Poslovni broj Gž R-107/2023-4
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB 52634238587, iz Zagreba, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu iz Velike Gorice, po zamjeniku Općinskog državnog odvjetnika Krešimiru Balogu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Pr-3/2020-33 od 3. veljače 2023., u sjednici vijeća 3. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Uvaženjem žalbe tuženice, preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić Gradu poslovni broj Pr-3/2020-33 od 3. veljače 2023. u točki I. izreke i sudi:
Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:
" I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj za Ministarstvo pravosuđa, OIB 52634238587, da tužitelju AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 5.285,38 EUR / 39.822,93 kn1 bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od
42,75 EUR / 322,08 kn od 16.01.2015.
64,24 EUR / 484,04 kn od 16.02.2015.
76,81 EUR / 578,75 kn od 16.03.2015.
81,00 EUR / 610,31 kn od 16.04.2015.
78,21 EUR / 589,26 kn od 16.05.2015.
67,31 EUR / 507,15 kn od 16.06.2015.
72,62 EUR / 547,17 kn od 16.07.2015.
16,05 EUR / 120,90 kn od 16.08.2015.
47,70 EUR / 359,38 kn od 16.10.2015.
72,95 EUR / 549,64 kn od 16.11.2015.
85,24 EUR / 642,21 kn od 16.12.2015.
77,83 EUR / 586,38 kn od 16.01.2016.
79,47 EUR / 598,78 kn od 16.02.2016.
79,47 EUR / 598,78 kn od 16.03.2016.
72,57 EUR / 546,78 kn od 16.04.2016
39,74 EUR / 299,39 kn od 16.05.2016.
78,78 EUR / 593,60 kn od 16.06.2016.
78,78 EUR / 593,60 kn od 16.07.2016.
42,84 EUR / 322,77 kn od 16.08.2016.
39,24 EUR / 295,68 kn od 16.09.2016.
20,51 EUR / 154,56 kn od 16.10.2016.
73,68 EUR / 555,12 kn od 16.11.2016.
82,05 EUR / 618,24 kn od 16.12.2016.
82,05 EUR / 618,24 kn od 16.01.2017.
83,69 EUR / 630,56 kn od 16.02.2017.
85,49 EUR / 644,15 kn od 16.03.2017.
82,91 EUR / 624,66 kn od 16.04.2017.
46,03 EUR / 346,85 kn od 16.05.2017.
37,17 EUR / 280,02 kn od 16.06.2017.
80,70 EUR / 608,04 kn od 16.07.2017.
78,36 EUR / 590,38 kn od 16.08.2017.
11,71 EUR / 88,26 kn od 16.09.2017.
83,41 EUR / 628,42 kn od 16.10.2017.
85,73 EUR / 645,96 kn od 16.11.2017.
81,20 EUR / 611,78 kn od 16.12.2017.
91,61 EUR / 690,20 kn od 16.01.2018.
86,64 EUR / 652,79 kn od 16.02.2018.
89,32 EUR / 673,01 kn od 16.03.2018.
90,57 EUR / 682,37 kn od 16.04.2018.
88,33 EUR / 665,55 kn od 16.05.2018.
83,65 EUR / 630,28 kn od 16.06.2018.
58,89 EUR / 443,70 kn od 16.07.2018.
81,28 EUR / 612,43 kn od 16.08.2018.
89,70 EUR / 675,87 kn od 16.10.2018.
84,01 EUR / 632,94 kn od 16.11.2018.
87,83 EUR / 661,78 kn od 16.12.2018.
82,16 EUR / 619,00 kn od 16.01.2019.
83,44 EUR / 628,70 kn od 16.02.2019.
95,95 EUR / 722,93 kn od 16.03.2019.
94,76 EUR / 714,00 kn od 16.04.2019.
90,45 EUR / 681,52 kn od 16.05.2019.
86,53 EUR / 651,98 kn od 16.06.2019.
52,58 EUR / 396,19 kn od 16.08.2019.
149,25 EUR / 1.124,50 kn od 16.09.2019.
228,82 EUR / 1.724,06 kn od 16.10.2019.
282,70 EUR / 2.130,03 kn od 16.11.2019.
381,64 EUR / 2.875,50 kn od 16.12.2019
416,98 EUR / 3.141,71 kn od 16.01.2020.
izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te da plati trošak parničnog postupka u iznosu od 2.960,67 EUR / 22.307,16 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od donošenja ove presude 3. veljače 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.526,31 eura, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženice u preostalom dijelu odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo se tuženici da tužitelju na ime razlike plaće isplati iznos od 5.285,38 eura/ 39.822,93 kune bruto sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.960,67 eura / 22.307,16 kuna s zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.
2. U točki II. izreke u preostalom dijelu preko dosuđenog pod točkom I. izreke, zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka odbijen je kao neosnovan za iznos od 437,50 eura / 3.296,34 kune sa zateznom kamatom.
3. Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno, i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
4. U žalbi ukazuje na narav posla pravosudnog policajca koja je takva da unutar svakog radnog dana može naći i više vremena za odmor, od zakonom propisanog te je općepoznato da ukoliko u predviđeno vrijeme stanku nije moguće koristiti, ista stanka može se koristiti bez problema u neko drugo vrijeme. Navodi da manjak radnog osoblja, znači organizaciju rada u kojoj pravosudni policajci rade eventualno češće od uobičajenog i ostvaruju veći broj radnih sati, ali nikako ne znači da unutar tako organiziranog dana, nisu iskoristili svoju dnevnu stanku. Ukazuje na iskaz svjedoka VN da je puno puta uočio kako službenici nisu na odjelu i ne rade svoj posao, već puše izvan kruga zavoda, pa proizlazi da tužitelj i drugi mogu sebi naći zamjenu i koristiti dnevnu stanku. Stoga da je sud neosnovano otklonio prihvatiti iskaz svjedoka VN odnosno potpuno proizvoljno prihvatio kao istinite iskaze svjedoka JN, KN, ON i TN, iako su čak i ti svjedoci potvrdili mogućnost konzumiranja obroka u kuhinji, a što bi faktički predstavljalo korištenje stanke. Osim toga da svi ti svjedoci istovremeno su tužitelji u drugim istovrsnim predmetima radi iste pravne stvari, a što bitno umanjuje vjerodostojnost njihovog iskaza. Nadalje, tuženica navodi da je vještačenje provedeno polazeći od pretpostavke da tužitelj u tuženom razdoblju uopće nije koristio dnevni odmor u trajanju od 30 odnosno 60 minuta. Navodi da potreban broj službenika Odjela osiguranja tuženice utvrđuje se zakonom, Uredbom Vlade Republike Hrvatske i Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i uprave, prema složenosti, opsegu i sadržaju poslova, sukladno odredbi čl. 21., 27., 30. -37. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, a ne temeljem iskaza tužitelja i svjedoka. Navodi da je broj službenika Odjela za osiguranje ... bio, kao i danas 46 službenika pravosudne policije, dok je u utuženo razdoblju prosječno u Zavodu boravilo do 40 maloljetnika. Slijedom navedenog, sud je pogrešno ocijenio dokaze i netočno utvrdio činjenice, a propustio utvrditi sadržaj pravne norme koju treba primijeniti na utvrđeno činjenično stanje. Navodi da je utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj tijekom razdoblja punih 5 godina nikad nije koristio pauzu za dnevni odmor niti konzumirao obrok posve neživotno, logički neodrživo te u suprotnosti sa dokazima u spisu odnosno sa izvodom iz obračunskih lista plaće tužitelja o konzumaciji hrane i pića te izjavom svjedoka VN.
5. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška uvećanog za trošak žalbe.
6. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava sve žalbene navode tuženice u cijelosti, predlažući žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.
7. Žalba je osnovana.
8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) na koju sadržajno ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju iz spisa tako da je presudu moguće ispitati.
9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.
10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dijela plaće za koju tvrdi da mu pripada jer mu tuženica nije omogućila korištenje odmora (stanke) tijekom radnog vremena u trajanju od 30 odnosno 60 minuta.
11. U provedenom postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj zaposlen u Ministarstvu pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav, ...,
- da mu je radno vrijeme organizirano na način da radi u turnusima po 12 sati dnevno,
- da pravosudni policajci imaju mogućnost u dnevnom turnusu konzumirati obrok iz kuhinje Zavoda, međutim ta činjenica ne znači da time odnosno na taj način službenici koriste dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta, jer i kroz to vrijeme faktički nadziru maloljetnike odnosno obavljaju jedan od poslova svojeg radnog mjesta odnosno na dužnosti su,
- da iz iskaza saslušanih svjedoka je utvrđeno da tuženica ne prakticira kompenzaciju na način da zbog nemogućnosti korištenja stanke odobrava slobodne dane,
- da se iskaz svjedoka VN u dijelu gdje tvrdi da je više puta službenicima dopustio odlazak s radnog mjesta prije kraja radnog vremena i na taj način kompenzirao mogućnost korištenja dnevne stanke, ne može prihvatiti kao istinit, kraj činjenice nedostatka osoblja u Zavodu o kojoj su iskazali svjedoci i obvezne primopredaje smjene o kojoj su iskazivali svjedoci KN, TN, ON,
- da iz iskaza svjedoka KN, TN i JN jasno proizlazi da već više godina postoji manjak pravosudnih policajaca, pa službenici ne mogu koristiti dnevni odmor, ili ga ne mogu koristiti u cijelosti, jer službenici zbog manjka osoblja (pravosudnih policajaca) nisu u mogućnosti angažirati sebi zamjenu na odjelu kroz vrijeme koje bi službenik koristio kao dnevni odmor,
- da se iskaz svjedoka VN u dijelu gdje navodi da je samo iznimno bilo slučajeva kada netko od službenika koji radi na odjelu zbog manjka osoblja nije mogao koristiti dnevnu stanku ili ju nije mogao koristiti u punom trajanju ne može prihvatiti,
- da su svjedoci JN, KN, TN, ON suglasno opisali okolnosti zbog kojih nisu u mogućnosti koristiti dnevnu stanku u trajanju kako određuje Kolektivni ugovor,
- da je vještak financijske struke Vatroslav Zovko, u nalazu i mišljenju za svaki radni dan obračunao 30 minuta stanke po cijeni sata rada, te 60 minuta stanke za svaki dan rada u turnusu pripadajućeg mjeseca, sve to pregledno prikazao u tablici na koji način za utuženo razdoblje od prosinca 2014. do prosinca 2019. vrijednost stanki je izračunao u ukupnom bruto iznosu od 39.991,89 kuna.
12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja navodi da je tuženica bila dužna dokazati da je tužitelju bilo omogućeno korištenje dnevne stanke, a što tuženica nije dokazala. Naime, utvrđuje da tuženica u konkretnom slučaju tužitelju nije omogućila korištenje dnevne stanke u trajanju kako je propisano Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16 dalje KU/13) odnosno Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17, 12/18 i 44/19 dalje KU/17), a niti bilo kakvim oblikom kompenzacije, pa tužbeni zahtjev prihvaća u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a pozivom na odredbu iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO).
13. Izneseno pravno shvaćanje suda prvog stupnja ne može se prihvatiti kao pravilno.
14. Prije svega valja reći da pravna osnova tužbenog zahtjeva u ovom predmetu nije stjecanje bez osnove, već isplata dijela plaće za koju tužitelj tvrdi da mu pripada zbog neiskorištene stanke tijekom radnog vremena.
15. Naime, odredbom čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ( "Narodne novine" broj 37/11 i 93/14 dalje Pravilnik/11), odredbe čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ("Narodne novine" broj 32/15 i 97/15 dalje Pravilnik/15) te odredbe čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima ( "Narodne novine" broj 73/17, dalje Pravilnik/17) propisano je da evidencija o radnom vremenu, sadrži između ostalog, podatke o početku rada, završetku rada, ukupnom dnevnom radnom vremenu, vremenu nenazočnosti na radu, satima korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradnim danima i blagdanima utvrđenim posebnim propisom, satima spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, satima plaćenih dopusta, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, satima nenazočnosti u tijeku dnevnog radnog rasporeda vremena u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, satima provedenih u štrajku i satima isključenja s rada (lockout). Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se stanka ubraja u radno vrijeme, slijedom čega tuženica, kao tužiteljev poslodavac nije bila dužna u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu voditi evidenciju o korištenju stanke za tužitelja, kao svog radnika.
16. Uz navedeno, odredbom čl. 135. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17) propisano je da u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.
17. Dakle, primjenjujući navedenu odredbu na konkretan slučaj, proizlazi da je teret dokazivanja odlučnih činjenica i to da je tuženica kao poslodavac onemogućila tužitelja u korištenju stanke za vrijeme radnog vremena u cjelokupnom utuženom razdoblju, bio upravo na tužitelju.
18. U konkretnom slučaju nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da je provedenim dokazima utvrđeno da tuženica nije omogućila tužitelju korištenje stanke za vrijeme radnog vremena u cjelokupnom utuženom razdoblju. U tom kontekstu svjedoci KN, TN i JN su iskazali da im je onemogućeno korištenje stanke, ali istovremeno su iskazali da su mogli koristiti stanku radi konzumiranja obroka i napitaka, da se prilikom odvođenja u druge udaljene gradove tražilo od zatvora da na određeno vrijeme zbrinu štićenike za vrijeme dok se službenici angažirani na sprovođenju ne odmore i objeduju.
19. Stoga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije imao mogućnosti korištenja stanke u utuženom razdoblju od punih pet godina odnosno da nikad, kako to tvrdi tužitelj nije koristio stanku.
20. Pritom iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da su doista postojale iznimne situacije u kojima pojedini pravosudni policajci zbog prirode posla nisu mogli koristiti stanku za vrijeme radnog vremena. Navedeno, međutim, po shvaćanju ovog suda ne znači da nisu koristili niti jednu stanku tijekom cijelog utuženog razdoblja.
21. Međutim, tužitelj nije dokazao broj takvih neiskorištenih stanki u utuženom razdoblju, te s tim u vezi je li tužitelj tražio da mu se u zamjenu za neiskorištene stanke omogući korištenje slobodnih dana, na koje je imao pravo u smislu odredbe čl. 48.
KU/13 odnosno čl. 42. KU/17.
22. Imajući u vidu navedeno, budući da tužitelj na kome je bio teret dokazivanja, nije dokazao odlučnu činjenicu, broj neiskorištenih stanki, ne može se prihvatiti tužbeni zahtjev postavljen na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji je utemeljen na pretpostavci da tužitelj u utuženom razdoblju od pet godina baš niti jednom nije koristio stanku.
23. S obzirom na ishod ovog postupka, sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka.
24. Kako je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelj je dužan tuženici naknaditi troškove postupka.
25. Tuženici je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje Tarifa), trošak zastupanja na ročištu od 6. listopada 2020., 31. siječnja 2022. i 5. rujna 2022. u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanja na ročištu od 6. rujna 2021. u iznosu od 99,54 eura/ 750,00 kuna (Tbr. 9.2. Tarife), sastav podneska od 10. svibnja 2021. u iznosu od 49,77 eura/ 375,00 kuna (Tbr. 8.3. Tarife), sastav podneska od 9. lipnja 2022. u iznosu od 199,08 eura/ 1.500,00 kuna (Tbr. 8.1. Tarife) što je ukupno 1.144,73 eura / 8.625,00 kuna. Navedenom iznosu treba dodati i trošak vještačenja u iznosu od 132,72 eura/ 1.000,00 kuna, pa tako ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 1.277,46 eura / 9.625,00 kuna.
26. Tuženici je priznat i trošak sastava žalbe s kojom je tuženica uspjela u cijelosti i to u iznosu od 248,86 eura / 1.875,00 kuna (Tbr. 10.1. Tarife), tako da tuženici s osnova naknade troškova cjelokupnog postupka pripada trošak u iznosu od 1.526,31 eura / 11.500,00 kuna.
27. Iz navedenog razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženice pobijanu presudu preinačiti u točki I. izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.
28. Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 3. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić Margan
