Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-347/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurići i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 19. studenoga 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika te z. punomoćnika tuženika JL, odvjetničku vježbenicu iz Odvjetničkog društva Sevšek & partneri iz Varaždina, na ročištu za objavu i uručenje presude 04. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 5. Ugovora o kreditu br. 49740/06 koji je dana 24. kolovoza 2006. sklopljen između trgovačkog društva SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kao pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, i tužitelja ĐL OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], a koja odredba glasi:
„5. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.”
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61 da tužitelju ĐL OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 364,92 EUR (tristošezdesetčetiri eura i devedesetdva eura), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. kolovoza 2006. pa do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB:52508873833 Split, ul. Domovinskog rata 61 (pravni sljednik Splitske banke d.d.), da tužitelju ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 519,91 eura (petstodevetnaest eura i devedesetjedan cent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 4. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je, po punomoćniku, protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je tužitelj kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika, SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. 24. kolovoza 2006. u Varaždinu sklopio Ugovor o kreditu br. 49740/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), da je tuženik OTP banka d.d. Split pravni slijednik društva SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d. Split pa je slijedom navedenog tuženik pasivno legitimirana stranka u ovom postupku, da je predmetnim Ugovorom tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.290,00 CHF po kupovnom deviznom tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja kredita, da je predmetni kredit tužitelj u cijelosti i uredno otplatio 12. rujna 2013., da je 28. kolovoza 2006. tuženik tužitelju prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznu naknadu) u jednokratnom iznosu od 605,80 CHF, odnosno 364,92 EUR (preračunato po tadašnjem kupovnom tečaju od 4,5387 CHF za kune te po tečaju 7,5345 za EUR-e), da je odredbom točke 5. Ugovora o kreditu tužitelj odredio obvezu tuženiku da podmiri naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora, da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, da predmetnom odredbom nije određeno od čega se sastoji ulazna naknada od 2,00 %, niti je tužitelj obavješten o uslugama banke koje se naplaćuju tom naknadom, a ista nema podlogu ni u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu pa da se stoga radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 2,00 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 605,80 CHF, odnosno 364,92 EUR, a tužitelj isto tako ističe kako se radi o odredbi koja se temeljem čl.81. st.1. i čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama), kao i čl.4. te čl.7. Zakona o obveznim odnosima (NN 5/05 i dalje - ZOO) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 5. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, a to iz razloga što se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer tužitelj kao potrošač na nju nije imao utjecaj niti mu je pojašnjen odnos između visine naknade i pruženih usluga, kao i iz razloga što predmetna naknada uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ne samo zbog svoje visine, veći zbog činjenice što bi tužitelj neprihvaćanjem sporne odredbe bio onemogućen u ostvarivanju kredita, da u prilog tome govori i mnogobrojna sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (vidjeti presudu br. GŽ-3610/2022 Županijskog suda u Zagrebu, presudu br. Gž-662/2022 Županijskog suda u Slavonskom Brodu i presudu br. Gž-473/2022 Županijskog suda u Zadru), kao i recentna odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-673/2023 od 13. 02. 2024. kojom je odbijen zahtjev za revizijom banke u sličnom postupku, a sve u skladu i s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Budući da je utuženi iznos od 364,92 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl.1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 58-64 spisa), po punomoćniku, tuženik je u cijelosti osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, u skladu s navodima iz ovog odgovora, da je neosnovano referiranje na presudu PŽ-7129/13 i REVT 249/14, da tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je s tuženikom sklopio Ugovoru o kreditu broj 49740/06 (dalje kao: „Ugovor o kreditu“) kojim je bilo ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, za koju odredbu tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna. Kao razlog osnovanosti svojeg tužbenog zahtjeva, tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača i pokušava svoj tužbeni zahtjev „podvesti“ pod primjenu odredbi navedenih zakona, iako niti jednim navodom sadržanim u tužbi tužitelj nije dokazao da bi odredbama Ugovora o kredita bila počinjena niti jedna zakonska povreda, da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan proizlazi iz sljedećih razloga koji se iznose - prigovor zastare utuženih iznosa, naime, tužitelj tvrdi da su pojedini dijelovi Ugovora ništetni te temeljem toga traži vraćanje uplaćenih iznosa, naime, u slučaju da bi se utvrdila ništetnost dijela odredbe Ugovora kako navodi tužitelj, zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate po osnovi koja je naknadno otpala, da je ovo stajalište potvrđeno i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 kako slijedi: „Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvotuženik u svojoj reviziji kada navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 361. st. 1. u svezi čl. 371. ZOO. Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st.1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993.. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Slijedom toga, imajući u vidu petogodišnji zastarni rok - svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika po osnovi Ugovora o kreditu su zastarjeli, nadalje, ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, tuženik ističe i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja pa slijedom navedenog, svi iznosi koje je tužitelj platio u korist računa tuženika po osnovi Ugovora o kreditu su zastarjeli, da je navedeno stajalište tuženika potvrdio i Županijski sud u Rijeci u svojem rješenju broj Gž-2260/18 od 12.6.2019. u kojem ovaj sud zaključuje kako: „…budući da se na tužiteljicu ne odnose učinci kolektivne tužbe, o tome mora prvostupanjski sud voditi računa i prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare.“; da tužitelj nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva jer da je tužitelj sudu dužan dokazati zbog čega drži da je predmetna ugovorna odredba ništetna, odnosno zbog čega drži da uslijed takve odredbe ima pravo potraživati povrat iznosa navodno stečenih bez osnove, da tužitelj ništa od ovoga nije niti pokušao dokazati sudu, a da u tome ne bi ni uspio, što je tuženik objasnio:
kao prvo, prema odredbama članka 1111. ZOO-a propisano je da „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ Očito je da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po Ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala i to slijedom utvrđenja iz točke V. izreke presude VTSRH broj Pž-7129/13, odnosno slijedom činjenice da je sporna odredba Ugovora o kreditu ništetna. U odnosu na postupak pokrenut protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač, kao što je tuženik prethodno objasnio, mjesta referiranju na tu parnicu u ovom slučaju nema. Međutim, čak i kada bi ga bilo, tuženik naglašava da je u tom parničnom postupku bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača. Iako tuženik i dalje drži da mjesta takvoj vrsti parnice (radi zaštite kolektivnog interesa) u slučaju „Potrošač“ nije bilo (a o čemu je detaljno elaborirao u tom postupku i drži da je na ovom mjestu daljnje obrazlaganje nepotrebno), ne može se ne složiti s općenitim utvrđenjem VTSRH koji je na stranicama 45. i 46. te presude dao vrlo jasnu i slikovitu definiciju razlike između sporova radi zaštite kolektivnih interesa i pojedinačnih parnica: „Za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinici, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kolektivnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili. Svaki potencijalni potrošač, dakle svaka fizička osoba, kad postane potrošač, mogla bi doći u situaciju da određeno nepošteno ponašanje trgovca bude usmjereno prema njemu i upravo u tome i jest suština tvrdnje da kolektivni interes nije zbroj pojedinačnih interesa i u tome leži smisao postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.“ Prema navedenom, jasno je da čak ni sud koji je donio presudu na koju se tužitelj poziva u ovoj tužbi ne smatra da je ta presuda a priori dala mjesta primjeni stavka 3. gore spomenutog članka 1111. ZOO-a, nego naprotiv, i sam upućuje da su pojedini potrošači dužni pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba ako smatraju da su trgovci povrijedili njihova prava. Pojednostavljeno rečeno-presuda Pž-7129/13 nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta utvrđivanju i dokazivanju osnove tužbenog zahtjeva. Slijedom gornjih navoda, s obzirom da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Općenito je poznato da je pretpostavka za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva da se prethodno utvrdi osnova istoga. Ovdje to tužitelj nije ni pokušao, stoga je svako daljnje raspravljanje bespredmetno. Osporene odredbe Ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništave, a što se tiče pravila o ništetnosti u širem smislu, propisanih Zakonom o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: ZZP) primjenjivog na predmetni Ugovor, u čl. 84. tog zakona određeno je da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“, dok je čl. 81. određeno da se „ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“. Iako je tužitelj to propustio učiniti, tuženik drži da je u ovom je predmetu tužitelj dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik drži da tužitelj neće biti u mogućnosti dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, i to iz sljedećih razloga jer da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), da ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjenja, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, da je tužitelj u tužbi više puta istaknuo kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je time navodno nezakonito postupao, uslijed čega tužitelj smatra da bi navedenu odredbu trebalo utvrditi ništetnom, iako u prilog takvom zaključku ne predlaže niti jedan jedini dokaz, da tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takvih naknada. Sukladno odredbi članka 219. ZPP-a određeno je kako je svaka stranka dužna predložiti dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje. Tužitelj je u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja. O samom Ugovoru o kreditu tuženik će se očitovati dalje u podnesku, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, a kao što je već navedeno, tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:
- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,
- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke-jasna i lako uočljiva odredba, da je čl.5. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,00% od iznosa odobrenog kredita, a minimalno 200,00 kuna, također, navedenom odredbom Ugovora egzaktno je definirano da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu Ugovora o kreditu, da je navedena odredba jasno koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, a glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik(?) nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa pa da se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim, da iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 84. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „(…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj(…)“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je ujedno prigovorio postavljenoj visini tužbenog zahtjeva zato što ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, predlagao je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati tužitelja na naknadu troška vođenja ovog parničnog postupka tuženiku.
3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu:
Ugovor o kreditu br. 49740/06 od 24. 08. 2006. (list 6-7 spisa) i otplatni plan Splitske banke od 28. 8. 2006. te OTP banke (list 8-10 spisa), prometi po kreditu/specifikacija (list 11-28 spisa), potvrdu Splitske banke od 18. 09. 2013. (list 29 spisa) i saslušao je tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Splitska banka d.d., kao kreditor, 24. 08. 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 49740/06 (list 6-7 spisa).
5. Tužitelj je u ovom postupku tražio utvrđenje da je ništetna odredba točke 5. Ugovora o kreditu br. 49740/06 koji je dana 24. kolovoza 2006. sklopljen između trgovačkog društva SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. Split, Ruđera Boškovića 16, kao pravnog prednika tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, i tužitelja ĐL OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], a koja odredba glasi:
„5. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.” Također je tražio isplatu iznosa od 364,92 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a sve pozivajući se na čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO te čl. 1115. ZOO.
6. Tužitelj je na ročištu 19. studenoga 2025. iskazao da je 2006. od tadašnje Splitske banke tražio kredit jer su supruga i on uređivali kuću (dječje sobe), tako da je u banku došao sa upitom koliko može dobiti novaca, rečeno mu je da prikupi dokumentaciju o visini plaće, tada je radio u vojsci, da donese tri isplatne liste i da treba sudužnika, a što mu je bila supruga, iako u to vrijeme nije bila zaposlena, da mu je nakon što je donio tu dokumentaciju ponuđen kredit u iznosu od 30.000,00 CHF, rečeno mu je da je u CHF kredit povoljniji, iako je tražio kredit u eurima, ali je prihvatio taj kredit u CHF jer mu je novac trebao, da mu je predočen ugovor, koji je bio tiskan na obrascu i o nikakvim odredbama nije sa nikim pregovarao, da se možda i spominjala kakva naknada, ali se zbog proteka vremena više nije sjećao, uglavnom da nije razgovarao ni sa kim o odredbama ugovora o kreditu, bilo je doslovce "uzmi ili ostavi", a njemu je novac trebao. Na upit je li mu pojašnjeno na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, odgovorio je da o tome uopće nije bilo razgovora, a kasnije je vidio da je ista naplaćena.
7. Sud je prihvatio istinitim iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da kao potrošač nije pregovarao s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, niti mu je djelatnik banke objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, sud je zaključio da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
8. Dakle, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (30.290,00 CHF), tužitelju zapravo nije isplaćen jer mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Valja reći, da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade prednik tuženika, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).
9. Slijedom navedenog, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnost sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.
10. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, iako je u odgovoru na tužbu tuženik osporavao visinu, na ročištu 19. studenoga 2025. visinu utuženog iznosa učinio je nespornom, osporavajući i dalje osnov tužbenog zahtjeva.
11. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.
12. Primjenom navedenih zakonskih odredbi, tuženik je dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos sa pripadajućim zateznim kamatama od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora, smatra nepoštenim stjecateljem.
13. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, isti je neosnovan.
14. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.)
15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
16. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23-dalje:Tarifa).
16.1. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife i to u iznosu od 125,00 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 15. 10. 2025. i 19. 11. 2025., svaki u iznosu od 125,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 29. 01. 2025. prema Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 125,00 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, dalje, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 519,91 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja ove presude pa do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.
Ivanec, 04. prosinca 2025.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina
2. Miroslav Plašćar, odvjetnik iz OD Žurić i Partneri iz Zagreba
