Zakon.hr

P-2473/2017-82

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda, Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ad1/ AG, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i tužiteljice ad 2/ MG OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Doris Košta, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK KALSDORF-LIEBOCH-STAINZ EGEN, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch, Republika Austrija, upisana u sudski registar Zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 52533f, OIB 87604108587, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Remenar & Remenar d.o.o., Zagreb, Gajeva ulica 57, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja ad1/ i ad2/, te zamjenika punomoćnika tuženika, a na ročištu od 03. prosinca 2025., zakazanom radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja ad1/ AG i ad2/ MG koji glasi:

»I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu br.10.028.462 zaključen 28.10.2008.g. i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. 11.2008.g., a koji je solemniziran od javnog bilježnika ĆG, [adresa], posl.br. OV-16561/2008, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

II. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda provesti brisanje prava zaloga u korist tuženika, upisanog temeljem isprava navedenih u toč.I ove presude pod posl. br. Z-1688/08, na nekretnini u vlasništvu tužitelja, upisanim u K. O. [katastarska općina] zk. ul [broj ZK uloška] kat. čest. [katastarska čestica].

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljima cjelokupni parnični trošak, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate, sve u roku od 8 dana.«

II Nalaže tužiteljima ad1/ AG i ad2/ MG da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknade tuženiku parnični trošak u iznosu od 24.081,81€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 03. prosinca 2025., pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 12. svibnja 2017. godine kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja ad1/ AG, ad 2/ MG protiv tuženika Raiffeisenbank Region Graz- Thalerhof eGen, u kojoj se navodi kako su tužitelji kao korisnici kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili "Ugovor o kreditu" br.10.028.462 od 28.10.2008.g. br. I "Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava" koji je potpisan i solemniziran kod javnog bilježnika ĆG u [adresa] dana 04.11.2008.g. pod posl. br. OV- 16561/2008.

1.1. Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik daje tužiteljima kredit u iznosu od 103.800,00 € (stotri tisuće i osamsto eura), sa kamatom od 9% godišnje i zateznom kamatom od 5,00% godišnje, uz troškove obrade kredita, troškove otplate kredita, jednokratnim troškovima, te ostalim troškovima, s rokom otplate u 15 (petnaest) godišnjih paušalnih obroka u iznosu od 13.218,52 € i to uvijek 01.10. (prvog listopada).

1.2. Nadalje tuženik podneskom od 30.08.2011.g. utvrđuje visinu potraživanja po sklopljenom ugovoru na iznos od 120.675,48EUR-a sa kamatnom stopom od 01.09.2011.g. od 14%. Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava tužitelji su kao korisnici kredita i založni dužnici zasnovali u korist tuženika kao založnog vjerovnika založno pravo (hipoteku) radi osiguranja novčane tražbine tuženika u iznosu od 103,800.00 €, sa sporednim tražbinama, na nekretnini u isključivom vlasništvu tužitelja, upisanoj u K. O. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] kat. čest. [katastarska čestica] (kuća, zgrada, dvorište ukupno 276m2), te je tuženik kao hipotekarni vjerovnik izvršio zabilježbu tražbine u C listu navedene nekretnine., a ujedno je kao osiguranje kredita utvrdio životno osiguranje za oba tužitelja, te je osigurao naplatu potraživanja cesijom životnog osiguranja, a potom i zadužnicama u ukupnom iznosu od 400,000 kn. U toč.2. Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine - kojeg je sastavio tuženik - navodi se da tuženikova tražbina dospijeva u 15 godišnjih paušalnih obroka u iznosu od 13.218,52 €, te navodi da tužitelji kao založni dužnici pristaju da u slučaju dospijeća bilo koje obveze iz Ugovora o kreditu, vjerovnik može provesti prisilnu ovrhu na nekretnini založnog dužnika, radi naplate svih tražbina iz Ugovora o kreditu. 1.3. Pri sklapanju Ugovora, tužitelji su podmirivali rate kredita ukupno oko 120.000 kn za dvije dospjele godine. Tijekom 2011.g. tužitelji nisu uspjeli uredno podmiriti godišnju ratu do 01.10.2011.g., radi čega je tuženik 05.12.2011.g. pokrenuo ovršni postupak na nekretnini tužitelja u [adresa] na kojoj je zabilježena hipotekarna tražbina, bez da je prethodno pozvao tužitelje da podimiri neplaćenu ratu, odnosno da izvansudskim putem pokuša riješiti nastalu situaciju. Tužitelji su bili iznenađeni pokretanjem ovršnog postupka budući da tome nije prethodila pisana opomena.. Pokretanjem ovršnog postupka na nekretnini, bez ikakve prethodne najave ili upozorenja, bilo je i više nego jasno da krajnji cilj tuženika nije bilo odobravanje zajma tužiteljima, što bi bilo logično budući da je tuženikova glavna djelatnost pružanje financijskih usluga pravnim i fizičkim osobama. Već je očito da je ovaj pravni posao sklopljen isključivo zato da se tuženik domogne vrijedne tužiteljičine nekretnine, za mnogostruko manji iznos. Da je istaknuti da tužiteljima nikada nije dostavljena obavijest o raskidu ugovora, niti da tuženik za to ima dokaz. Naime, predmet hipotekarnog osiguranja i ovršnog postupka jest turistička, građevina, apartmani građevina po opisu građevinskog vještaka, a ujedno i dom tužitelja pod 1. Uglešić Vida., kao i nekretnina za obavljanje djelatnosti koja mu osigurava egzistenciju. Da je upravo isti vještak u svojem vještvu procijenio vrijednost nekretnine u iznosu od 505.856,00€. odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 3.790,000,00 kn. Kupnjom predmetne nekretnine na sudskoj javnoj dražbi za iznos od 103.800,00€, zainteresirani kupac bi praktički preuzeo vlasništvo nad vrijednom nekretninom za višestruko manji iznos od stvarne vrijednosti.

1.4. Tuženik da je kreditna zadruga, koja nema odobrenje za djelatnost na području RH, da nema OIB koji pripada pravnoj osobi iz osnova njene registrirane djelatnosti odnosno zadruge koja ima ovlast na teritorij RH obavljati financijsku djelatnost davanja zajmova svojim članovima.

1.5. Treba posebno napomenuti kako je općepoznata činjenica da je tužitelj, kao i druge kreditno-štedne austrijske zadruge naziva "Raiffeisen" (koje nemaju veze sa Raiffeisen bankom) obmanule mnoge hrvatske državljane, pa da su im uz lihvarske uvjete pozajmljivali novac, a upravo je prava namjera tih zadruga da je bila da se za male novce domognu vrijednih nekretnina u vlasništvu založnih dužnika, većinom po jadranskoj obali. O tome da se više puta raspravljao u medijima, a mnogi korisnici kredita da su pred nadležnim hrvatskim i austrijskim tijelima podignuli kaznene prijave protiv fizičkih i pravnih osoba kao i odgovornih osoba, pa tako i protiv tuženika, radi čega se protiv tuženika i odgovornih osoba provode istražne radnje od strane nadležnih tijela u RH i Austiji. Predmetni

1.6. Ugovor o kreditu apsolutno je ništav iz razloga što se radi o lihvarskom ugovoru, te zbog toga što je u suprotnosti sa kognitivnim propisima Republike Hrvatske kojima se regulira poslovanje bankarskih djelatnosti u RH. Zakonom o bankama, u čl. 4. i 5. propisano je da bankarsku djelatnost na području Republike Hrvatske može obavljati banka koja dobije suglasnost za obavljanje tih usluga od HNB-a, banka države članice EU koja osnuje podružnicu na području RH uz suglasnost HNB-a, štedna banka uz prethodno odobrenje Hrvatske narodne banke. Banka je financijska institucija koja posluje uz odobrenje HNB-a i ima sjedište u [adresa], posluje putem podružnica i pruža financijske usluge kreditiranja i financiranja komercijalnih poslova.

1.7. U konkretnom slučaju, da nedvojbeno proizlazi da je tuženik - štedna zadruga sa sjedištem u [adresa], pružala financijske usluge kreditiranja na području RH, ali bez odobrenja HNB-a. Iz dokumentacije koja se prilaže proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen, te solemniziran u RH, kada je izvršena isplata novca tužiteljima.

1.8. Tuženik je u zemljišnim knjigama ovog suda upisao svoje hipotekarno pravo, te je pokrenuo ovršne postupje protiv tužitelja pred nadležnim tijelima u RH.

1.9. Da je nesporno da je tuženik, u ovom kao i u brojnim drugim slučajevima, poslovao kao banka na području RH, bez da je za to imao suglasnost i odobrenje HNB-a. Upravo da bi se spriječile nezakonitosti u financijskom poslovanju, prije svega da se kontrolira unos stranog kapitala na područje RH; da bi se izbjeglo pranje novaca koje je strogo zabranjeno i kažnjivo temeljem Zakona o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma i Kaznenog zakona RH, i to ne samo u Hrvatskoj već na nivou EU i međunarodne zajednice; a u konačnici da se zaštite hrvatski građani, donesen je Zakon o bankama kojemu se reguliraju uvjeti poslovanja stranih financijskih institucija na domaćem teritoriju, ali i drugi već navedeni nacionalni, europski i međunarodni propisi.

1.10. Predmetni ugovor da je protivan Zakonu o potrošaćkom kreditiranju čl 19 k. NN 102/15. Prema čl. 322 Zakona o obveznim odnosima, apsolutno je ništav svaki pravni posao koji je suprotan Ustavu RH, prisilnim pravnim propisima i moralu društva. Čl. 329. istoimenog zakona propisano je da je ništetan i onaj ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teški materijalnim statusom drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom i lakomislenošću ugovori za sebe korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Primjenjujući navedenu odredbu na konkretan pravni odnos, da nedvojbeno proizlazi da su Ugovor o kreditu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine ništetni jer da su sklopljeni suprotno kognitivnim pravnim normama i to suprotno Zakonu o bankama, Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma i Zakonu o obveznim odnosima.

1.11. Slijedom svega navedenoga, tužitelji podnose ovu tužbu i predlažu da predmetni sud donese slijedeću presudu:

»I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu br.10.028.462 zaključen 28.10.2008.g. i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. 11.2008.g.,a koji je solemniziran od javnog bilježnika ĆG, [adresa], posl.br. OV-16561/2008, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

2. Dana 24. prosinca 2018. godine kod ovog suda zaprimljen je odgovor na tužbu u kojem je tuženik naveo kako poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenim tužbenim zahtjevima i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti.

2.1. Prije svega tuženik prigovara naznačenoj visini vrijednosti predmeta spora u iznosu od 220.000,00 kuna, budući da ista nije naznačena u skladu s odredbama ZPP- a odnosno ista je očito suviše nisko naznačena. Naime, tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčanu svotu niti su tužitelji naveli u tužbi da umjesto udovoljenja njegovom zahtjevu pristaju primiti određenu novčanu svotu, i to upravo u vrijednosti od 220.000,00 kuna.

2.2. Nadalje, sve i da je korisnik kredita potpisao ugovor u Republici Hrvatskoj, to ne znači da je isti sklopljen u Republici Hrvatskoj. Naime, tuženik ukazuje na odredbu članka 252. stavka 2. ZOO-a, a kojom je jasno predviđeno da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem ponuditelj ima svoje sjedište u trenutku davanja ponude, a kako je tuženik bio taj koji je dao ponudu za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, to je logično, a između ostalog proizlazi i iz samog ugovora, da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen u sjedištu prednika tuženika u Unterpremstättenu u Republici Austriji.

2.3. Također, odredbom članka 6. ZOO-a kao općem pravnom pravilu jasno je propisana zabrana zlouporabe prava u obveznim odnosima te je sam tuženik postupao u skladu sa sklopljenim ugovorom o kreditu kojim se obvezao korisniku kredita isplatiti ugovoreni iznos kredita, a koji iskorišteni iznos novca uz ugovorene kamate korisnik kredita nije redovito plaćao, a kako je to predviđeno navedenim ugovorom, čijim potpisivanjem se na navedeno izričito i dobrovoljno obvezao.

2.4. Da I. tužitelj nije redovito plaćao ugovoren godišnje iznose sukladno ugovoru, proizlazi i iz samih navoda tužitelja kada u tužbi navode: ....tijekom 2011. godine tužitelji nisu uspjeli uredno podmiriti godišnju ratu do 01.10.2011. godine, radi čega je tuženik 05.12.2011. godine pokrenuo ovršni postupak na nekretnini tužitelja u [adresa] na kojoj je zabilježena hipotekarna tražbina...". U prilog predmetnim navodima ide i sudska praksa hrvatskih sudova, a između ostalog. presuda Općinskog suda u Varaždinu od dana 27.09.2017. godine, posl br. P-137/16: ,...ugovor koji je dostavljen tužiteljima na potpis po mišljenju ovog suda ustvari predstavlja ponudu tuženika za zasnivanje obvezno-pravnog odnosa između tuženika i tužitelja, kao korisnika kredita jer su ustvari tek po potpisivanju Ugovora od strane korisnika kredita prišlo i realizaciji navedenog kredita isplatom kreditnog iznosa korisnicima kredita. Stoga je nedvojbeno da je doista Ugovor zaključen u Republici Austriji, a što proizlazi iz čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/05, 41/08, 78/15-dalje ZOO). Prema navedenoj zakonskoj odredbi se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude..."

presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne Službe u Poreču-Parenzo od dana 02.10.2017. godine, posl. br. P-749/17: ...odredba čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 52/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku ZOO/91) propisuje da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku kada je učinio ponudu. S obzirom na tu zakonsku odredbu predmetni Ugovor sklopljen je u Austriji jer tuženik kao kreditor ima sjedište u [adresa], a imao ga je i u trenutku kada je dao ponudu za kredit, a tužitelji su je svojim potpisom ugovora prihvatili."

2.5. Nadalje, ugovori između tuženika i tužitelja sklopljeni su po slobodnoj volji odnosno suglasnošću volja ugovornih strana. Upravo je navedeno, u skladu s člankom 252. stavkom 2 dokaz da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo u mjestu gdje je ponuditelj u trenutku davanja ponude imao svoje sjedište, odnosno u Unterpremstättenu u Republici Austriji.

2.6. Također, korisnik kredita i založni dužnik su bili slobodni ponudu tuženika i prihvatiti i odbiti, a obzirom da su istu prihvatili svaka stavka predmetnog ugovora i sporazuma predstavlja suglasnu volju stranaka koje su je zaključile, a s obzirom na to prekasno je za osporavanje nečega na što su same stranke dobrovoljno pristale. U vezi s navedenim potrebno je i istaknuti da su navodi tužitelja u odnosu na način pokretanja ovršnog postupka paušalni i nepotkrepljeni. Naime, tuženik je kao i kod svih ostalih ugovora o kreditu poštivao ugovorom i sporazumom predviđenu redovitu proceduru raskidanja ugovora. Iz točke IV. Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava proizlazi da su tužitelji dali svoj izričiti i dobrovoljni pristanak da predlagatelj osiguranja, ovdje tuženik, nakon dospijeća osigurane tražbine radi namirenja nepodmirenih obveza neposredno na temelju tog sporazuma može provesti prisilnu ovrhu na predmetnim nekretninama, izvršiti prodaju nekretnina te ovlastili ujedno predlagatelja osiguranja da može kod javnog bilježnika ishoditi potvrdu ovršnosti osmi dan nakon što protivnik samom ugovoru o kreditu, a koji je potpisan od strane korisnika kredita, jasno naznačeno vrijeme i mjesto sklapanja ugovora, a to je sjedište prednika tuženika u Unterpremstättenu u Republici Austriji, tužitelji nisu priložili ni jedan dokaz da tome ne bi bilo tako.

2.7. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja ispravu sukladno odredbi članka 230. ZPP- a. Naravno, dopušteno je dokazivati da su u ispravi neistinito utvrđene činjenice, međutim tužiteljica ne dostavlja ni jedan dokaz u prilog svojih navoda da bi ugovor bio sklopljen na mjestu različitom od onog naznačenog u samom ugovoru o kreditu. U prilog navedenim tvrdnjama tuženik skreće pozornost sudu na odgovarajuću sudsku praksu, između ostalog: stav Županijskog suda u Rijeci u rješenju od dana 07.07.2016. godine, posl. br. Gž-1396/16: ....ovom je sudu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je navedeni ugovor o kreditu zaključen u Republici Austriji, jer se u istom kao mjesto i vrijeme sklapanja ugovora navodi Graz, 16.11.2004." te su stranke ugovorile i primjenu austrijskog materijalnog prava, kako se to navodi u točki D ugovora o kreditu ...", kao i ....ne radi se o situaciji da bi predmetni ugovor bio ništetan iz razloga na koje se pozivaju tužitelji. O suprotnome nije moguće zaključivati ni s obzirom na činjenicu da su predmetni ugovor o kreditu i potvrda o zalogu od 16. studenog 2004. godine solemnizirani na teritoriju Republike Hrvatske..." i ....ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a, da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika, koji su državljani Republike Hrvatske, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu, radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava, kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj..." -stav Županijskog suda u Zagrebu u presudi posl.br. Gž-4645/2018 od dana 25.09.2018. godine: ....Nisu osnovani navodi žalbe prema kojima su tužitelji potpisali Ugovor u Republici Hrvatskoj pa da je sklopljen u Republici Hrvatskoj jer je u samom Ugovoru navedeno da je sklopljen u St. Stefanu gdje je banka kao ponuditelj imala svoje sjedišta u trenutku davanja ponude kredita pa se smatra da je tamo sklopljen i prema članku 252. stavku 2. ZOO/05, u kojem je propisano je: Smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. I svi ostali navodi žalbe prema kojima bi odlučne činjenice bile činjenice gdje se tuženik reklamirao, gdje je tuženik nudio svoje usluge, na koji je način došao tuženik do tužitelja, je li tuženik na zakonit način informirao tužitelja, je li pravilno utvrdio kreditu (ne)sposobnost tužitelja i sl. su bez pravnog uporišta...

2.8. Da je sasvim životno i logično da je solemnizacija Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, izvršena pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj, budući da se nekretnine na kojima je zasnovano založno pravo nalaze u Republici Hrvatskoj te da je dužnik iz kreditnog odnosa državljanin Republike Hrvatske. Međutim, prednje ne znači da je sam ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, ni da je tuženik na području Republike Hrvatske obavljao poslove davanja kredita, a kako tužitelji neosnovano navode u tužbi. Upravo suprotno, iz svih dokaza koji su dostavljeni uz tužbu vidljivo je da je kredit odobren u Republici Austriji, da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, te da je za međusobne odnose iz kreditnog odnosa ugovorena primjena austrijskog prava.

2.9. Međutim, neovisno o navedenom, ukoliko bi nadležni sud smatrao da se iz nekog razloga ima primjenjivati hrvatsko pravo, to tuženik ističe kako i nadalje predmetni ugovor o kreditu, kao ni Sporazum kao založna isprava, ne bi bili ništetni, pogotovo iz razloga na koje se pozivaju tužitelji. Glede navoda tužitelja da tuženik nije imao valjanu dozvolu Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB) za obavljanje bankarske djelatnosti na području Republike Hrvatske, ovime se ističe da tuženik nije bio obvezan od HNB-a zatražiti odobrenje za obavljanje svoje djelatnosti, a sve s obzirom da istu nije obavljao na području Republike Hrvatske, a kako to paušalno i bez ikakvih dokaza tvrdi tužiteljica, nego je istu obavljao na području Republike Austrije te je, kao financijska institucija, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora imao, i još uvijek ima, sva potrebna odobrenja i dozvole za rad nadležnog tijela Republike Austrije, a slijedom čega je isti bio ovlašten, i još uvijek jest, davati kredite fizičkim i pravnim osobama, i to bez obzira na pravni oblik pod kojim obavlja svoje poslovanje. Dakle, budući da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, a ne na području Republike Hrvatske, sasvim je očito da tuženiku za davanje takvog kredita bilo kakvo odobrenje u Republici Hrvatskoj uopće nije bilo potrebno. Da je tome tako, vidljivo je i iz dopisa HNB-a od dana 21.06.2013. godine pod poslovnim brojem: 416-810/10-06-2013/JM- MK kojim je dano mišljenje u odnosu na pitanja da li banka koja posluje na području Republike Austrije mora imati odobrenje HNB-a za zaključivanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, kao i da li ista mora dati svoje odobrenje pri zasnivanju založnog prava na nekretninama, a sve u vezi sklopljenog ugovora o kreditu, ako je u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava, radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj. Predmetnim mišljenjem je utvrđeno kako sukladno mjerodavnim odredbama ZB-a i ZKI-a nije propisana potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a u odnosu na opisane slučajeve. Kao što je i prethodno istaknuto, tuženik ima sva potrebna odobrenja i dozvole za rad na području Republike Austrije, a isto je vidljivo i iz same potvrde nadležnog tijela Republike Austrije koja je dostavljena u prilogu. Također, na isto ukazuje mjerodavna sudska praksa, između ostalog:

- rješenje Županijskog suda u Rijeci od dana 07.07.2016. godine, posl. br. Gž-1396/16 ...sud prvog stupnja ne nalazi da bi se radilo o ništetnom ugovoru iz prethodno navedenih razloga ...međutim, sve i da je točna tvrdnja tužitelja da je predmetni ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, kraj nesporne činjenice da tuženik kao kreditna institucija Republike Austrije nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Republici Hrvatskoj, isto ne nalazi odlučnim za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari...", presuda Županijskog suda u Bjelovaru od dana 03.11.2016. godine, posl. br. Gž-556/15 ...tužitelj tužbeni zahtjev zasniva prije svega na tvrdnjama da je sporni ugovor iz 2006. godine sklopljen protivno zakonu, budući da je tuženik strana banka koje nema odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, a prvostupanjski sud odbijajući presudu zasniva na ocijeni da ova okolnost nema za posljedicu ništetnost ugovora, koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud..." Potvrda nadležnog tijela Republike Austrije glede dopuštenja tuženika za obavljanje poslova kreditiranja u prijevodu na hrvatski jezik; Dopis HNB-a glede potrebe za izdavanjem odobrenja HNB-a za obavljanje bankarske djelatnosti pod poslovnim brojem: 416-810/10-06- 2013/JM-MK od dana 21.06.2013. godine; Uvid u rješenje Županijskog suda u Rijeci od dana 07.07.2016. godine Preslika presude Županijskog suda u Bjelovaru od dana 03.11.2016. godine, posl. br. Gž-556/15.

2.10. Nastavno gore navedenome, ovime se iznova ističe da su u cijelosti netočni, neutemeljeni i paušalni navodi tužitelja da je predmetni ugovor sklopljen na teritoriju Republike Hrvatske. Naime, osim što je u samom ugovoru o kreditu, a koji je potpisan od strane korisnika kredita, jasno naznačeno vrijeme i mjesto sklapanja ugovora, a to je sjedište prednika tuženika u Unterpremstättenu u Republici Austriji, tužitelji nisu priložili ni jedan dokaz da tome ne bi bilo tako. Naime, predmetni ugovor o kreditu predstavlja ispravu sukladno odredbi članka 230. ZPP-a. Naravno, dopušteno je dokazivati da su u ispravi neistinito utvrđene činjenice, međutim tužiteljica ne dostavlja ni jedan dokaz u prilog svojih navoda da bi ugovor bio sklopljen na mjestu različitom od onog naznačenog u samom ugovoru o kreditu. U prilog navedenim tvrdnjama tuženik skreće pozornost sudu na odgovarajuću sudsku praksu, između ostalog: stav Županijskog suda u Rijeci u rješenju od dana 07.07.2016. godine, posl. br. Gž- 1396/16: „...ovom je sudu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je navedeni ugovor o kreditu zaključen u Republici Austriji, jer se u istom kao mjesto i vrijeme sklapanja ugovora navodi „Graz, 16.11.2004." te su stranke ugovorile i primjenu austrijskog materijalnog prava, kako se to navodi u točki D ugovora o kreditu ...", kao i ....ne radi se o situaciji da bi predmetni ugovor bio ništetan iz razloga na koje se pozivaju tužitelji. O suprotnome nije moguće zaključivati ni s obzirom na činjenicu da su predmetni ugovor o kreditu i potvrda o zalogu od 16. studenog 2004. godine solemnizirani na teritoriju Republike Hrvatske..." "...ne postoji potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a, da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika, koji su državljani Republike Hrvatske, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu, radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava, kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj..." -stav Županijskog suda u Zagrebu u presudi posl.br. Gž-4645/2018 od dana 25.09.2018. godine: "...Nisu osnovani navodi žalbe prema kojima su tužitelji potpisali Ugovor u Republici Hrvatskoj pa da je sklopljen u Republici Hrvatskoj jer je u samom Ugovoru navedeno da je sklopljen u St. Stefanu gdje je banka kao ponuditelj imala svoje sjedišta u trenutku davanja ponude kredita pa se smatra da je tamo sklopljen i prema članku 252. stavku 2. ZOO/05, u kojem je propisano je: Smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. I svi ostali navodi žalbe prema kojima bi odlučne činjenice bile činjenice gdje se tuženik reklamirao, gdje je tuženik nudio svoje usluge, na koji je način došao tuženik do tužitelja, je li tuženik na zakonit način informirao tužitelja, je li pravilno utvrdio kreditu (ne)sposobnost tužitelja i sl. su bez pravnog uporišta..." Da je sasvim životno i logično da je solemnizacija Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, izvršena pred javnim bilježnikom u Republici Hrvatskoj, budući da se nekretnine na kojima je zasnovano založno pravo nalaze u Republici Hrvatskoj te da je dužnik iz kreditnog odnosa državljanin Republike Hrvatske. Međutim, prednje ne znači da je sam ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, ni da je tuženik na području Republike Hrvatske obavljao poslove davanja kredita, a kako tužitelji neosnovano navode u tužbi. Upravo suprotno, da je iz svih dokaza koji su dostavljeni uz tužbu vidljivo da je kredit odobren u Republici Austriji, da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, te da je za međusobne odnose iz kreditnog odnosa ugovorena primjena austrijskog prava.

2.11. Nadalje, sve i da je korisnik kredita potpisao ugovor u Republici Hrvatskoj, to ne znači da je isti sklopljen u Republici Hrvatskoj. Naime, tuženik ukazuje na odredbu članka 252. stavka 2. ZOO-a, a kojom je jasno predviđeno da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem ponuditelj ima svoje sjedište u trenutku davanja ponude, a kako je tuženik bio taj koji je dao ponudu za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, to je logično, a između ostalog proizlazi i iz samog ugovora, da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen u sjedištu prednika tuženika u Unterpremstättenu u Republici Austriji. Također, odredbom članka 6. ZOO-a kao općem pravnom pravilu jasno je propisana zabrana zlouporabe prava u obveznim odnosima te je sam tuženik postupao u skladu sa sklopljenim ugovorom o kreditu kojim se obvezao korisniku kredita isplatiti ugovoreni iznos kredita, a koji iskorišteni iznos novca uz ugovorene kamate korisnik kredita nije redovito plaćao, a kako je to predviđeno navedenim ugovorom, čijim potpisivanjem se na navedeno izričito i dobrovoljno obvezao.

2.12. Da I. tužitelj nije redovito plaćao ugovoren godišnje iznose sukladno ugovoru, proizlazi i iz samih navoda tužitelja kada u tužbi navode: ...tijekom 2011. godine tužitelji nisu uspjeli uredno podmiriti godišnju ratu do 01.10.2011. godine, radi čega je tuženik 05.12.2011. godine pokrenuo ovršni postupak na nekretnini tužitelja u Omišu na kojoj je zabilježena hipotekarna tražbina...". U prilog predmetnim navodima ide i sudska praksa hrvatskih sudova, a između ostalog. presuda Općinskog suda u Varaždinu od dana 27.09.2017. godine, posl br. P-137/16: "...ugovor koji je dostavljen tužiteljima na potpis po mišljenju ovog suda ustvari predstavlja ponudu tuženika za zasnivanje obvezno-pravnog odnosa između tuženika i tužitelja, kao korisnika kredita jer su ustvari tek po potpisivanju Ugovora od strane korisnika kredita prišlo i realizaciji navedenog kredita isplatom kreditnog iznosa korisnicima kredita. Stoga je nedvojbeno da je doista Ugovor zaključen u Republici Austriji, a što proizlazi iz čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/05, 41/08, 78/15-dalje ZOO). Prema navedenoj zakonskoj odredbi se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude... ...odredba čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 52/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku ZOO/91) propisuje da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku kada je učinio ponudu. S obzirom na tu zakonsku odredbu predmetni Ugovor sklopljen je u Austriji jer tuženik kao kreditor ima sjedište u [adresa], a imao ga je i u trenutku kada je dao ponudu za kredit, a tužitelji su je svojim potpisom ugovora prihvatili."

2.13. Nadalje, ugovori između tuženika i tužitelja sklopljeni su po slobodnoj volji odnosno suglasnošću volja ugovornih strana. Upravo je navedeno, u skladu s člankom 252. stavkom 2 dokaz da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo u mjestu gdje je ponuditelj u trenutku davanja ponude imao svoje sjedište, odnosno u Unterpremstättenu u Republici Austriji. Također, korisnik kredita i založni dužnik su bili slobodni ponudu tuženika i prihvatiti i odbiti, a obzirom da su istu prihvatili svaka stavka predmetnog ugovora i sporazuma predstavlja suglasnu volju stranaka koje su je zaključile, a s obzirom na to prekasno je za osporavanje nečega na što su same stranke dobrovoljno pristale. U vezi s navedenim potrebno je i istaknuti da su navodi tužitelja u odnosu na način pokretanja ovršnog postupka paušalni i nepotkrepljeni. Naime, tuženik je kao i kod svih ostalih ugovora o kreditu poštivao ugovorom i sporazumom predviđenu redovitu proceduru raskidanja ugovora. Iz točke IV. Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava proizlazi da su tužitelji dali svoj izričiti i dobrovoljni pristanak da predlagatelj osiguranja, ovdje tuženik, nakon dospijeća osigurane tražbine radi namirenja nepodmirenih obveza neposredno na temelju tog sporazuma može provesti prisilnu ovrhu na predmetnim nekretninama, izvršiti prodaju nekretnina te ovlastili ujedno predlagatelja osiguranja da može kod javnog bilježnika ishoditi potvrdu ovršnosti osmi dan nakon što protivnik osiguranja preporučenom poštanskom pošiljkom bude obaviješten da ne ispunjava uredno svoje preuzete obveze te da je potraživanje predlagatelja osiguranja u cijelosti dospjelo. Dakle, tužitelji su navedenim Sporazumom, koji im je uostalom i rastumačen od strane javnog bilježnika koji je izvršio solemnizaciju predmetnog sporazuma, poučeni o pravnim posljedicama neispunjavanja odnosno neurednog ispunjavanja svojih obveza. Vezano uz sam pravni oblik u kojem je tuženik obavljao i nadalje obavlja poslove kreditiranja, tuženik ističe kako slijedi. Naime, člankom 5. austrijskog Zakona o bankarstvu (Bankwesengesetz, u daljnjem tekstu: BWG) jasno je određeno da koncesija za obavljanje bankarke djelatnosti može biti dodijeljena poduzeću koje svoju djelatnost pružanja bankarskih usluga obavlja u pravnom obliku društva kapitala, zadruge ili štedne banke.

2.14. Naime, s obzirom da je tuženik po svom pravnom obliku zadruga koja ima sva potrebna odobrenja za pružanja bankarskih usluga, neosnovani su navodi tužitelja da bi izostanak pravnog oblika tuženika kao banke utjecao na samu valjanost ugovora o kreditu jer je isto poslovanje glede potrebnih odobrenja i pravnog oblika u skladu s mjerodavnim austrijskim pravom, a kako je već prethodno razloženo.

2.15. Također, tuženik ističe kao uopće nije jasno, niti je u predmetnoj tužbi odnosno podnesku tužitelja na primjeren način obrazloženo, od kakvog bi utjecaja ZNUKMO trebao imati na prava i obveze stranaka u ovom postupku. Naime, člankom 1. stavak 1. ZNUKMO propisano je da se isti primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, osim u slučaju da je dužnik jedna od taksativno navedenih skupina pravnih osoba, a člankom 3. stavak 1. ZNUKMO propisano je da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika ništetni.

2.16. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari niti se radi o ugovoru o kreditu sklopljenom u Republici Hrvatskoj, niti tuženik, kao vjerovnik iz navedenog ugovora, ima svojstvo neovlaštenog vjerovnika" u kontekstu ZNUKMO-a, a sve iz niže navedenih razloga, slijedom čega navedeni zakon uopće ne može biti od utjecaja na međusobna prava i obveze parničnih stranaka. Naime, osporava se da bi tuženik, kao vjerovnik iz navedenog ugovora o kreditu, imao svojstvo „neovlaštenog vjerovnika". Naime, sukladno članku 2. stavak 1. točka 2. ZNUKMO, „neovlašteni vjerovnik" označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske. Prema tome, da bi neka pravna osoba bila „neovlašteni vjerovnik" u smislu citirane odredbe ZNUKMO, potrebno je da se kumulativno ispune najmanje sljedeće pretpostavke, i to da se radi o pravnoj osobi koja na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem: 1. nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, te 2. ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske.

2.17. Tuženik ističe da nije točno da bi isti na dan sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, odnosno na dan 28.10.2008. godine nudio ili pružao usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, niti za navedeno u spisu postoje bilo kakvi dokazi. Tuženik je poslove odobravanja kredita vršio isključivo na području Republike Austrije, a u okviru svoje zakonom propisane i odobrenjima nadležnih tijela dopuštene djelatnosti, pa tako i glede predmetnih ugovora o kreditu. 2.18. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik smatra da je iz svih iznesenih navoda i dostavljenih dokaza jasno da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, da tuženik nema svojstvo neovlaštenog vjerovnika iz članka 2. ZNUKMO te da se ZNUKMO, s obzirom na činjenicu da je među strankama ugovorena primjena austrijskog prava na ugovore o kreditu, uopće ne može primijeniti. Nastavno na sve gore navedeno, a što je istaknuto u odnosu na novi ZNUKMO, to tuženik u prilogu dostavlja sudsku praksu koja potvrđuje navode tuženika: ...s obzirom na ovako utvrđeno činjenice sud zaključuje da se ovdje radi o ugovoru o kreditu koji je odobrila banka sa sjedištem u [adresa] u okviru svog redovnog poslovanja na teritoriju Republike Austrije gdje je predmetna obveza ugovorena i usluga pružena, pri čemu je kao instrument osiguranja zasnovano dobrovoljno založno pravo na nekretnini u vlasništvu I. tužiteljice kao založnog dužnika, s time da je kredit odobren državljanima druge države. Ne radi se, dakle, o osobi „neovlaštenog vjerovnika" prema definiciji iz čl. 2. Zakona o ništetnosti ugovora budući da II. tuženik nije nudio niti pružao usluge odobravanja kredita s međunarodnim obilježjem u Republici Hrvatskoj...“. „...nadalje se ovdje navodi da je doista u međuvremenu dana 29.7.2017.g. stupio na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnima obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (N.N. 72/17-dalje Zakon o ništetnosti ugovora), ali se navedeni propis ne može primijeniti u ovom slučaju iz razloga Ugovor za koji tužitelji traže utvrđenje ništetnosti nije sklopljen u Republici Hrvatskoj već u Republici Austriji tj. u inozemstvu..." ,...Uvidom u Ugovor o kreditu...razvidno je da je isti sklopljen u Republici Austriji, Riegersburg, odnosno da isti nije sklopljen u Republici Hrvatskoj. S obzirom da se sukladno odredbi čl. 252. st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15) ugovor smatra sklopljenim u mjestu u kojem ponuditelj ima sjedište u trenutku davanja ponude, a među strankama nije sporno da ovrhovoditelj u ovom postupku ima sjedište izvan Republike Hrvatske štoviše predmetni zakon na koji se ovršenik poziva i propisuje da se isti primjenjuje u slučaju kada neovlašteni vjerovnik (neovlašten je vjerovnik je vjerovnik sa upisanim sjedištem izvan Republike Hrvatske) nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom. S obzirom na prednje navedeno, razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o kreditu između fizičke osobe - ovršenika u ovom postupku i pravne osobe sa sjedištem u [adresa] (ovrhovoditeljem u ovom postupku) koji su sklopili ugovor u Republici Austriji, slijedom čega se ovrhovoditelj ne može smatrati neovlaštenim vjerovnikom u smislu odredbe čl. 2 Zakona o ništetnosti..." "...S obzirom na navedeno, a kako se ovršni postupak vodi radi ostvarenja tražbine iz Ugovora o kreditu koji nije sklopljen u Republici Hrvatskoj, već u Republici Austriji, ne dolazi do primjene niti odredba čl. 6 Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH sa neovlaštenirn vjerovnikom...Nije sporno da se predmetna ovrha vodi radi ostvarenja tražbine iz Ugovora o kreditu, te nije sporno da je ovršenik pokrenuo postupak radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora, no nije u pravu ovršenik kada navodi da iz te dvije okolnosti nesporno proizlazi i da su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe, jer nije dokazao da je predmetni ugovor zaključen u RH...Iz Ugovora o kreditu naime proizlazi da je taj pravni posao sklopljen u Republici Austriji...“ Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava kao ovršna isprava sklopljena u Republici Hrvatskoj služi osiguranju tražbine iz ugovora o kreditu iz članka 1. stavka 1. ZNUKMO-a, iako se očigledno ne radi o ugovoru o kreditu koji je sklopljen u Republici Hrvatskoj nego u Republici Austriji. Navedeni Sporazum je akcesorni pravni posao koji prati sudbinu glavnog ugovora, te se ne može isti tumačiti kao zaseban pravni posao koji bi primjenom ZNUKMO-a bio ništetan.

Pravna logika, ali i zdrav razum govori da u sudskoj praksi ne bi smjelo biti problema oko toga da izraz "ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj" znači ugovor o kreditu koji je potpisan na području Republike Hrvatske od obje ugovorne strane, to jest dužnika i neovlaštenog vjerovnika, i da se ZNUKMO odnosi samo na te ugovore. Ništetnost prema ZNUKMO-u obuhvaća samo one ugovore o kreditu koji su potpisani u Republici Hrvatskoj od obje ugovorne strane, to jest dužnika i neovlaštenog stranog kreditora- vjerovnika. Posljedično, ništetnost prema ZNUKMO-u obuhvaća samo one akcesorne pravne poslove koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ništetnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen (potpisan) u Republici Hrvatskoj od obje ugovorne strane, to jest dužnika i neovlaštenog vjerovnika. U prilog navedenom ide i novija sudska praksa, pa je tako i Općinski sud u Varaždinu, u presudi od dana 20.12.2017. godine, posl. broj P-210/2016 utvrdio sljedeće: ....Slijedom iznijetog ocjena je ovog suda kako je Ugovor o davanju kredita broj računa... sklopljen u Republici Austriji, gdje je prije toga stavljen i zahtjev za odobrenje kredita, te je plasman nesporno izvršen također u sjedištu banke. Slijedom ovakvog utvrđenja suda da su tužitelji sporni Ugovor o davanju kredita potpisali u republici Austriji, proizlazi i daljnji zaključak suda da je tužena pružala bankovne usluge na području Republike Austrije državljanima Republike Hrvatske, a da je Ugovor o kreditu dostavila na područje Republike Hrvatske...na solemnizaciju zajedno s Ispravom o zasnivanju založnog prava na nekretnini I. tužitelja u RH..." Rješenje Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž Ovr- 1289/17 od 24.01.2018. godine: „...Dakle, da bi se prema navedenim odredbama Zakona o ništetnosti mogla odgoditi ovrha po prijedlogu ovršenika prvostupanjski sud mora utvrditi da se radi o ugovoru s međunarodnim obilježjem koji je zaključen u Republici Hrvatskoj i da je ugovor zaključen između dužnika i neovlaštenog vjerovnika... Solemnizacija ugovora u Republici Hrvatskoj ne može se smatrati zaključenjem ugovora u Republici Hrvatskoj, već se navedenom solemnizacijom dodatno osnažuje pravni odnos između dužnika i vjerovnika u Republici Hrvatskoj kojim se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj...U spisu ne postoji dokaz da bi ovrhovoditelj bio neovlašteni vjerovnik s obzirom da on ugovor o zajmu i ugovor o zalogu nije zaključio u Republici Hrvatskoj, već u Republici Austriji kako to proizlazi iz navedenih ugovora..." U odnosu na navode tužitelja kojima se isti pozivaju na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016) (u daljnjem tekstu: ZIDZPK), to tuženik ukazuje sudu kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni ZIDZPK-a iz razloga što je isti stupio na snagu tek dana 01.10.2010. godine, dakle, nakon sklapanja ugovora o kreditu 10.028.520 od dana 15.12.2008. godine. Naime, retroaktivna primjena zakona je izričito zabranjena Ustavom RH i to u članku 90. stavak. 4. a u kojem je navedeno kako: „,...Zakoni i drugi propisi državnih tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje...". Nadalje, stavkom 5. istog članka je propisano: ... Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje...". Budući da u odredbama ZIDZPK-a nije predviđeno povratno djelovanje, jer je odredbom članka 29. stavak 1. navedenog zakona izrijekom propisano kako se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije njegova stupanja na snagu, odnosno prije 01.01.2010. godine, to je razvidno kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni navedenog zakona. Navedeni stav tuženika potvrđuje i odluka Županijskog suda u Varaždinu od 04.02.2016. godine, koja se dostavlja u prilogu, a prema kojoj: „...U konkretnom postupku sud je zaključio da se ne primjenjuju odredbe čl. 19. j i 19. k ZPK-a i to temeljem čl. 30. u vezi čl. 29. istog zakona jer se taj Zakon primjenjuje samo na ugovore o kreditu sklopljene nakon 01.01.2010. godine, a predmetne ovršne isprave su sklopljene 05.12.2005.godine, odnosno 10.08.2007. godine..." Sličan stav je izražen i u odluci Županijskog suda u Šibeniku od dana 08.02.2016. godine, a prema kojoj: „...Iz podataka predmetnog spisa proizlazi da su predmetni ugovor o kreditu, kao i sporazum radi osiguranja sklopljeni prije stupanja na snagu ZOPK-2005. godine. Ovrhovoditelj u žalbi osnovano pobija prvostupanjsko rješenje ističući prigovor da se o ovom slučaju odredbe ZOPK ne mogu primijeniti jer da je ugovor o kreditu sklopljen prije stupanja ZOPK na snagu, a da nije posebno predveđena retroaktivna primjena odredbe članka 19.k ZOPK, koja je stupila na snagu 30.09.2015. godine, sukladno članku 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju...."

2.18. Navedeni stav tuženika prihvaćaju i ostali sudovi u RH, te tuženik sudu dostavlja preslike niže navedenih odluka sudova u istovrsnoj pravnoj stvari. Pored toga, korisnik kredita u ovom slučaju nema status potrošača u smislu ZPK-a, a sve jer isti kao fizičke osobe nisu prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelovali izvan svoje poslovne djelatnosti odnosno slobodnog zanimanja. Naime, tuženik je predmetni ugovor o kreditu s korisnicima kredita sklopio isključivo sa svrhom ishođenja novčanih sredstava radi investiranja u kupnju i dovršenje turističkog smještajnog kapaciteta s ciljem iznajmljivanja turistima, a koja svrha realizacije predmetnog ugovora o kreditu je vidljiva iz samog ugovora o kreditu. Također, tuženik ističe da je člankom 322. ZOO-a određeno kako je:,...ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo...".

2.19. Odredbe članaka ZB-a izrijekom propisuju posljedice za postupanje suprotno odredbi istog zakona, te je očito kako ugovori o kreditu, sve kada bi isti i bili sklopljeni suprotno odredbama navedenih zakona, ne bi bili ništetni iz navedenog razloga. Primjerice, iz članka 4., u vezi sa člankom 5. ZB-a proizlazi da bankovne usluge može pružati banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga. Nadalje, člankom 184. st. 3. istog zakona je izričito propisano kako će se banka koja postupi protivno odredbi članka 5. kazniti novčanom kaznom od 50.000,00 kuna do 500.000,00 kuna, te niti u kojem slučaju nije propisana ništetnost pravnog posla. Dakle, budući da je u konkretnom slučaju za takvo postupanje banke predviđena sankcija, odnosno posljedica, samim time predmetni ugovor nije i ne može biti ništetan. Stoga, i u najpovoljnijem slučaju za tužitelje, sve i da su predmetni ugovori o kreditu i zaključeni na području Republike Hrvatske i da se primjenjuje hrvatsko pravo, a što nije slučaj, isti ni tada ne bi bili ništetni. Isto tako, sama činjenica je li tuženik imao odobrenje HNB-a za obavljanje bankarske djelatnosti ili ne, nije od značaja, niti povlači za sobom ništetnost predmetnih isprava. Osim toga, tuženik ukazuje sudu i na odredbu članka 322. st. 2. ZOO-a, a kojom je određeno:,...Ako je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice...". Dakle, sve ukoliko bi se uzelo da je sklapanje ugovora bilo zabranjeno tuženiku (a što tuženik osporava), isto nije bilo niti na koji način zabranjeno tužiteljici, a slijedom čega su takvi ugovori o kreditu bili valjani i proizvodili pravne učinke. Navedeni stav tuženika potvrđuje i relevantna sudska praksa a koju tuženik dostavlja u prilogu

2.20. Nadalje, tuženik također ukazuje na okolnost da je Europska komisija povodom zahtjeva za prethodnu odluku o tumačenju prava Europske unije, koji zahtjev je Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, podnio Europskom sudu, iznijela mišljenje da ZNUKMO nije u skladu s pravom Europske unije, točnije da članke 56. i 63. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da im se protive propisi države članice, poput onih u članicma 3.,7. i 10. ZNUKMO-a, jer su diskriminirajuće. Kako je pravo Europske unije neposredno nadređeno nacionalnom pravu, te su sukladno članku 145. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske hrvatski sudovi dužni štititi subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije, tuženik smatra da niti iz tog razloga nema mjesta primjeni ZNUKMO-a u ovom predmetu kao niti bilo kojem drugom istovjetnom predmetu. Naime, u slučaju kada se odredbe nacionalnog prava protive pravu Europske unije, tada su nacionalni sudovi takve odredbe dužni isključiti od primjene s obzirom na načelo nadređenosti nad nacionalnim pravom te izravne primjene europskog prava. Iz mišljenja Europske komisije proizlazi sljedeći zaključak: „Zakon o ništetnosti primjenjuje se samo na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem“ koje je sklopio „neovlašteni vjerovnik", što označava pravnu osobu sa sjedištem izvan Republike Hrvatske koja nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj bez propisanih odobrenja i/ili suglasnosti nadležnih tijela Republike Hrvatske...identičan ugovor o kreditu sklopljen s jednako neovlaštenim vjerovnikom sa sjedištem u [adresa] ne bi ušao u područje primjene Zakona o ništetnosti..., Iz tih razloga, Zakon o ništetnosti različito uređuje prekogranične usluge od usluga bez prekograničnog obilježja, i to na štetu prekograničnih usluga. Radi se, dakle, o diskriminatornoj mjeri kakva je u načelu zabranjena člankom 56. UFEU...U svakom slučaju odredbe Zakona o ništetnosti ograničavaju slobodu pružanja usluga u većoj mjeri nego što bi bilo nužno za zaštitu (legitimnih) ciljeva.“ „Prema ustaljenoj sudskoj praksi, članak 63. stavak 1. UFEU-a zabranjuje nejednako postupanje na temelju nacionalnosti ili države poslovnog nastana, kao i nediskriminatorne prepreke kretanju kapitala između država članica. Sporne odredbe Zakona o ništetnosti su diskriminatorne, odnosno prepreka slobodi kretanja kapitala, iz razloga koji su već navedeni u odnosu na slobodu pružanja usluga, mutatis mutandis...U svakom slučaju, međutim, prepreke slobodi kretanja kapitala mogu se opravdati samo ako poštuju načelo proporcionalnosti, odnosno ako su prikladne i ne prelaze ono što je nužno za postizanje svog cilja. Iz istih razloga navedenih u odnosu na slobodu pružanja usluga, Komisija smatra da Zakon o ništetnosti nije u skladu s tim načelom."

„Prije svega, ustaljena je sudska praksa da zbog same naravi i funkcije odredaba uredbi u sustavu pravnih izvora Unije one, kao opće pravilo, imaju izravan učinak u nacionalnim pravnim sustavima, bez potrebe da nacionalna tijela donesu mjere za provedbu...Dakle, država članica krši pravo Unije donoseći zakon o nadležnosti sudova u području uređenom Uredbom 1214/2012, bez obzira na to smatra li time da provodi tu Uredbu, i bez obzira na to odgovara li sadržaj tog zakona Uredbi." Ovime tuženik dostavlja i mišljenje Nezavisnog odvjetnika u postupku pred Europskim sudom povodom zahtjeva za prethodnu odluku o tumačenju prava Europske unije, koji zahtjev je Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, podnio Europskom sudu, u kojem je i Nezavisni odvjetnik, pored Europske komisije, iznio mišljenje da ZNUKMO nije u skladu s pravom Europske unije, točnije: U okolnostima poput onih u glavnom postupku, članak 56. UFEU-a valja tumačiti na način da mu se protivi zakon države članice koji propisuje retroaktivnu ništetnost ugovora o kreditu od dana njihova sklapanja, kao i drugih pravnih poslova koji su posljedica takvih ugovora o kreditu, kada se ti ugovori sklapaju između vjerovnika s poslovnim nastanom u državi članici koja nije ona osobe kojoj su usluge namijenjene, iako vjerovnik nije imao potrebna odobrenja od nadležnih tijela potonje države članice u trenutku sklapanja ugovora."

2.21. Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju brisanje upisanih tereta na osnovi javnobilježničkog Očitovanja, a temeljem koje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka na nekretnini tužitelja u korist tuženika, to tuženik ističe kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan. Naime, člankom 129. stavkom 1. Zakon o zemljišnim knjigama nositelj knjižnoga prava, koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja. Međutim, nositelj knjižnog prava vlasništva ne može biti povrijeđen uknjižbom hipoteke na svojoj nekretnini kada je upravo on dozvolio upis hipoteke na svojim nekretnini. Naime, nositelj knjižnog prava je povrijeđen uknjižbom u korist neke osobe samo ukoliko on tu uknjižbu nije dozvolio, što ovdje nije slučaj, jer su tužitelji izričito dozvolili uknjižbu hipoteke na svojoj nekretnini, a za korist tuženika, zbog čega ona takvom uknjižbom koju je sama dozvolila, i to u formi javnobilježničkog akta, ne može biti povrijeđeni takvom uknjižbom u smislu odredbe članka 129. stavka 1. ZZK. Pa je tako stav Županijskog suda u Rijeci izražen u rješenju od dana 07.07.2016. godine sljedeći: ,...Pravilno je sud prvog stupnja dobio zahtjev 1. tuženika (točka II. izreke) za brisanjem upisanih tereta pozivom na odredbu čl. 129. st. 1. ZZK-a, odnosno da nositelj knjižnog prava vlasništva ne može biti povrijeđen uknjižbom hipoteke na njegovim nekretninama kada je upravo on dozvolio upis hipoteke na istima; naime, nositelj knjižnog prava je povrijeđen uknjižbom u korist neke osobe ukoliko on tu uknjižbu nije dozvolio, što nije konkretan slučaj...". Isto tako i stav Županijskog suda u Varaždinu izražen u presudi od dana 07.01.2016. godine:

Tumačeći odredbu čl. 129. st. 1. Zakon o zemljišnim knjigama ovaj sud smatra da nositelj knjižnog prava vlasništva ne može biti povrijeđen uknjižbom hipoteke na njegovim nekretninama kada je upravo on dozvolio upis hipoteke na svojim nekretninama bez obzira da li dokumenat u kojem je on dao svoju izričitu suglasnost za upis hipoteke, po svojoj formi ne predstavlja ispravu koju predviđa odredba čl. 43. i 44. Zakona o zemljišnim knjigama za upis knjižnog prava. Naime, po ocjeni ovoga suda nositelj knjižnog prava je povrijeđen uknjižbom u korist neke osobe ukoliko on tu uknjižbu nije dozvolio, što ovdje nije slučaj, jer su tužitelji izričito dozvolili uknjižbu hipoteke na svojim nekretninama u korist tuženika kao vjerovnika upravo za iznos od 104.000,00 EUR-a, zbog čega takvom uknjižbom koji su oni sami dozvolili i to u formi javnobilježničkog akta oni ne mogu biti povrijeđeni takvom uknjižbom u smislu odredbe čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama. ..."

2.22. Tuženik opreza radi osporava i sve činjenice na kojima tužitelji temelje tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost tužbe, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu gore iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenim tužbenim zahtjevima u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, a sve uz obvezu da tužitelji naknade tuženiku troškove ovosudnog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 25. lipnja 2025. tuženik je izvijestio ovaj sud kako je na strani tuženika došlo do statusnih promjena na način da je dosadašnji tuženik pripojen društvu preuzimatelju RAIFFEISENBANK KALSDORF- LIEBOCH-STAINZ EGEN, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch, Republika Austrija, upisanog u sudski registar Zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 52533f, OIB:OIB: 87604108587, slijedom čega je kao tuženik označen

RAIFFEISENBANK KALSDORF-LIEBOCH-STAINZ [adresa], sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch, Republika Austrija, upisanog u sudski registar Zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 52533f, OIB:OIB: 87604108587.

3.1. Pregledom dostavljenog izvatka iz sudskog registra sud je utvrdio kako je na strani tuženika zaista došlo do statusnih promjena na način da je dosadašnji tuženik pripojen društvu preuzimatelju RAIFFEISENBANK KALSDORF-LIEBOCH-STAINZ [adresa], sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch, Republika Austrija, upisanog u sudski registar Zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 52533f, OIB:OIB: 87604108587.

3.2. Slijedom prednjih utvrđenja, ovaj sud je prihvatio prijedlog tuženika da se u nastavku postupka na strani tuženika označi RAIFFEISENBANK KALSDORF- LIEBOCH-STAINZ EGEN, sa sjedištem u [adresa], A-8501 Lieboch, Republika Austrija, upisan u sudski registar Zemaljskog suda u Grazu pod brojem FN 52533f, OIB:OIB: 87604108587.

4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom ovjerenog prijevoda Ugovora o otplati kredita broj računa 10.028.462 zaključenog dana 28.10.2008. između AG i Raiffeisenbank Region Graz-Thalerhof eGen, pregledom Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava zaključenog dana 04.11.2008. između RAIFFEISENBANK Unterpermstatten registrirano društvo i Uglješić Vida, kao korisnika kredita i glavnih dužnika ad1/ EG i ad2/ MG, pregledom Potvrde (Solemnizacija) posl.broj OV-16561/2008 sačinjene od strane javnog bilježnika ĆG iz [adresa], izveden je dokaz saslušanjem zz tuženika DG, saslušanjem tužitelja MG i AG, svjedoka JG, ČG, ĆG, pregledom Ugovora o otplati kredita br. računa 10.028.462 zaključenog dana 28.10.2008., između Raiffeisenbank Unterpremstatten eGen i primatelja kredita AG, te pregledom priloženih sudskih odluka.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07; 84/08; 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o otplati kredita broj računa 10.028.462 zaključenog dana 28.10.2008. između AG i Raiffeisenbank Region Graz-Thalerhof eGen, kao i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava zaključenog dana 04.11.2008. između RAIFFEISENBANK Unterpermstatten registrirano društvo i Uglješić Vida, kao korisnika kredita i glavnih dužnika ad1/ EG i ad2/ MG, koje isprave su, po navodima tužitelja, nevaljane jer da tuženik nije ispunjavao zakonske uvjete da bi mogao pružati bankarske usluge na području Republike Hrvatske i jer tužitelju kao potrošaču nije u navedenim ugovorima osigurao minimalna zaštita koju propisuje nacionalno (austrijsko ili hrvatsko) i europsko pravo.

7. Među strankama nije sporno:

- kako su tužitelj ad1/ AG i tuženik dana 28.10.2008.g. zaključili ugovor o otplati kredita broj računa 10.028.462,

- kako su RAIFFEISENBANK Unterpremstatten svojstvu kreditora založnog vjerovnika i predlagatelja osiguranja, te tuženik ad1/ UGLJEŠIĆ AG, kao korisnik kredita i glavni dužnik, te UGLJEŠIĆ VID, i UGLJEŠIĆ LJUBICA kao založni dužnici, zaključili dana 04.11.2008 godine SPORAZUM radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, na teret nekretnina u vlasništvu založnog dužnika-protivnika osiguranja, upisane kod Općinskog suda u Omišu; K. O. [katastarska općina] kat. čest. [katastarska čestica] (kuća, zgrada, dvorište ukupno 276m2) Z. U. [broj ZK uloška],

- kako je taj Sporazum solemniziran kod javnog bilježnika ĆG u [adresa],

- kako je tuženik ispunio sve svoje obveze iz Ugovora o otplati kredita od 28.10.2008.g.,

- kako je tužitelj ad 1/ u početku ispunjavao svoje obveze iz Ugovora o otplati kredita od 28.10.2008.g.,

- kako je tužitelj ad1/ u jednom trenutku prestao sa ispunjavanjem obveza iz tog ugovora,

- kako je tuženik, nakon što je tužitelj ad1/ prestao sa ispunjavanjem svojih obveza iz Ugovora o otplati kredita od 28.10.2008., pokrenuo ovršni postupak na nekretnini u vlasništvu tužitelja ad1/ i ad 2/, a koja je bila sredstvo osiguranja,

- kako tuženik nije imao odobrenje za rad u RH,

- kako iz Izjave „U Zagrebu, 10.03.2016.“, potpisane od strane parničnih stranaka, proizlazi kako je između tužitelja ad1/ i ad2/, te tuženika suglasno utvrđeno da s danom 08.03.2016. postoji ukupan dug u iznosu od 192.862,00€,

8. Među strankama je sporno:

- je li predmetni ugovor o otplati kredita ništetan, lihvarski ugovor,

- je li premetni ugovor ništetan s obzirom da je tuženik pružao bankarske usluge u Republici Hrvatskoj a da nije imao odobrenje za rad u RH,

- je li predmetni Ugovor o otplati kredita od 28.10.2008. protivan Zakonu o potrošačkom kreditiranju,

- je li predmetni Ugovor o otplati kredita od 28.10.2008. protiv moralu, Ustavu RH, prisilnim pravnim propisima, te je li se tuženik koristio teškim materijalnim stanjem ili stanjem nužde tužitelja,

- gdje je predmetni Ugovor o otplati kredita od 28.10.2008. zaključen.

9. Pregledom Ugovora o otplati kredita broj računa 10.028.462 zaključenog dana 28.10.2008., između tuženika kao davatelja kredita i tužitelja ad1/ EG, kao primatelja kredita, sud utvrdio:

- kako se radi o jednokratnom kreditu, sa ugovorenim aktivnim kamatama od 9 % godišnje,

- kako je ugovoren iznos kredita od 103.800,00 EUR, zatezne kamate 5 % godišnje, zatim jednokratna naknada za obradu 3.800,00 EUR, završni troškovi po obračunskom terminu 20,00 EUR, otplata u 15 godišnjih paušalnih rata u iznosu od 13.218,52 EUR uvijek 1.10., počevši s 01.10.2009.

- kako su ugovorena sredstva osiguranja cesija životnog osiguranja, Raiffeisen Versicherung AG, br. police 50987726, 198.277,79 EUR, založno pravo 103.800,00 EUR zajedno sa 9 % kamata, 14 % zateznih kamata i kamatom na kamatu i osiguranjem dodatnih naknada do maksimalnog iznosa od 41.520,00 EUR, br. zk uloška [broj ZK uloška], KO [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], vlasnik: AG i MG.

- kako je preduvjet isplate iznosa kredita - uporaba kredita za renovaciju više apartmana,

– kako su za sve sporove koji proizlaze iz ovog ugovora u skladu s čl. 104. Zakona o sudskoj nadležnosti kao nadležan sud stranke ugovorile Okružni sud u Grazu-Istok ili nadležni sud u Hrvatskoj prema mjestu prebivališta primatelja kredita.

- kako je ugovoreno da se ugovor može raskinuti Iz važnih razloga, davatelj kredita ima pravo u bilo kojem trenutku odmah proglasiti cjelokupni kredit dospjelim, da su važni razlozi u smislu točke 23. Općih uvjeta poslovanja osobito ozbiljan zaostatak u plaćanju - za potrošače najmanje šest tjedana unatoč postavljenom dodatnom roku od dva tjedna i uz prijetnju propuštanja termina, kršenje važnih ugovornih odredbi kojima se ugrožava pravni položaj davatelja kredita.

- kako je u predmetnom Ugovoru kao mjesto zaključenja ugovora navedeno mjesto Unterpremstatten.

10. Pregledom Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, zaključenog između RAIFFEISENBANK Unterpremstatten registrirano društvo, 8141 Unterpremstatten, Hauptstrasse 151; u svojstvu kreditora založnog vjerovnika i predlagatelja osiguranja, te tuženika ad1/ UGLJEŠIĆ AG, kao korisnika kredita i glavnog dužnika, te EG, i MG kao založnih dužnika, sud je utvrdio:

- kako su stranke ugovora dana 04.11.2008 godine zaključile Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, kojim su stranke u toč. 1. suglasno utvrdile da postoji novčana tražbina RAIFFEISENBANK Unterpremstatten, registrirano društvo, kao kreditora i predlagatelja osiguranja - založnog vjerovnika, prema EG, kao korisniku kredita glavnom dužniku, a sve na temelju Ugovora o kreditu zaključenog dana 28.10.2008. godine i to u iznosu od 103.800,-- EUR-a (stotri tisuće i osamsto eura) sa kamatama u visini od 9% godišnje (devet posto) i zateznim kamatama od 5,00% godišnje (pet posto) koja teče od dospijeća tražbine do isplate, troškovima obrade kredita, troškovima otplate kredita, jednokratnim troškovima, te ostalim troškovima prema toč.A Ugovora o kreditu od 28.10.2008 godine, te da radi osiguranja novčane tražbine iz Ugovora o kreditu,

- kako AG i MG žena AG, kao založni dužnici i protivnici osiguranja sporazumno zasnivaju na svojoj nekretnini navedenoj u toč. III predmetnog sporazuma založno pravo (hipoteku) u korist kreditora i predlagatelja - založnog vjerovnika na iznos od 103.800,-- EUR-a (stotri tisuće i osamsto eura).

- kako je u toč. 2 ugovoreno da tražbina iz toč.l. ovog sporazuma dospijeva u 15 (petnaest) godišnjih paušalnih obroka u iznosu od 13.218,52 EUR-a (trinaest tisuća dvjesto osamnaest eura i pedesetdva centa) i to uvijek 1.10.(prvog listopada), počevši od 01.10.2009 godine (prvog listopada dvije tisuće devete godine), pa do isplate,

- kako je istom točkom ugovoreno da založni dužnik – kako protivnik osiguranja kao sadašnji vlasnik nekretnine pristaje da u slučaju dospijeća bilo koje obveze iz Ugovora o kreditu, kreditor i predlagatelj osiguranja - založni vjerovnik provede prisilnu ovrhu na nekretnini založnog dužnika -protivnika osiguranja iz toč. III. predmetnog sporazuma, radi naplate svih tražbina iz Ugovora o kreditu,

- kako su se toč.. III stranke suglasile da radi osiguranja tražbine iz toč.l. ovog sporazuma kreditor - predlagatelj osiguranja- založni vjerovnik, prema založnom dužniku-protivniku osiguranja, uvećano za troškove ovog Sporazuma, upiše založno pravo u iznosu od 103.800,-- EUR-a (stotri tisuće i osamsto eura), na ime i u korist kreditora-predlagatelja osiguranja-založnog vjerovnika, a na teret nekretnina u vlasništvu založnog dužnika-protivnika osiguranja, upisane kod Općinskog suda u Omišu; K. O. [katastarska općina] kat. čest. [katastarska čestica] (kuća,zgrada,dvorište ukupno 276m2) Z. U. [broj ZK uloška], te da potpisom ovog Sporazuma protivnici osiguranja neopozivo ovlašćuju predlagatelja osiguranja da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Omišu, temeljem ovog Sporazuma, bez ikakvog daljnjeg pristanka ili odobrenja provede upis založnog prava-hipoteke u svoju korist, a na teret nekretnina iz stavka 1. ove točke Sporazuma,

- kako su se toč. 4 stranke ugovora – Sporazuma suglasile da potpisom Sporazuma, kreditor - založni vjerovnik -predlagatelj osiguranja stječe založno pravo hipoteku na nekretninama založnih dužnika-protivnika osiguranja iz toč.III. ovog Sporazuma, te da je založni dužnik suglasan da se nakon dospijeća osigurane tražbine, radi namirenja nepodmirenih obveza neposredno na temelju ovog Sporazuma može provesti prisilna ovrha na navedenoj nekretnini, izvršiti prodaja nekretnine, te da se ovlašćuje vjerovnika da može kod javnog bilježnika ishoditi potvrdu ovršnosti osmi dan nakon što protivnika

- kako je navedeni Sporazum solemniziran po javnom bilježniku ĆG iz [adresa] dana 04.11.2008. godine, a što je sud utvrdio pregledom Potvrde javnog bilježnika broj OV-16561/2008 od 04.11.2008.

11. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, cijeneći pri tome činjenice koje nisu sporne među strankama, zaključak je ovog suda kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

12. Prije svega, ističe se da pozivanje tužitelja na Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom nije od značaja s obzirom kako je Ustavni sud RH svojom Odlukom od 03. studenoga 2020. pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom, te je tom Odlukom ukinuo Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom. Slijedom iznijetog, svi prigovori usmjereni u tom pravcu nisu osnovani.

13. Nadalje, člankom 253. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), određeno je da je ponuda prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi, koji sadržava sve bitne sastojke ugovora.

13.1. Člankom 290. ZOO-a određeno je da ponuda i prihvat ponude ugovora za čije sklapanje zakon zahtijeva poseban oblik, obvezuje ponuditelja samo ako je učinjena u tom obliku.

13.2. Člankom 291. st. 1. ZOO-a određeno je da je, u slučaju kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane dok stavkom 3. navedenog članka određeno je da je za sklapanje ugovora dovoljno da obje strane potpišu istu ispravu ili da svaka od strana potpiše primjerak isprave namijenjene drugoj strani.

14. Glede vremena i mjesta sklapanja ugovora čl. 252. ZOO propisano je da je ugovor sklopljen u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu i kada se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.

15. U konkretnom slučaju u samom ugovoru o kreditu je navedeno da se ugovor sklapa u mjestu Unterpremstatten, dakle u Republici Austriji. Iz iskaza svjedokinje ČG, sud je utvrdio kako ona nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, već da je sačinjavala Sporazume o osiguranju novčane tražbine. U odnosu na ugovor o kreditu, svjedokinja je istakla da je taj ugovor dobivala od banke iz Austrije, potpisan od obiju stranaka.

16. Dakle, cijeneći činjenicu kako je u predmetnom ugovoru kao mjesto zaključenja ugovora navedeno mjesto Unterpremstatten u Republici Austriji, zatim kako je svjedokinja ČG, inače odvjetnica koja je u RH obavljala pravne radnje za tuženika i to zaključenje Sporazuma o osiguranju novčane tražbine, u svom iskazu navela da su joj ugovori o kreditu dostavljeni iz Austrije potpisani od stranaka, to je zaključak ovog suda da je sporni ugovor potpisan u Republici Austriji.

17. U svakom slučaju, predmetni ugovor o kreditu je od strane banke, ponuditelja, potpisan u Republici Austriji, pa sve i da je tužitelj ad1/, kao osoba kojoj je ugovor ponuđen na potpis, predmetni ugovor potpisao u RH, to se sukladno odredbi čl. 252. ZOO ima smatrati da je ugovor potpisan u sjedištu ponuditelja, dakle tuženika, u Austriji.

18. Međutim, potrebno je istaći sve i da su istinite tvrdnje na kojima počiva predmetna tužba i to da je ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj (suprotno navodima samog ugovora) i kako tuženik nije ispunjavao zakonske uvjete za pružanje usluga u Republici Hrvatskoj (odobrenje HNB-a i osnivanje podružnice na njenom području), odnosno kako je isti postupao suprotno zakonskoj regulativi koja propisuje uvjete pružanja bankarskih usluga u Republici Hrvatskoj, to opet ne bi bio razlog za ništetnost ugovora. Naime, kako tužiteljici i njezinom suprugu nije bilo zabranjeno sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom, to se na konkretni slučaj ima primijeniti čl. 322. st.2. Zakona o obveznim odnosima ZOO-a koji propisuje kako je takav ugovor valjan, a osoba koja ga je sklopila protivno zabrani snositi će odgovarajuće posljedice.

19. Drugim riječima, to što bi tuženik eventualno pružao financijske usluge neposredno na području Republike Hrvatske moglo bi za njega imati stanovite posljedice o kojima odlučuje HNB, a koje su propisane odredbama ZKI-a, no takvo postupanje tuženika na temelju čl. 322. st. 2. ZOO-a ne povlači ništetnost predmetnog ugovora. Drugim riječima, to bi značilo da i u slučaju da je sporni ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj, zahtjev tužitelja ne bi bio osnovan, a tim više ne bio osnovan ako je ugovor zaključen u Republici Austriji jer u tom slučaju nema nikakvog razloga zbog kojeg bi Ugovor od 15. prosinca 2005. bio ništetan. Stoga je za donošenje odluke u ovom predmetu sasvim nebitno je li ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj, tj. u Makarskoj, kako to tvrde tužitelji tijekom postupka, ili u Republici Austriji, kako navodi tuženik i kako je navedeno u samom ugovoru.

20. Također sud u ovome dijelu želi ukazati kako sud smatra da Ugovor od 15. prosinca 2005. ne bi bio protivan niti Zakonu o deviznom poslovanju (Narodne novine broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13), jer navedeni Zakon ne sadrži zabranu sklapanja ugovora o kreditu hrvatskim državljanima s prebivalištem u [adresa] s kreditnim institucijama sa sjedištem u nekoj zemlji članici EU i unos deviznih sredstava dobivenih na temelju ugovora o kreditu u Republiku Hrvatsku. Obveza tužitelja u vrijeme sklapanja navedenog ugovora u tom slučaju prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju bila je obavijestiti HNB o tome, a ukoliko primatelj kredita ne obavijesti HNB, to može imati za posljedicu eventualnu prekršajnu odgovornost, ali takav propust ne čini ugovor ništetnim.

21. Nadalje, za ukazati je potom kako ni jedna odredba Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/02 i dr.) i Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 117/08 i dr. – dalje ZKI) ne propisuje obvezu izdavanja odobrenja HNB-a u situacijama kada banka koja posluje ima svoje sjedište na području Republike Austrije, odnosno druge strane države članice Europske unije, u situaciji kada zaključuje ugovor o kreditu sa državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, te u situaciji kada se takav ugovor o kreditu već zaključi u stranoj državi, HNB, ne mora dati odobrenje da bi se moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika, koji su državljani Republike Hrvatske, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanja ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj.

22. Što se tiče ugovorene kamate, ističe se kako je u spornom Ugovoru zaključenom dana 28.10.2008. navedeno da bi aktivna kamata iznosila 9% godišnje, a zatezne kamate 5% godišnje. Sud ističe potonji detalj iz razloga jer je Uredbom o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa (Narodne novine broj 153/04 od 3. studenog 2004.), i to u članku 2. iste propisano da najviša dopuštena ugovorena kamatna stopa u novčanim obvezama fizičkih osoba prema pravnim osobama iznosi 19 % godišnje, dok je u razdoblju kada je zaključen predmetni ugovor, u razdoblju od 1.1.2008. do 30.06.2011. iznosila 17%, što bi značilo da u konkretnom slučaju prednik tuženika ugovorenom kamatnom stopom zasigurno nije prekoračio gornju granicu kako je to propisano prije navedenom Uredbom.

23. U odnosu na sporno pitanje je li tužitelj imao status potrošača, isto određuje primjena odgovarajućeg materijalnog prava Republike Austrije ili Republike Hrvatske.

24. Na prvom mjestu valja reći da sud predmetni ugovor ne kvalificira kao potrošački ugovor. Naime, za takvu kvalifikaciju nije dostatno da je ugovor sa strane primatelja kredita nastupala fizička osoba, već je nužno da je navedeni zajam (kredit) zatražen i utrošen isključivo za privatnu/osobnu namjenu.

24.1. U konkretnom slučaju pregledom Ugovora o otplati kredita sud je utvrdio kako je svrha kredita uporaba za renovaciju više apartmana.

24.2. Iz iskaza tužiteljice ad2/ sud je utvrdio kako su tužitelji imali u vlasništvu kuću u [adresa] kod [adresa], te da se ta kuća sastojala od apartmana za iznajmljivanje.

25. Navedenu izjavu iz Ugovora o kreditu, kako je svrha kredita uporaba za renovaciju više apartmana, tražitelj kredita, tužitelj ad1/ je ovjerio svojim potpisom. U takvim okolnostima je irelevantno za što su tužitelji taj kredit doista utrošili. Naime, tužitelj je u trenutku podnošenja zahtjeva za kredit, prema tuženiku nastupao kao osoba kojoj kredit treba za poslovnu namjenu i to za renovaciju apartmana, slijedom čega se tužitelj sada ne može prema tuženiku pozivati na svoja potrošačka prava.

26. Stoga sud nije ocjenjivao navedene ugovore sa aspekta minimalne zaštite potrošača koju propisuje Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju, te odredbe austrijskog i europskog zakonodavstva sa kojom se bavio Sud Europske unije u svojim brojnim presudama.

27. Iz predmetnog ugovora o otplati kredita je razvidno da stranke nisu ugovorile primjenu materijalnog prava ali u točki "A" je navedeno da je za sve sporove koji proiziđu ovog ugovora, sukladno čl. 104 Zakona o sudskoj nadležnosti kao nadležan sud dogovora se Okružni sud u Grazu – istok ili nadležni sud u Hrvatskoj prema mjestu prebivalištu primatelja kredita.

28. U vrijeme zaključenja ugovora na pravnoj snazi bio je Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 88/01 i 101/17 – dalje: ZRSZ), a prema čl. 19. tog zakona, za ugovor mjerodavno je pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorima nije drugačije određeno.

29. U predmetnom ugovoru, osim odredbe koja se odnosi na nadležnost suda u slučaju spora nije navedena bilo koja odredba o propisima koji će se primijeniti u slučaju spora.

30. Nadalje, tužitelji se pozivaju i na ništetnost predmetnog ugovora o otplati kredita tvrdeći da je isti protivan moralu, Ustavu i zakonskim propisima, te da je tuženik, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem tužitelja, njihovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorio za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti, te da je predmetni ugovor lihvarski ugovor.

31. Predmet spora valja, dakle, raspraviti primjenom:

- odredbe čl. 322. ZOO kojom je propisano u stavku 1. da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo,

- odredbe čl. 329. ZOO, prema kojoj je stavkom 1. propisano da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti, dok je stavkom 2. propisano da se na zelenaški ugovor na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti ugovora.

- odredbi paragrafa 879. stavak Općeg građanskog zakonika Republike Austrije kojim je propisano da je ništetan ugovor koji krši zakonsku zabranu ili dobre običaje. Prema stavku 4. tog paragrafa posebno su ništetni ugovori kada se lakomislenost, težak položaj, ograničena mogućnost razumnog procjenjivanja, neiskustvo ili uzbuđenje druge osobe zloupotrijebi na način da se za samog sebe ili treću osobu uzme obećanje izvršenja određene usluge ili odobri protuuslugu čija je imovinska vrijednost u odnosu na uslugu u primjetnom nerazmjeru.

32. Dakle, da bi bili ispunjeni uvjeti iz čl. 329. ZOO, te paragrafa 879. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije, bilo je potrebno od strane tužitelja dokazati (čl. 219. st. 1. ZPP) da su na tako zaključene ugovore tužitelji pristali, zbog, na njihovoj strani, postojećih nepovoljnih okolnosti i nepovoljne situacije u kojoj su zatečeni u vrijeme sklapanja ugovora jer da takve situacije nije bilo, ne bi ni došlo do sklapanja tih ugovora i pristanka na eventualni nesrazmjer vrijednosti. Kao takve okolnosti zakonske odredbe navode stanje nužde koja se odnosi na takve prilike u kojima se ukazuje kao izlaz i izbor manjeg zla od onoga koji bi nastupio da ne prihvati takvu ponudu, zbog čega se i pristaje na zaključenje tog ugovora. Za postojanje stanja nužde bitno je da ono nije izazvano od suprotne strane, nego krivnjom same stranke ili nekoga trećega, i to da postoji teško materijalno stanje u vidu nedostatka osnovnih imovinskih dobara potrebnih za život stranke ili život obitelji, koji se javlja kao posljedica životnih okolnosti stranke, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost.

33. Prema tome, u smislu navedene odredbe čl. 329. ZOO, da bi neki ugovor bio zelenaški potrebno je da su kumulativno ostvarene sljedeće pretpostavke:

- da je jedna od ugovornih stranaka znala za podređeno ili lošije stanje druge stranke (stanje nužde, teško materijalno stanje, neiskustvo, lakomislenost, zavisnost),

- da je jedna ugovorna stranka takvo stanje druge stranke iskoristila za ugovaranje sebi ili drugom koristi,

- da je tako ugovorena korist u očitoj disproporciji s onim što je ona dala.

34. Ocjena je ovog suda kako predmetni ugovor o otplati kredita nije zaključen protivno odredbi čl. 329. ZOO- a, kao ni protivno odredbi paragrafa 879. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije.

35. Naime, predmetni ugovor o kreditu tužitelj ad1/ je zaključio iz razloga renoviranja apartmana, a tužitelji su u svom vlasništvu u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu imali kuću sa apartmanima u mjestu Stanići kraj Omiša, dakle uz more, koje su apartmane iznajmljivali, a koju su kuću tužitelji imali namjeru prodati za 600.000,00 €, a u to vrijeme tužitelji nisu imali bilo kakvih drugih obveza ni kredita, teških bolesti, to ovaj sud utvrđuje kako nisu točni i istiniti navodi tužitelja usmjereni na to da su tužitelji predmetni ugovor o kreditu zaključili u stanju nužde i teškim materijalnim statusom.

36. Analizirajući iskaze tužitelja ad1/ i ad2/ sud je utvrdio kako tužitelji nisu bili ni lakomisleni niti neiskusni. Naime, prvenstveno se ističe kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2008. godine, zatim kako je tužitelj ad1/ rođen 1963. godine, dakle u vrijeme zaključena ugovora tužitelj ad 1/ je imao 45 godina, dok je tužiteljica ad2/ rođena 1953., iz čega proizlazi da je u vrijeme zaključenja ugovora 2008. godine tužiteljica ad 2/ imala 55 godina.

37. Potom, svjedokinja JG u svom iskazu navodi kako je ona bila u nekoliko navrata nazočna kada je tužiteljica ad2/ razgovala sa posrednikom vezano uz kredit, a svjedokinja JG je u svom iskazu navela kako je i ona imala sličan kredit, te da je tužiteljima temeljem svog iskustva davala savjete vezano uz zaključenje spornog ugovora o kreditu. Također tužitelji u svojim iskazima navode da su imali namjeru urediti kuću u [adresa] kraj Omiša, čime bi istoj povećali vrijednost, te je potom prodati za cca 600.000,00 €, te od tog novca vratiti kredit. Osim toga, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako su tužitelji iznajmljivali apartmane, pa su tužitelji zasigurno i od novca zarađenog od iznajmljivanja apartmana imali mogućnosti vraćati kredit.

38. Cijeneći činjenicu kako su tužitelji u vrijeme zaključena ugovora bile osobe zrelije životne dobi, zatim kako su tužitelji prije zaključenja ugovora o kreditu razgovarali i savjetovali sa posrednikom, te da su savjete primali i od svjedokinje JG, koja je imala iskustva sa uzimanjem sličnih kredita u Austriji, te kako je tužiteljima bio plan kako će najprije renovirati kuću, čime bi podigli vrijednost kuće, zatim tako renoviranu kuću prodati, te od novca dobivenog od prodaje vratiti kredit, to je ocjena ovog suda kako tužitelji nisu bili lakomisleni, već kako su tužitelji imali sve potrebne informacije i planove vezane uz zaključenje spornog ugovora o kreditu, povećanja vrijednosti kuće, te potom povrata kredita.

39. U takvoj situaciji, kada tužitelji nisu u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bili u stanju nužde, ni teškom materijalnom stanju, kada su tužitelji osobe zrelije životne dobi, pa samim time nisu bili neiskusni, zatim kako su tužitelji bili novčano situirani jer su se bavili iznajmljivanjem apartmana u kući koja se nalazi uz more, zatim kako su se tužitelji međusobno konzultirali oko zaključenja ugovora o kreditu, te potom kako su se raspitivali o kreditu od osobe koja im je preporučila kredit, te kako su tužitelji novac od kredita imali namjeru utrošiti na uređenje apartmana koje su iznajmljivali, time povećati vrijednost kuće, te istu potom prodati, to je ocjena ovog suda kako tužitelji nisu bili lakomisleni, već kako su tužitelji bili dobro informirani i izrazito proračunati.

40. Dakle, cijeneći provedene dokaze, posebno iskaze tužitelja ad1/ i ad2/ zaključak je ovog suda kako tužitelji nisu bili u podređenom i lošem stanju u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, pa samim time, kako tužitelji nisu bili u podređenom i lošem stanju, tuženik nije ni mogao znati za takvo stanje, jer ono nije ni postojalo, te da sukladno tome tuženik nije ni mogao sebi ugovoriti koristi, slijedom čega se nisu ostvarile pretpostavke za ništetnost ugovora iz čl. 329 ZOO-a.

41. U odnosu na navode da je predmetni Sporazum ništetan zbog nesrazmjera činidbi tužitelja i tuženika jer je isti sklopljen za iznos od 103.000,00 €, a da vrijednost kuće iznosi 600.000,00 €, valja odgovoriti kako Ugovor o zasnivanju založnog prava nije ništetan jer se radi o ugovoru stvarnog prava koji je reguliran odredbama čl. 307. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., u daljnjem tekstu: ZV). Stoga tužitelji ne mogu isticati prigovor nesrazmjera činidbi jer se radi o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, a vjerovnik nema pravo namirenja svoje dospjele tražbine u većem iznosu nego li iznosi njegovo potraživanje po ugovoru o kreditu koje je osigurano zalogom.

42. Dakle, korisnik kredita i založni dužnik su bili slobodni ponudu tuženika i prihvatiti i odbiti, a obzirom da su istu prihvatili svaka stavka predmetnog ugovora i sporazuma predstavlja suglasnu volju stranaka koje su je zaključile, a s obzirom na to, prekasno je za osporavanje nečega na što su same stranke dobrovoljno pristale..

43. Iz iskaza tužitelja ad1/ i ad 2/ ovaj sud je zaključio kako su razlog prestanka vraćanja kredita međusobne nesuglasice koje su se u to vrijeme pojavile između tužitelja ad1/ i ad2/, a koje su nesuglasice imale za posljedicu napuštanje zajednice od strane tužiteljice ad2/, nakon čega su tužitelji prestali izvršavati svoje obveze vraćanja kredita.

43.1. Naime, iz iskaza tužiteljice ad 2/ sud je utvrdio kako su između nje i tužitelja ad1/ prestali kontakti ubrzo nakon što se tužitelj ad1/ vratio iz Austrije, te da su tada i prestali živjeti zajedno. Isto tako, sud je iz iskaza tužiteljice ad2/ utvrdio kako su se nakon prekida ona i tužitelj ad1/ dogovorili oko načina iznajmljivanja kuće, te podjele zarade kao i vraćanja kredita, te je također ovaj sud utvrdio kako se tužitelj ad1/ nije pridržavao tog dogovora, te da tužitelj ad1/ nije ni vraćao kredit niti tužiteljici ad1/ isplaćivao njezin dio zarade. Također, sud je utvrdio kako je tužiteljica ad2/ utvrdila da se dug povećao, iz čega je zaključila da tužitelj ad1/ nije vraćao kredit sukladno ugovoru. Pored toga, sud je iz iskaza tužiteljice ad2/ utvrdio kako ni ona nije vraćala kredit nakon što je ona preuzela vođenje posla iznajmljivanja apartmana.

43.2. Konačno sud je iz iskaza tužiteljice ad2/ utvrdio kako su ona i tužitelj ad1) otišli u Graz u banku, gdje su se susreli sa šefom banke i sa još jednom ženskom osobom koja je govorila hrvatski jezik. Tom prilikom da je šef banke tražio da odmah uplate 30.000,00 EUR-a rekavši im pri tome kako će on nakon toga odgoditi ovrhu, međutim da je ona uspjela skupiti 10.000,00 EUR-a koje im je poslala preko Zagrebačke banke, nakon čega je došla odgoda do devetog mjeseca. Međutim, nakon toga više ništa nisu plaćali.

43.3. Tužitelj ad1/ se u cijelosti suglasio sa iskazom tužiteljice ad2/.

44. Dakle, cijeneći iskaz tužitelja ad1/ i ad2/ ovaj sud je zaključio kako su tužitelji prestali vraćati kredit nakon prestanka zajedničkog života kada su jednostavno i tužitelj ad1/ i tužiteljica ad2/, bez ikakvih razloga istog prestali.

45.1. Što se tiče ponašanja tuženika, sud je iz iskaza tužiteljice ad2/ utvrdio kako je tuženik ponudio odgodu ovrhe pod uvjetom da tužitelji uplate iznos od 30.000,00 €, a što je tuženik i napravio nakon što su tužitelji uplatili iznos od 10.000,00 €.

45.2. Cijeneći takvo ponašanje tuženika, sud je utvrdio kako nisu osnovane tvrdnje tužitelja kako je tuženik želio čim prije doći do njihove nekretnine, s obzirom da je tuženik odgodio ovrhu uplatom jednog manjeg dijela dužnog iznosa.

45. U takvim okolnostima iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi bile ispunjene kumulativno pretpostavke za ništetnost Ugovora iz čl. 879. st. 4. OGZ-a.

45.1. Također, iz provedenih dokaza ne proizlazi kako su se ostvarile pretpostavke za utvrđenjem da su Ugovor o kreditu br.10.028.462 zaključen 28.10.2008.g. i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. 11.2008.g.,a koji je solemniziran od javnog bilježnika ĆG, [adresa], posl.br. OV-16561/2008, ništetni i da ne proizvode pravne učinke

46. Cijeneći sve prethodno iznijeto, zaključak je ovog suda kako tužitelji nisu dokazali svoje tvrdnje koje su isticali tijekom postupka koje bi ukazivale na ništetnost Ugovora o kreditu u smislu citiranih odredbi ZOO-a i OGZ-a.

47. Slijedom svega prethodno obrazloženog, ocjena je ovog suda kako nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja ad1/ i ad2/ kojim je zatraženo da se utvrdi kako su Ugovor o kreditu br.10.028.462 zaključen 28.10.2008.g. i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. 11.2008.g.,a koji je solemniziran od javnog bilježnika ĆG, [adresa], posl.br. OV-16561/2008, ništetni i da ne proizvode pravne učinke, slijedom čega je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod toč. I.

48. U pogledu zahtjeva tužitelja pod toč. 2, kojim je zatraženo da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda provesti brisanje prava zaloga u korist tuženika, upisanog temeljem isprava navedenih u toč.I ove presude pod posl. br. Z-1688/08, na nekretnini u vlasništvu tužitelja, upisanim u K. O. [katastarska općina] zk. ul [broj ZK uloška] kat. čest. [katastarska čestica]., cijeneći sve provedene dokaze, zaključak je ovog suda kako isti nije osnovan.

49. Međutim, pored već navedenih razloga iz kojih je proizašao zaključak ovog suda kako Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. 11.2008.g., a koji je solemniziran od javnog bilježnika ĆG, iz [adresa], posl.br. OV-16561/2008, nije ništetan, te da isti proizvodi pravne učinke, stajalište je ovog suda kako predmetni Sporazum ispunjava sam po sebi sve Zakonom propisane pretpostavke za valjanost iz čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 – dalje: ZJB). Naime, potpisom te, u biti založne isprave, tužitelji su potvrdili da taj akt odgovara njihovoj pravoj volji i da su u cijelosti suglasni s njegovim odredbama.

50. Kako je dakle utvrđeno da je predmetni Sporazum od 04. 11.2008.g., koji je solemniziran od strane javnog bilježnika ĆG iz [adresa], posl.br. OV- 16561/2008, sastavljen u skladu s odredbama ZJB-a i da predstavlja javnobilježničku ispravu koja je ujedno i ovršna isprava, te kako je utvrđeno da isti predstavlja slobodno izraženu volju tužitelja ad1/ i ad2/, neosnovane su i iz ovog razloga po stajalištu suda tvrdnje tužitelja ad1/ i ad2/ da bi predmetni Sporazum od 04. 11.2008.g., bio ništetan pravni akt.

51. Slijedom svega naprijed obrazloženog, razvidno je kako ovaj sud nije mogao ocijeniti osnovanim niti dio tužbenog zahtjeva tužitelja ad. 1 i 2 usmjeren na upis brisanja založnog prava upisanog temeljem Ugovora o kreditu br.10.028.462 zaključenog 28.10.2008.g. i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. 11.2008.g., a koji je solemniziran od javnog bilježnika ĆG, [adresa], posl.br. OV-16561/2008, pod posl. br. Z-1688/08, na nekretnini u vlasništvu tužitelja, upisanim u K. O. [katastarska općina] zk. ul [broj ZK uloška] kat. čest. [katastarska čestica], pa je slijedom svega navedenog u cijelosti odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja zatražen pod toč. 2.

52. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u toč. I izreke presude.

53. Parnični trošak dosuđen je tuženiku zastupanom po pun. temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, 138/2023, 116/25), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici.

53.1. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu te za sastav obrazloženog podneska od 08.10.20. po 250,00 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 18.12.2020. i 23.09.24. po 800,00 bodova, za pristupe na roč. od 20.10.20., 05.09.22., 18.01.23., 18.03.23., 08.11.23., 14.02.24., 25.10.24. i 30.10.24. po 800,00 bodova, za pristup na roč. od 08.02.24. 200,00 bodova (25%), te za pristupe na roč. od 10.07.24. i 16.09.24. po 400,00 bodova, što ukupno zbrojeno iznosi 9.500,00 bodova, koji iznos pomnožen sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 19.000,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 4.750,00 € na ime 25% PDV-a, te 331,81 € na ime pristojbe odgovora na tužbu, pa sveukupan trošak tuženika iznosi 24.081,81€.

53.2. Tuženik je u cijelosti uspio u ovom sporu, pa je sud tuženiku, temeljem citirane odredbe čl. 154. st 1 ZPP-a u cijelosti dosudio parnični trošak.

53.3. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 03. prosinca 2025. pa do konačne isplate.

54. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. II izreke ove presude.

U Splitu, 03. prosinca 2025.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte