REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-212/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivani Čuk Prpić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., u Zagrebu, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3207953296 sklopljenog između korisnika kredita BA i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, od dana 29. studenog 2006., sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, iznos od 658,80 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 19. prosinca 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 313,66 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. studenog 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

zatim za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 658,38 EUR teku od 30. studenog 2006. do 18. prosinca 2006. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, kao i za isplatu zateznih kamata na iznos od 658,38 EUR od 19. prosinca 2006. do isplate preko stope dosuđene u točki II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 661,51 EUR sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 692,68 EUR sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2025. do isplate.

VI. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tvrdi da su korisnik kredita BA i tuženik **.**.2006. sklopili ugovor o kreditu broj 3207953296 (dalje: Ugovor o kreditu), da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade, a sukladno odluci banke, da se radi o potrošačkom kreditu, da je predmetna naknada od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 972,46 EUR, kao i da se radi o ništetnoj odredbi ugovora o kreditu jer se radi o tipskom ugovoru o kreditu, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj to ugovora, da je navedena odredba ugovora o kreditu nepoštena i ništetna jer nisu određeni parametri po kojoj se naknade banke određuju, već su propisane odlukom banke što stvara neravnotežu među ugovornim stranama pa je ništetna. Navodi da su tužitelj i korisnik kredita sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim ugovorom je predmetna tražbina u cijelosti prenesena na tužitelja.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom prigovorio vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi jer smatra da je suviše visoko naznačena. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet prijenosa između tužitelja i korisnika kredita, osporava da je korisnik kredita bio potrošač i smatra da je tužitelj dužan dokazati status potrošača korisnika kredita. Navodi da je odredba Ugovora o kredita o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao i da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je korisnika kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u cijelosti informirao, na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Istaknuo je prigovor zastare.

3. Tužitelj je podneskom od 21. kolovoza 2025. uredio tužbeni zahtjev po zaprimljenoj potvrdi o plaćenoj naknadi od tuženika tako da je smanjio tužbeni zahtjev s iznosa od 972,46 EUR na iznos od 658,80 EUR, no tuženik nije pristao na povlačenje tužbe te je predložio donijeti odluku prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao obavijest (str. 7. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (str. 8. do 13. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (str. 14. spisa), ugovor o namjenskom kreditu (str. 15. do 20. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 25. i 26. spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (str. 141. do 142. spisa), potvrdu (str. 135. spisa), a saslušao je i svjedoka BA.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita te zahtjev isplatu preplaćenog iznosa od 972,46 EUR na ime ništetnosti navedene odredbe ugovora o kreditu.

7. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita BA i tuženik sklopili ugovor o kreditu 29. studenog 2006., kao ni da je korisnik kredita tuženiku platio 658,80 EUR na ime naknade za obradu kredita, odnosno nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Sporna je aktivna legitimacija, može li se potraživanje korisnika kredita prenijeti na tužitelja, odnosno radi li se tražbini koja je strogo osobne naravi, status potrošača, je li odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna, je li za potraživanje nastupila zastara kao i tijek zateznih kamata.

9. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbina od 8. lipnja 2023. razvidno je da je korisnik kredita, kao ustupitelj prenio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006., tim ugovorom o prijenosu tražbine korisnik kredita je na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada. Slijedom navedenog, a budući da je na tužitelja prenesena i tražbina koja je predmet ovog postupka tužitelj je aktivno legitimiran.

10. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11. Pri tom se ističe da tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina korisnika kredita strogo osobne naravi, bez obzira što je ustupitelj tražbine potrošač sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje; ZZP), a primatelj pravna osoba (dakle nije potrošač) jer se radi o novčanoj tražbini, a novčane tražbine nisu tražbine strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno shvaćanje u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. jer je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Također, uvidom u obavijest od 8. lipnja 2023. proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja , a što tuženik ni ne osporava tijekom postupka.

15. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 29. studenog 2006. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP-a u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita BA, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2006. godine, nije bio obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a. Čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da namjena kredita kupnja stana, a iz ni jednog dokaza u spisu ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, Činjenica koja proizlazi iz iskaza svjedoka BA da je adresa sjedišta društva kojeg je korisnik kredita osnovao nakon isplate kredita tuženiku upravo na adresi stana koji je kupljen na temelju predmetnog ugovora o kreditu na to ne utječe, budući da se sve to dogodilo nakon sklapanja ugovora o kreditu i nakon njegove otplate. Tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP-a (dok istovremeno ne osporava sklapanje ugovora o kreditu s korisnikom kredita).

17. Sud je saslušao svjedoka BA, korisnika kredita, iz iskaza kojeg proizlazi da je sklopio ugovor o kreditu krajem 2006., da su mu u poslovnici tuženika predložili sklapanje kredita u valuti CHF kao najpovoljnijeg, da se radilo o tipskom ugovoru i nije bilo mogućnosti pregovaranja s tuženikom, da se radilo o stambenom kreditu sklopljenim na razdoblje od 30 godina, kao i da mu je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita, a da ne postoji mogućnost otplate kred ita u anuitetima, već u ratama, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u tom stanu živio s obitelji, a da je tek kasnije, nakon što je otvorio trgovačko društvo je adresa sjedišta tog društva na adresi tog stana, ali da je to bilo puno kasnije i to nakon što je s drugom bankom sklopio ugovor o kreditu kojom je isplatio predmetni ugovor o kreditu.

18. Dakle, iz iskaza svjedoka BA, ne proizlazi da mu je tuženik dao bilo kakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita, koja je svrha ugovaranja te naknade i kako će se određivati, odnosno da mu nije dao nikakve informacije prema kojima je mogao procijeniti kakve financijske posljedice proizlaze za njega iz te odredbe. Također, u odnosu na tu odredbu korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja, kao niti o ostalim odredbama ugovora jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji mu je ponuđen.

19. Sud je prihvatio iskaz svjedoka BA jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

20. Iz obveznih radnji pri odobravanju kredita (str. 141. do 142. spisa) ne proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju dao bilo kakve informacije korisniku kredita u pogledu predmetne naknade, a niti da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Navedena uputa predstavlja internu uputu tuženika njegovim zaposlenicima.

21. Ništetna je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

22. Naime, u postupku nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 658,80 EUR.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

24. Iz iskaza svjedoka BA proizlazi da se o odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

25. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti mu je dala bilo kakve informacije o predmetnoj naknadi, dakle niti bilo kakve informacije iz kojih bi korisnik kredita kao potrošač mogao zaključiti o financijskim posljedicama navedene odredbe. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade s obzirom na to da ni ne iznosi činjenice sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a o tome na koji način se određuje visina predmetne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Nadalje, korisnik kredita iz ugovorne odredbe nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade, s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća prema odluci banke o tarifi usluga. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

26. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

27. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

29. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed sastavljena od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja. Također, tuženiku nije bila poznata niti svrha ugovaranja predmetne naknade, niti ga je tuženik informirao o svrsi ugovaranja naknade. Sve navedene okolnosti prouzročile su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je i odredba čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

30. Nisu osnovani tuženikovi navodi da bi trebalo primijeniti odredbe čl. 84. ZZP- a jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP-a jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit, dakle, ne predmet i cijena.

31. Nadalje, odredba ugovor o kreditu o naknadama je ništetna i prema odredbama ZOO-a.

32. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

33. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

34. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

35. Odredbe čl. 2. ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez navođenja o kojim konkretnim naknadama se radi (pa tako nije navedeno niti da se radi o naknadi za obradu kredita), te bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračun te naknade, već je samo navedeno da se određuje sukladno odluci banke. Iz niti jedne odredbe ugovora ne proizlazi da je ta odluka o tarifama banke prezentirana korisniku kredita, a ni da je ona sastavni dio ugovora. Činidba kako je ugovorena u čl. 2. ugovora o kreditu nije određena ni odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade i o kojim konkretnim naknadama se radi, već visina naknade ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke, zbog čega je odredba čl. 2. ugovora o kreditu ništetna, sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke.

36. Međutim, ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

37. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

38. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

39. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 658,80 EUR pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

40. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja istaknuti da je neosnovan. Naime, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

41. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (što proizlazi iz shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020., broj Su-IV- 47/2020).

42. U odnosu na zatezne kamate odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknad i ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana plaćanja te naknade. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

43. Budući da je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 19. prosinca 2025. u iznosu od 658,80 EUR to je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu od 313,66 EUR sa zateznim kamatama od 30. studenog 2006. do isplate neosnovan, stoga je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

44. Također, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate na iznos od 658,80 EUR od 30. studenog 2006. do 19. prosinca 2006. jer je naknada naplaćena 19. prosinca 2006. pa tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije tog dana, a nema pravo ni na zatezne kamate preko stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer predmetno potraživanje nije potraživanje iz trgovačkog ugovora, već stjecanja bez osnove pa se primjenjuje stopa propisana čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose (točka III. izreke presude).

45. Vezano za tuženikov prigovor suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valja navesti da je pogrešno shvaćanje tuženika da zahtjev za utvrđenje ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora i da se kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora treba uzeti samo visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Takav zaključak ne proizlazi iz odredbi ZPP-a kojima je propisan način određivanja vrijednosti predmeta spora kod objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva, kao u konkretnom slučaju, odnosno u situacijama kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 37. st. 1. i 40. st. 1. ZPP-a). Sud je odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje u iznosu od 972,46 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 972,46 EUR. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju novčani iznos plaćen na temelju te odredbe. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 2.299,69 EUR (1.327,23,00 EUR za zahtjev za utvrđenje i 972,46 EUR za zahtjev za isplatu) je suviše visoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 972,46 EUR budući da je posljedica ništetnosti vraćanje iznosa plaćenog na temelju te odredbe pa je primjerena vrijednost predmeta spora za zahtjev za utvrđenje upravo 972,46 EUR.

46. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u parnici sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe uspio u cijelosti, dok je u odnosu na zahtjev za isplatu uspio u omjeru od 67,74% (uspio je s iznosom od 658,80 EUR). Uzimajući u obzir i osnovu zahtjeva (ništetnost ugovorne odredbe što je predmet deklaratornog zahtjeva) s kojom je tužitelj uspio u cijelosti, dok je za zahtjevom za isplatu uspio u omjeru od 67,74%, to je tužitelj ukupno uspio u parnici s omjeru od 83,87% (100% plus 67,74%, podijeljeno s dva), dok je tuženik uspio u omjeru od 16,13%. Tužitelju sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a priznati troškovi u omjeru od 67,74%.

47. Tužitelj ima pravo na trošak parničnog postupka (vrijednost predmeta spora 1.944,92 EUR) i to:

- sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 EUR,

- zastupanja na ročištu 14. studenog 2025. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 200,00 EUR,

- zastupanja na ročištu 22. listopada 2025. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 100,00 EUR,

-sastava podneska od 14. travnja 2025. prema Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od 200,00 EUR,

-PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 175,00 EUR,

-sudske pristojbe na tužbu prema Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23, dalje: Uredba) u plaćenom iznosu od 34,73 EUR, i na presudu Tar. br. 2. st. 1. Uredbe u iznosu od 66,82 EUR, ukupno 976,55 EUR.

48. Uzimajući u obzir omjer uspjeha tužitelja u sporu od 67,74% pripada mu pravo na naknadu u iznosu od 661,51 EUR (točka IV. izreke), a ne pripada mu pravo na trošak od 692,68 EUR (točka V. izreke).

49. Tužitelju na trošak pripadaju i zatezne kamate od donošenja presude do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

50. Budući da tuženik nije uspio u sporu pa nema pravo ni naknadu troškova parničnog postupka stoga je odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

U Zagrebu, 3. prosinca 2025.

SUDAC

Ivana Čuk Prpić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude može se izjaviti žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest (15) dana od dostave presude, a izjavljuje se putem ovog suda u dva (2) primjerka.

DNA:

- e- Oglasna ploča

- kal. 30 dana