Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2394/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Anti Galešiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika 1. ČP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika 3. Republike Hrvatske protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na moru, poslovni broj P-2342/2023 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na moru, poslovni broj P-2342/2023 od 27. svibnja 2024. u odnosu na tuženicu 3. Republiku Hrvatsku i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] vlasnik za cijelo u odnosu na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oznake [adresa], u naravi pašnjak ukupne površine 5013 m2, nastala od matične čestice oznake [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a sve prema Geodetskom elaboratu za diobu ili spajanje katastarskih čestica od dana 25.05.2022 godine, izrađenom od strane ovlaštenog inženjera TP, broj elaborata 60/2022.

II. Tuženici su dužni trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, nakon njene pravomoćnosti ishodi u zemljišnim knjigama ovog suda uknjižbu vlasništva na označenoj nekretnini na svoje ime uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ad. 3 da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.629,62 €. zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tuženica 3. Republika Hrvatska pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik za cijelo kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjak ukupne površine 5013 m2, nastala od matične čestice oznake [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da su tuženici dužni trpjeti uknjižbu tužitelja u zemljišnim knjigama uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženika.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev jer smatra da temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su se ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću sukladno odredbi članka 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV).

7. U članku 388. stavak 4. ZV-a bilo je propisano da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu uračuna vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenog 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je članak 388. stavka 4. ZV-a (Odluke broj U- I-58/1997, U-1235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

8. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi se izjasnio Europski sud za ljudska pravu u više svojih presuda, primjerice A protiv Republike Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Č protiv RH po zahtjevu broj 35298/04, Ć i dr., protiv RH po zahtjevu broj 37658/10. U tim presudama je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

9. Stoga je Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao prava vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

10. Kako je Ustavni sud RH ukinuo članak 388. stavak 4. ZV-a odlukom iz 17. studenog 1999., a obzirom na gore iznesene pravne stavove Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj je dosjelošću mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina ukoliko je do 17. studenog 1999. protekao rok od 40 godina koji je s obzirom na odredbe članka 159. stavak 3. i 4. ZV-a bio potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

11. Odredbom članka 114. ZV-a propisano je da se vlasništvo može steći temeljem pravnog posla, odluke državnog tijela, temeljem zakona i nasljeđivanjem, pa je tužitelj mora dokazati postojanje jednog od tih osnova. Nesporno je da je tužitelj kao osnovu za stjecanje prava vlasništva naveo dosjelost, a koju osnovu da bi dokazao morao je predočiti dokaz da je pošteni posjednik, osobno i putem pravnih prednika da su bili u posjedu sporne nekretnine najmanje 40 godina.

12. Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo stvari samostalnim posjedovanjem te stvari, takav posjed treba imati zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje kroz zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari (članak 159. stavak 1. ZV-a).

13. Vrijeme potrebno da bi se dosjelošću steklo vlasništvo na nekretnini na koju je uknjiženo vlasništvo RH iznosi dvostruko vrijeme od vremena iz članka 159. stavka 3. ZV-a, odnosno 40 godina.

14. Odredbom članka 18. stavak 1. ZV-a propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj tog posjedovanja (pravo na posjed) stavkom 2. istog članka određeno je da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja.

15. Prema odredbi članka 159. stavak 4. ZV-a propisuje da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave, uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba, koje ne traže za sebe dobitak, nego služe za dobrotvorne ili druge opće korisne svrhe, steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov posjed zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno traje dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. tog članka.

16. Člankom 160. stavak 1. ZV-a propisano je da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, a stavak 2. propisuje da vrijeme potrebno za dosjelost obračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakonit, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

17. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koje je zauzeto na sjednici održanoj 14. veljače 2019. slijedi da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvalitete i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnosti stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

18. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud nije obrazložio od kada je počelo vrijeme dosjelosti, odnosno trajanje tog posjeda kao i kvalitetu istog, pa je nerazumljiv zaključak suda prvog stupnja da su se ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću sukladno odredbi članka 159. stavak 4. ZV-a.

19. Iz izloženog proizlazi da činjenično stanje nije pravilno ni potpuno utvrđeno, pa se za sada ne može ispitati je li materijalno pravo pravilno primijenjeno.

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 370. ZPP-a, uvažiti žalbu tuženice 3., ukinuti pobijanu presudu u odnosu na istu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

21. U nastavljenom postupku prvostupanjski će sud pravilno i potpuno utvrditi odlučne činjenice, te će nakon toga ocjenom svih provedenih dokaza ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

22. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti odluku o troškovima postupka, te ostaviti da se o istima odluči u konačnoj odluci, a sukladno odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

U Splitu, 3. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Miho Mratović