REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9039/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Biočić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 27. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja RN i punomoćnika tuženika Ivana Glavaša, odvjetnika, 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

''Tuženik Adriatic osiguranje d.d. iz Zagreb, Listopadska 2, Zagreb, OIB: 94472454976, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 12.107,92 EUR (91.227,12 kn) uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 15.08.2021. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve do isplate, te nadoknaditi parnične troškove, sve u roku od petnaest dana."

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknaditi tuženiku Adriatic osiguranje d.d. parnični trošak u iznosu od 1.587,50 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 4. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. studenog 2021. podnio tužbu u kojoj navodi kako je osiguranik tužitelja HN nastradao u prometnoj nezgodi dana 27. studenog 1998. u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede. Navedenu nesreću skrivio je ZN upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], koji je u vrijeme nezgode bio osiguran kod Mediteran osiguranja, pravnog prednika tuženika. Protiv ZN vođen je kazneni postupak koji je obustavljen zbog zastare kaznenog progona. Ističe kako je protiv tuženika vodio postupke po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ali za različita razdoblja nastale štete u kojima je tuženik priznao odgovornost svog osiguranika za predmetni štetni događaj. Navodi kako je rješenjem tužitelja broj 151973 od 26. svibnja 2009. osiguraniku tužitelja HN priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a uzrok nastale invalidnosti je 100% ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede. Navodi kako je za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 30. lipnja 2021. na ime invalidske mirovina HN isplatio ukupno 91.227,12 kn, a što predstavlja stvarnu štetu u skladu s odredbom čl. 161. st. 2. t. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Ističe kako tuženik odgovara tužitelju za štetu nastalu isplatom invalidske mirovine temeljem odredaba čl. 161., a u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju pa predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 91.227,12 kn, sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako nisu sporni nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija, dok su svi ostali činjenični navodi tužbe i tužbeni zahtjev – sporni u cijelosti. Navodi kako nije suglasan da se za potrebe ovog parničnog postupka koriste dokazi koji su provedeni u drugim postupcima. Ističe kako je sporna odgovornost tuženika jer predmetnu prometnu nesreću nije skrivio osiguranik tuženika niti je on za predmetnu prometnu nesreću ikad osuđen. Do predmetne prometne nesreće došlo je zbog naleta njegova vozila na blato na kolniku koje se na licu mjesta nalazilo uslijed neoznačenih radova na cesti. Ističe kako je osiguranik tužitelja doprinio vlastitom ozljeđivanju nekorištenjem sigurnosnog pojasa. Upućuje na primjenu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu slijedom čega osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva ukazujući na recentni pravni stav Vrhovnog suda RH. Navodi kako je sporna uzročno-posljedična veza između štetnog događaja od 27. studenog 1998. i umirovljenja osiguranika tužitelja 26. svibnja 2009. Osiguranik tužitelja zadobio je u predmetnoj prometnoj nezgodi udarac u trbuh i potres mozga, šok, krvarenje u trbušnu šupljinu, puknuće slezene koja je odstranjena. U medicinskoj dokumentaciji nakon prometne nezgode nije bilo nikakvih drugih ozljeda. Ove ozljede po redovnom tijeku stvari nakon provedenog liječenja ni u kom slučaju ne dovode do radne nesposobnosti a svakako ne nakon 11 godina, s tim da je u navedenom periodu tužitelj bio u radnopravnom statusu kod istog poslodavca kao i u vrijeme nezgode. Osiguranik tužitelja je do dana priznavanja invalidske mirovine (15. prosinca 2008.) imao ukupno 33 godine, 2 mjeseca i 25 dana mirovinskog staža te bi po redovnom toku stvari stekao uvjete za starosnu mirovinu najkasnije 1. svibnja 2009. od kojeg dana bi tužitelj isplaćivao starosnu mirovinu svom osiguraniku. Ostvarivanjem prava na starosnu mirovinu u svakom slučaju se prekida uzročno-posljedična veza navedenog i prometne nezgode iz 1998. jer bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari (i da nije bilo prometne nezgode) ostvario pravo na starosnu mirovinu i tužitelj bi u utuženom periodu svakako vršio davanja po osnovi mirovine iz vlastitih sredstava i da nije bilo prometne nezgode. Predlaže obiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je u tijeku postupka pročitao zapisnik o očevidu (list 4-7), rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 1. ožujka 2006. (list 8-9), presudu Općinskog suda u Zaboku posl. br. P-530/99-115 od 17. prosinca 2007. (list 10-17), presudu i rješenje Županijskog suda u Zlataru posl. br. Gž-378/08-2 od 5. ožujka 2008. (list 18-23), presudu Općinskog suda u Zaboku posl. br. P-260/08-123 od 16. lipnja 2008. (list 24- 27), presudu i rješenje Županijskog suda u Zlataru posl. br. Gž-1624/08-2 od 5. studenog 2008. (list 28-31), podnesak tuženika od 3. ožujka 2015. podnesen u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-560/13 (list 32-34), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-145/2016 od 19. srpnja 2019. (list 36-43), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5251/2019-3 od 28. listopada 2020. (list 44-49), nalaz i mišljenje dr. ON izrađen u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-145/16 (list 50-51), nalaz i mišljenje NN izrađen u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-145/16 (list 52-58), rješenje tužitelja broj 151973 od 26. svibnja 2009. (list 60-63), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 10. prosinca 2008. (list 64-69), prijavu o ozljedi na radu (list 70-73), potvrdu o isplatama (list 74-88), odštetni zahtjev (list 89-90), odgovor na odštetni zahtjev (list 91) te spis tužitelja broj 151973.

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 12.107,92 EUR (91.227,12 kn) zajedno sa zateznim kamatama, a s osnova naknade štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku HN za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 30. lipnja 2021.

6. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja HN ozlijeđen u prometnoj nesreći koja se dogodila 27. studenog 1998., a nije sporna ni pasivna legitimacija tuženika. Sporna je odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu prometnu nezgodu, a time i tuženika kao osiguratelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Također, sporno je pravno pitanje primjene zakona. Tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. i 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15., 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21 – dalje: ZOMO). Odredbom čl. 161. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema odredbi čl. 164. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

8. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da se treba primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05, 36/09 i 75/09 – dalje: ZOOP). Prema navedenoj odredbi društvo za osiguranje obavezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

9. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa valja odlučiti o obvezi tuženika kao osiguratelja štetnika za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. na način da je zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev- 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-850/2022 od 25. listopada 2022. i dr.

10. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, tada se obveza tuženika određuje prema čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi se radilo o invalidskoj mirovini koja bi bila utvrđena uslijed ozljede na radu.

11. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Tuženik, kao osiguravajuće društvo, nije štetnik (vozač koji je skrivio prometnu nesreću), već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju preuzima ugovorne obveze koje su propisane čl. 27. ZOOP-a i dužan je naknaditi samo onu vrstu štete i u onoj visini kako to regulira ZOOP.

12. Uvidom u rješenje tužitelja broj 151973 od 26. svibnja 2009. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja HN priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu. Također, uvidom u prijavu o povredi na radu utvrđeno je da je ozljeđivanje osiguranika tužitelja u predmetnoj prometnoj nezgodi prijavljeno kao ozljeda na radu jer je ozljedu osiguranik tužitelja pretrpio na putu od stalnog mjesta rada do stana.

13. Stoga, kako tužitelj svom osiguraniku već isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu to, a u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, odnosno ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. br. Pž-4045/2023-2 od 11. siječnja 2024.)

14. Zbog navedenog, kako tužitelj nije dokazao da trpi štetu, to nije dokazao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu, uslijed čega je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

15. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 – dalje: Tarifa), a prema zahtjevu s ročišta održanog 27. listopada 2025. i to za sastav odgovora na tužbu u visini 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife) i za pristup na ročišta održana 6. lipnja 2022. i 27. listopada 2025. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr 9. t. 1. Tarife), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. tarife (600,00 EUR) i uvećano za 25% PDV-a (150,00 EUR), ukupno iznosi 750,00 EUR.

16. Kako tužitelj nije uspio u sporu, dužan je naknaditi parnični trošak tuženiku, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od donošenja ove presude pa do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), kako je odlučeno u točki II. Izreke.

Zagreb, 4. prosinca 2025.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, i to od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira na to je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju

2. Punomoćniku tuženika