Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 A

Gž-2832/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Lucije Lasić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice MN, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Buhin, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, u Zagrebu, radi isplate zbog ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-3502/2019-42 od 24. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3502/2019-42 od 24. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužiteljici MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 419,73 EUR (četiristo devetnaest eura i sedamdeset tri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 2,50 € od 03.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,55 € od 05.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,54 € od 04.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,46 € od 04.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,47 € od 08.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,47 € od 04.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,44 € od 12.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,44 € od 03.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,48 € od 03.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,65 € od 05.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,52 € od 11.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,67 € od 10.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,71 € od 07.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,72 € od 05.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,64 € od 19.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,75 € od 08.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,65 € od 06.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,46 € od 05.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,36 € od 04.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,54 € od 03.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,30 € od 08.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,34 € od 11.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,44 € od 03.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,66 € od 05.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,88 € od 17.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,78 € od 09.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,11 € od 13.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,10 € od 05.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,30 € od 05.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,08 € od 04.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,70 € od 05.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,67 € od 07.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 19,31 € od 06.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 7,71 € od 05.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,15 € od 10.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8,43 € od 08.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8,26 € od 09.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8,24 € od 05.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8,04 € od 06.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8,21 € od 06.05.2011. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja se određuje od 03. veljače 2008. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 3.055,00 EUR (tri tisuće pedeset pet eura i nula centa) odbija se kao neosnovan, te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.304,95 EUR (tisuću tristo četiri eura i devedeset pet centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu, podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 419,73 eura sa zateznim kamatama iz osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka u švicarskim francima – CHF, koji je konvertiran u euro.

6. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili potrošački Ugovor o kreditu od 17. lipnja 2005. na iznos od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjom tečaju HNB-a na dan isplate, te da je prvotno ugovorena kamatna stopa bila 4,81% godišnje, koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno odluci banke. Isto tako, nesporno je da su parnične stranke 26. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su kredit iz švicarskih franaka – CHF konvertirale u euro.

7. Među parničnim strankama je sporno je li došlo do povrede prava tužiteljice kao potrošača takvom konverzijom odnosno je li se u tom smislu pojedinačno pregovaralo o odredbama prema kojoj je glavnica vezana za CHF te odredbama o kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale sukladno jednostranom odlukom tuženika, kao i to je li došlo do preplate iznosa kreditnih anuiteta iz osnove kamata uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 17. lipnja 2005.

8. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa o kojoj ugovorne stranke nisu pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj jer su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07, 79/09, 89/09, u daljnjem tekstu: ZZP/07).

9.1. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom i ništetnom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10. Na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke Marina Rameše, utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno zakonu no da taj postupak nije doveo tužiteljicu u isti financijski položaj kao da na datum konverzije ima predmetni CHF kredit sa svim početnim parametrima te da je tužiteljica isplatila 419,73 eura više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala, dok iznos u pogledu negativne tečajne razlike iznosi 2.579,13 eura.

11. Polazeći od toga da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorene jednostranom odlukom banke, bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljicom, kao korisnicom kredita, one su nepoštene te stoga ništetne, prema odredbi članka 322. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), te donesene bez suglasnosti i sudjelovanja tužiteljice.

12. S obzirom da su predmetne odredbe ništetne te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo zadržati navedeni iznos, radi čega tužiteljica ima pravo na povrat navedenog iznosa.

13. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

14. Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

15. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

16. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17. Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

18. Radi toga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

19. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ĆN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

20. Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ĆN protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

21. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, predmetna tužba je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe.

22. S obzirom na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ivana Šnajdera, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku naložio da tužiteljici isplati ukupan iznos od 419,73 eura sa zateznim kamatama te naknadi parnični trošak u iznosu od 1.304,95 eura sa zateznim kamatama.

23. Tuženik, banka, je financijska institucija čija je temeljna djelatnost obavljanje poslova novčanog posredovanja te obavljanje pomoćnih novčanih poslova koji su povezani s financijskim posredovanjem, a time i njezini krajnji cilj ostvarivanje zarade, koja je ovlaštena sklapati ugovore na duže vremenske razdoblje i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. Međutim, tuženik je dužan postupati sa pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika, što znači da je u obvezi nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču u skladu sa njihovim mogućnostima za podmirivanje istih, a da pri tome za njega ujedno ne nastaje šteta. Radi toga je odbijen kao neosnovan tuženikom prigovor radi prijeboja.

24. Žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Za razliku od tužiteljice koja je potrošač, tuženik je financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita te nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno cijenio sve izvedene dokaze te nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a.

25. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Split, 3. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić