1              Poslovni broj Gž-1103/2023-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1103/2023-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus, kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. K. A., OIB: … iz S., i 2. D. P., OIB: … iz S., oboje zastupani po punomoćniku M. O., odvjetniku u S., protiv tuženika H. F. d.o.o., OIB: …, S., kojeg zastupa zakonski zastupnik N. M., a ovaj po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4333/2020 od 28. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4333/2020 od 28. srpnja 2023.
2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I/ Utvrđuje se potraživanje tužitelja pod 1. V. K. A. i tužiteljice pod 2. D. P. u iznosu od 3.583,52 euro/27.000,00 kuna s osnova neplaćene zakupnine sa pripadajućim zateznim kamatama koja na navedeni iznos teku od 31. kolovoza 2020., s osnova neplaćenog utroška vode u iznosu 29,13 eura/219,50 sa pripadajućim zateznim kamatama koja na navedeni iznos teku od 22. srpnja 2020. te 63,55 euro/478,80 kuna s osnova neplaćene komunalne naknade sa pripadajućim zateznim kamatama koja na navedeni iznos teku od 15. rujna 2020., a koje zatezne kamate teku do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu od 42,43 eura/319,70 kuna s osnova neplaćene komunalne naknade tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

II/ Utvrđuje se potraživanje tuženika trgovačkog društva H. F. d.o.o. u iznosu 1.194,51 eura/9.000,00 kuna dok se u preostalom dijelu prigovor radi prebijanja u iznosu od 1.327,23 euro/10.000,00 kuna odbija kao neosnovan,

III/ Međusobna potraživanja tužitelja pod 1. i 2. i tuženika u točki I i II izreke prebijaju se do iznosa od 1.194,51 eura/9.000,00 kuna te se nalaže tuženiku trgovačkom društvu H. F. d.o.o. da u roku od 15 dana isplati tužiteljima pod. 1. V. K. A. i tužiteljici pod 2. D. P. iznos od 2.481,69 eura/18.698,29 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od:

-2.389,01 eura/18.000,00 kuna teku od 31. kolovoza 2020.

-29,13 eura/219,50 kuna od 22. srpnja 2020.

-63,55 euro/478,80 kuna od 15. rujna 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena

IV/ Odbija se kao tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

Nalaže se tuženiku H. F. d.o.o., OIB: … neka u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljima ad.1. i ad.2. iz osnova dovođenja poslovnog prostora, u S., površine 20 m2, u prijašnje stanje iznos od 5.618,42 eura/42.335,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 15. rujna 2020., pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

V/ Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka."

 

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnese tužitelji i to točaka II., IV. i V. presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to iz odredbe članka. 354. st. 1. i st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima. Ističu da su dokazali visinu troškova iz osnova izvršenih građevinskih i zanatskih radova radi dovođenja u prijašnje stanje predmetnog poslovnog prostora, a nakon njihovog ulaska u posjed prostora. Uz to, i z.z. tuženika u svom iskazu je naveo kako je nakon zaključenja ugovora o zakupu, tuženi vršio određene preinake i obavio građevinske radove u prostoru kako bi ga prilagodili obavljanju dozvoljene djelatnosti tuženika. Ukazuju da je notorno kako su tužitelji nakon konačne predaje posjeda od strane tuženika morali izvršiti zahtjevne radove kako bi prostor doveli u prvobitno stanje prije ulaska tuženika u posjed; uz to da ne postoji trag kako je tuženik tražio, niti dobio pisanu suglasnost od tužitelja kako bi u prostoru izvršio preinake i građevinske te zanatske radove. Ističu da je prigovor radi prebijanja u cijelosti neosnovan, a očigledno je istaknut nakon nastupa zastare prema zakonu. Predlažu preinaku presude, podredno ukidanje iste i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

2.1. Protiv točaka I., II., III. i V. izreke presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP; da zaključci i utvrđenja suda nemaju uporište u činjeničnom i pravnom supstratu, da su tužitelji garantirali tuženiku da je poslovni prostor pogodan za obavljanje djelatnosti te da isti već posjeduje potrebite minimalne tehničke uvjete; da su se minimalni tehnički uvjeti odnosili na obavljanje djelatnosti samo u odnosu na 6 m2 površine dok cjelokupan poslovni prostor ima površinu od 20 m2; da nije pravilno stajalište temeljeno na odredbi čl. 40. Pravilnika o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica ("Narodne novine" br. 66/09., 108/09., 8/10., 108/14.) kojom je propisano kako trgovačka društva i obrti registrirani za obavljanje trgovačke djelatnosti trebaju prije početka rada ishoditi rješenje da prostor i oprema ispunjavaju uvjete propisane pravilnikom; da je stoga obveza ishođenja navedenih uvjeta bila na tuženiku; da je praksa da zakupodavac ishodi minimalne tehničke uvjete, a da sva prava po tome prenese na zakupoprimca, da je to bila intencija ugovornih strana jer su tužitelji uvjeravali tuženika kako predmetni prostor već posjeduje potrebite minimalno tehničke uvjete; da su se o tome stranke usmeno usuglasile; čl. 286. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.); da su stoga tužitelji obmanuli tuženika prilikom sklapanja Ugovora jer poslovni prostor nije posjedovao potrebite minimalne tehničke uvjete, pa tuženik nije mogao započeti s obavljanjem djelatnosti. Stoga, tužitelji nisu ispunili obvezu iz Ugovora o zakupu, odnosno predali poslovni prostor u stanju pogodnom za obavljanje djelatnosti, čl. 8. st. 1. i 2. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora ("Narodne novine" br. 125/11., 64/15., 112/18.) Osporava i odluku o parničnom trošku; da zbrajanje uspjeha u pogledu osnove s uspjehom u pogledu visine nije u duhu odredbe čl. 154. ZPP, da se sud trebao voditi načelom pravičnosti i uspjeh odrediti samo imajući u vidu uspjeh u pogledu visine tužbenog zahtjeva; da nije bilo procesne prepreke da se svi zahtjevi postave u jednom tužbenom zahtjevu, a ne u četiri točke; da je osnova iz točke II. i III. cijeneći visinu zahtjeva potpuno bagatelna u odnosu na visine iz točke I. i IV. zahtjeva. Ističe da su tužitelji presudom ostvarili uspjeh po tužbenim zahtjevima u visini od samo 27%, a da u konačnici svaka stranka snosi svoje troškove, a što je u potpunoj koliziji s duhom odredbe čl. 154. ZPP. Ukazuje kako iz tužbe i tužbenog zahtjeva kao i iz držanja tužitelja tijekom cijelog trajanja postupka evidentno je kako zahtjev iz točke IV. predstavlja eklatantan primjer „obijesnog parničenja“ s ciljem da kod tuženika stvori određeni osjećaj psihičkog pritiska da postupi po zahtjevima tužitelja te u mirnom postupku izvrši plaćanje po ostalim točkama tužbenog zahtjeva, pa na taj način da neopravdano prizna zahtjeve iz tužbe. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje iste i vraćanje sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

 

3. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik isplatiti dužnu zakupninu za poslovni prostor za mjesece kolovoz, rujan i listopad/2020. u ukupnom iznosu od 3.583,52 eura/27.000,00 kuna, režijske troškove za vodu u iznosu od 219,50 kuna, kao i komunalnu naknadu u iznosu od 798,00 kuna; kao i isplati iznos zbog neizvršenja obveze dovođenja poslovnog prostora u prijašnje stanje, što su onda morali učiniti tužitelji i za to platili 42.335,00 kn.

 

5.1. Predmet spora je i zahtjev tuženika istaknut prigovorom radi prijeboja u iznosu od 19.000,00 kuna na ime zadržanog namještaja i to samostojećeg pulta vrijednosti 7.000,00 kuna, svjetleće reklame u vrijednosti 3.000,00 kuna, kao i 9.000,00 kuna što predstavlja iznos jedne zakupnine predane prilikom sklapanja Ugovora.

 

6. U postupku nije sporno:

- da je zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora 29. listopada 2019. kojim je ugovoreno da zakupni odnos počinje od 1. studenog 2019. i da traje pet godina (zakupodavci su tužitelji, a tuženik zakupnik); da je ugovorena zakupnina u iznosu od 1.200,00 eura mjesečno, da je tuženik 30. srpnja 2020. izjavio da raskida Ugovor o zakupu kojim je ugovoren otkazni rok od 90 dana; da je prema Ugovoru tuženik u tom roku obvezan plaćati zakupninu (otkazni rok); da tu zakupninu za tih 90 dana nije platio.

 

7. Sporno je:

- je li zakupodavac predao poslovni prostor u stanju pogodnom za obavljanje djelatnosti, odnosno je su li tužitelji bili dužni ishoditi minimalne tehničke uvjete i osigurati korištenje dvora,

- je li tuženik u obvezi podmiriti tužiteljima iznos u vrijednosti tri zakupnine nakon izjave o raskidu

- je li tuženik dužan podmiriti režijske troškove (voda i komunalna naknada)

- je li tuženik predao posjed poslovnog prostora u istom stanju u kojem ga je zaprimio - je li zbog ne predaje istog u tom stanju tužiteljima nastala šteta u iznosu od 5.618,42 eura/42.335,00 kuna

- je su li tužitelji zadržali jednu mjesečnu zakupninu isplaćenu prilikom zaključenja ugovora, kao i namještaj i to pult te samostojeću reklamu

- je li osnovan prigovor radi prijeboja.

 

8. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 4., čl. 10. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora ("Narodne novine" br. 125/11., 64/15., 112/18.) i odredbi čl. 7. i čl. 40. Pravilnika o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica ("Narodne novine" br. 66/09., 108/09., 8/10., 108/14.) utvrdio je da je prostor predan tuženiku u stanju pogodnom za obavljanje djelatnosti, da je tuženik kao zakupnik dužan platiti tužitelju tražene zakupnine dospjele za vrijeme trajanja otkaznog roka; da je dužan podmiriti i utvrđeni utrošak vode i komunalne naknade, da je osnovan prigovor tuženika radi prijeboja u dijelu u kojem se odnosi na iznos jedne zakupnine (9.000,00 kn), da je u preostalom dijelu neosnovan; te da tužitelji nisu dokazali da im je uslijed ne vraćanja prostora u prvobitno stanje nastala šteta u poslovnom prostoru u vidu troškova radi povrata u prijašnje stanje istog u iznosu od 42.335,00 kn.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka te pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupu utvrđenje je ovoga suda da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

 

10. Nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, o kojima nema proturječnosti. Nema niti nepravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP na koju opisno ukazuju žalitelji. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Upravo je tako postupio prvostupanjski sud te je proveo dokaze koje je ocijenio bitnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu, analizirao je istaknute prigovore i utvrdio sve činjenice bitne za ovaj spor. Stoga, nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP.

 

11. Nakon dovoljne raspravljenosti predmetne pravne stvari sud prvog stupnja utvrdio je:

-          da je Ugovorom o zakupu utvrđeno da tuženik prima poslovni prostor u uređenom stanju, a da isključivo u dogovoru sa zakupodavcima isti može dodatno urediti

-          da je uporabna dozvola za građevinu u kojoj se nalazi poslovni prostor izdana od strane Upravnog odjela za prostorno uređenje Grada Splita 2. lipnja 2017. (pravomoćna 14. lipnja 2017.), da je zahtjev za izdavanje minimalnih tehničkih uvjeta tuženik podino 24. prosinca 2019., dakle skoro dva mjeseca od sklapanja ugovora

-          da se tuženik ugovorom obvezao podmiriti sve režijske troškove (i to i za vrijeme obustave plaćanja zakupnine prema Dodatku Ugovora od 30. ožujka 2020.)

-          da je tuženik 30. srpnja 2020. izjavio da raskida ugovor jer da je prilikom zaključenja istog doveden u zabludu budući mu je rečeno da može koristiti 12m2 dvora, te nije mogao odmah započeti s poslovanjem jer mu je neistinito rečeno da može minimalne tehničke uvjete prebaciti s prijašnjeg korisnika što se odnosilo samo na 6m2, a ne 20m2 koliko prostor ima

-          da tuženik nije podmirio troškove potrošnje vode prema Vodovodu i kanalizaciji d.o.o. u iznosu 219,59 kn i troškove komunalne naknade u iznosu 478,80 kn (dakle ne u iznosu 798,00 kn kako se potražuje)

-          da su tužitelji predali tuženiku u posjed poslovni prostor pogodan za obavljanje djelatnosti;

-          da tuženik nije dokazao da krivnjom tužitelja nije mogao koristiti dio dvorišta, odnosno postaviti reklamu jer se to tužitelji nisu obvezali Ugovorom; niti isti odlučuju o postavljanju reklama već nadležne službe grada

-          da je tuženik u obvezi podmiriti tri tražene zakupnine, dok su tužitelji zadržali jednu čl. 7. st. 2. Ugovora prilikom potpisa istog

-          da tužitelji nisu dokazali da im je uslijed radova tuženika nastala šteta; da prema ponudi t.d. P. d.o.o. od 19. srpnja 2021. slijedi visina radova od 42.335,00 kn; da tužitelji niti ne tvrde da je ta ponuda realizirana

-          da je tuženik prostor predao tužiteljima u studenom 2020.

-          da prvotužitelj navodi da je s prijateljima sanirao prostor, ali ne zna za koji iznos, a da je cca šest mjeseci (svibanj 2021.) po odlasku tuženika prostor iznajmio drugom zakupniku koji je prihvatio prostor u stanju u kojem se nalazio

-          da dostavljena ponuda ne dokazuje nastanak štete niti učinjene troškove za povrat prostora u prijašnje stanje; da to ne dokazuju niti dostavljene fotografije

-          da tuženik nije dokazao tražbinu s osnova samostojeće reklame jer je svakako mogao istu ponijeti sa sobom prilikom predaje prostora, da je neosnovana i tražbina s osnova samostojećeg pulta i namještaja jer nije dokazao niti vlasništvo niti vrijednost istog, a i zakonski zastupnik tuženika dopušta mogućnost da je samostojeći pult već bio u prostoru prilikom ulaska u isti.

 

12. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud i žalbenim navodima isto nije dovedeno u sumnju. U bitnom tražbina tužitelja s osnova tri zakupnine i nije sporna, kao što nije niti sporna niti tražbina koju tuženik ističe radi prijeboja u iznosu jedne (zadržane) zakupnine. Također iz dostavljenih opomena i kartice kupca slijedi i nedvojbeno nepodmirena tražbina na ime troškova režija, odnosno potrošnje vode i komunalne usluge.

 

13. Naime, odredbom čl. 7. Ugovora o zakupu poslovnog prostora određeno je da je otkazni rok 90 dana, da zakupodavci potpisom ugovora zadržavaju jednu mjesečnu najamninu 1.200,00 eura kao garanciju za nadoknadu štete i nepodmirena komunalna davanja… čl. 3. ugovorena je zakupnina u kunskoj protuvrijednosti 1.200,00 eura mjesečno, a čl. 2. st. 3. da zakupnik snosi sve troškove el. energije, vode za vrijeme trajanja zakupa, da je dužan plaćati i mjesečnu komunalnu naknadu, naknadu za čistoću, spomeničku rentu te bilo kakve druge troškove prouzročene djelatnošću.

 

14. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje potraživanja tužitelja u iznosu ukupno 27.698,30 kn (27.000,00 kn plus 478,80 kn plus 219,50 kn) s pripadajućim zateznim kamatama kako je naznačeno (i što se određeno ne osporava).

 

15. Pravilno je utvrdio i postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju u iznosu jedne zakupnine u iznosu od 9.000,00 kn te nastavno u točki III. izreke ta potraživanja s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja, prebio i naložio tuženiku da tužiteljima isplati razliku odnosno iznos od 18.698,29 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, koji datumi dospijeća činjenično i nisu bili sporni. U preostalom dijelu pravilno je utvrdio da prigovor radi prijeboja nije osnovan, odnosno da tražbina tuženika s osnova samostojećeg pulta, namještaja ne postoji jer tuženik nije dokazao vlasništvo tih stvari. 

 

15.1. Prigovor zastare istaknut od strane tužitelja nije osnovan jer osnovom odredbe čl. 7. st. 3. Ugovora zakupodavci potpisom ugovora zadržavaju i jednu mjesečnu najamninu kao garanciju za nadoknadu štete ili nepodmirena komunalna davanja i koju su dužni vratiti po isteku ugovora ili sporazumnom raskidu ukoliko je sve podmireno sukladno čl. 3. i 6. Ugovora. Stoga, kako je Ugovor raskinut 30. srpnja 2020., a prigovor radi prijeboja istaknut 17. svibnja 2022. nije nastupila zastara, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; ZOO).

 

16. Nastavno, odredbom čl. 1. st. 2. Ugovora o zakupu poslovnog prostora naznačeno je da poslovni prostor zakupnik prima u uređenom stanju i da isključivo u dogovoru sa zakupodavcima može dodatno urediti prostor. Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ 125/11, 64/15, 112/18; ZZKPP) u čl. 8. propisuje da (1) Zakupodavac je dužan zakupniku predati poslovni prostor u stanju utvrđenom ugovorom. (2) Ako ugovorom nije utvrđeno u kakvom stanju zakupodavac predaje zakupniku poslovni prostor smatra se da je poslovni prostor predan u stanju prikladnom za obavljanje djelatnosti predviđene ugovorom. Člankom 10. 1. ZZKPP propisano je da ako zakupodavac ne preda zakupniku poslovni prostor u stanju utvrđenom ugovorom, odnosno ovim Zakonom, zakupnik ima pravo raskinuti ugovor o zakupu, ili tražiti razmjerno sniženje zakupnine, ili na teret zakupodavca sam dovesti poslovni prostor u takvo stanje, ako to nije učinio zakupodavac nakon što ga je zakupnik na to pozvao i ostavio mu za to primjeren rok.

 

17. Dakle, kako je u Ugovoru naznačeno da se prostor prima u uređenom stanju, pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP cijeneći i druge dokaze i rezultate postupka, pravilno je, i po stavu ovoga suda, zaključio prvostupanjski sud da tuženik neosnovano ističe da mu tužitelji nisu predali posjed poslovnog prostora u stanju pogodnom za obavljanje djelatnosti. Pritom je pravilno ocijenio sud prvog stupnja da je uporabna dozvola izdana još u lipnju 2017., a da sukladno odredbi Pravilnika o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica ("Narodne novine" br. 66/09., 108/09., 8/10., 108/14.) čl. 7. propisani su minimalni tehnički uvjeti koje mora ispuniti prodajni objekt, a člankom 40. Pravilnika propisano je da trgovačka društva i obrti registrirani za obavljanje trgovačke djelatnosti kao i osobe iz članka 5. stavka 1. podstavka 1., 2., 3., 4. i 6. Zakona o trgovini trebaju prije početka rada od mjesno nadležnog ureda državne uprave u županiji nadležnog za gospodarstvo o ishoditi rješenje da prostor i oprema ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom. Dakle, slijedi da minimalne tehničke i druge uvjete dužna je ishoditi osoba koja obavlja djelatnost u poslovnim prostoru. O tim uvjetima ništa se ne navodi u Ugovoru o zakupu, inače pravilno sastavljenom u pisanom obliku, pa je uz primjenu odredbe čl. 8. ZPP pravilno zaključio sud prvog stupnja da je ishodovanje tih uvjeta bilo na tuženiku. Osim toga, u čl. 7. Pravilnika naznačeni su minimalni tehnički uvjeti koji moraju biti ispunjeni, a oni ovise i o djelatnosti koja se obavlja u prostoru, odnosno vrsti robe koja se prodaje, pa je logično da ih zatraži osoba koja će u prostoru obavljati djelatnost.

 

17.1. Neosnovano sada u žalbi tuženik ukazuje na odredbu čl. 286. st. 3. ZOO kojom je propisano da su pravovaljane kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojega je oblik propisan jer niti je utvrđeno da je u tom smislu Ugovor između stranaka dopunjen, odnosno da je došlo do kasnije usmene dopune, a niti je to u bitnom tuženik tvrdio u tijeku postupka, već da je prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja Ugovora, rečeno mu da se minimalni tehnički uvjeti mogu prenijeti s prethodnog zakupnika što se odnosilo samo na 6m2, odnosno da ih prostor već posjeduje.

 

18. Stoga, pravilno zaključio prvostupanjski sud da su tužitelji predali tuženiku poslovni prostor u stanju pogodnom za obavljanje djelatnosti; kao što je pravilno zaključio i da neosnovano tuženik ističe da je raskinuo Ugovor jer nije mogao postaviti reklamu u dvorište, odnosno koristiti dvor na način kako mu je prezentirano jer se tužitelji Ugovorom nisu obvezali omogućiti tužitelju postavljanje reklame u dvorištu, odnosno korištenje dvora tim više kada o tome odlučuju nadležne službe grada; a što prema žalbenim navodima i nije sporno.

 

19. Glede zahtjeva za naknadu štete, pravilan je i po stavu ovoga suda zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji tu štetu nisu dokazali. Naime, prvotužitelj u iskazu navodi da je s prijateljima sanirao prostor, da je po dolasku tuženika cca šest mjeseci iznajmio prostor drugom zakupninu; da je za dovođenje prostora u stanje u kojem je bio kad je predan tuženiku bilo nužno uložiti upravo iznos iz ponude, a koja ponuda datira osam mjeseci od podnošenja tužbe. Stoga, iz takvih navoda zaista se ne može izvesti kao valjan zaključak da je po izlasku tuženika radi dovođenja prostora u prvobitno stanje bilo osnovano i potrebno utrošiti upravo predmetni iznos; to i cijeneći pritom i iskaz tuženika koji iskazuje da je postavio gumeni pod u prostor, da su nacrtani grafiti na zidovima jer niti iz takvog iskaza ne može se zaključiti da su radovi naznačeni u ponudi bili potrebni i izvršeni. Dakle, u tom dijelu pravilno je, primjenom odredbe čl. 221.a ZPP odbijen zahtjev tužitelja.

 

20. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

21. Odluka o trošku je pravilna. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da se radi o obijesnom parničenju tužitelja, kao i da nije bilo osnove da sud vodi računa i o osnovi zahtjeva kada unatoč tome što iz sklopljenog Ugovora slijedi obveza plaćanja zakupnine, režijskih troškova, uračunavanja jedne zakupnine, sve su te osnove među strankama bile sporne; a uz to su stranke isticale i druge (tužitelji na ime naknade štete, tuženik na ime vrijednosti zadržanih stvari); pa je cijeneći sve te okolnosti konkretnog slučaja (uz iznesene prigovore – ne predaje prostora u stanju pogodnom za obavljanje djelatnost; zastare) pravilno sud prvog stupnja zaključio u ukupnosti da je pravilna odluka ona da svaka stranka snosi svoj trošak postupka. Pritom nije od značaja što je zahtjev tužitelja bio postavljen u četiri točke, ali je valjalo cijeniti i da je tuženik iste, po svim osnovama osporavao, navodeći da mu prostor nije predan u urednom stanju za obavljanje djelatnosti, odnosno da tužitelji nisu ispunili temeljnu obvezu iz Ugovora; odnosno kroz postojanje tražbina istaknutih prigovorom radi prijeboja.

 

22. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

 

 

U Puli-Pola 17. listopada 2023.

 

   Predsjednica vijeća

                                                                                                                                    Dolores Peruško