REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1105/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Mimica, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-635/2019-2 od 22. siječnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pn-110/2015 od 24. listopada 2018., u sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-635/2019-2 od 22. siječnja 2020. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu 10.000,00 kuna zbog povrede prava osobnosti tužiteljice na ugled, čast i dostojanstvo.

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 1944/2023-2 od 6. lipnja 2023., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-635/2019-2 od 22. siječnja 2019. zbog pravnog pitanja: "Može li sud klevetničke sadržaje koji po samoj definiciji klevete predstavljaju neistinite činjenice, bez obrazloženja tretirati kao vrijednosne sudove, pa ih zbog toga bez obrazloženja zašto bi se radilo o vrijednosnim, a ne činjeničnim tvrdnjama (neistinitim) ocijeniti kao objektivno nepodobne da tužiteljici povrijede dostojanstvo, čast i ugled, te zaključiti da zbog toga tužiteljica nije mogla trpjeti intenzivnu duševnu bol?".

4. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnog pitanja zbog kojeg joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužiteljice iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti.

6. Revizija je osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) pobijana drugostupanjska presuda ispitana je samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da je tuženik prema tužiteljici počinio blažu povredu prava osobnosti koja nije imala negativan utjecaj na njezinu čast i ugled iz razloga jer tuženik nije izravno optužio tužiteljicu da je autorica anonimnog pisma već je iznio osobnu sumnju i ogradio se od te sumnje. Nadalje sud je ocijenio da tužiteljica, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da je pretrpjela povredu takvog intenziteta koji bi opravdao dosudu neimovinske štete s obrazloženjem da nije bila na bolovanju, nije pila tablete za smirenje te da joj zbog spornog članka nije uskraćeno napredovanje na poslu.

9. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu ocijenivši da vrijednosni sudovi koje tuženik iznosi u predmetnom reagiranju nisu drugačijeg sadržaja od vrijednosnih sudova u informaciji od 7. siječnja 2015. (u članku objavljenom u istoj tiskovini pod naslovom "VH: Iza anonimnog pisma u kojem me nazivaju A stoji AH") pa vrijednosni sud u kojem tuženik tvrdi da tužiteljica opstruira rad sudske uprave, da je kao članica sudačkog vijeća lobirala za odluku da se potvrdi da je tuženik kršio kodeks sudačke etike, nije objektivno podoban da tužiteljici povrijedi dostojanstvo, čast i ugled niti je zbog toga tužiteljica mogla trpjeti intenzivnu duševnu bol.

10. Tužiteljica u reviziji navodi da tuženik u predmetnom reagiranju, demantiju zapravo ponavlja neistinite činjenice kad tvrdi da tužiteljica opstruira rad sudske uprave, da je kao članica Sudačkog vijeća lobirala za odluku da se potvrdi da je tuženik kršio Kodeks sudačke etike i drugo, pa je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da se radi o vrijednosnim sudovima. Navodi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) i povrijedili njezino temeljno ljudsko pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog život zajamčeno čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) kao i pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 55/01, 5/14, 85/10 i 5/14

– dalje: Ustav). Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tužiteljica se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-575/2015 od 1. prosinca 2006. i broj U-III-2195/2016 od 2. studenoga 2016.

11. U ovom stadiju postupka je sporno jesu li tuženikove tvrdnje o tužiteljici, navedene u demantiju objavljenom 22. siječnja 2015. u "Zadarskom listu", činjenični navodi ili vrijednosni sudovi te jesu li iznošenjem istih ispunjene pretpostavke za dosudu neimovinske štete zbog povrede ugleda, dostojanstva i časti tužiteljici.

12. Ugled, časti i dostojanstvo osobe mogu biti povrijeđeni postupanjem koje najčešće kvalificiramo kao uvredu i klevetu. Da bi se neko ponašanje moglo ocijeniti kao uvreda potrebno je da je riječ o gruboj nepristojnosti ili primitivizmu. Kleveta je iznošenje ili prenošenje za drugog nečeg neistinitog što može škoditi njegovom ugledu i časti u njegovom životnom okruženju. Povrede časti i ugleda su česti i neugodni događaji, međutim oni ne daju uvijek osnova za dosudu novčane naknade neimovinske štete jer da bi takav zahtjev bio osnovan takve povrede moraju imati za posljedicu intenzivnu duševnu bol uzrokovanu posljedicama ugroženosti dostojanstva, časti i ugleda osobe.

13. Glede pitanja koje tužiteljica postavlja u reviziji o pitanju razlikovanja izjava o činjenicama od vrijednosnih sudova, Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo je jasan stav u više odluka (primjerice odlukama broj U-lll-458/2018 od 23. svibnja 2019., broj U-III-2157/2019 od 3. studenoga 2020. i broj U-III-4248/2023 od 12. rujna 2024.) iz kojeg proizlazi da se postojanje činjenica može dokazivati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva pa stoga ne bi trebalo od tuženika zahtijevati dokazivanje istinitosti vrijednosnih sudova. U slučaju spora, kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili vrijednosnom sudu, nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će teme od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

13.1. U okolnostima konkretnog slučaja posebno treba imati u vidu da tužiteljica kao osoba koja obavlja sudačku dužnost mora imati veći stupanj tolerancije na preispitivanje i kritiku svog rada od običnog građanina međutim isto ne znači da ne uživa zaštitu u smislu odredbe čl. 1100. ZOO. Osim toga, sudovi kad odlučuju u postupcima kakav je predmetni trebaju imati u vidu da kritika nikada ne smije prijeći određene granice i da je potrebno jasno odrediti što je iznošenje činjenica a što je vrijednosni sud, kao i odrediti granice između kritike i klevete.

14. Odredbom čl. 38. Ustava jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli koja među ostalim obuhvaća slobodu javnog govora i javnog nastupa. Sloboda izražavanja misli predstavlja jedan od temelja demokratskog društva. Ona predstavlja kvalificirano, ali ne i apsolutno pravo i slobodu. Odredba čl. 16. Ustava kao i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja misli može se ograničiti u demokratskom društvu samo ako sud pred kojim se nađe "zahtjev" koji je podoban za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno, je li ono razmjerno legitimnom cilju, pri čemu za svako ograničenje sud mora navesti relevantne i dostatne razloge (usp. sa SatakunnanMarkkinapörssiOy i SatamediaOy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usp. s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

15. Sukladno načelnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava, u okolnostima u kojima sporne tvrdnje mogu utjecati na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj "sukob" potrebno je rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih (usp. s Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; AxelSpringer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. -88., presuda od **.**.2012. Couderc i HachetteFilipacchiAssociés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići njihovu pravičnu ravnotežu. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usp. s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, broj 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

16. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u pojedinom slučaju i kojem od njih je potrebno pružiti zaštitu, u svakom konkretnom slučaju treba procijeniti je li postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava.

17. U odnosu na navode iz revizije o povredi prava na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, treba navesti da je to pravo skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka u cjelini. To pravo, između ostalih aspekata, obuhvaća i postupno jamstvo zabrane proizvoljnosti (arbitrarnosti) u postupanju i odlučivanju sudova. Zaključak da je određena odluka suda proizvoljna ponajviše doprinosi nedosljednosti sudova u odlučivanju i nedostatnosti razloga iznesenih u obrazloženju sudske odluke (tako i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točka 13.1.). Zabrana arbitrarnosti usko je povezana s pravom na obrazloženu sudsku odluku kao postupovnim jamstvom prava na pravo suđenje, koje zahtijeva da sudovi za svoje odluke daju dostatne i relevantne razloge. Pritom, to pravo nije apsolutno i ne može se tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, pa odgovor na pitanje jesu li razlozi koje su sudovi dali za donošenje odluke dostatni i relevantni ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj prirodi postupka i odluke koji su posrijedi. Međutim, navodi stranke koje su odlučujuće za ishod postupka, uvijek zahtijevaju određen i izričit odgovor.

18. Stoga su sudovi, u slučaju kad odlučuju o zahtjevu osobe koja tvrdi da su joj određenom izjavom povrijeđeni dostojanstvo, čast i ugled, dužni navesti jasne, razumljive i dostatne razloge za zaključak je li konkretna izjava činjenična tvrdnja, vrijednosni sud, kleveta ili uvreda, kao i za ocjenu je li osoba na koju se izjava odnosi zbog iste mogla trpjeti intenzivnu duševnu bol. Navedeno je ujedno odgovor na pravno pitanje za koje je tužiteljici dopušteno podnošenje revizije. Pritom je potrebno cijeneći okolnosti konkretnog slučaja ocijeniti je li postignuta pravična ravnoteža između slobode izražavanja s jedne strane i prava na poštivanje osobnog života.

19. Iz obrazloženja pobijane drugostupanjske odluke proizlazi da taj sud kao razloge odbijanja tužiteljičine žalbe i potvrđivanja prvostupanjske presude navodi da se u konkretnom slučaju radi o tuženikovim vrijednosnim sudovima, koji u bitnome nisu drugačijeg sadržaja od vrijednosti sudova u informaciji od 7. siječnja 2015., kao i da isti nisu objektivno podobni za se tužiteljici povrijedi dostojanstvo, čast i ugled kao i da zbog iznesenog u demantiju nije mogla trpjeti intenzivnu bol.

20. Međutim, drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke nije naveo nikakve kriterije, niti razloge na temelju kojih je zaključio da su tuženikove tvrdnje iznesene u demantiju (da tužiteljica opstruira rad sudske uprave i da je kao članica sudačkog vijeća lobirala za odluku da se potvrdi da je tuženik kršio Kodeks sudačke etike) vrijednosni sudovi, a ne činjenične tvrdnje. Nadalje, drugostupanjski sud nije naveo razloge za ocjenu da tuženikove sporne tvrdnje nisu objektivno podobne da tužiteljici povrijede dostojanstvo, čast i ugled te da zbog istih nije mogla trpjeti intenzivnu duševnu bol. Osim toga, nižestupanjski sudovi nisu adekvatno ocijenili razmjernost eventualne povrede prava zajamčenih s jedne strane odredbom čl. 8. Konvencije (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) te s druge strane čl. 10. Konvencije (pravo na slobodu izražavanja).

21. Slijedom navedenog, opisanim postupanjem drugostupanjskog suda počinjena je bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP i čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. ZPP te je time tužiteljici povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije.

22. Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. alineja prva ZPP ukinuta pobijana drugostupanjska odluka i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud ponovno će odlučiti o žalbi protiv prvostupanjske presude na način da će otkloniti nedostatke navedene u ovom rješenju i donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

24. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 3. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina