REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-72/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu tog suda Damiru Rabaru, u pravnoj stvari tužitelja EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri iz Zagreba, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE ISTARSKE ŽUPANIJE, OIB 29919922049, M. B. Rašana 2/4, Pazin, zastupanog po punomoćniku Dinu Čekada, odvjetniku iz Pule, radi isplate regresa, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE Istarske županije, Pazin, M. B. Rašana 2/4, OIB: 29919922049, da isplati tužitelju EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, ul. Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, iznos od 1.503,33 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 14. srpnja 2022. godine do isplate, te se do 31. prosinca 2022. godine obračunavaju po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, ul. Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 da tuženiku ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE Istarske županije, Pazin, M. B. Rašana 2/4, OIB: 29919922049, isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. prosinca 2025. pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi od 14. ožujka 2025. tužitelj navodi da se 14. ožujka 2022. dogodila prometna nezgoda na kolniku županijske ceste Fiorini – Brtonigla (Ž5002 – Ž5070), 100 m prije skretanja za mjesto Marinčići.

2. Nezgoda se dogodila na način da se vozač CG kretao navedenom cestom upravljajući vozilom marke Toyota Yaris inozemne registarske oznake i broja DH188SJ (Rep. Italija) te mu je na dijelu ceste izvan naselja i gdje nema postavljenog prometnog znaka opasnosti „Divljač na cesti“, iznenada s njegove lijeve strane sa zemljane površine na kolnik istrčala divljač te je ista udarila u prednji lijevi dio vozila.

3. Divljač je od zadobivenih ozljeda uginula na mjestu događaja, a uginulu divljač je preuzeo PG, lovnik Lovačkog društva Lepus Brtonigla.

4. Nad vozačem je obavljeno alkotestiranje te je test bio negativan (0,00 g/kg).

5. Prema podacima u zapisniku o očevidu policijski službenici koji su vršili očevid su fotografirali mjesto događaja i uginulu divljač.

6. Na vozilu marke Toyota Yaris inozemne registarske oznake i broja DH188SJ nastala je materijalna šteta.

7. U vrijeme predmetne nezgode tužitelj je s Ministarstvom poljoprivrede RH imao sklopljen ugovor o osiguranju od građanskopravne odgovornosti prema trećim osobama svih lovoovlaštenika u Republici Hrvatskoj (polica osiguranja od odgovornosti broj 804271894) za štete koje nastanu uslijed naleta motornog, priključnog ili željezničkog vozila na divljač ili uslijed naleta divljači na motorno, priključno ili željezničko vozilo.

8. Vlasnik vozila registarske oznake i broja DH188SJ, CG, je tužitelju podnio zahtjev za naknadu štete na vozilu te je tužitelj na temelju prethodno navedene police osiguranja od odgovornosti za štetu od divljači, oštećenom CG isplatio 13. srpnja 2022. iznos od 1.503,33 eura / 11.326,85 kn na ime naknade štete na vozilu, a na temelju sporazuma o izvansudskoj nagodbi kojeg je tužitelj sklopio s CG.

9. Odgovornost tuženika da proizlazi iz članka 50. Zakona o cestama prema kojemu pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije označena prometnom signalizacijom i opremom, a sukladno posebnim propisima.

10. Posebni propis za tuženika predstavlja Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama iz kojega proizlazi dužnost tuženika za postavljanjem odgovarajućih prometnih znakova (u ovom slučaju znaka opasnosti od divljači) te zaštitnih žičanih ograda namijenjenih zaštiti prometa od divljači.

11. Tuženik da je obvezan održavati prometnicu na kojoj se dogodila predmetna prometna nezgoda u stanju prikladnom za nesmetano i sigurno odvijanje prometa, te je bio dužan postupiti po zahtjevu lovoovlaštenika Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla iz Brtonigle, i postaviti na predmetnoj dionici županijske ceste prometni znak opasnost od divljači, a što je propustio učiniti, jer na mjestu nezgode nije bilo postavljenog prometnog znaka pa iz tog razloga tužitelj ovom tužbom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.503,33 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom isplaćenog na ime naknade štete na navedenom vozilu reg. oznake [registarska oznaka].

12. Isplatom iznosa od 1.503,33 eura temeljem ugovora o osiguranju tužitelj da je temeljem odredbe čl. 23. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne odgovornosti i odredbe čl. 963. Zakona o obveznim odnosima stekao pravo na naknadu isplaćenog iznosa od tuženika, a obzirom da je navedenom odredbom propisano da isplatom naknade iz osiguranja na osiguratelja prelaze sva prava osiguranika (ovdje prava lovoovlaštenika – Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla) prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

13. Tužitelj se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku radi isplate navedenog iznosa, ali je tuženik odbio njegov zahtjev.

14. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, kako po osnovi tako i po visini tužbenog zahtjeva.

15. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i neodgovornosti tuženika za nastalu štetu, a time i za isplatu regresa, pri čemu ukazuje da tuženik nije ni u kojem odnosu s tužiteljem, da s njime nema nikakvih kontakata niti mu je na bilo koji način prouzročio štetu niti je štetu prouzročio osiguraniku tužitelja, tako da nema osnove niti za isplatu regresa.

16. Na strani tuženika da nema nikakvih elemenata građansko-pravne (kao ni bilo koje druge) odgovornosti. Županijska uprava za ceste Istarske županije nije štetnik, ona tužitelju nije prouzročila štetu, nema štete, nema štetne radnje pa samim time nema ni uzročno – posljedične veze, kao ni elemenata protupravnosti ni elementa krivnje. Isto vrijedi i u odnosu na osiguranika tužitelja (LD „Lepus“ Brtonigla).

17. Kod izvanugovorne odgovornosti za štetu, tužitelj da prije svega treba dokazati da mu je tuženik, njemu ili osiguraniku, nekom svojom radnjom ili propustom počinio štetu, odnosno povrijedio neko njegovo subjektivno pravo, a da bi uopće došao u mogućnost da to dokaže, potrebno je da dokaže postojanje određenog pravnog odnosa između njih.

18. Ističe i prigovor zastare potraživanja.

19. Tužitelj da ni na koji način ne obrazlaže na temelju čega smatra odgovornim tuženika za predmetni štetni događaj pa nije jasno temeljem čega je uopće postavio tužbeni zahtjev protiv Županijske uprave za ceste Istarske županije, radi čega se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj da nije dokazao ni pravni temelj podnošenja tužbe upravo protiv tuženika, nije dokazao pasivnu legitimaciju koju tuženik u cijelosti osporava. Jedini argument tužitelja je taj da na predmetnom dijelu prometnice gdje je došlo do navodnog udara u divljač nije bio postavljen znak opasnosti „divljač na cesti“ (što se još ima utvrditi) te da je predmetna prometnica zbog toga nesigurna za promet i tuženik odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, međutim, obaveza postavljanja navedenog znaka za tuženika postoji samo u određenim uvjetima, za koje tuženik tvrdi da nisu ispunjeni u ovome slučaju pa nema niti govora o odgovornosti tuženika, o čemu više u nastavku ovog odgovora na tužbu. Također, postavljanje zaštitnih žičanih ograda namijenjenih zaštiti prometa od divljači, što tužitelj spominje u tužbi i što da bi bila obveza tuženika, nije zakonska obveza tuženika, budući da su u nadležnosti tuženika lokalne i županijske ceste, a postavljanje zaštitnih žičanih ograda odnosi se na ceste više razine.

20. U svakom slučaju, kada se hipotetski govori o odgovornosti Županijske uprave za ceste Istarske županije, pod pretpostavkom da se dokaže da je postojao udar u divljač i pasivna legitimacija, napominje kako tuženik, kao ni ostale pravne osobe u čiju nadležnost spada održavanje prometnica, ne odgovaraju za štete koje su sudionicima u prometu nastale zbog naleta divljači, već je u tim slučajevima odgovornost na strani lovačkih društava koja gospodare lovištem koje se nalazi uz prometnicu na kojoj je došlo do nastanka prometne nesreće (i to sukladno Zakonu o obveznim odnosima, Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, Zakona o cestama i Zakonu o lovstvu). Stoga tuženik i iz tog razloga ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na Županijsku upravu za ceste Istarske županije.

21. U konkretnom slučaju, a s obzirom na činjenicu da je sklopljena „nacionalna“ polica osiguranja, iza koje stoji nadležno ministarstvo, očito je da je do aktivacije iste, dolazilo automatizmom, bez utvrđivanja svih relevantnih činjenica; bitno je bilo da se šteta naplati, da lovačka društva ne plaćaju ništa iz svojih sredstava te se nije utvrđivalo tko je konkretno odgovoran za nastanak štete. Da takve police osiguranja nije bilo, lovačka društva sasvim sigurno ne bi plaćala štetu, već bi u cijelosti osporavala svoju odgovornost, a što je u praksi jako dobro poznato. Međutim, sada, u konkretnom slučaju, samom aktivacijom police i naplatom štete, očito je lovačko društvo priznalo svoju odgovornost, a što znači da odgovornosti tuženika, kao pravne osobe koja upravlja prometnicom, ne može biti, budući da je iz poduzetih radnji u vezi same štete, već utvrđena odgovornost lovačkog društva. U samoj prijavi i zahtjevu za naknadu štete, koji je podnesen od strane oštećenika (vozača) tužitelju (tužitelj dostavio u spis predmeta), a kojem zahtjevu je tužitelj kasnije i udovoljio, odnosno isplatio je naknadu štete oštećeniku, kao uzročnik štete(osiguranik) označeno je Lovačko društvo „Lepus“ Brtonigla, iz čega je jasno da je za nastanak predmetne prometne nesreće odgovorno navedeno lovačko društvo.

22. U svakom slučaju, lovačko društvo da je preuzelo odgovornost na sebe te je konkludentnim radnjama priznalo svoju odgovornost (a odgovornost lovačkog društva je priznao i tužitelj), što ekskulpira odgovornosti tuženika, a tužitelju oduzima aktivnu legitimaciju. Tužitelj je od Ministarstva poljoprivrede za navedeno osiguranje primio nešto manje od 5.000.000,00 eura (pet miliona eura), da bi sada od javne ustanove potraživao isplatu regresa.

23. Nadalje, iz Ugovora o osiguranju od građanskopravne izvanugovorne odgovornosti prema trećim osobama svih lovoovlaštenika u Republici Hrvatskoj, a koji je sklopljen između tužitelja i RH, Ministarstva poljoprivrede, nije vidljivo kada je taj ugovor uopće stupio na snagu, tj. nije jasno vidljivo je li važio u vrijeme nastanka predmetne nesreće pa posljedično tome, tuženik osporava da je uopće bilo uvjeta za aktivaciju tog Ugovora (i police), po kojoj se sada od tuženika traži isplata. Naime, u čl. 5. st. 1. ugovoreno je da Ugovor stupa na snagu „datumom zadnjeg potpisa ugovornih strana“, a koja odlučna činjenica se u ovom slučaju ne može utvrditi. Naime, na zadnjem listu ugovora (sklopljen između tužitelja i RH, Ministarstva poljoprivrede), vidljivo je da je ministrica poljoprivrede, ugovor potpisala 31. svibnja 2021., dok nije vidljivo kada su ga potpisali članovi uprave društva tužitelja. U ime tužitelja očito potpisuju 2 osobe, ali kako nije vidljivo kada su ga one potpisale, nije utvrđeno kada je ugovor stupio na snagu. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju, a tuženik osporava da je u trenutku nastanka nesreće ugovor bio na snazi, a što znači da tužitelj nije niti bio obvezan ništa plaćati pa posljedično tome, ukoliko je poduzeo bilo koju radnju, poduzeo ju je na svoj rizik i na svoju štetu te od tuženika nije ovlašten ništa tražiti. Dakle, i s te osnove osporava aktivnu legitimaciju tužitelja.

24. Također da nije utvrđeno, jer tužitelj nije dokazao, da bi uopće bile plaćane premije osiguranja, a što znači, da ukoliko se premije osiguranja ne plaćaju, tada ne postoji obveza plaćanja po prijavljenom događaju, a sve temeljem odredbe iz čl. 937. Zakona o obveznim odnosima.

25. Tuženik da je dužan održavati ceste koje su u njegovoj nadležnosti u takvom stanju da se po istima može odvijati promet, a kako nikakva primjedba o stanju ceste ne proizlazi iz činjeničnog opisa tužbe i priloženih dokaza, to nema ni odgovornosti pravne osobe koja upravlja prometnicom. Tuženik, kao ni druge pravne osobe koje po zakonu upravljaju određenim prometnicama, nemaju nikakvog utjecaja na kretanje divljači, njihovo prehranjivanje, boravak u određenom lovištu i sl. Zakonom o cestama jasno su definirana tuženikova prava i obveze, a među koje ni u kojem slučaju ne spada briga za divljač, lovište i sl. Za divljač, kao i sve radnje oko divljači brine i odgovara lovačko društvo i to po principu objektivne odgovornosti, budući je upravo on vlasnik i imatelj divljih životinja, što proizlazi iz činjenice što je o predmetnom događaju obaviješteno Lovačko društvo Lepus Brtonigla čiji je predstavnik izašao na mjesto događaja i preuzeo uginulu divljač. U potvrdi RH, MUP, PU Istarska, PP Umag, od 30. ožujka 2022., Klasa: 211-08/22-3/1702, Urbroj: 511-08-23-22-3, navedeno je kako slijedi: „Na mjesto događaja izašao lovnik Lovačkog društva „Lepus“ PG koji je preuzeo uginulu divljač“.

26. Stoga da je jasno vidljivo da tuženik ne može imati nikakvog utjecaja na nalet divljači na vozila, već za te životinje odgovara njen imatelj, tj. lovačko društvo. Na strani tuženika, nema odgovornosti iz razloga što nema nikakve njegove štetne radnje, kao ni uzročno posljedične veze između nastale štete i štetne radnje (koja uopće ne postoji). Također, nema ni protupravnosti na strani tuženika jer isti nije prekršio ni jednu jedinu zakonsku ili podzakonsku odredbu pozitivnog pravnog poretka Republike Hrvatske. Iz navedenog proizlazi kako nisu ispunjeni osnovni elementi koji se sukladno Zakonu o obveznim odnosima (kao lex generelis-u) moraju ispuniti da bi se mogla utvrditi nečija građansko-pravna odgovornost. Kako tih elemenata nema, nema odgovornosti tuženika, a samim time ni naknade štete.

27. Zakonom o obveznim odnosima (ZOO), kao općim propisom, propisano je da za štetu odgovara onaj koji ju drugome prouzroči. Županijska uprava za ceste Istarske županije tužitelju nije prouzročila štetu niti je na bilo koji način doprinijela nastanku iste. Sukladno važećoj sudskoj praksi, divljač se smatra opasnom stvari iz razloga što od nje za okolinu prijeti pojačana opasnost. Za takvu (opasnu) stvar odgovara njen imatelj, odnosno onaj kojemu je ona dana na upravljanje. Kako tuženik nije imatelj divljači niti mu je divljač dana na upravljanje, to isti nema nikakve veze s takvim stvarima pa tako ne može odgovarati ni za štete koje nastanu od tih stvari, već za takve štete mogu odgovarati isključivo lovačka društva, stoga se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i iz tog razloga.

28. Imatelj divljači su lovačka društva, kao što je i navedeno u gornjem dijelu ovog odgovora na tužbu, a koji redovno, preuzimaju divljač, traže ozlijeđenu i sl., kao što je ovdje i bio slučaj.

29. Člankom 1. Zakona o lovstvu, a kojim se određuje područje primjene tog zakona, jasno je navedeno kako se tim zakonom uređuje gospodarenje lovištem i divljači te da gospodarenje obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njenih dijelova. Drugim riječima, područje primjene tog zakona ni u kojem se slučaju ne proteže na utvrđivanje odgovornosti uprava za ceste zbog naleta divljači.

30. Nadalje, ukazuje na činjenicu da je tuženik u cijelosti izvršio sve svoje zakonom propisane obveze, koje su propisane Zakonom o cestama, kojim su propisani uvjeti odgovornosti za štete koje nastanu na prometnicama od divljači.

31. Da bi se moglo pristupiti obilježavanju određene prometnice, odnosno dionice ceste odgovarajućim prometnim znakom opasnosti od naleta divljači, kako to sugerira tužitelj, potrebno je da se radi o posebno opasnoj dionici ceste, na kojoj postoji opasnost od naleta divljači na vozila. Ne mogu se prometni znakovi postavljati kako se kome prohtije i paušalno. Potrebno je da na jednom te istom mjestu postoji učestali broj naleta životinja na prometnicu, da bi ono predstavljalo opasno mjesto, a o kojem potom, lovačka društva obavještavaju tuženika. U praksi, lovačka društva šalju uopćene dopise, pri čemu prethodno ne utvrđuju koja su to opasna mjesta na kojima postoji učestali dolazak divljači na javne ceste, jer o tome ne dostavljaju nikakve dokaze. Na takav je način Lovačko društvo Lepus Brtonigla postupilo i u ovome slučaju što proizlazi iz dopisa kojeg su uputili ovdje tuženiku od 19. listopada 2020., koji je dostavljen u spis predmeta od strane tužitelja, a u kojemu nije ništa konkretno izneseno, već je samo navedeno 7 različitih dionica ceste, a dopis je naslovljen kao „Zahtjev za postavljanje prometnih znakova (divljač na cesti)“. Jasno je da se takav zahtjev odnosi na označavanje prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima svih navedenih cesta u cijeloj njihovoj duljini kojima upravlja tuženik u granicama lovišta Lovačko društvo „Lepus“ Brtonigla. Isto tako, jasno je da tuženik ne može postupati po takvom zahtjevu niti biti kriv za ne postupanje po istom, budući da je takav zahtjev u potpunosti neodređen i neživotan.

32. Odredbom iz čl. 18. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN br. 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11), propisano je da znak opasnosti "divljač na cesti" (A33) označava posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko ceste.

33. Tuženik navodi da je u konkretnom slučaju, Lovačko društvo „Lepus“ Brtonigla, podnijelo općeniti zahtjev, a sve kako bi od sebe otklonili odgovornost, a koje postupanje nije po zakonskim niti po podzakonskim propisima, jer nisu obrazložili niti naveli, a kamoli dokazali učestalost naleta divljači na vozila na točno određenoj dionici ceste, stacionaži, što takav dopis čini neuporabljivim. Iz dopisa Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla proizlazi, iako to nije izričito napisano, ali se da zaključiti iz samog sadržaja tog dopisa, da se isti odnosi na označavanje prometnom signalizacijom i opremom svih cesta u cijeloj njihovoj duljini kojima upravlja tuženik u granicama lovišta navedenog Lovačkog društva, što ne samo da nije određeno, nego je paušalno, ali što bi u praksi stvorilo ogromne probleme, jer bi praktički čitava Istarska županija, sve prometnice u čitavoj njihovoj duljini bile „pokrivene“ znakovima opasnosti od naleta divljači (imajući u vidu činjenicu da sva lovačka društva šalju identične paušalne i neodređene zahtjeve), a što je po samoj logici stvari nemoguće.

34. Za napomenuti jeste i činjenica da se u spisu predmeta, kao prilog uz tužbu, dostavlja zahtjev Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla za postavljanje prometnih znakova (divljač na cesti), a u kojem su određene stavke precrtane, nešto je dopisivano rukopisom, što znači da se u cijelosti radi o neupotrebljivoj dokumentaciji, jer je ista nevjerodostojna pa se po njoj nije niti moglo postupati, a niti se na takvoj dokumentaciji može utemeljiti bilo kakva sudska odluka, jer se ne zna što je izvornik.

35. O svemu tome, odnosno o načinu dostavljanja zahtjeva, odnosno njegova sadržaja, Lovačko društvo „Lepus“ Brtonigla upozoreno je posebnim dopisima tuženika, između ostalog i od 3. veljače 2021., a u kojem je isto obaviješteno o nemogućnosti postavljanja predmetnih prometnih znakova na svim dionicama svih cesta te je ujedno ukazano na nužnost utvrđivanja posebno opasnih mjesta, kao što je to i navedeno u ovom odgovoru na tužbu. Konkretno, točno je navedeno kako i na koji način treba postupiti, odnosno kako i na koji način, a da bi bilo u skladu sa zakonom, treba postaviti uredan zahtjev za postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije. U osnovi, objašnjeno je da se moraju odrediti točne dužine, kako bi se mogle postaviti dopunske ploče, nakon što se utvrdi točna stacionaža na kojoj dolazi do učestalog naleta divljači na vozila.

36. Na županijskim cestama nema zakonske osnove za postavljanjem ograde, što je i važeći stav sudske prakse, i to konkretno u presudi Županijskog suda u Zagrebu pod posl. br. Gž-6059/16 od 23. svibnja 2017., u kojoj je zauzet pravni stav da za nalet divljači na javnu cestu odgovara isključivo lovačko društvo po pravilima o objektivnoj odgovornosti te da se nepostojanje zaštitne ograde ne može smatrati ne postupanjem, jer je neživotno i u neskladu s prihvaćenim standardima održavanja cesta i protivno mnogobrojnim interesima i potrebama stanovništva ograđivati županijske ceste od susjednih nekretnina (prostora) da se spriječi pristup divljači na cestu pa se u tom smislu ne postavljanje zaštitne ograde koja nije propisani standard zaštite prometa na cestama te vrste (prema odredbi čl. 94. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama – NN 33/05, 64/05, 155/05) ne može tretirati kao propust pravne osobe koja je nadležna za održavanje županijskih i lokalnih cesta. Radi se o javnim cestama niže kategorije. Zaštitne žičane ograde postavljaju se uz autoceste i brze ceste.

37. Ista stvar je i s postavljanjem upozoravajućih reflektora plave boje na smjerokaznim stupićima, a što nije zakonska obveza tuženika, već se radi o opremi koju postavljaju lovačka društva, koja za to također dobivaju sredstva od središnje državne vlasti.

38. Kada se govori o dozvoljenoj brzini, ukazuje na opću odredbu iz čl. 51. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kojom je jasno propisano da je svaki vozač dužan brzinu kretanja svojeg vozila prilagoditi stanju i uvjetima na cesti, tako da vozilo može zaustaviti u bilo kojem trenutku, bez opasnosti za sebe i druge sudionike u prometu. U ovome slučaj nije utvrđeno kojom se brzinom kretalo vozilo u predmetnom trenutku, a koju činjenicu tužitelj nije, čini se, niti utvrđivao prije isplate naknade štete oštećeniku.

39. Tuženik smatra da u konkretnom slučaju nema odgovornosti Županijske uprave za ceste Istarske županije jer je svoju zakonsku obvezu uredno izvršila.

40. Tuženik da je u cijelosti izvršio sve svoje zakonom propisane obveze, propisane Zakonom o cestama, i to konkretno iz čl. 50., kojim su propisani uvjeti odgovornosti za štete koje nastanu na prometnicama od divljači. Tom je odredbom, u st. 2. navedenog članka, propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odgovara za štetu od divljači nastalu na javnoj cesti, ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

41. U vrijeme nastanka štetnog događaja, tuženik je imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti za štete i to sa osiguravajućom kućom Allianz osiguranje d.d. Zagreb, stoga se predlaže da se navedeno društvo, temeljem odredbe iz čl. 211. ZPP-a, obavijesti o ovoj započetoj parnici. Razlog pozivanja jeste zasnivanje intervencijskog učinka postupka te pozivanje treće osobe da se u svojstvu umješača na strani Županijske uprave za ceste Istarske županije, priključi u ovaj spor.

42. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva, u cijelosti je osporava.

43. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u policu osiguranja od odgovornosti broj 804271894 na listu 7 spisa, u ugovor EBN: 95/2021/VV o osiguranju od građanskopravne odgovornosti prema trećim osobama svih lovoovlaštenika u Republici Hrvatskoj na listu 8-12 spisa, u uvjete za osiguranje izvanugovorne odgovornosti na listu 14-23 spisa, u potvrdu Policijske uprave Istarske Policijska postaja Umag na listu 24-27 spisa, u zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu ispitanika CG na listu 28 spisa, u fotodokumentaciju na listu 29-39 spisa, u obračun visine štete na listu 10 spisa, u račun za popravak vozila na listu 41 spisa, u prometnu dozvolu za vozilo reg. oznake [registarska oznaka] na listu 42 spisa, u vozačku dozvolu CG na listu 43 spisa, u Sporazum o izvansudskoj nagodbi na listu 45-46 spisa, u regresni zahtjev na listu 47- 49 spisa, u dopis i zahtjev Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla, za postavljanje prometnog znaka opasnost od divljači na predmetnoj dionici županijske ceste na listu 50 spisa, u policu osiguranja od odgovornosti sklopljena između tuženika i Allianz osiguranja d.d. Zagreb na listu 64-65 spisa, u Dopis tuženika o otklonu zahtjeva na listu 67-68 spisa, u preslik spisa Policijske postaje Umag, Klasa: 211-08/22-3/1702, Ur. broj:

511-08-23-22-3 na listu 90-110 spisa, proveden je uviđaj na licu mjesta i prometno vještačenje na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja uz očevid na mjestu nezgode, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka na listu 124-140 spisa. Saslušani su i svjedoci CG i ŠG

44. U postupku izvođenja dokaza sud je na temelju odredbe čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. I 155/23.; dalje: ZPP) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako pročitao i cijenio isprave koje su dio sudskog spisa.

45. Nakon tako provedenog postupka sud je ocijenio, cijeneći dokaze kako zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti, a na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

46. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud je utvrdio da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok od trenutka saznanja tužitelja za štetnu radnju i štetnika (članak 230. ZOO-a). Budući da je tužbe podnijeta 14. ožujka 2025., a štetni događaj je bio 14. ožujka 2025., to je istaknuti prigovor zastare neosnovan u cijelosti.

47. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od 1.503,33 eura, koji je tužitelj isplatio CG na ime imovinske štete nastale na vozilu registarske oznake i broja DH188SJ (Rep. Italija) a koji iznos potražuje od ovdje tuženika u predmetnom postupku, sve prema odredbi čl. 963. ZOO-a.

48. Između stranaka nije sporna činjenica nastanka štetnog događaja te nije sporno da je tužitelj isplatio utuženi iznos oštećeniku kako to i navodi u historijatu tužbe.

49. Tuženik spori odgovornost za štetu, te ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

50. Naime, člankom 1. Zakona o cestama ("Narodne novine br. 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, 144/2021- dalje u tekstu: Zakona o cestama) propisano je da se tim Zakonom uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje, građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta. Člankom 50. Zakona o cestama razvrstan je u Glavu IV pod nazivom „Mjere za zaštitu javnih cesta i prometa“ zbog čega taj članak nije moguće promatrati izvan konteksta predmeta uređenja Zakona o cestama u cjelini. Prema članku 50. stavak 1. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastaloj na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, a prema stavku 2. istog članka pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Navedeni članak ni na koji način se ne odnosi na odštetnu odgovornost osoba koje gospodare lovištem i koja odgovornost, kao i načela na kojima se ta odgovornost zasniva, nisu ni predmet uređenja Zakona o cestama, već je njihova odgovornost i to kao objektivna odgovornost, uređena Zakonom o lovstvu i općim propisima obveznog prava, konkretno Zakonom o obveznim odnosima u dijelu kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti i koje odredbe nisu derogirane člankom 50. Zakona o cestama.

51. Pretpostavke odgovornosti za štetu koje moraju biti kumulativno ispunjene su osim postojanja subjekta obveznog odnosa i odgovornosti za štetu (odgovorna osoba i oštećenik), štetne radnje štetnika (postupak kojim se oštećeniku nanosi šteta), šteta (umanjenje nečije imovine, sprečavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti), postupanje osobe koje svojim djelovanjem ili propuštanjem povrijedi neki propis (protupravnost) i uzročna veza ili kauzalni neksus odnosno veza koja mora postojati između štetne radnje i štete tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje.

52. Prema odredbi članka 50. Zakona o cestama, kao što je već prethodno navedeno, pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač po osnovi krivnje ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

53. Iz preslike spisa Policijske postaje Umag, Klasa: 211-08/22-3/1702, Ur. broj:

511-08-23-22-3 na listu 90-110 spisa, foto dokumentacije očevida list 29-39 spisa, te iskaza svjedoka CG proizlazi da se je 14. ožujka 2022. na kolniku županijske ceste Fiorini – Brtonigla (Ž5002 – Ž5070), 100 m prije skretanja za mjesto Marinčići dogodila prometna nezgoda na način da se vozač CG kretao navedenom cestom upravljajući vozilom marke Toyota Yaris inozemne registarske oznake i broja DH188SJ (Rep. Italija) te mu je na dijelu ceste izvan naselja i gdje nema postavljenog prometnog znaka opasnosti „Divljač na cesti“, iznenada s njegove lijeve strane sa zemljane površine na kolnik istrčala divljač te je ista udarila u prednji lijevi dio vozila.

54. U vrijeme predmetne nezgode tužitelj je s Ministarstvom poljoprivrede RH imao sklopljen ugovor o osiguranju od građanskopravne odgovornosti prema trećim osobama svih lovoovlaštenika u Republici Hrvatskoj (polica osiguranja od odgovornosti broj 804271894) za štete koje nastanu uslijed naleta motornog, priključnog ili željezničkog vozila na divljač ili uslijed naleta divljači na motorno, priključno ili željezničko vozilo (list 8-12 spisa).

55. Vlasnik vozila registarske oznake i broja DH188SJ, CG, je tužitelju podnio zahtjev za naknadu štete na vozilu te je tužitelj na temelju prethodno navedene police osiguranja od odgovornosti za štetu od divljači, oštećenom CG isplatio 13. srpnja 2022. iznos od 1.503,33 eura, na ime naknade štete na vozilu, a na temelju sporazuma o izvansudskoj nagodbi kojeg je tužitelj sklopio s CG (list 46-46 spisa).

56. Kako bi se utvrdila dinamika prometne nezgode, te visina štete, provedeno je prometno-tehničko vještačenje koje je povjereno prometnom vještaku Saši Monasu. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je u ovoj prometnoj situaciji došlo do naleta srneće divljači na prednju lijevu bočnu stranu vozila svjedoka Toyota Yaris 1.3, to na temelju prikazanih zaostalih oštećenja na vozilu nije moguće definirati brzinu kretanja vozila Toyota Yaris 1.3 u trenutku naleta. Prema izjavi svjedoka CG na uviđaju, isti je vozio brzinom između 50-60 km/sat, stoga je u ovom vještvu prikazana prostorno vremenska analiza dinamike nastanka prometne nesreće za slučaj da se vozilo svjedoka Toyota Yaris 1.3 u trenutku kontakta sa srnećom divljači kretalo srednjom brzinom od oko 55 km/h (15,3m/s).

57. Za zaustavljanje osobnog automobila Toyota Yaris 1.3 pri brzini kretanja od oko 55km/h, a uzimajući u obzir vrijeme reakcije prosječnog vozača na opasnu situaciju u prometu u dnevnim uvjetima od oko 0,8s, potreban je zaustavni put od oko 32,6m i vrijeme od oko 3,4 s.

58. Na dužini puta od 4,6 m (udaljenost prednjeg čeonog dijela vozila Toyota Yaris 1.3 do mjesta naleta K, u trenutku ulaska srneće divljači na kolnik) moguće je zaustavljanje predmetnog vozila prije mjesta naleta, za sve brzine kretanja vozila Toyota Yaris 1.3 koje su manje od 13,3 km/h.

59. Iz navedenog proizlazi da svjedok CG koji je upravljao osobnim automobilom Toyota Yaris 1.3, reg. oznake [registarska oznaka] (Italija), od trenutka ulaska predmetne srneće divljači na kolnik do trenutka njenog naleta na prednju lijevu bočnu stranu predmetnog vozila, pri brzini kretanja vozila od oko 55 km/h, nije imao tehničke mogućnosti niti poduzeti radnju kočenja prije mjesta naleta životinje, kao niti zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta.

60. Visina imovinske štete na osobnom automobilu Toyota Yaris 1.3, reg. oznake [registarska oznaka], iznosi 1.503,33 eura (PDV uključen).

61. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti dan u skladu s pravilima struke i znanosti, u skladu je s ostalim provedenim dokazima, te niti na koji način nije doveden u sumnju.

62. Iz navedenog proizlazi da se je 14. ožujka 2022. na kolniku županijske ceste Fiorini – Brtonigla (Ž5002 – Ž5070), 100 m prije skretanja za mjesto Marinčići dogodila prometna nezgoda na način da se vozač CG kretao navedenom cestom upravljajući vozilom marke Toyota Yaris inozemne registarske oznake i broja DH188SJ (Rep. Italija) te mu je na dijelu ceste izvan naselja i gdje nema postavljenog prometnog znaka opasnosti „Divljač na cesti“, iznenada s njegove lijeve strane sa zemljane površine na kolnik istrčala divljač te je ista udarila u prednji lijevi dio vozila.

63. Sud prihvaća u cijelosti vještački nalaz i mišljenje, kao i iskaze saslušanih svjedoka iz čega zaključuje da i poduzimanjem radnje intenzivnog kočenja vozač ne bi uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta i do naleta na srneću divljač bi došlo. Za zaustavljanje osobnog automobila Toyota Yaris 1.3 pri brzini kretanja od oko 55km/h, a uzimajući u obzir vrijeme reakcije prosječnog vozača na opasnu situaciju u prometu u dnevnim uvjetima od oko 0,8s, potreban je zaustavni put od oko 32,6m i vrijeme od oko 3,4 s. Na dužini puta od 4,6 m (udaljenost prednjeg čeonog dijela vozila Toyota Yaris 1.3 do mjesta naleta K, u trenutku ulaska srneće divljači na kolnik) moguće je zaustavljanje predmetnog vozila prije mjesta naleta, za sve brzine kretanja vozila Toyota Yaris 1.3 koje su manje od 13,3 km/h.

64. Iz navedenog proizlazi da svjedok CG koji je upravljao osobnim automobilom Toyota Yaris 1.3, reg. oznake [registarska oznaka] (Italija), od trenutka ulaska predmetne srneće divljači na kolnik do trenutka njenog naleta na prednju lijevu bočnu stranu predmetnog vozila, pri brzini kretanja vozila od oko 55 km/h, nije imao tehničke mogućnosti niti poduzeti radnju kočenja prije mjesta naleta životinje, kao niti zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta.

65. Na strani vozača koji je upravljao vozilom nije utvrđeno bilo kakvo kršenje odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama, nije mu naplaćena mandatna kazna, nije utvrđena prisutnost alkohola u organizmu, a ni pokrenut prekršajni postupak, pa stoga oštećenik nije doprinio nastanku štetnog događaja.

66. Neosnovan je prigovor tuženika da se u slučaju osiguranja od odgovornosti ne može primijeniti institut zakonske subrogacije, jer se i osiguranjem od odgovornosti štite imovinski interesi osigurane osobe. Naime, osiguranjem od odgovornosti osigurava se rizik obveze naknade štete trećoj osobi, proistekle iz događaja za koji je osiguranik odgovoran. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju odgovornosti lovoovlaštenika od obveze naknade štete uslijed naleta vozila na divljač koja je istrčala na državnu cestu, a odgovornost lovoovlaštenika je u takvom slučaju objektivna u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a, jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar pa lovoovlaštenik odgovara po kriteriju uzročnosti. Dakle, osiguranjem od odgovornosti za naknadu štete trećoj osobi štite se imovinski interesi osiguranika, odnosno sprječava se smanjenje imovine do kojeg bi došlo zbog obveze naknade štete.

67. Nema razloga da se i u takvoj vrsti osiguranja ne primjeni institut zakonske subrogacije u slučaju kada osiguratelj isplati štetu trećoj oštećenoj osobi zbog odgovornosti svog osiguranika, u konkretnom slučaju lovoovlaštenika odnosno Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla koje je lovoovlaštenik na području na kojem je došlo do štetnog događaja.

68. Odredbom članka 963. stavka 1. ZOO-a je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, u ovom slučaju tužitelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Tu zakonsku odredbu valja gledati i tumačiti na način da se ista primjenjuje i za slučaj kada više osoba odgovara za istu štetu, kao što je to propisano odredbom članka 1107. i 1108. ZOO-a.

69. Tužitelj je odgovornost tuženika obrazložio činjeničnom tvrdnjom da tuženik odgovara u smislu odredbe članka 50. stavka 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 133/21; u daljnjem tekstu: ZC), jer da na zahtjev lovovlaštenika tuženik nije na predmetnoj županijske ceste Fiorini – Brtonigla (Ž5002 – Ž5070), postavio prometnu signalizaciju, odnosno prometni znak „divljač na cesti“.

70. S obzirom na činjenicu da tuženik za istu štetu, uz objektivnu odgovornost lovoovlaštenika, može odgovarati po principu krivnje u smislu odredbe članka 50. stavka 2. ZC-a kojom je propisano da pravna osoba koja upravlja državnom cestom odgovara za štetu nastalu na državnoj cesti ako državna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno propisima, nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije.

71. Međutim, da bi tužitelj mogao osnovano zahtijevati utuženi iznos, kojeg je nesporno isplatio trećoj oštećenoj osobi te su činom isplate na njega prešla prava osiguranika prema svakoj odgovornoj osobi, morao bi dokazati da je tuženik odgovoran po principu krivnje, što ne proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka s obzirom na to da je tuženik po zahtjevu lovoovlaštenika za postavljanje znaka opasnosti od divljači na cesti poduzeo određene aktivnosti tj. zatražio dodatne informacije od lovoovlaštenika na koje nije dobio odgovor, što samim time više ne predstavlja tuženikovo skrivljeno ponašanje glede te zakonske obveze, ali i zbog toga što iz nalaza vještaka prometne struke proizlazi da eventualna krivnja glede nepostavljanja znakova prometne signalizacije za upozorenja za divljač na cesti nije u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, jer bi nalet na divljač uz propisanu brzinu kretanja koju je oštećena osoba poštivala bio neizbježan.

72. Tuženik je osporio tužiteljeve tvrdnje navodima da je po zahtjevu Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla zatražio detaljnije podatke na temelju kojih bi se mogao izraditi prometni elaborat i postaviti prometni znak, a da po takvom dopisu lovačko društvo nije postupilo te je dostavio i dokaze tj. dopise koje isprave je sud pročitao

73. Tuženik opravdano prigovara da je u konkretnom slučaju, Lovačko društvo „Lepus“ Brtonigla, podnijelo općeniti zahtjev (list 50 spisa), te da nisu obrazložili niti naveli učestalost naleta divljači na vozila na točno određenoj dionici ceste.

74. Naime, iz dopisa kojeg je Lovačko društvo „Lepus“ uputilo tuženiku 19. listopada 2020. nije ništa konkretno izneseno, već je samo navedeno 7 različitih dionica ceste, a dopis je naslovljen kao „Zahtjev za postavljanje prometnih znakova (divljač na cesti)“. Pored navedenog, u zahtjevu Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla su određene stavke precrtane, nešto je dopisivano rukopisom, pa iz iste nije jasno što je zapravo izvornik i stoga na koje se dionice cesta odnosi.

75. Takav zahtjev u potpunosti je neodređen i tuženik po njemu nije ni mogao postupiti.

76. O svemu tome, odnosno o načinu dostavljanja zahtjeva, odnosno njegova sadržaja, Lovačko društvo „Lepus“ Brtonigla upozoreno je posebnim dopisima tuženika od 3. veljače 2021. (list 67-68 spisa), a u kojem je isto obaviješteno o nemogućnosti postavljanja predmetnih prometnih znakova na svim dionicama svih cesta te je ujedno ukazano na nužnost utvrđivanja posebno opasnih mjesta. Konkretno, točno je navedeno kako i na koji način treba postupiti, odnosno kako i na koji način, a da bi bilo u skladu sa zakonom, treba postaviti uredan zahtjev za postavljanje odgovarajuće prometne signalizacije.

77. Odredbom čl. 18. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama (NN br. 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11), propisano je da znak opasnosti »divljač na cesti« (A33) označava posebno opasna mjesta na kojima divljač često prelazi preko ceste.

78. Prema tome, postavljanju tih prometnih znakova, može se pristupiti tek nakon što se utvrdi točna stacionaža na kojoj divljač učestalo prelazi preko ceste te izradi prometnog elaborata na temelju čl. 61. Zakona o cestama (Narodne Novine 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, 110/19).

79. Nadalje, tuženik opravdano ukazuje i na to da je svjedok (oštećenik, vozač predmetnog vozila) CG, u svom iskazu naveo da često prolazi ovom dionicom i ranije je viđao divljač na ovoj dionici, primjerice nešto naprijed, divlje svinje. U zadnje vrijeme se srne učestalo susreću na kolniku, a problem su i divlje svinje.

80. Iz citirane izjave svjedoka proizlazi da je imao saznanja, iz vlastitog iskustva, da na predmetnoj dionici ceste postoji opasnost i mogućnost naleta na divljač, a što znači da to što na predmetnoj dionici ceste nije postavljen znak opasnosti divljač na cesti (kako je utvrdio vještak na uviđaju) za CG, koji je upravljao vozilom prilikom nastanka ovog štetnog događaja, zapravo ne znači ništa jer je isti, kao što je i sam izjavio, već s time bio upoznat. Dakle, s obzirom na to i da je prometni znak opasnosti „divljač na cesti“ eventualno i bio postavljen na predmetnoj dionici ceste, to za CG ne bi predstavljalo ništa što već od ranije nije sam znao, a što znači da je isti bio dužan postupati u skladu s čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i svoju brzinu prilagoditi stanju kolnika i ostalim prilikama u tom trenutku kako bi mogao pravodobno zaustaviti vozilo pred svakom zaprekom koju je u konkretnim uvjetima mogao predvidjeti i postupiti prema prometnom znaku i pravilu.

81. Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (čl. 50. Zakona o cestama). Međutim da bi došlo do odgovornosti pravne osobe nepostojanje prometne signalizacije trebalo bi biti u uzročnoj-posljedičnoj vezi s izlijetanjem divljači. Po mišljenju suda postojanje znaka ne bi spriječilo divljač na izlijetanje. Da li bi postojanje znaka utjecalo na vozača ovdje nije ni odlučno jer vožnji vozača ne prigovara tužitelj koji mu je umjesto lovačkog društva isplatio štetu u cijelosti bez doprinosa ocijenivši da tu postoji odgovornost lovačkog društva slijedom čega je s istim sklopio i sporazum o naknadi štete (str. 31 spisa).

82. Ovaj sud, stoga, zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 963. ZOO- a, te da nisu ispunjene pretpostavke solidarne odgovornosti tuženika za štetu iz odredbe čl. 1067. st. 4. ZOO-a jer solidarnost postoji prema oštećeniku, a ne lovačkom društvu. Naime, tužitelj je štetu platio oštećeniku u cijelosti. Nepostojanje znaka ne utječe na izlijetanje divljači, već može utjecati samo na vozača čiji je odštetni zahtjev ocijenjen od strane tužitelja osnovanim.

83. Slijedom navedenoga, činjenica što na predmetnoj dionici ceste nije postavljen znak opasnosti „divljač na cesti“ nije od utjecaja na rješavanje ovog postupka (pravnog pitanja), čak i da je tuženik bio dužan postaviti isti (a što tuženik u potpunosti osporava tijekom cijelog ovog postupka, zbog neurednosti i nepotpunosti zahtjeva koji mu je upućen od strane Lovačkog društva „Lepus“ Brtonigla).

84. Iz svega navedenog proizlazi da nema odgovornosti tuženika za štetu po principu krivnje u smislu odredbe članka 50. stavka 2. ZC-a, slijedom čega nije ni osnovan tužiteljev zahtjev primjenom odredbe članka 963. stavka 1. ZOO-a.

85. Punomoćnik tuženika potraživao je troškove sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 eura, pristup na ročište 13. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 eura, pristup na ročište (očevid na licu mjesta) 15. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 eura, pristup na ročište 4. studenog 2025. u iznosu od 250,00 eura, sastav podneska od 16. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 eura, te sastav podneska od 28. kolovoza 2025. u iznosu od 250,00 eura, a što sveukupno čini iznos od 1.500,00 eura.

86. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a., obzirom je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, pa ima pravo u cijelosti na naknadu opravdanog parničnog troška sve na teret tuženika. Naime navedeni zatraženi troškovi tužitelja osnovano su zatraženi, a pri tome uzimajući u obzir Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te ih je tužitelj dužan naknaditi tuženiku u iznosu od 1.500,00 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 4. prosinca 2025. pa do isplate članak 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 i 41/08, 125/11,78/15) i stoga je odlučeno kao u izreci presude.

87. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Pazinu, 4. prosinca 2025.

Sudac

Damir Rabar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po pun., uz pristojbu na presudu,

- tuženiku po pun.