REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-1048/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o., OIB: 65918029671, Velimira Škorpika 24/1, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Arku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog u Splitu, Stalna služba u Sinju od 17. rujna 2025. poslovni broj P-2976/2021, u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. iz Zagreba i potvrđuje se presuda Općinskog u Splitu, Stalna služba u Sinju od 17. rujna 2025. poslovni broj P- 2976/2021.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom Općinskog u Splitu, Stalna služba u Sinju od 17. rujna 2025. poslovni broj P-2976/2021 presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke A. ugovora o kreditu broj 00716 od 2. srpnja 2008. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. uvjeta ugovora o kreditu broj 00716 od 2. srpnja 2008. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, kojom je ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama sukladno izdanom računu davatelja kredita.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 9. uvjeta ugovora o kreditu broj 00716 od 2. srpnja 2008. g. sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja kao korisnika kredita, kojom je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak kao i da pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati ukupan novčani iznos od 2.390,54 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na način točno određen u točki IV.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove postupka u visini od 1.898,17 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 17. rujna 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Protiv presude žalbu je pravovremeno uložio tuženik iz razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a. U izreci prvostupanjske presude kao ugovorna strana – davatelj kredita navodi se jedna pravna osoba, a u obrazloženju presude druga pravna osoba, pa stoga o odlučnoj činjenici koja je nužna za individualizaciju i identifikaciju ne samo davatelja kredita, nego i čitavog ugovora o kreditu koji je predmet utvrđenja ništetnosti, toč. I. , toč. II. i toč. III. izreke presude proturječi razlozima presude, zbog čega se presuda ne može ispitati, jer je izreka presude u odnosu na odlučne činjenice nerazumljiva, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a. Pobijanom presudom u stvari utvrđen ništetnim nepostojeći ugovor, jer ugovor kojeg bi međusobno sklopili tuženik i tužitelj jednostavno ne postoji, pa to ujedno predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava. Kako ni tuženik trg. društvo IMPULS-LEASING d.o.o., niti trg. društvo IMPULS-DELTA d.o.o., koje je pripojeno tuženiku 2017. godine, nisu kao stranke sudjelovali u odnosnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava, na tuženika se ne primjenjuju odredbe članka 502.a i članka 502.c ZPP-a, tako da se njih ne mogu primjenjivati pravna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u tom postupku. Stoga se ukazuje pogrešnim stajalište izneseno u točki 13. obrazloženja pobijane presude, da na okolnosti ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Povrh toga u odnosu na utvrđenje ništetnom odredbe o promjeni visine kamatne stope, odnosno promjene visine mjesečnog obroka otplate kredita, tuženik ističe kako se u točki 6. obrazloženja pobijane presude ispravno ukazuje kako je vještak Srđan Kovačić u pisanom nalazu i mišljenju navodi da je davatelj kredita kroz cijelo razdoblje otplate kredita davatelj kredita koristio nepromjenjivu kamatnu stopu (naglašeno od strane tuženika). Stoga je dio tužbe tužitelja koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti odredbe članka 9. ugovora o kreditu broj 00716 od 2. srpnja 2008. trebalo odbaciti. Prvostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ni u odnosu na prigovor tuženika istaknut u točki 8.5. odgovora na tužbu kojim je ukazao na točku 8.1. Ugovornih uvjeta predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koja glasi: "U slučaju da tečaj od datuma izdavanja računa do datuma dospijeća varira za više od 5%, Davatelju kredita pristoji pravo obračunati tečajne razlike Korisniku kredita.", na što je tuženik ukazao već uz toč. IV. svog odgovora na tužbu.

Iz rečenog proizlazi potpuno razvidnim, da su korisnici kredita gore navedenim dijelom odredbe točke 8.1. Ugovornih uvjeta bili jasno upozoreni, da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva mogućnost, da unutar kratkog vremenskog razdoblja između dana izdavanja računa za mjesečni obrok otplate kredita i dana njegova dospijeća, koje u pravilu iznosi 15 dana, valuta plaćanja u odnosu na valutu ugovora varira za više od 5%, i to u bilo kojem smjeru. Time su korisnici kredita jasno upozoreni na volatilnost valutne klauzule kao bitnom obilježju tečajnog rizika koji za vrijeme trajanja ugovora o kreditu oni trebaju snositi. Prema tome, u suprotnosti je s načelom pravne sigurnosti pokretanje postupka radi postavljanja restitucijskog zahtjeva za isplatu više od trinaest godina nakon njegovog sklapanja, odnosno više od šest godina nakon cjelokupne otplate kredita u srpnju 2015. godine, a obzirom na činjenicu kako propisani opći rok zastare iznosi pet godina. Zbog navedenog, trebalo je u svakom slučaju prihvatiti tuženikov prigovor zastare. Osporava i troškove parničnog postupka.

2.1. Predlaže da se presuda u cijelosti preinači te u cijelosti odbiju svi tužbeni zahtjevi tužitelja kao neosnovani i naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak. Traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

4.1. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.

4.2. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

5. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile poštene i da li je tuženik u obvezi prema tužitelju.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je temeljem Ugovor o kreditu broj 00716 utvrđeno je da je zaključen između prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita na iznos od 10.089,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate u 84 mjesečnih anuiteta i kamatnom stopom od 9,74 % godišnje, promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da vještak Srđan Kovačić u pisanom nalazu i mišljenju navodi da je tužitelj u razdoblju od 31.08.2008.godine pa do 29.07.2015. godine, tj. do plaćanja zadnje rate kredita, više uplatio nego je trebao 17.936,24 kuna ili 2.380,55 eura, odnosno 2.390,54 (strana spisa 199) te da je za sve uplate kroz cijelo razdoblje otplate kredita koristio nepromjenjivu kamatnu stopu i isti kunski iznos prodajnog tečaja valute CHF kod Zagrebačke banke d.d. koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

7. Sud zaključuje da je tuženik povrijedio odredbe glave IX. ZZP/07 time što tužitelja kao potrošača nije upoznao sa svim potrebnim informacijama koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica kredita, vrstu tečaja i sve druge informacije potrebne da potrošač donese informiranu odluku o sklapanju ugovora, koji je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, te je pored nepoštene- ništetne valutne klauzule tuženik u ugovor inkorporirao i nepoštenu-ništetnu odredbu kojom mu je dopušteno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a koja odredba nije ni jasna ni transparentna jer visinu kamatne stope veže za niz međusobno nepovezanih kriterija.

8. Prvostupanjski sud je ispravno ocijenio odredbe Ugovora o kreditu i potom ispravno zaključio da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru trgovca, o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, te da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te da potrošač odnosno tužitelj nije imao utjecaja na formuliranje ovih ugovornih odredbi. Provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 2.390,54 eura, primjenom navedenog materijalnog prava obvezan je tuženik isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u točci IV. izreke presude od izvršenih uplata do isplate.

8.1. Iz iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit iskoristio za kupnju motocikla i da prilikom ugovaranja kredita nije kao neuka stranka bio upozoren na posljedice sklapanja istoga, to proizlazi da tuženik nije sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na valutu CHF, i kamatnu stopu, niti da bi tužitelja upoznao sa mogućim rizicima promjene tečaja valute na njegovu štetu, čime zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, obzirom da se radi o odredbama koje nisu jasno i razumljivo sastavljene i koje su nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Po mišljenju ovog suda, upravo iz sadržaja Ugovora proizlazi da je predniku tuženika u vrijeme zaključenja Ugovora bilo poznato da bi moglo doći do promjene tečaja CHF. Na to ukazuje točka 8.1. Ugovora u kojoj je navedeno da u slučaju da tečaj od datuma izdavanja računa do datuma dospijeća varira za više od 5%, davatelj kredita ima pravo obračunati tečajnu razliku korisniku kredita, kao i ugovaranje odredbe o očuvanju vrijednosti kredita osim ako se ukupni troškovi kredita povise za više od 20% kada korisnik kredita ima pravo na raskid Ugovora. Dakle, predniku tuženika, koji je između ostalog obavljao i poslove davanja kredita pod uvjetima koje je sam formulirao i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pregovarati i koji je i promjenu tečaja prebacio na teret korisnika kredita, odnosno potrošača, je bilo poznato da do promjene tečaja na više može doći i za više od 5%, što ukazuje da je raspolagao određenim informacijama o kretanju na financijskom tržištu, a sa kojima nije upoznao tužitelja te mu time nije omogućio da donese valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Mogućnost raskida Ugovora na koju se poziva tuženik također tužitelja, odnosno potrošača, stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na prednika tuženika jer bi u tom slučaju tužitelj bio dužan odjednom vratiti cjelokupni preostali dio kredita, a koja mogućnost vraćanja je upitna jer da je tužitelj raspolagao većom svotom novca ne bi motocikli kupovao ne kredit.

10. Žalbeni navod da ugovaranje valutne klauzule nije bilo zabranjeno i protivno prisilnim propisima je točan. Međutim, ništetnost valutne klauzule u kojoj je glavnica vezana uz CHF nije utvrđena zbog toga što bi ugovaranje te valutne klauzule bilo zakonom zabranjeno, već zbog toga što je ta klauzula unesena u tipski ugovoru naprijed formuliran od strane prednika tuženika, što se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo i što mu nije pružena puna obavijest o rizičnosti ugovaranja obveze u navedenoj valuti, a s kojim znanjima je prednik tuženika raspolagao obzirom da je u Ugovor unio i odredbe kojima je sebe štitio od promjene tečaja na više. Tuženi je na raspravi 10.5.2022. odustao od saslušanja predloženog svjedoka a nije predložio druge svjedoke, tako da sud na okolnost ništetnosti spornih odredbi nije mogao niti provesti druge dokaze.

10.1. Iz djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo Impuls-Delta d.o.o. (uvid u e spis) proizlazi da je kao predmet poslovanja istog trgovačkog društva između ostalog bilo upisano i kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova (uključujući poslove forfeitinga). Upravo iz sadržaja Ugovora, proizlazi da je tuženiku u vrijeme predugovorne faze bilo poznato da bi moglo doći do promjene tečaja CHF / HRK.

10.2. Sporne odredbe Ugovora nisu bile jasno i razumljivo sročene, pa suprotno žalbenim navodima, nema mjesta primjeni članka 4. Direktive Vijeća EEZ/93 i članka 99. ZZP-a, već ima mjesta primjeni članka 5. Direktive Vijeća EEZ/93 od 5. travnja 1993. Navodi tužitelja da kamata nije mijenjana ne isključuje zahtjev za utvrđenje ništetnosti jer je ista odredba nepregovarana, nejasna, netransparentna, a time i nepoštena.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, Ugovor o kreditu zaključen sa Impuls- Delta d.o.o. nije nepostojeći ugovor, te iz tog razloga ništetan. Naime, nakon pripajanja ovog društva na društvo tuženika došlo je do statusnih promjena društva. Prema odredbi članka 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23) preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, jer time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Zbog toga nastaje sukcesija po samom zakonu koja dovodi do procesno pravne sukcesije, pa tuženik stupa na mjesto društva Impuls-Delta d.o.o. Stoga je tužitelj ispravno i postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu prema tuženiku.

11.1. Stoga je prvostupanjski sud na ispravno utvrđeno činjenično stanje prihvaćanjem zahtjeva pod točkom I., II. i III. izreke presude ispravno primijenio materijalno pravo.

12. Temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Srđana Kovačića obzirom da je izrađen stručno i na temelju dokumentacije priložene spisu, je utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 2.380,55 eura. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio ništetnost ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te joj dosudio po osnovi stjecanja bez osnove iznos od 2.390,54 eura s kamatom, sukladno članku 1111. i članku 29. ZOO.

12.1. Suprotno navodima žalbe tuženik je nepošten stjecatelj. Naime, tuženik je kao trgovac povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita na način da prilikom sklapanja ugovora o kreditu primijenio odredbe o kojima nije pregovarano, koje nisu jasno i razumljivo sastavljene, koje su nepoštene i stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača.

12.2. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na plaćanje zakonske zatezne kamate računajući od slijedećeg dana od dana kada je tužitelj izvršio isplatu anuiteta koja tuženiku ne pripada, odnosno po osnovi stečenog bez osnove.

13. Što se tiče iznosa koji je isplaćen na temelju navedenih utvrđenja, isti nije sporan u visini, već u okviru pobijanja odluke o utvrđenju ništetnima naprijed navedenih odredbi Ugovora te je sporno je li taj zahtjev zastario.

13.1. U konkretnom slučaju na stjecanje bez osnove primjenjuje se zastari rok iz članka 225. ZOO-a koji iznosi 5 godina. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici Građanskog odjela poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud pa kako su ovom presudom utvrđene ništetnim odredbe Ugovora, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

14. Odluka o naknadi parničnog troška, koju tuženik osporava u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari ne navodeći konkretne razloge zbog kojih ta odluka ne bi bila ispravna, nije ispitana u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava jer temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog pravo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

15. Slijedom navedenog, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

16. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, sud mu nije priznao troškove žalbenog postupka, a sve sukladno odredbi čl. 154.st.1. u svezi čl.166.st.1. ZPP-a.

U Požegi, 4. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević