelj nije uvažio,

-da iz računa za prosinac 2018. i obračuna naknade za prijevremeni raskid ugovora, proizlazi da je tužitelj raskinuto ovaj pretplatnički odnos s tuženikom zbog neplaćanja ugovornih obveza 7. prosinca 2018., te tuženiku obračunao naknadu štete za prijevremeni raskid ugovori u vidu preostalih mjesečnih naknada za prijevremeni raskid ugovori u iznosu od 502,31 eur, kao i preostale neplaćene rate za preuzeti uređaj u iznosu od 126,09 eur.

9.Obzirom na prednje, sud prvog stupnja rukovodeći se čl. 9., 324. st.1., 345. st.3. i 360. st.1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), zaključuje da je tuženik u obvezi podmiriti preostale iznose mjesečnih rata kupljenog uređaja u ukupnom iznosu do 126,09 eur, a koji iznos predstavlja stvarnu štetu za tužitelja nastalu raskidom predmetnog ugovori u vidu preostalih neplaćenih mjesečnih rata kupljenog uređaja, a zadržanog po tuženiku za razdoblje od raskida ugovornog odnosa do dana kada je sporni ugovori trebao vrijediti da nije bilo raskida.

O visini tužbenog zahtjeva sud odlučuje uvidom u raspoloživu dokumentaciju (račune, izvod iz poslovnih kniga tužitelja), za koju smatra da postoji presumpcija istinitosti i autentičnosti čiju vjerodostojnost da tuženik ničim nije osporio, pa obvezuje tuženika da isplati tužitelju iznos od 217,15 eur, uvažavajući i to da tuženik tijekom postupka ne dokazuje da bi to dugovanje podmirio.

O pravu tužitelja na zatezne kamate na dosuđene iznose sud odlučuje primjenom čl. 29. st.1. ZOO-a.

10.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, pravno irelevantnim drži ovaj sud opširne navode tuženika kojima pobijajući točku I. izreke presude, analizira postupanje javnog bilježnika, odvjetničkog ureda koji zastupa tužitelja, te u svezi s time izražava svoje određene sumnje o postupanju istih u svrhu nametanja što većih troškova postupka, budući da ti navodi ni na koji način prema prosudbi ovog suda nisu od utjecaja na pravilnost odluke sadržane u točki I. izreke presude.

11.1.Pored toga, u odnosu na tražbinu tužitelja za srpanj 2018. i za listopad 2018., obračunatih na ime zateznih kamata, prvostupanjski sud zaključuje da dok nije prestala glavna tražbina iz koje proizlaze zatezne kamate, da se zatezn kamate ne mogu obračunati ni utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, budući da iste nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze, nedjeljive od te obveze i predstavljaju jednu cjelinu, pa shodno tome, a pozivom na čl. 451. st.3. ZPP-a, odlučuje kao u točki II. izreke.

11.2.Također, sud prvog stupnja stajališta da nije osnovan ni zahtjev tužitelja s osnova naknade za prijevremeni raskid ugovori u ukupnom iznosu od 502,31 eur. U odnosu na taj zahtjev sud uvažava sadržaj čl. 41. st.5. Zakona o elektroničkim komunikacijama (“Narodne novine” broj 73/2008 i dr., dalje: ZEK-a), kao i čl. 14. Općih uvjeta tužitelja. No za čl. 14. Općih uvjeta, sud zaključuje da je isti protivan prisilnim propisima, točnije odredbama Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a) koje da se ovdje primjenjuju kao lex specialis, iz razloga jer da ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa predstavlja potrošački ugovor, posljedično čemu smatra da ništetna odredba ne može predstavljati temelj za tražbinu tužitelja, odnosno da spomenuta odredba ne predstavlja valjani osnov za ovo potraživanje tužitelja.

Kako po ocjeni suda čl. 41. st.5. ZEK-a nije prisilne, već dispozitivne naravi, to isti smatra da je ovlašten u smislu čl. 49. st.1. i 2. i čl. 50. ZZP-a utvrditi ništetnom odredbu o obvezi plaćanja naknade za prijevremeni raskid nepoštenom, a time i ništetnom u smislu čl. 55. st.1. ZZP-a, na što da sukladno čl. 327. st.1. ZOO-a pazi po službenoj dužnosti.

11.3.Sukladno prethodno navedenim razlozima, sud zaključuje da bi tužitelj nakon raskida ugovora jedino imao pravo na naknadu štete, no da u ovom postupku ne dokazuje da bi pretrpio štetu u visini mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovori, pa uz uvažavanje zaključka o ništetnosti čl. 14. Općih uvjeta tužitelja, prvostupanjski sud odbija zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 549,81 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan, te odlučuje kao u točkama II. i III. izreke presude.

Odluku o troškovima postupka sud donosi temeljem čl. 154. st.2. ZPP-a.

12.1.U kontekstu detaljnih razloga koje je sud prvog stupnja iznio u obrazloženju pobijane presude (t.26. do 34.), neutemeljenim drži ovaj sud opširne žalbene navode tužitelja kojima pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja o ništetnosti čl. 14. Općih uvjeta tuženika, te u svezi s tim pravno irelevantnim smatra pozivanje na pojedine odluke Vrhovnog suda RH.

12.2.Suprotno tumačenju tuženika, istome se skreće pažnja na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 14. listopada 2016., broj Su-IV-409/16 (na što se osvrnuo i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke) u sporovima o prijevremenom raskidu ugovora od strane operatera pravni odnos treba prosuđivati primjenom čl. 49. i 50. ZZP-a.

Sukladno tome, valja podsjetiti tuženika na sadržaj čl. 49. st.1. ZZP-a, kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.3.Nastavno prednjem, a u kontekstu svega do sada iznesenog, proizlazi da je čl. 14. Općih uvjeta tuženika unaprijed formuliran na standardiziranom ugovoru od strane tuženika,što dalje upućuje na zaključak da se o sadržaju te odredbe nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije imao utjecaj na njen sadržaj u smislu čl. 49. st. 2. ZZP-a.

Prema spornoj odredbi u slučaju raskida ugovora obveza tuženika kao pružatelja tk. usluga u potpunosti prestaje, dok tuženik kao pretplatnik ne prima nikakvu uslugu, a obvezan je podmiriti ukupnu naknadu do kraja ugovornog razdoblja i koje obveze se ne može osloboditi. Shodno tome sporna odredba iz Općih uvjeta je i prema prosudbi ovog suda, kao što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud nepoštena, te nastavno tome suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 49. st. 1. ZZP-a, pa posljedično tome, pozivom na tu odredbu tužitelj ne može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu naknade za prijevremeni raskid ugovornog odnosa u iznosu od 502,31 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

13.Isto tako, u cijelosti ovaj sud prihvaća i razloge temeljem kojih je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu preostalih iznosa pobliže navedenih u točki III. izreke, a pravilnost koje odluke ni na koji način od strane tužitelja nije žalbenim tvrdnjama dovedena u dvojbu.

14.Konačno, sagledavajući prednje izloženo, nije u pravu tužitelj ni kada pobija odluku o trošku suda prvog stupnja sadržanu u točki IV. izreke u dijelu u kojem mu nisu dosuđeni preostali zatraženi parnični troškovi, kao ni žalba tuženika kojom pobija ovu točku u dosuđujućem dijelu.

15.Zbog svih prethodno navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke, kao i odluku o o parničnom trošku sadržanu u točki IV. izreke, sve primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

16.Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

17.Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 4. prosinca 2025.

Sutkinja

Svjetlana Pražić