Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-869/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1192/2024-9 od 7. travnja 2025., 3. prosinca 2025.
p r e s u d i o je
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1192/2024-9 od 7. travnja 2025. u točkama I do III izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3464336, sklopljenog 15. svibnja 2006. između tužitelja i tužene, potvrđenog 17. svibnja 2006. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OU-1035/06, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 386,56 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 981,18 eura sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom IV izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.
2. Protiv usvajajućeg dijela te presude iz točke I do III izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).
3. Tuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a te da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Sud da je potpuno zanemario njegove tvrdnje da je sporna odredba o ulaznoj naknadi tužitelju bila razumljiva i jasna i da se o njoj pojedinačno pregovaralo što da potvrđuje činjenica solemnizajcije predmetnog ugovora. Tvrdi i da tuženik nije nikada primio prigovor tužitelja na sadržaj te odredbe. Nastavno ističe da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da je ništetnost konkretne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača. Zaključno navodi i da sud prvog stupnja pogrešno presumira nepoštenje tuženika.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
8. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu. Protivno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja utvrđenje o ništetnosti predmetne odredbe nije temeljio na utvrđenju iz presude donesene povodom kolektivne tužbe, u kojemu se osim toga nije ni odlučivalo o ništetnosti te ugovorne, već je kroz ovaj parnični postupak temeljem predloženih dokaza utvrđivao je li tužitelju bila objašnjena sporna ugovorna odredba i je li se o njoj pojedinačno pregovaralo.
9. Iz provedenih dokaza, a protivno žalbenim tvrdnjama, ne proizlazi da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi čl. 3. koja se odnosi na naknadu za obradu u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nastavno, zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja pravilno je temeljio na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao navedene odredbe predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita, visina kojega nije jasno definirana, svaljen na tužitelja kao potrošača.
10. Kako je odredbom čl. 12. ZOO-a određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa pravilno je zaključio da je navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika postupio protivno tom načelu na način da je maksimalno zaštitio svoje interese, narušivši time ugovornu ravnotežu.
11. Nisu istinite žalbene tvrdnje da bi prednik tužiteljica čitanjem sadržaja ugovorne odredbe, odnosno solemnizacijom tog ugovora po Javnom bilježniku, mogao utvrditi na što se odnosi ta naknada jer kao što je navedeno i u Presudi suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošač mora na transparentan način biti objašnjen o razlozima i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pri tom treba kazati da ni Javni bilježnik kad obrazlaže sadržaj ugovora nije dužan upoznati ga s tim razlozima jer ni njemu nisu poznati. Osim toga na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, bio je teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, dok tuženik navedenu činjenicu nije dokazao, niti njezina osnovanost proizlazi iz provedenih dokaza.
12. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, dok uvjete i naknadu za prijevremenu obradu kredita uopće nije odredio ni učinio ih odredivim, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U ugovoru nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo. Pri tome treba kazati i da iz same činjenice da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, proizlazi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.
13. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je kao takva ništetna, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud. Pravilno se sud prvog stupnja kod takvog utvrđenja izričito, odnosno sadržajno pozvao na odredbe čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03: dalje- ZZP) u vezi sa čl. 4. čl. 7. čl. 270. i čl. 295. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18., 126/21, 142/22,156/22 i 155/23: ZOO) i pravilno je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 386,56 eur koji je primio po osnovi ništetne odredbe, primjenom odredbe čl. 1111. ZOO- a.
14. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud i da je tuženik nepošten i naložio isplatu zateznih kamata od dana stjecanja, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio i na koji tužitelj nije imao nikakva utjecaja zbog čega je tuženik kao nesavjesni stjecatelj, nepošten.
15. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju koji je uspio u sporu dosudio opravdane troškove postupka, primjenom odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a i to utvrđenje suda prvog stupnja bitnim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.
16. Sukladno predmetnom utvrđenju svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
17. Nepobijani dio točke IV izreke ostaje neizmijenjen.
U Rijeci 3. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
