Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3263/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Laliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, Trg pobjede 17, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Kallay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-258/2022-24 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-258/2022-24 od 23. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke kao i rješenje Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-258/2022-24 od 23. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB 53056966535, isplatiti tužitelju ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.322,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do isplate, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu z. z. kamata), tekućom na iznose od:

- 8,15 eura počev od 1. listopada 2008. do isplate

- 10,66 eura počev od 1. prosinca 2008. do isplate

- 12,46 eura počev od 1. siječnja 2009. do isplate

- 13,28 eura počev od 1. veljače 2009. do isplate

- 11,03 eura počev od 1. ožujka 2009. do isplate

- 11,46 eura počev od 1. travnja 2009. do isplate

- 8,02 eura počev od 1. svibnja 2009. do isplate

- 5,49 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

- 6,16 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

- 7,49 eura počev od 1. kolovoza 2009. do isplate

- 7,38 eura počev od 1. rujna 2009. do isplate

- 6,03 eura počev od 1. listopada 2009. do isplate

- 8,56 eura počev od 1. studenog 2009. do isplate

- 10,59 eura počev od 1. prosinca 2009. do isplate

- 13,48 eura počev od 1. siječnja 2010. do isplate

- 12,82 eura počev od 1. veljače 2010. do isplate

- 16,74 eura počev od 1. ožujka 2010. do isplate

- 15,99 eura počev od 1. travnja 2010. do isplate

- 17,44 eura počev od 1. svibnja 2010. do isplate

- 29,99 eura počev od 1. lipnja 2010. do isplate

- 27,41 eura počev od 1. srpnja 2010. do isplate

- 35,30 eura počev od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 32,57 eura počev od 1. rujna 2010. do isplate

- 28,19 eura počev od 1. listopada 2010. do isplate

- 37,44 eura počev od 1. studenog 2010. do isplate

- 49,21 eura počev od 1. prosinca 2010. do isplate

- 40,87 eura počev od 1. siječnja 2011. do isplate

- 43,79 eura počev od 1. veljače 2011. do isplate

- 40,08 eura počev od 1. ožujka 2011. do isplate

- 40,75 eura počev od 1. travnja 2011. do isplate

- 56,52 eura počev od 1. svibnja 2011. do isplate

- 58,06 eura počev od 1. lipnja 2011. do isplate

- 71,24 eura počev od 1. srpnja 2011. do isplate

- 2.527,89 eura počev od 12. kolovoza 2011. do isplate

a u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju ZF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.814,84 eura, sa z. z. kamatom počev od 23. listopada 2024. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

III S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 494,42 eura tužitelj se odbija.

2. Prvostupanjskim rješenjem suđeno je:

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

3. Protiv prvostupanjske presude i to točke I. i II. izreke kao i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže istog da tuženiku naknadi trošak postupka, odnosno ukine pobijanu presudu i rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.322,52 EUR po osnovi pretplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na pojedine mjesečne iznose.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

9. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti sud nije odlučivao posebnim rješenjem već da je zbog ekonomičnosti u postupanju rješenjem poslovni broj P-258/2022-4 od 9. travnja 2024. odlučio o istom zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a u smislu odredbe članka 301. ZPP,

- da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda, jer da se radi o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81., 82. alineja 19., 83. i 87. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03), kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14). a koja nadležnost proizlazi i iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.), kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovoga prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom, da tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa da je nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu kao sud prebivališta, a obzirom na Rješenje Ureda predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 2. svibnja 2022., poslovni broj 31. Su-159/2022-2 nadležan da je sud u Požegi, a ne Općinski sud u Zagrebu,

- da je o prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke zauzeo stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog online 5. studenog 2020., Zaključak poslovni broj Su IV-308/2020, na način da je istakao da je to klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača i druge bitne okolnosti,

- da se i iz priloženog Ugovora o kreditu može utvrditi kako je zaključen u [adresa],

- da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovora o kreditu 27. listopada 2006. radi kupnje automobila za potrebe tužitelja i njegove obitelji,

- da je tuženik tužitelju odobrio kreditu iznosu od 20.036,66 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita iznosio 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika, za CHF za kune na dan plasmana kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna,

- da je temeljem ugovora o kreditu početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje i to u članku 2. ugovora, a prema otplatnom planu iz kojeg proizlazi da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. siječnja 2007.,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovor i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama, te važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima,

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena kao neosnovana revizija I-VIII tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tj. u ugovorima o kreditima, a to tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I-VIII banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da su rečene presude donesene na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP/07), a i kroz utvrđenje da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača / 03 i u razdoblju do 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača /07 i to člancima 96. i 97. toga Zakona te i suprotno odredbama ZOO-a, a temeljem odredbe članka 138.a ovog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da se tužitelj u ovom sporu svakako može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12, a u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, a pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP u vezi sa člankom 502.a stavak 1. ZPP, dakle, u smislu odredbe članka 138.a ZZP pravomoćna presuda Trgovačkog suda u predmetu poslovni broj P-1401/12 da obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da je tužitelj istakao da je kredit isključivo realizirao za kupnju osobnog automobila, za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji i da nikada nije imao nikakav obrt ili trgovačko društvu pa da mu je automobil služio isključivo za osobne potrebe, da ga nitko u auto kući, a ni u banci nije upozorio niti upoznao što se sve može dogoditi s valutom CHF ubuduće,

- da sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao istinit i uvjerljiv,

- da iz zahtjeva za kredit (stranica 40 spisa) te predračuna broj 330/2006 (stranica 39 spisa) proizlazi da je tužitelju odobren iznos kredita od 20.036,66 CHF, jer je cijena novog vozila Opel Astra proizveden 2006., 66 kW / 90 ks, broj šasije [broj šasije], iznosila 90.000,00 kn, a što da je bila protuvrijednost od 19.321,44 CHF, s tim da je tužitelj platio trošak osiguranja od 75,14 CHF u protuvrijednosti kuna i naknadu za obradu kredita u iznosu od 640,09 CHF u protuvrijednosti kuna pa da je ukupan iznos od 20.036,66 CHF bio protuvrijednost iznosa od 93.331,55 kn koji je tužitelj otplatio tuženiku u vremenu kako je to utvrdila vještak, dakle prijevremeno je otplatio kredit,

- da je tuženik povukao prijedlog za saslušanjem svjedoka TF pa da tada proizlazi da službena osoba tuženika nikad tužitelju nije pojašnjavala bilo koju odredbu kredita, a posebno ne odredbu vezanu za valutu CHF,

- da je sud odbio prijedlog tuženika da se od Porezne uprave pribave podaci je li tužitelj kupljeno vozilo eventualno koristio ciljano, na način da bi ga unio u obrt i time koristio porezne povlastice,

- da tuženik tužitelju ništa vezano za ugovor nije pojašnjavao, da je tuženik unaprijed pripremio ugovor koji je stvarno sadržajno bio obrazac za sve korisnike kredita u CHF, da se mijenjao samo novčani iznos, osobni podaci i rok otplate kredita, a takvo postupanje tuženika da se ne može ni u kom slučaju smatrati pojedinačnim pregovaranjem s korisnikom kredita, tj. s tužiteljem o uvjetima kreditiranja u smislu citiranih presuda,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je u periodu kada je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio veći od tečaja na dan isplate kredita korisnik kredita ukupno otplatio više zbog povećanja tečaja 3.322,52 EUR,

- da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, kojeg da prihvaća i sud,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule, nije zastarjelo, a imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 27. listopad 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. ZOO tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 3.322,52 EUR sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe, članka 225., 241. 323. i 1111. ZOO.

12. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF i neosnovanost prigovora zastare.

13. S pravom je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda, polazeći od pravnog shvaćanja prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) prema sjedištu banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna i suprotna načelu savjesnosti i poštenja ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, za što je dao valjane i uvjerljive razloge, pa tuženik u žalbi neutemeljeno tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP.

14. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužitelja kao potrošača doveli u pitanje. Ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljem kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljao tužitelj, već za njegove osobne potrebe.

16. Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

17. Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužitelja, kako je tužitelj potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.

18. Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužitelj konkretni ugovor o kreditu sklopio za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se stoga eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužitelja ima tumačiti u skladu sa člankom 320. stavak 1. ZOO, dakle u korist tužitelja i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužitelja, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza.

19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Tuženik je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke pa se ne mogu prihvatiti navodi istog da mu je onemogućeno raspravljanje tijekom postupka.

21. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

22. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Z i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

23. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 3.322,52 EUR koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

25. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. kolovoza 2021. proizlazi da zastara nije nastupila.

26. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

27. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužitelj je steko pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

28. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u prihvaćenom dijelu zahtjeva potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva a koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, kao što je valjalo potvrditi i rješenje temeljem odredbe članka 380. stavak 2. ZPP i žalbu odbiti.

U Splitu, 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac