1

Poslovni broj: Gž-742/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-742/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. T. (OIB:…) iz M., zastupane po punomoćniku M. Š., odvjetniku u S., protiv tuženica-protutužiteljica: 1. N. R. (OIB:…) iz S., i 2. D. T.-M. (OIB:…) iz S., obje zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženica-protutužiteljica protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-514/22 od 05. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Prihvaća se kao osnovana žalba tuženica-protutužiteljica pa se preinačuje u pobijanom dijelu (st. II.) presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-514/22 od 05. siječnja 2023. te se sudi:

             

Prihvaća se protutužbeni zahtjev tuženica-protutužiteljica koji glasi:

             

"Dužna je tužiteljica-protutuženica M. T. (OIB:…) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženicama-protutužiteljicama iznos od 5.813,26 eura[1]/43.800,00 kuna uvećano za zakonske kamate koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 96,89 eura1/730,00 kuna od 01. studenoga 2004. pa do 01. studenoga 2009. po stopi od 15% godišnje do 01. siječnja 2008., od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Nalaže se tužiteljici-protutuženici da nadoknadi tuženicama-protutužiteljicama trošak prvostupanjskog postupka isplatom iznosa od 7.465,66 eura1/56.250,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom zatraženom dijelu njihov zahtjev odbija".

 

II.              Nalaže se tužiteljici-protutuženici da nadoknadi tuženicama-protutužiteljicama trošak žalbenog dijela postupka isplatom iznosa od 311,25 eura1/2.345,11 kuna, u roku od 15 dana.

             

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

             

-u st. I., da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice kojim je ista zahtijevala da joj tuženice-protutužiteljice solidarno, u roku od 15 dana, isplate iznos od 169.526,25 kuna (22.500,00 eura) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate kao i da joj naknade troškove parničnog postupka;

 

              -u st. II., odbijen je protutužbeni zahtjev tuženica-protutužiteljica prema kojem su iste zahtijevale da im tužiteljica-protutuženica, u roku od 15 dana, isplati iznos od 43.800,00 kuna (5.813,26 eura) uvećano za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 730,00 kuna (96,89 eura) teku u razdoblju od 01. studenog 2004. do 01. studenog 2009. do isplate;

 

              -u st. III., odbijen je prigovor radi prebijanja tuženica-protutužiteljica kojim su tražile da se utvrdi kako postoji njihova tražbina prema tužiteljici-protutuženici u iznosu od 20.247,00 eura, da se to potraživanje prebije sa njihovim potraživanjima te da tužiteljica-protuženica prema njima nema nikakvih potraživanja;

 

              -u st. IV., da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

2.              Protiv te odluke i to st. II. i IV. pravovremenu i dopuštenu žalbu putem svojega punomoćnika podnose tuženice-protutužiteljice (dalje tuženice) iz svih žalbenih razloga. Prvenstveno ističu da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da je nerazumljiva jer da iz njezinog obrazloženja opće nije jasno koje materijalno pravo, odnosno pravni institut je konkretno primijenjen u svezi tužbenog zahtjeva za isplatu. Tako sud navodi da je osnovan prigovor zastare koji je istaknula tužiteljica-protutuženica (dalje tužiteljica) obzirom da naknada štete zastarijeva u trogodišnjem roku da bi u daljnjem tekstu sud naveo da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez pravne osnove na strani tužiteljice jer da je i tuđi suvlasnički dio upotrebljavao u svoju korist. Postupajući na navedeni način sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP).

 

2.1.              Sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije pravilno primijenio odredbu čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV). Isto tako, sud se nepotrebno upuštao u utvrđenje činjenica da li je tužiteljica stvarno ostvarila kakvu korist iznajmljivanjem kuće trećim osobama, odnosno da li je kuću iznajmljivala u turističke svrhe. Ovo je nevažno jer je korist koju je tužiteljica ostvarila u utuženom razdoblju sastoji od novčanog iznosa, najamnine ili zakupnine koju bi ista morala plaćati drugoj osobi (tuženicama) za korištenje njihovog suvlasničkog dijela. Nebitno je stoga da li je tužiteljica predmetnu nekretninu davala u najam ili zakup trećim osobama i je li predmetnu nekretninu turistički iznajmljivala, nebitno je i je li tužiteljica mogla predmetnu nekretninu turistički iznajmljivati obzirom na njeno derutno stanje jer je takvo stanje posljedica njezinog nečinjenja čime je zanemarila moguću korist iz predmetne nekretnine. Da bi suvlasnik imao pravo na korist koju je pojedini suvlasnik imao mora postaviti zahtjev za predaju nekretnine u posjed, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ispunjenja jer je razvrgnuće, a kasnije i ovrha zatražena u izvanparničnom postupku Općinskog suda u Supetru broj I-34/97 (kasnije Općinski sud u Splitu broj Ovr-8601/2015) što je u ovom postupku utvrđeno.

 

2.2.              Žalbeni je prijedlog tuženica da se preinači presuda u pobijanom dijelu "usvajanjem protutužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu propisanog parničnog troška kao i troška predmetne žalbe" odnosno podredno da se u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovni postupak.

 

3.              Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).

 

4.              Odgovor na tu žalbu nije dostavljen.

 

5.              Žalba tuženica je osnovana.

 

6.              Predmet spora po zahtjevu tužiteljice predstavljaju ulaganja u nekretninu koja je u suvlasništvu parničnih stranaka i to tužiteljice u 1/2 dijela te tuženica svake u 1/4 dijela, označene kao kč. br. zgr. 257, upisane u zk. ul. 1711 k.o. M. - i to prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 20. kolovoza 2004. u iznosu od 16.400,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Nadalje, predmeta spora po protutužbenom zahtjevu tuženica predstavlja zahtjev za isplatom naknade za korištenje predmetne nekretnine, odnosno suvlasničkog dijela tuženica za razdoblje od 01. studenog 2004. do 01. studenog 2009. u mjesečnom iznosu od 96,89 eura, odnosno ukupno iznos od 5.813,26 eura.

 

7.              U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud, kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuju žalbeni navodi jer presuda suda prvog stupnja nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

8.              Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem svjedoka, tužiteljice, 1. tuženice, uvidom u isprave, vještačenjem i uviđajem na licu mjesta) utvrdio (u većem dijelu i nesporno) slijedeće činjenično stanje:

             

-da je predmet ovog postupka obiteljska stambena zgrada na otoku B. u mjestu M., koja u naravi predstavlja jednu uporabnu cjelinu sa pripadajućim dvorom, stara cca 80 godina, sa ne uvjetnim stambenim prostorom u prizemlju površine 44,26 m2 i vanjske korisne površine 2,55 m2 dok se na katu nalazi zatvoreni dio stambenog prostora korisne površine 47,10 m2 te pripadajući balkon 12,97 m2 te pripadajući dvori koji nisu upisani u navedeni zk. uložak i to u južnom dijelu uređen građevinski površine 44 m2, uređen hortikulturno površine 18 m2 i sjeverni dio slabije uređen građevinski i hortikulturno 75 m2 (opis iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka u predmetu Ovr-144/10);

              -da je predmetna nekretnina bila vlasništvo F. T. prednika stranaka odnosno supruga tužiteljice te oca 1. i 2. tuženice koji je preminuo 1971. godine i kojega su iste naslijedile i to tužiteljica u 1/2 dijela, a svaka od tuženica u 1/4 dijela;

             

-da su tuženice vodile postupak protiv tužiteljice i tada mlt. J. T. (sina tužiteljice i polubrata tuženica) radi razvrgnuća predmetne nekretnine postupak se vodio pod poslovnim brojem P-115/83 te je 18. ožujka 1986. donesena prvostupanjska presuda kojom je zahtjev tuženica prihvaćen na način da je razvrgnuta zajednica predmetne nekretnine te je odlučeno "odvojiti materijalni dio 1/2 iste, a ukoliko ne bude moguće materijalna dioba da se izvrši civilna dioba na način da tužiteljicama pripadne polovica novca koji će se postići na javnoj dražbi". Ta je presuda potvrđena presudom Okružnog suda u Splitu poslovni broj Gž-2684/89;

             

-da su temeljem navedene presude tuženice pokrenule postupak kod Općinskog suda u Supetru pod brojem I-34/97 u okviru kojega je dana 19. ožujka 1998. doneseno rješenje kojim se razvrgava suvlasnička zajednica nekretnina na način da tuženicama pripada vlasništvo prizemlja a tužiteljici prvi kat. To je rješenje postalo pravomoćno jer je potvrđeno od strane Županijskog suda u Splitu 19. ožujka 2000. pod poslovnim brojem Gž-1020/00. Međutim, provedba tog rješenja nije bila moguća pa je u okviru tog postupka doneseno rješenje kojim se utvrđuje tržišna vrijednost predmetne nekretnine u iznosu od 545.000,00 kuna, međutim to je rješenje ukinuto i predmet je vraćen sudu na ponovni postupak. Dana 29. rujna 2011. doneseno je novo rješenje kojim je utvrđena tržišna vrijednost nekretnine u iznosu od 446.400,00 kuna koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu dana 08. ožujka 2012. Nakon toga nije bilo nikakvog postupanja u navedenom predmetu pa taj predmet nije niti okončan;

             

-da tuženice nisu nikada bile u posjedu niti jednog dijela predmetne nekretnine, odnosno da je u posjedu cijelo vrijeme bila tužiteljica i njezin sada pok. sin J., da je tužiteljica 20. siječnja 2020. zaključila sa A. G. U. o prodaji predmetne nekretnine, odnosno svog suvlasničkog dijela;

             

-da prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka ing. J. Č. (koji je u tri navrata bio na licu mjesta) proizlazi da su utvrđena dodatna ulaganja u predmetnu nekretninu u razdoblju od 1971. godine pa do dana izrade nalaza u iznosu od 4.313,77 eura međutim da ta ulaganja nisu poboljšala trajnu kvalitetu zgrade niti da su bitno poboljšala uvjete korištenja zgrade. Nadalje da postoji bitna razlika između tržišne vrijednosti samog objekta i vrijednosti ulaganja, da omjer vrijednosti ulaganja u rekonstrukciju kuće u odnosu na tržišnu vrijednost iznosi 7%, odnosno 4.729,45 eura.

 

9.              Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu izvršenih ulaganja u predmetnu nekretninu, odnosno da su njezina ulaganja neznatna i amortizirana dugogodišnjim korištenjem predmetne kuće i to protiv volje ostalih suvlasnika kao i činjenice da je radove koje je izvela, izvela protiv volje tuženica - stoga je njezin tužbeni zahtjev odbijen.

 

10.              Sud prvog stupnja odbija i protutužbeni zahtjev tuženica uz obrazloženje da kada bi i zahtjev iz protutužbe bio osnovan on bio djelomično u zastari s obzirom da su tuženice postavile zahtjev 09. studenog 2009. za razdoblje od studenog 2004. do studenog 2009., a da zastarni rok za naknadu štete iznosi tri godine prema odredbi čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO/91). Nadalje, sud drži da je u cijelosti neosnovan zahtjev tuženica za stjecanje bez osnove na strani tužiteljice pozivom na čl. 219. ZOO/91. Navedeno iz razloga što tužiteljica kuću nije iznajmljivala turistima, nije bila registrirani iznajmljivač odnosno da predmetna nekretnina nije bila podobna za iznajmljivanje turistima kao i da tužiteljica nije iznajmljivala kuću ni podstanarima odnosno da tužiteljica u navedenom razdoblju za kada tuženice potražuju naknadu koristi nije stekla nikakvu korist jer je nekretninu koristila za stanovanje odnosno kao svoj dom pa u tom razdoblju nije ostvarila nikakvu imovinsku korist.

 

11.              U navedenim okolnostima i činjeničnim utvrđenjima za odluku u ovoj pravnoj stvari od značaja je pravno shvaćanje koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio na sjednici od 01. ožujka 2021. prema kojem "U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev vlasnika protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja na temelju čl. 164. i čl. 165. ZV-a za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim zahtjevom istodobno traži predaja te stvari u suposjed ako je suvlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari".

 

12.              Stoga, u situaciji kada su tuženice prethodno pokrenule postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetne nekretnine pa i ovršni postupak za navedeno i kada nije sporno da ih je tužiteljica isključila iz (su)posjeda predmetne nekretnine, odnosno nije im dopustila pristup u navedenu kuću istima pripada pravo potraživanja naknade za korištenje tuđe stvari osnovom čl. 165. st. 1. ZV-a ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) prema kojoj odredbi nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Zahtjev za naknadu zastarijeva za tri godine od dana predaje stvari posjedniku, ali tako dugo dok stvar nije predana vlasniku ne počinje teći taj zastarni rok (čl. 165. st. 2. ZV-a).

 

13.              Dakle. osnovom navedenog postoji obveza tužiteljice da tuženicama naknadi korist koju je ista stekla uporabom njihovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a koja korist bi u svakom slučaju odgovarala visini najamnine koju bi tužiteljica plaćala za korištenje predmetne nekretnine koja bi po ocjeni ovog suda za određeno razdoblje iznosila najmanje mjesečni iznos od 96,89 eura (najam cjelokupne kuće po toj osnovi bi iznosio mjesečno 193,78 eura).

 

14.              Slijedom svega navedenog kako se iznijeto shvaćanje suda prvog stupnja ne može prihvatiti jer je isto rezultat pogrešne primjene materijalnog prava valja je prema navedenom preinačiti odluku suda prvog stupnja i obvezati tužiteljicu da tuženicama isplati ukopan iznos od 5.813,26 eura sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 96,89 eura teče mjesečno za razdoblje od 01. studenog 2004. pa do 01. studenog 2009.

 

15.              Preinačenjem odluke o glavnoj stvari valjalo je ponovno u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o parničnom trošku. Ovakvim preinačenjem odluke tužiteljica je u cijelosti izgubila parnicu pa je u obvezi tuženicama nadoknaditi parnični trošak koji se sastoji od troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu od 250 bodova, sastav četiri podneska od po 250 bodova, zastupanja na ročištima od 21. listopada 2005., 19. listopada 2009., 13. studenog 2009., 28. siječnja 2011., 23. studenog 2011. te 25. studenog 2022. od po 250 bodova (Tbr. 9. t. 1. Odvjetničke tarife), zastupanje na ročištima od 10. veljače, 26. travnja, 02. rujna i 30. studenog 2004., 07. veljače i 20. travnja 2005., 19. listopada 2010., 04. svibnja i 08. rujna 2011., 26. siječnja 2012., 16. prosinca 2019., 02. ožujka 2021. te 02. ožujka i 13. listopada 2022. prema Tbr. 9. t. 2. Odvjetničke tarife odnosno ukupno 3000 bodova što zajedno sa vrijednošću boda od 15,00 kuna + PDV-e daje iznos od 56.250,00 kuna/7.465,66 eura. U preostalom je dijelu zahtjev odbijen (nema dokaza o plaćenoj pristojbi).

 

16.              Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti žalbu tuženica te preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove odluke (prema čl. 373. st. 3. ZPP-a).

 

16.1.              Tuženice sa uspjele sa svojom žalbom pa im je valjalo priznati i trošak žalbenog dijela postupka i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav žalbe prema Tbr. 10. t. 1 Odvjetničke tarife u iznosu od 311,25 eura ali ne zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu jer tuženice nisu dostavile dokaz da su istu pristojbu isplatile. 

 

 

U Puli - Pola 17. listopada 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Alenka Paus, v.r.