Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1322/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Ž iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-420/2024-8 od 2. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-420/2024-8 od 2. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj 218-50-4478937, sklopljenog dana 26.10.2007. godine, ovjeren po javnom bilježniku Ivanu Marodiju, dana 05.11.2007. godine, pod posl.br. OV-23807/07, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 132,72 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 02.10.2016.g pa do isplate, a koja se do 31.12.2022.g. uračunava po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 281,25 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.".

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Tužitelj, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude i spisa, u bitnome tvrdi kako je sa tuženikom 26. listopada 2007. sklopio ugovor o kreditu, a u tom ugovoru sadržana je i sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koju u tom dijelu drži ništetnom i traži da je sud takvom utvrdi, a kako je kredit prijevremeno otplatio traži i povrat iznosa naknade koju je platio tuženiku zbog prijevremene otplate kredita.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi.

8. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu, kako je tuženik kao kreditor korisniku kredita, ovdje tužitelju, stavio na raspolaganje iznos od 67.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate kredita od 30 godina, kao i da je tužitelj taj kredit zatvorio prijevremenom uplatom 1. listopada 2016.

9. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te je li tuženik primjenom te odredbe neosnovano ostvario korist povrat koje tužitelj traži u ovom postupku i početak tijeka zakonskih zateznih kamata.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti spornih odredbi, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnosti tih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora glede ocjene valjanosti sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07 - u nastavku ZZP/07).

12. Nadalje, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno kako je tužitelj nastupao kao potrošač kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a nije sporno ni da je tužitelj 1. listopada 2016. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu, dok već iz sadržaja sporne ugovorne odredbe proizlazi kako visina naknade nije transparentna i ovisi isključivo o odluci tuženika i kako stranke nisu ugovorile parametre po kojima bi se utvrdila visina sporne naknade.

13. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:

- kako tužitelju nisu predočene informacije o načinu određivanja naknade za prijevremenu otplatu,

- da se o odredbi o plaćanju naknade nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njen sadržaj i visinu naknade.

14. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju u postupku izvedenih dokaza, osobito sadržaju predmetnog ugovora i iskazu tužitelja, koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio, a tuženik ta utvrđenja svojim žalbenim navodima nije s uspjehom doveo u sumnju, pa ih kao pravilna prihvaća i ovaj sud, a slijedom tih utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako su sporne ugovorne odredbe ništetne. Tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije dokazao da bi pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita, pa sporna ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što za posljedicu ima njenu ništetnost u dijelu u kojem je ugovorena naknada po odredbi članka 96. ZZP/07.

15. Kako je sporna odredba konkretnog ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnim, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelju pripada pravo na restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

16. Tužitelju stoga pripada pravo na povrat naknade zbog prijevremene otplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu iznos naknade koji je uplatio tužitelj nije sporan.

17. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja).

18. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju kako je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO, pripada pravo na zatezne kamate od uplate, odnosno od dana kada je tuženik stekao taj iznos na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da je odredba nepoštena podrazumijeva se nesavjesnost kreditne institucije.

19. Obveza tuženika da naknadi tužitelju parnični trošak pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, a obračun tog troška tuženik žalbom nije osporio.

20. Slijedom svega navedenog, dakle, žalba tuženika nije osnovana, pa je po odredbi članka 368. ZPP presuđeno kao u izreci.

Split, 3. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić