Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29 a
Poslovni broj: Gž-3100/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, kojeg zastupa opunomoćenik po zaposlenju SL, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Jagićeva 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa opunomoćenik po zaposlenju JL, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5468/2022 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Uvažava se žalba tuženika, preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5468/2022 od 30. rujna 2024. i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba 5.224,24 eura sa zateznim kamatama od 11. lipnja 2021. do isplate do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i obvezan je tuženik na isplatu iznosa od 5.224,24 Eur s pripadajućom zateznom kamatom od 11. lipnja 2021. do isplate.
2. Tuženik pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.224,24 Eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete temeljem članka 161. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 – dalje: ZOMO) zbog štete nastale isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. studenog 2018. do 30. studenog 2020.
7. U provedenom dokaznom postupku među strankama nije sporno:
- da je osiguranik tužitelja RL stradao u prometnoj nesreći dana 12. srpnja 1990. a koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika UL,
- da je tužitelj svom osiguraniku rješenjem broj 649600 od 26. travnja 1995. priznao pravo na invalidsku mirovinu u omjeru od 50% zbog ozljede izvan rada isto toliko zbog bolesti, a kao posljedice štetnog događaja,
- da je tužitelj naknadio štetu tužitelju i da je takav zahtjev dovršen pravomoćnom presudom u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1247/2019 za razdoblje od 1. studenog 2019., te da za razdoblje od 1. studenog 2018. do 30. listopada 2020. tužitelj zahtjeva 5.224,24 Eur sa zateznim kamatama.
8. Predmet postupanja u konkretnom parničnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev koji tužitelj postavlja u smislu odredbe članka 164. stavak 1. ZOMO-a kao izvornog prava na naknadu štete u slučajevima iz članka 161. istog Zakona. U postupku nije sporan ni štetni događaj, niti činjenica tjelesnih ozljeda osiguranika tužitelja kao ni pasivna legitimacija tuženika te utvrđenje odgovornosti osiguranika tuženika kao i suodgovornost od 50% već je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.
9. Tuženik smatra da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje ZOOP).
10. U svojoj žalbi tuženik osporava stav suda prvog stupnja da su za odlučivanje o ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe ZOMO-a, odnosno u bitnome sporan je odgovor na materijalno pravno pitanje koje se suštinski svodi na pravnu dvojbu temeljem kojeg propisa se ima prosuditi obveza tuženika kao osiguravatelja štetnika na isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku ozlijeđenom u prometnoj nesreći krivnjom osiguranika tuženika.
11. Sukladno reafirmiranom stavu i sudskoj praksi za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine je mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme njezina nastanka, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nesreće.
12. Tako je odredbom članka 27. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), time da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.) pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
13. Naime, prema pravnom stavu VSRH mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Sukladno sudskoj praksi koju prihvaća ovaj žalbeni sud te jasnom izričaju odredbe članka 27. stavak 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika) kojom se prema stavku 2. smatra i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe.
14. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a odnosno da je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena ZOOP-om zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovom slučaju ZOOP.
15. Pri tome treba imati u vidu kako se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu na temelju kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su istom propisane. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika (korektnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uređen spomenutim posebnim zakonom.
16. Člankom 8. stavak 1. ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a ta odredba glasi: "Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja."
17. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a kojim je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića na temelju čega se sukladno načelu razmjernosti naplaćuje odnosno obračunava premija osiguranja.
18. Nadalje, hrvatski parnični postupak temelji se na dominantnoj primjeni raspravnog načela (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a). To znači da su stranke te koje moraju navesti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve odnosno prigovore, te predlagati dokaze kojim se utvrđuju te činjenice. Tužitelj mora dakle navesti sve one činjenice koje su pravno relevantne za nastupanje onih pravnih posljedica koje se u tužbenom zahtjevu ističu, te predložiti dokaze za utvrđenje istinitosti tvrdnje o postojanju pravne relevantnih činjenica.
19. Sud ne samo da nije dužan, nego i ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati postoje li još koje činjenice koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile, osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 7. stavak 2. ZPP-a).
20. Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da postoji razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu, to je valjalo uvažiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke, a sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP-a.
U Splitu, 3. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Miho Mratović
