REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1273/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja HK (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., kojeg zastupa punomoćnik OD Matić i Partneri iz Zagreba protiv tužene ČK (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]., koju zastupa punomoćnik Jadranka Gačić odvjetnica iz Novske, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-44/2021-18 od 14. lipnja 2024. Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, u sjednici održanoj 4. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tužiteljeva žalba pa se presuda Općinskog suda u Kutini, Stalne službe u Novskoj, poslovni broj: P- 44/2021-18 od 14. lipnja 2024. u pobijanom dijelu – točkama II. i III. izreke:

- djelomično preinačuje i sudi tako da se tuženici ČK nalaže isplatiti tužitelju HK i iznos od 85,72 eura sa zateznim kamatama od 4. ožujka 2021. koja se do 31. prosinca 2022. određuje po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja obavljene prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana,

-potvrđuje u preostalom dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu u iznosu od 4.207,65 eura sa zateznim kamatama;

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržano u točki III. izreke prvostupanjske presude pa se o troškovima postupka odlučuje tako da se tužitelju HK nalaže naknaditi tuženici ČK troškove postupka u iznosu od 271,52 eura u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženici ČK isplatiti tužitelju HK iznos od 186,03 eura sa zateznim kamatama od 4. ožujka 2021. do isplate sve u roku od 15 dana (u točki I. izreke), čime je tužbeni zahtjev prihvaćen samo u manjemu dijelu a odbijen kao neosnovan u preostalom dijelu – za iznos od 4.293,36 eura sa zateznim kamatama (u točki II. izreke), dok je o troškovima postupka odlučeno u točki III. izreke prvostupanjske presude i to tako da je tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 1.050,00 eura u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u odbijajućem dijelu i u odluci o troškovima postupka pobija tužitelj zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) te i dalje ističe sumnju da su gosti koji su stvarno i boravili u predmetnoj nekretnini bili samo oni koji su evidentirani kao takvi, odnosno kako je gotovo sigurno da je tužiteljica uprihodila iznose barem u iznosu koji tužitelj navodi kao ostvaren od gostiju koji nisu bili evidentirani, ali smatra bitnim da je u svakom slučaju bio onemogućen raspolagati nekretninom iz razloga što mu je tuženica onemogućavala korištenje pa bi imao pravo ostvariti naknadu troškova izmakle koristi u vidu pola rente koju bi ostvario u slučaju da je mogao koristiti nekretninu i organizirati popunjenost kapaciteta i ostvarivati vlastiti prihod od iznajmljivanja odnosno dati kuću u duži najam/zakup i na taj način ostvarivati sredstva. Ističe kako je na taj način prezentirao tužbeni zahtjev s obzirom da je jasno kako je tijekom korištenja nekretnine tuženica nekretninu davala u dnevni najam a tužitelj je pridržao pravo naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva, ali prvostupanjski sud nije proveo predložene dokaze iako je on to zatražio u smjeru dokazivanja naknade izmakle koristi u vidu neostvarene rente na nekretnini.

2.1. Tužitelj nadalje ističe kako je prvostupanjski sud neosnovano umanjivao iznos prihoda koji bi tužitelj ostvario kao polovinu prihoda te ističe kako tuženica nije istakla prigovor prijeboja niti je podnijela protutužbu da bi sud mogao osnovano umanjivati tužiteljeve prihode ostvarene u utuženom razdoblju za troškove koje je tuženica imala i takvo je postupanje prvostupanjskog suda protivno odredbama ZPP, čime je prvostupanjski sud postupio izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva i činjeničnog supstrata koji čini predmet raspravljanja u ovom postupku s obzirom na sve to pobija i odluku o troškovima postupka pa predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 781,25 eura te sudske pristojbe na žalbu ne navodeći iznos.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja HK kao suvlasnika u ½ dijela kuće u [adresa] protiv tuženice ČK koja je također suvlasnica u ½ dijela i koja je kuću koristila i iznajmljivala tijekom 2019. i 2020. godine, za isplatu iznosa od još 4.293,36 eura po osnovi ostvarene koristi od iznajmljivanja zajedno sa zateznim kamatama od 4. ožujka 2021. od kada je podnesena tužba pa do konačne isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom tužiteljev tužbeni zahtjev prihvaćen samo za iznos od 186,03 eura sa zateznim kamatama u skladu s postavljenim zahtjevom, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev, sve s obrazloženjem kako je u postupku utvrđeno da je tuženica iznajmljivala zajedničku kuću u [adresa] samo nekoliko dana u 2019. godini te tako ostvarila prihod u iznosu od 4.800,00 kuna odnosno 637,07 eura a da u 2020. godini nije bilo nikakvog iznajmljivanja jer je tada vladala epidemija korona virusa pa nije bilo nikakve potražnje za smještajem.

6.1. Od utvrđenog prihoda u iznosu od 637,07 eura prvostupanjski je sud odbio troškove koje je tuženica imala a sastoje se od godišnjeg paušalnog poreza na dohodak od pružanja usluge u domaćinstvu koji je porez s prirezom za 2019. iznosio 660,00 kuna, kao i iznos komunalne naknade za 2019. godinu u visini od 631,80 kuna i boravišnu pristojbu za tu godinu u iznosu od 45,00 kuna, ali je uzeo u obzir i takve troškove za 2020. godinu (600,00 kuna za porez i 60,00 kuna za boravišnu pristojbu), tako da je ukupni prihod umanjio za ukupne troškove nekretnine koji iznose 265,02 eura slijedom čega neto prihod od izdavanja apartmana tijekom 2019. i 2020. iznosi 372,05 eura pa je tužitelju dosudio polovicu tog iznosa odnosno obvezao tuženicu isplatiti mu iznos od 186,03 eura.

6.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanom u točki III. izreke prvostupanjske presude prvostupanjski je sud naložio tužitelju naknaditi tuženici sve troškove koje je imala smatrajući kako je tužitelj uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (0,55%) pa mu je naložio naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.050,00 eura (po 200,00 eura za sastavljanje odgovora na tužbu te zastupanje na trima ročištima, sve u visini pune nagrade od 200,00 eura te 50,00 eura za zastupanje na ročištu 28. studenog 2022.), dok joj nije priznao naknadu za zastupanje na ročištu 15. veljače 2024. jer to ročište nije održano kao ni nagradu za sastavljanje podneska od 2. ožujka 2023. jer taj podnesak prvostupanjski sud smatra nebitnim za postupak.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tužiteljevoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je tužiteljeva žalba djelomično osnovana, i to samo u manjemu dijelu, jer je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uzeo u obzir i troškove koje je tuženica imala u 2020. godini kada nije bilo nikakvog prihoda od iznajmljivanja kuće stranaka odnosno apartmana u toj kući i troškove komunalne nakande za 2019. godinu pa je tužiteljevu žalbu valjalo djelomično prihvatiti a u preostalom-većemu dijelu tu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju se poziva tužitelj u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U ovom postupku nije sporno da su stranke suvlasnici svaki u ½ dijela kuće na otoku [adresa] kao imovine stečene u braku te da je 2019. godine tuženica iznajmljivala apartman u toj kući turistima a nije sporno ni da u kući postoje dva apartmana te da su kuću koristila i djeca stranaka sa svojim obiteljima kao i sama tuženica.

10. Utvrđeno je pak da je tuženica iznajmljivala jedan apartman tijekom ljeta 2019. godine i da je prihod od toga iznosio 4.800,00 kuna (637,07 eura) kao i da je za tu godinu imala troškove godišnjeg paušalnog poreza na dohodak od pružanja usluga u domaćinstvu s prirezom u iznosu od ukupno 660,00 kuna te boravišne pristojbe u iznosu od 45,00 kuna koja je pak za 2020. iznosila 60,00 kuna i porez za tu godinu 600,00 kuna a komunalna naknada za 2019. iznosi 631,80 kuna.

10.1. Iz dokaza u spisu proizlazi i kako u 2020. godini nije bilo prihoda jer nije bilo gostiju koji nisu dolazi zbog epidemije koronavirusa pa u toj godini nije bilo prihoda.

11. Uzimajući stoga u obzir da tuženica tvrdi kako u 2020-toj godini nije bilo nikakvog prihoda od iznajmljivanja jer nije bilo nikakve potražnje pa nije bilo ni koristi, za tu se godinu nema što podijeliti, ali ne zato što su izdatci bili veći od prihoda, već zato što nikakvih prihoda nije bilo pa nije jasno ni kako bi tužitelj (koji nije bio nositelj posla iznajmljivanja) bio dužan snositi terete za tu godinu koji bi bili u vezi s iznajmljivanjem slijedom čega ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da se rashodi za 2020. godinu ne mogu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja ostvarene koristi za 2019. -godinu jer je samo tuženica bila nositelj pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu pa je dužna sama snositi i rizik eventualnih troškova toga posla u 2020. godini.

12. Prvostupanjski je sud tako neosnovano uzeo u obzir rashode koji su nastali u 2020. godini u iznosu od 660,00 kuna ali i rashod za 2019. godinu koji se odnosi na komunalnu naknadu u iznosu od 631,80 kuna jer taj rashod nije u vezi s iznajmljivanjem a tuženica nije istakla prigovor prijeboja niti dala izjavu o građanskopravnom prijeboju pa se iznos plaćene komunalne naknade u iznosu od 631,80 kuna ne može uzeti u obzir iako je tužitelj doista kao suvlasnik u ½ dijela dužan snositi polovinu tog iznosa, ali, kako je već navedeno, tuženica nije postavila odgovarajući zahtjev.

13. Uzimajući stoga u obzir sve prethodno navedeno, proizlazi kako tužiteljev udio u koristi za 2019. godinu iznosi 2.047,50 kuna [(4.800,00 manje 705,00) dijeljeno 2)] ili 271,75 eura pa je njegovu žalbu valjalo djelomično prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke te naložiti tuženici isplatiti mu iznos od još 85,72 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe 4. ožujka 2021. do isplate.

14. U preostalom dijelu tužiteljeva žalba nije osnovana jer nije dokazao da je 2019. ostvaren veći prihod od utvrđenog iznosa od 4.800,00 kuna (637,07 eura) a u 2020. godini uopće kakav prihod, ali ni da bi mu tuženica kao suvlasnica bila dužna platiti naknadu za korištenje njegova suvlasničkog dijela jer nije dokazao da je tuženica bez njegova pristanka i bez pravne osnove koristila kuću i omogućila korištenje zajedničkoj djeci i njihovim obiteljima kao ni da ga je sprječavala u korištenju (on sam navodi kako 2019. i 220. nije dolazio u njihovu kuću na [adresa] jer je već bio u tijeku postupak za razvod braka).

15. Ovaj je spor stoga trebalo prosuditi prema članku 38. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017.) te po pravilima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) o stjecanju bez osnove (kako je to pravilno i učinio prvostupanjski sud) s obzirom na to da je tuženica zadržala sve koristi od iznajmljivanja nekretnine u suvlasništvu pa je dužna tužitelju isplatiti njegov dio koji iznosi 271,75 eura.

16. Preinačena je i odluka o troškovima postupka zbog promjene uspjeha stranaka u sporu ali i zato što je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužiteljev uspjeh iznosi samo 0,55% i da je zato neznatan te nije uzeo u obzir kvalitativni uspjeh a pogrešno je utvrdio i visinu troškova.

16.1. Tuženici naime pripadaju troškovi zastupanja po odvjetniku u iznosu od 800,00 eura (za dva pripremna ročišta po 100,00 eura – 50% nagrade, za dva ročišta za glavnu raspravu po 200,00 eura i za odgovor na tužbu 200,00 eura).

16.2. Radi se o djelomičnom uspjehu u sporu pa treba primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. ZPP, što je prvostupanjski sud propustio pa je tako osim što je pogrešno izračunao da kvantitativni uspjeh iznosi 0,55% iako prema prvostupanjskoj presudi iznosi 4,15% (186,03 od 4.4479,40) a nakon djelomičnog preinačenja iznosi 6,07% (271,75 od 4.479,40), propustio uzeti u obzir i uspjeh dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva koji s obzirom na to da se tuženica protivila tužbenom zahtjevu u cijelosti, iznosi 60 naprama 40% u tužiteljevu korist tako da tužiteljev uspjeh iznosi 33,03% [(6,07 više 60) dijeljeno 2] a tuženičin 66,97% (100,00 manje 33,03) pa je u ovom slučaju tuženica i dalje stranka koja ima pravo na naknadu troškova postupka, ali ne u cijelosti već 33,94% (66,97 manje 33,03) odnosno u iznosu od 271,52 eura (33,94% od 800,00)

17. Iako je tužitelj djelomično, doduše u vrlo malom dijelu, uspio u ovom žalbenom postupku on i dalje nije stranka koja prema djelomičnom uspjehu u smislu članka 154. stavka 2. ZPP ima pravo na naknadu troškova postupka pa je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

18. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 4. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić