REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6755/2019-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Begoviću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Valentina Jakovca, u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 24. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Josipa Begovića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Filipa Fuština, odvjetnika, dana 03. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 3208479088/07 od dana 21.02.2007. g. u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom uz švicarski franak (CHF) i koja glasi:

„Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 97.554,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu...“.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3208479088/07 od dana 21.02.2007. g. u dijelu prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke i koja glasi: “Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 97.554,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.133,41 Eura, na ime preplaćene glavnice vezane valutnom klauzulom, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007.g. koja se obračunava prema stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.g. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana, a koja teče:

- na iznos od 1,41 Euro, tekućom od 06.04.2007. godine

- na iznos od 08,94 Eura, tekućom od 13.03.2008. godine

- na iznos od 05,62 Eura tekućom od 06.04.2008. godine

- na iznos od 05,41 Euro, tekućom od 05.10.2008. godine

- na iznos od 23,91 Euro, tekućom od 06.11.2008. godine

- na iznos od 13,55 Eura, tekućom od 06.12.2008. godine

- na iznos od 32,25 Eura, tekućom od 10.01.2009. godine

- na iznos od 38,89 Eura, tekućom od 07.02.2009. godine

- na iznos od 42,27 Eura, tekućom od 07.03.2009. godine

- na iznos od 32,79 Eura, tekućom od 06.04.2009. godine

- na iznos od 34,70 Eura, tekućom od 06.05.2009. godine

- na iznos od 27,77 Eura, tekućom od 06.06.2009. godine

- na iznos od 28,82 Eura, tekućom od 11.07.2009. godine

- na iznos od 25,27 Eura, tekućom od 08.08.2009. godine

- na iznos od 28,42 Eura, tekućom od 10.09.2009. godine

- na iznos od 25,49 Eura, tekućom od 06.10.2009. godine

- na iznos od 27,33 Eura, tekućom od 14.11.2009. godine

- na iznos od 26,81 Eura, tekućom od 11.12.2009. godine

- na iznos od 36,89 Eura, tekućom od 09.01.2010. godine

- na iznos od 42,12 Eura, tekućom od 06.02.2010. godine

- na iznos od 40,57 Eura, tekućom od 06.03.2010. godine

- na iznos od 49,84 Eura, tekućom od 17.04.2010. godine

- na iznos od 60,60 Eura, tekućom od 15.05.2010. godine

- na iznos od 58,42 Eura, tekućom od 06.06.2010. godine

- na iznos od 80,05 Eura, tekućom od 05.07.2010. godine

- na iznos od 67,14 Eura, tekućom od 06.08.2010. godine

- na iznos od 97,50 Eura, tekućom od 06.09.2010. godine

- na iznos od 89,00 Eura, tekućom od 06.10.2010. godine

- na iznos od 91,42 Eura, tekućom od 13.11.2010. godine

- na iznos od 100,01 Euro, tekućom od 11.12.2010. godine

- na iznos od 118,92, Eura, tekućom od 08.01.2011. godine

- na iznos od 107,76 Eura, tekućom od 06.02.2011. godine

- na iznos od 104,61 Eura, tekućom od 06.03.2011. godine

- na iznos od 97,08 Eura, tekućom od 06.04.2011. godine

- na iznos od 119,85 Eura, tekućom od 14.05.2011. godine

- na iznos od 136,01 Eura, tekućom od 11.06.2011. godine

- na iznos od 160,39 Eura, tekućom od 14.07.2011. godine

- na iznos od 195,03 Eura, tekućom od 17.08.2011. godine

- na iznos od 150,58 Eura, tekućom od 18.01.2014. godine

- na iznos od 138,74 Eura, tekućom od 18.02.2014. godine

- na iznos od 138,62 Eura, tekućom od 17.04.2014. godine

- na iznos od 138,41 Eura, tekućom od 18.07.2014. godine

- na iznos od 138,66 Eura, tekućom od 24.07.2014. godine

- na iznos od 145,74 Eura, tekućom od 22.10.2014. godine

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.089,38 Eura, na ime preplaćenih kamata zbog promjene kamatnih stopa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. prosinca 2007.g. obračunava prema stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. g. pa do 31. srpnja 2015.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015.g. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana, a koja teče:

- na iznos od 23,17 Eura, tekućom od 08.11.2007. godine

- na iznos od 23,17 Eura, tekućom od 06.12.2007. godine

- na iznos od 23,17 Eura, tekućom od 08.01.2008. godine

- na iznos od 23,17 Eura. tekućom od 06.02.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura, tekućom od 13.03.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura, tekućom od 06.04.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura, tekućom od 06.05.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 11.06.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 05.07.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 06.08.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 06.09.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 10.10.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 06.11.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 06.12.2008. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 10.01.2009. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 07.02.2009. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 07..03.2009. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 06.04.2009. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 06.05.2009. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 06.06.2009. godine

- na iznos od 43,85 Eura tekućom od 11.07.2009. godine

- na iznos od 59,18 Eura tekućom od 08.08.2009. godine

- na iznos od 59,18 Eura tekućom od 10.09.2009. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 06.10.2009. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 14.11.2009. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 11.12.2009. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 09.01.2010. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 06.02.2010. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 06.03.2010. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 17.04.2010. godine

- na iznos od 59,18 Eura, tekućom od 15.05.2010. godine

- na iznos od 51,77 Eura, tekućom od 06.06.2010. godine

- na iznos od 51,77 Eura, tekućom od 06.07.2010. godine

- na iznos od 51,77 Eura, tekućom od 06.08.2010. godine

- na iznos od 51,77 Eura, tekućom od 06.09.2010. godine

- na iznos od 51,77 Eura, tekućom od 06.10.2010. godine

- na iznos od 51,77 Eura, tekućom od 13.11.2010. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 11.12.2010. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 08.01.2011. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 06.02.2011. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 06.03.2011. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 06.04.2011. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 14.05.2011. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 11.06.2011. godine

- na iznos od 36,09 Eura, tekućom od 14.07.2011. godine

- na iznos od 29,31 Eura, tekućom od 17.08.2011. godine

- na iznos od 30,80 Eura, tekućom od 18.01.2014. godine

sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.216,67 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 03. prosinca 2025.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su dana 21. veljače 2007. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.554,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5% godišnje. Radi se o ugovoru s valutnom klauzulom i rokom otplate od 20 godina. Tužitelj navodi da su tim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Navodi da je banka tijekom otplate kredita više puta jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu, na štetu tužitelja. Osim toga, navodi da tuženik nije informirao tužitelja o općem riziku vezanom uz valutu CHF i činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema euru, te o povećanom riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, slijedom čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, donesenu u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. U tim presudama se naglašava da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik s korisnicima kredita nije pojedinačno pregovarao i da je tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi se da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jest jasna i uočljiva ali nije razumljiva, jer nije objašnjeno po kojim kriterijima će se kamatna stopa mijenjati, već je jedino pouzdano da će se mijenjati jednostranom odlukom banke. Tužitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1172/18 od 19.03.2019.g., u kojoj je zauzet stav da se radi o ugovorima koji su tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, te da su zaposlenici banaka propustili prilikom pregovaranja objasniti sve parametre koji utječu na formiranje kamatne stope rijekom otplate kredita. Tužitelj navodi da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, gdje se glavnica veže uz tečaj CHF, jer se radi o nepoštenim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja, te su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

2. Prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu u podnesku od dana 25. rujna 2025.g. tužitelj predlaže da se utvrdi ništetnost ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na vezanost glavnice uz valutu CHF i ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te da se naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos od 3.133,41 eura s osnova valutne klauzule, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate, te preplaćeni iznos od 2.089,38 eura s osnova preplate radi promjenjive kamatne stope, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te uz naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, za sva potraživanja dospjela prije 11. lipnja 2014.g. Navodi da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastare. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su osim tužitelja, različite treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Naglašava da banka nije znala nit mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu banka pružila klijentu sve potrebne informacije. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač jer u ugovoru stoji namjena kredita: "zatvaranje kredita i adaptacija obiteljske kuće". Navodi da je adresi prebivališta tužitelja donedavno bilo registrirano sjedište društva ANDIS TRADE j.d.o.o. kojem je tužitelj jedini osnivač i direktor. Tuženik smatra da se nekretnina adaptirana sredstvima kredita ne koristi u potrošačke svrhe, a tužitelj nije prosječni potrošač već poduzetnik, pa da se ne može s uspjehom pozivati na potrošačku zaštitu. Navodi da je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, jer da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak.

4. Tijekom cjelokupnog postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, otplatnog plana, obavijesti o promjeni kamatne stope, financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o., saslušanjem svjedokinje KĆ i saslušanjem tužitelja osobno kao stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocijene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 25. rujna 2025. godine u cijelosti osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 21. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 97.554,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 20 godina.

7. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se tijekom otplate kredita mijenjala uslijed jednostrane odluke banke, što je povećavalo anuitete kredita.

8. Nije sporno da je ugovoren kredit čija glavnica je vezana uz valutu švicarski franak (CHF), kao i da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

9. Sporno je pitanje zastare, aktivna legitimacija tužitelja, status potrošača, pitanje ništetnosti dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnosti dijela odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pitanje izravne primjene utvrđenja iz parnice Potrošač na ovaj slučaj, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

10. Tuženik osporava da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa (u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12, te povodom žalbe u postupku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i Pž-7129/13), mogu koristiti u ovom postupku i da se odnose na predmetni ugovor o kreditu.

11. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača, u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju.

12. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, koji se odnosi na vezanost glavnice valutnom klauzulom uz CHF, navodi se da je u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12, te povodom žalbe pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 (II. stupanjska presuda donesena 14. lipnja 2018.g.), utvrđeno da je i tuženik - Zagrebačka banka d.d., uz ostale banke koje su bile tuženici u tom postupku, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita. Naime, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditima zaključenim u vremenskom razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g., korištena valutna klauzula koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno niti pošteno. Ugovorne odredbe kojima je vezana glavnica iz ugovora o kreditu za valutu CHF, bile su uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive, te je na taj način stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

13. Ovakav stav zauzet je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine.

14. Za naglasiti je da čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, propisuje da takva presuda obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi restitucije koju traže zbog postupanja tuženika.

15. Osim toga, odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP- a), propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Ovdje se radi upravo o takvom slučaju, jer se tužitelj poziva na parnicu koja se povodom kolektivne tužbe vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske (poslovni broj Pž- 6632/17).

17. Sud je prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i saslušao tužiteljevu suprugu KĆ u svojstvu svjedoka, te tužitelja osobno kao parnične stranke. Također je određeno i saslušanje zaposlenice banke (osobne bankarice) u svojstvu svjedoka, ali tuženik je tijekom postupka odustao od tog dokaznog prijedloga, pa zaposlenica banke nije saslušana kao svjedok.

18. Svjedokinja KĆ je navela da je njezin suprug 2007.g. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu i da su sve odluke u vezi kredita bile zajedničke, da su kao supružnici imali zajednički budžet i punomoći za podizanje sredstava s njihovih računa. Navela je da se ovaj kredit uglavnom otplaćivao s računa njezinog supruga, a da je nekoliko rata otplaćeno s njezinog računa.

19. Tužitelj je naveo da su 2007. godine supruga i on odlučili renovirati kuću u kojoj su živjeli s djecom, te su odlučili uzeti dugoročni namjenski kredit za obnovu kuće i to krovišta, izolacije, grijanja i drugo. Naveo je da su četiri do pet godina kredit otplaćivali sredstvima s njegovog računa, putem trajnog naloga. Objasnio je da su mu u banci ponudili dvije mogućnosti, kredit u eurima i kredit u CHF, ali da je kredit u eurima bio dosta skuplji, jer je kamata bila veća, a samim tim i rata koja bi bila veća za 400,00 kn mjesečno. Naveo je da su se stoga odlučili za kredit u CHF koji je tada bio stabilno valuta, a koje kredite su intenzivno reklamirali putem medija. Naveo je da su reklame davale razne banke,ali je zapamtio reklamu Zagrebačke banke, tim više što su i on i supruga tada bili klijenti Zagrebačke banke. Tužitelj tvrdi da od strane zaposlenika banke nije dobio upozorenja o rizicima porasta tečaja valute CHF, niti su mu objasnili kriterije i parametre po kojima će se mijenjati kamatna stopa. Tužitelj je izjavio da je vrlo brzo kamata stopa jako porasla, kao i tečaj CHF, a time je porasla i rata kredi i to za duplo. Tužitelj je opisao da je 2011.g. zatražio moratorij koji je trajao oko dvije godine, da je 2013.g. ostao bez posla, da 2014.g. više nije mogao otplaćivati kredit, te je dobio obavijest od banke da cijeli kredit ide na naplatu i da će aktivirati hipoteku. Tada su dogovorili s bankom reprogram predmetnog ugovora o kreditu i po tom reprogramu, kredit i dana otplaćuje. Naveo je da su sredstvima kredita renovirali kuću u kojoj i danas žive, koju kuću nije nikada davao iznajmljivao niti davao u zakup. Naveo je da je 2014.g. osnovao trgovačko društvo ANDIS TRADE j.d.o.o. čije sjedište je bilo na adresi predmetne kuće, ali da u kući nije nikada obavljala djelatnost. Pojasnio je da se društvo bavilo ugostiteljskom djelatnošću koju su obavljali u iznajmljenom prostoru u Šenkovcu, blizu [adresa]. Nadopunio je svoj iskaz i naveo da je glavna namjena kredita bila adaptacija kuće i da su sredstvima kredita kupovali građevinski materijal i plaćali građevinske radove, a osim toga, da je zatvorio prethodni namjenski kredit koji je digao oko 1993.g. i kojim sredstvima je započeo gradnju spomenute kuće. Tužitelj je naveo da je pročitao sve bitne dijelove ugovora o kreditu, a ne cijeli tekst ugovora. Bio je svjestan da se kamatna stopa može mijenjati, ali u malim postocima, dok se u ovom kreditu dogodilo da je razlika u visini rate bila oko 40%. Naglasio je da je smatrao da je CHF najstabilnija valuta i da se taj tečaj ne mijenja.

20. Iskazi svjedoka i tužitelja su u cijelosti prihvaćeni, jer su djelovali realno i uvjerljivo, te se podudaraju s podacima iz dokumentacije koja je priložena u spis. Naime, tužitelj je vrlo detaljno izlagao o okolnostima koje se prethodile sklapanju ugovora, o ponuđenim mogućnostima, razlozima izbora valute CHF i namjeni kredita.

21. S obzirom na sve navedeno, utvrđena je djelomična ništetnost ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem se govori o vezanosti glavnice uz valutu CHF, i u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

22. Naime, svrha valutne klauzule je da vjerovnicima zaštiti vrijednost novca, tj. da vjerovnici u domaćoj valuti dobiju upravo onaj novčani iznos koji im dužnici duguju. Ali zbog „divljanja“ tečaja CHF, tuženik je primao extra profite, odnosno mnogo veće novčane iznose od ugovorenih, pa se samim tim izgubila svrha valutne klauzule. Kako proizlazi i iz iskaza tužitelja, zaposlenici banke ga nisu upozorili na rizik kredita u valuti CHF, već naprotiv, zamijetio je reklamiranje kredita u CHF, a naročito reklame tuženika, što je također doprinijelo njegovoj odluci da uzme kredit u CHF. Tužitelj nije dobio nikakvo upozorenje od zaposlenika banke u pogledu rizika uzimanja kredita u valuti CHF.

23. Kako je navedeno, tužitelj je ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i tražio je od tuženika da mu isplati iznose preplaćene po toj osnovi. U pravu je tužitelj, jer se doista radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Naime, o promjenjivoj kamatnoj stopi se uopće nije pregovaralo među strankama, a zaposlenici banke nisu tužitelju objasnili parametre niti kriterije po kojima će se kamatna stopa mijenjati tijekom otplate kredita. Tužitelj je tijekom otplate kredita jedino primao obavijesti banke da je kamatna stopa promijenjena, a kada je upitao zaposlenike banke da mu objasne, rečeno mu je da je to odluka banke.

24. Ovdje se radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom, tako da tužitelj nije imao mogućnost promijeniti unaprijed sročenu ugovornu odredbu. Takva ugovorna odredba uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a tužitelj se nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke, pa je taj dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu nedopušten i ništetan, sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

25. Valja spomenuti i Direktivu 93/13 EEZ koja je implementirana u naše zakonodavstvo, a koja govori o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, te propisuje da je nepoštena odredba o kojoj se nisu vodili posebni pojedinačni pregovori i koja je na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. S obzirom na navedeno, kako se radi o djelomično ništetnoj ugovornoj odredbi čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu, svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi, shodno čl. 1111. i čl. 323. ZOO-a.

27. U pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije, utvrđeno je da je prigovor neosnovan. Upravo je tužitelj otplaćivao kredit svojim sredstvima, te je prvih nekoliko godina imao trajni nalog kojim su se od sredstava na njegovom tekućem računu plaćali anuiteti kredita. Okolnost da je i njegova supruga prilikom plaćanja nekoliko anuiteta sudjelovala u otplati kredita, ne utječe na tužiteljevu aktivnu legitimaciju, imajući u vidu pravila o bračnoj stečevini.

28. Tužitelj je dokazao status potrošača, jer je utvrđeno (što je uostalom i naznačeno u ugovoru o kreditu) da je namjena kredita bila adaptacija kuće i zatvaranje kredita koji je prethodno uzeo radi početka gradnje kuće. Radi se o obiteljskoj kući u kojoj tužitelj cijelo vrijeme (i danas) živi zajedno sa svojom obitelji, te je u vrijeme sklapanja ovog kredita pristupio adaptaciji. Kuću nije iznajmljivao niti davao u zakup, već je cijelo vrijeme koristi samo za stanovanje. Činjenica da je na adresi predmetne kuće bilo prijavljeno tužiteljevo trgovačko društvo, koje je ugostiteljsku djelatnost obavljalo na drugoj adresi, ne utječe na tužiteljev status potrošača. Drugačija situacija bi bila da je tužitelj kuću koristio za ugostiteljsku djelatnost i da je sredstva kredita utroši u adaptaciju kuće kako bi bila prilagođena za obavljanje ugostiteljske djelatnosti. To ovdje nije slučaj, već tužitelj u predmetnom Ugovoru o kreditu, ima status potrošača.

29. Dakle, u ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj preplatio predmetni kredit s osnova vezanosti kredita uz valutnu klauzulu CHF, čiji tečaj se tijekom otplate kredita značajno mijenjao na štetu potrošača i da je preplatio kredit s osnova promjenjive kamatne stope.

30. Radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je na temelju dostupne dokumentacije utvrdio da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do zadnjeg plaćenog anuiteta prije otkaza kredita (anuitet s dospijećem 01.06.2014.g.), a koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.089,38 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do zadnjeg plaćenog anuiteta prije otkaza kredita (anuitet s dospijećem 01.06.2014.g.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.133,41 eura.

31. Stranke nisu imale primjedbe niti prigovore na nalaz i mišljenje vještaka. Kako su, postavu ovog suda, nalaz i mišljenje vještaka izrađeni po pravilima struke, objektivno i obrazloženo, sud ih je u cijelosti prihvatio.

32. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan, kako u pogledu zahtjeva za isplatom preplate s osnova valutne klauzule, tako i u pogledu isplate preplate radi promjenjive kamatne stope. Naime, u pogledu preplate s osnova valutne klauzule, zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05), teče od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Ova tužba je podnesena dana 11. lipnja 2019.g., znači, podnesena je unutar petogodišnjeg zastarnog roka. U pogledu zahtjeva za isplatu preplate radi promjenjive kamatne stope, zastarni rok je počeo teći (ponovno nakon prekida) od dana pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od dana 13. lipnja 2014.g., pa je ova tužba, koja je podnesena 11. lipnja 2019.g., podnesena unutar zastarnog roka.

33. Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god., u kojoj presudi se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

34. Tuženik se protivio preinaci tužbe koja je učinjena podneskom od dana 13. listopada 2020.g. kojim je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za iznos od 225.606,45 kn, sa pripadajućim zateznim kamatama. Učinjena preinaka više nije relevantna, jer je tužitelj u narednom tijeku postupka povukao taj dio tužbenog zahtjeva i to podneskom od dana 25. rujna 2025.g.

35. Međutim, istim podneskom (od dana 25. rujna 2025.g.) tužitelj je povisio zahtjeve za isplatu preplate s osnova valutne klauzule i s osnova promjenjive kamatne stope, koje iznose je uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tuženik se protivio i toj preinaci, a ukoliko je sud dopusti, istaknuo je prigovor zastare na sve preinačene iznose.

36. Tužitelj prije financijskog vještačenja nije mogao precizno, točno i sa sigurnošću postaviti tužbeni zahtjev, pa je, iako je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, preinaka dopuštena, temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

37. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenih iznosa. Naime, već podnošenjem tužbe i traženjem isplate s osnova preplate radi valutne klauzule i isplate s osnova preplate radi promjenjive kamatne stope, tužitelj je prekinuo tijek zastare. S tim u vezi, ukazuje se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici dana 27. svibnja 2024.g. koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguće i dopuštena (članak 190. i 191. Zakona o parničnom postupku), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

38. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti konačno precizirani tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da su ništetne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženiku platiti tužitelju s osnova preplate radi valutne klauzule iznos od 3.133,41 eura i s osnova preplate radi promjenjive kamatne stope iznos od 2.089,38 eura, sva sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

39. U vezi tuženikovog prigovora koji se odnosi na zatezne kamate kako ih je zatražio tužitelj, navodi se da se radi o Ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba - potrošač (tužitelj) a na drugoj strani banka (tuženik), financijska institucija koja je kao takva stručno i financijski jača strana. Ugovor o kreditu je sačinjen od strane tuženika i bio je unaprijed formuliran, pa odredbama ugovora tužitelj nije mogao pregovarati niti na njih utjecati, osim iznosa kredita i roka otplate. S obzirom da sklapanje ugovora o kreditu spada u redovite poslove tuženika, te s obzirom na stručne službe koje djeluju unutar banke, kao i sve dostupne informacije kojima su zaposlenici banke raspolagali, tuženik je znao ili morao znati za rizike ugovaranja kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, a tužitelja nije upozorio na takve rizike. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženi kao nesavjestan stjecatelj stekao pojedine iznose bez osnove, kako je to precizirano u izreci presude.

40. Kamatna stopa teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%- tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

41. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja stranaka po punomoćnicima - odvjetnicima. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

42. Tužitelj je u cijelosti uspio sa konačnim, preciziranim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe - 100 bodova, sastav podneska od 01.07.2020.g. - 50 bodova, pristup na ročište 02.07.2020.g. - 100 bodova, pristup na ročište 15.10.2020.g. - 100 bodova, sastav podneska od 13.10.2020.g. - 100 bodova, sastav podneska od 24.08. 2022.g. - 100 bodova, sastav podneska od 04.03.2024.g.

- 25 bodova, sastav podneska od 06.02.2025.g. - 25 bodova, sastav podneska od 24.09.2025.g. - 50 bodova, sastav podneska od 22.10.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište 24.10.2025.g. - 100 bodova, što je ukupno 800 bodova, odnosno eura 1.600,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 400,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 118,00 eura, te na presudu 98,67 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 2.216,67 eura.

43. Već je navedeno da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 225.606,45 kn, kojem povlačenju se tuženik nije protivio, ali je zatražio naknadu parničnog troška. Treba navesti da Zakon o parničnom postupku propisuje da tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška samo u slučaju povlačenja tužbe ili odricanja od tužbenog zahtjeva, dakle odlučno je da se radi o povlačenju (ili odricanju) cjelokupne tužbe, što ovdje nije slučaj. U ovom predmetu, tužitelj je samo snizio tužbeni zahtjev, tako da se može govoriti samo o povlačenju tužbe u jednom dijelu zahtjeva, a ne u cijelosti, što ne daje tuženiku pravo na naknadu parničnog troška.

44. Dakle, ne radi se o situaciji koju propisuje odredba čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koja propisuje: "Tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka." Stoga, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja. Osim toga, parnični trošak se odmjerava prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

45. Uz navedeno, treba dodati da je u sudskoj praksi već zauzet pravni stav da potrošači koji se pokrenuli pojedinačne tužbe protiv banaka, radi stjecanja bez osnove, a tužbu temelje na kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (povodom žalbi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i poslovni broj Pž-6632/17), ne snose troškove parničnog postupka.

46. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 03. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

47. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 03. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku