Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-607/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Renate Košir Skračić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marijanke Salopek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, kojega zastupaju punomoćnice HC i CC, dipl. iur. iz [adresa], protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojega zastupaju punomoćnici Mirko Šiljeg i David Franjković, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-399/2022-9 od 27. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-399/2022-9 od 27. veljače 2023.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom presuđeno je:
"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isplati na ime naknade štete iznos od 13.976,31 EUR/ 105.304,52 kn sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe 24. siječnja 2022. do isplate, u roku od 15 dana."
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.“
2. Navedenu presudu, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22., 155/23., dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.
3. Odgovor na žalbu nije izjavljen.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.
6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu s odredbom članak 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
7. Među strankama nije sporno:
- da je osiguranik tužitelja EC **.**.1995. stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio GC, upravljajući teretnim vozilom osiguranim kod tuženika,
- da je rješenjem prednika tužitelja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u Zagrebu od 20. kolovoza 1996. broj IN-669072, osiguraniku tužitelja EC priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka radne sposobnosti, pri čemu je kod nastanka invalidnosti ozljeda izvan rada (predmetni štetni događaj) utjecala u omjeru od 60 %, a bolest u preostalom omjeru od 40 %,
- da je tužitelj u skladu s tim rješenjem svom osiguraniku vršio isplate invalidske mirovine pa mu je tako za razdoblje od 1. listopada 2019. do 30. studenoga 2021. isplatio ukupno iznos od 23.293,85 eura (175.507,53 kuna), od kojeg iznosa tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika 60 %, tj. iznos od 13.976,31 eura/105.304,52 kuna (omjer u kojem su ozljede zadobivene u štetnom događaju uzrokovale invalidnost),
- da se tužitelj tuženiku obratio s odštetnim zahtjevom, koji je tuženik zaprimio 20. prosinca 2021. i po istom nije postupio.
8. Međutim, sporna je osnova i visina zahtjeva tužitelja, s obzirom na različita stajališta stranaka o propisima koji su u primjeni u ovoj pravnoj stvari i s tim povezanog pitanja opsega odgovornosti tuženika u konkretnom slučaju, kao i na okolnost da bi osiguranik tužitelja 2007. navršio 65 godina starosti i time ispunio uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, što je prema navodima tuženika od utjecaja na pravo tužitelja za naknadu štete u vidu isplaćenih invalidskih mirovina.
9. Prvostupanjski sud, nakon što je utvrdio da među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika, zaključuje da se u sporovima u kojima tužitelj zahtijeva protiv društva za osiguranje naknadu štete nastalu isplatom invalidske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku, primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13.,152/14., 155/23. – dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme isplate mirovine, što je u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017. i Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020.
10. Prvostupanjski sud zaključuje, a pozivajući se na odredbu članka 27. ZOOP prema kojoj bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), da je tužitelj bio dužan dokazati da mu pripada naknada štete u vidu razmjernog iznosa isplaćene mirovine svom osiguraniku utvrđene naprijed navedenim rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
10.1. Stoga, prvostupanjski sud smatra da tužitelj, na kojemu je teret dokaza osnove i visine potraživanja, tijekom postupka nije predlagao izvođenje dokaza kojim bi se utvrdio razmjerni iznos isplaćene mirovine u smislu citiranog članka 27. stavka 3. ZOOP, nego je u smislu članka 219. stavka 1. ZPP, izjavio da ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza, to je primjenom odredbe članka 221.a ZPP prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva pa je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
11. Odredbom članka 161. stavka 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16. i 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. – dalje: ZMO) tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja, sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete, koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ZMO, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: - novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu,
- novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjeta za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, - novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, kao i troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.
11.1. Odredbom članka 164. stavka 1. ZMO propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ZMO i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
12. U žalbi tužitelj pobija presudu iz razloga što je u konkretnom slučaju utemeljio tražbinu na odredbama ZMO, koji je na snazi od 1. siječnja 2014. i koji je u odnosu na ZOOP kasniji zakon, pa odredbe kasnijeg zakona derogiraju odredbe ranijeg zakona u konkurenciji dva specijalna zakona. Ističe da njegov zahtjev nije subrogacijski, nego originarni/izvorni prema specijalnom propisu te je potrebno primijeniti odredbe ZMO, dakle u pogledu pitanja visine stvarne štete odredbu članka 164. stavka 5. ZMO.
13. Suprotno žalbenim tvrdnjama tužitelja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je o tužbenom zahtjevu tužitelja potrebno odlučiti primjenom odredaba ZOOP, a ne ZMO.
14. Tako je u više odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice broj Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-90/2023 od 4. travnja 2023.), izražavajući shvaćanje i o vremenskom važenju pojedinog posebnog zakona, izrazio pravno shvaćanje da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP, primjenjuje taj Zakon.
14.1. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u prethodno navedenim odlukama, koje prihvaća i ovaj sud, jest da ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, iz razloga što ZMO kao kasnijim zakonom nije izmijenjen ZOOP, a da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.
15. Stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da bi u konkretnom slučaju obveza tuženika na naknadu štete tužitelju postojala samo u slučaju ukoliko bi iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku bio veći od iznosa mirovine koja bi se isplaćivala da je do umirovljenja došlo zbog povrede na radu, i to samo u visini razlike tih mirovina, prihvaća i ovaj sud.
16. Kako tužitelj u ovom postupku ne dokazuje visinu štete, za naknadu koje bi eventualno u obvezi bio tuženik sukladno odredbama članka 27. ZOOP, a teret dokazivanja te činjenice kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu je na tužitelju, to je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.
17. Radi svega navedenoga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je uz primjenu odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
U Sisku 4. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Stipčić
