REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2684/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Livii Petričić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Eugenu Kujundžiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 07. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Livie Petričić, odvjetnice, te punomoćnika tuženika Eugena Kujundžića, odvjetnika, dana 03. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju LC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 15.573,35 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 14.376,94 eura od 01. listopada 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. , po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju LC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.603,83 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana 03. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su dana 27. srpnja 2005. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje. Radi se o ugovoru s valutnom klauzulom i rokom otplate od 240 mjeseci. Tužitelj navodi da su tim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe. Navodi da je banka tijekom otplate kredita više puta jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu, na štetu tužitelja. Osim toga, navodi da tuženik nije informirao tužitelja o općem riziku vezanom uz valutu CHF i činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema euru, te o povećanom riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, slijedom čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Poziva se na presudu Trgovačkom suda u Zagrebu, donesenu u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. U tim presudama se naglašava da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik s korisnicima kredita nije pojedinačno pregovarao i da je tuženik propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi se da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jest jasna i uočljiva ali nije razumljiva, jer nije objašnjeno po kojim kriterijima će se kamatna stopa mijenjati, već jedino je pouzdano da će se mijenjati jednostranom odlukom banke. Tužitelj navodi da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenjala jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, gdje se glavnica veže uz tečaj CHF, jer se radi o nepoštenim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja, te su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tužitelj navodi da se primjenom ništetnih ugovornih odredbi, u vremenu od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije dana 30.09.2015.g. neosnovano obogatio, te tužitelj potražuje od tuženika isplatu tog neosnovano stečenog iznosa. Napominje, da provedenom konverzijom i sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana niti je tuženik vratio iznos kojim se neosnovano obogatio. Također navodi da sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu ne predstavlja konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Tužitelj predlaže sudu da o ništetnosti odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, odluči kao o prethodnom pitanju.

2. Prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu u podnesku od dana 17. prosinca 2024.g. tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos od 15.573,35 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na iznos od 14.376,94 eura od 01.10.2015.g. do isplate, te da naknadi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da bi tužitelj mogao tražiti isplatu pozivajući se na ništetne odredbe, samo u slučaju da je prethodno tražio utvrđenje ništetnosti takvih odredbi, što tužitelj nije tražio. Ističe da je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati, pa tužitelj temeljem tog ugovora, (jer ga više nema) ne može osnovano zahtijevati od tuženika bilo kakvu isplatu, a ni tuženik od tužitelja, jer su sva plaćanja obuhvaćena novih ugovorom. Naglašava da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka Ugovoru o kreditu, na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, pa da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja niti pravni interes za nastavak ovog postupka. Tuženik navodi da je valutna klauzula dopuštena temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, a osim toga, da tužitelj pogrešno tumači odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o promjenjivoj kamatnoj stopi, kada zaključuje da je temeljem navedene presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz presude tog suda ni na koji način ne proizlazi. Naglašava da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena. Tuženik ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. Tijekom cjelokupnog postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, početnog otplatnog plana, plana otplate s promjenama kamatne stope, knjigovodstvene kartice, pregleda uplata po kreditu, Dodatka Ugovoru o kreditu, financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o., saslušanjem tužitelja osobno kao stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocijene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 17. prosinca 2024. godine u cijelosti osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 27. srpnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 95.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 240 mjeseci (20 godina).

7. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se tijekom otplate kredita mijenjala uslijed jednostrane odluke banke, što je povećavalo anuitete kredita.

8. Nije sporno da je ugovoren kredit čija glavnica je vezana uz valutu švicarski franak (CHF), kao i da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

9. Sporno je pitanje ima li tužitelj pravni interes podnijeti ovu tužbu, pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnosti dijela odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pitanje izravne primjene utvrđenja iz parnice Potrošač na ovaj slučaj, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu i provedenom konverzijom, tužitelj u potpunosti obeštećen.

10. Sud je prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i saslušao tužitelja osobno kao parničnu stranku. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga saslušanja zaposlenice banke i javnog bilježnika, pa sud nije provodio te dokaze.

11. Prilikom saslušanja, tužitelj je naveo da je 2005.g. sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom, a namjena kredita je bila obnova i sanacija obiteljske kuće koju je naslijedio od roditelja, a nalazi se u Splitu. Naglasio je da kuću koristi samo njegova obitelj (njegova supruga, sin i on - tužitelj) te da imaju prijavljeno boravište na toj adresi. Tužitelj je naveo da je to njegov obiteljski dom i da ga nikada nije koristio u komercijalne svrhe, nije ga iznajmljivao niti koristio za kakvu profesionalnu djelatnost. Izjavio je da je po struci odvjetnik i da njegov ured ima sjedište u [adresa], dok pisarnicu nije nikada imao. Objasnio je da je u vrijeme sklapanja predmetnog kredita, kredit u valuti CHF bio hit na tržištu financijskih usluga i da se prezentirao kao najbolja opcija. naveo je da mu nitko od zaposlenika banke nije ukazao na valutne rizike, rizike od tečaja i fluktuacije tečaja, niti je itko od zaposlenika uspoređivao valute, već da to uopće nije bila tema razgovora. Izjavio je da je na izvjestan način bio nagovoren izabrati kredit u valuti CHF. Znao je značenje pojma valutne klauzule, ali nije mogao iščitati dramatičnu eskalaciju tečajnog rizika, koji je kasnije nastupio. Osim toga, tužitelj je izjavio da mu nitko od zaposlenika banke nije objasnio po kojim kriterijima će se kamatne stope mijenjati, niti tko odlučuje o tim promjenama. Naveo je da je poštom dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope. Naglasio je da je izvršio konverziju kredita i da mu je tuženik priznao određeni iznos preplate od oko 27.000,00 kn. Izjavio je da nije znao da je CHF valuta utočišta, niti je to predmet njegove struke i njegovog zanimanja.

12. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao realno, iskreno i uvjerljivo, a osim toga, tužiteljevi navodi se podudaraju s podacima i okolnostima opisanim u dokumentaciji koja je priložena u spis. Naime, tužitelj je vrlo detaljno izlagao o pregovaranju i sklapanju ugovora, o razlozima izbora valute CHF i namjeni kredita.

13. U ovom postupku tuženik osporava da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa (u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, te povodom žalbe u postupku pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i Pž-7129/13), mogu koristiti u ovom postupku i da se odnose na predmetni ugovor o kreditu.

14. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača, u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju.

15. Stoga, tužitelj u ovoj parnici nije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti, već je predložio da sud o ništetnosti dijelova ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF, odluči kao o prethodnom pitanju, pa je sud o ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi odlučio kao u prethodnom pitanju.

16. U pogledu dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, ističe se da je u postupku povodom kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12, te povodom žalbe pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 (II. stupanjska presuda donesena 14. lipnja 2018.g.), utvrđeno da je i tuženik - Privredna banka d.d., uz ostale banke koje su bile tuženici u tom postupku, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita. Naime, utvrđeno je da je u ugovorima o kreditima zaključenim u vremenskom razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g., korištena valutna klauzula koja predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer su banke znale za rizik koji nosi CHF, ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno niti pošteno. Ugovorne odredbe kojima je vezana glavnica iz ugovora o kreditu za valutu CHF, bile su uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive, te je na taj način stvorena znatna neravnoteža između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.

17. Ovakav stav zauzet je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine.

18. Za naglasiti je da čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, propisuje da takva presuda obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi restitucije koju traže zbog postupanja tuženika.

19. Osim toga, odredba čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP- a), propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Ovdje se radi upravo o takvom slučaju, jer se tužitelj poziva na parnicu koja se povodom kolektivne tužbe vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske (poslovni broj Pž- 6632/17 i Pž- 7129/13).

21. Nadalje se navodi da je svrha valutne klauzule da vjerovnicima zaštiti vrijednost novca, tj. da vjerovnici u domaćoj valuti dobiju upravo onaj novčani iznos koji im dužnici duguju. Ali zbog „divljanja“ tečaja CHF, tuženik je primao extra profite, odnosno mnogo veće novčane iznose od ugovorenih, pa se samim tim izgubila svrha valutne klauzule.

22. Kako proizlazi i iz iskaza tužitelja, zaposlenici banke ga nisu upozorili na rizik kredita u valuti CHF, već naprotiv, tužitelj navodi da su krediti u CHF bili hit na tržištu financijskih usluga i da su se prezentirali kao najbolja opcija. Tužitelj nije dobio nikakvo upozorenje od zaposlenika banke u pogledu rizika uzimanja kredita u valuti CHF i nitko od zaposlenika banke nije s njim razmotrio i uspoređivao valute kredita i potencijalne valutne i tečajne rizike.

23. Osim ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se veže glavnica uz CHF, tužitelj je tražio da se kao o prethodnom pitanju, odluči i o ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te da mu se isplate iznosi koje je s tog osnova preplatio.

24. Utvrđeno je da se doista radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Naime, o promjenjivoj kamatnoj stopi se uopće nije pregovaralo među strankama, a zaposlenici banke nisu tužitelju objasnili parametre niti kriterije po kojima će se kamatna stopa mijenjati tijekom otplate kredita. Tužitelj je tijekom otplate kredita jedino primao obavijesti banke da je kamatna stopa promijenjena, bez objašnjenja po kojim kriterijima i na koji način je stopa promijenjena.

25. Ovdje se radi o tipskom ugovoru, unaprijed pripremljenom, tako da tužitelj nije imao mogućnost promijeniti unaprijed sročenu ugovornu odredbu. Takva ugovorna odredba uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a tužitelj se nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke, pa je taj dio odredbe Ugovora o kreditu nedopušten i ništetan, sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Valja spomenuti i Direktivu 93/13 EEZ koja je implementirana u naše zakonodavstvo, a koja govori o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom, te propisuje da je nepoštena odredba o kojoj se nisu vodili posebni pojedinačni pregovori i koja je na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1172/18 od 19.03.2019.g., također je zauzet takav stav, te je navedeno da se kod ugovora u CHF, kao što je predmetni ugovor, radi o ugovorima koji su tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, te da su zaposlenici banaka propustili prilikom pregovaranja objasniti sve parametre koji utječu na formiranje kamatne stope rijekom otplate kredita.

28. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da se u ovom slučaju radi o djelomično ništetnim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF, pa je slijedom toga svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi, shodno čl. 1111. i čl. 323. ZOO-a.

29. Tužitelj je dokazao status potrošača, jer je utvrđeno (što je uostalom i naznačeno u ugovoru o kreditu) da je namjena kredita bila adaptacija kuće. Radi se o tužiteljevoj roditeljskoj kući koja se nalazi u Splitu, koju nije iznajmljivao niti davao u zakup, već je cijelo vrijeme koristi samo za boravak svoje obitelji. U spomenutoj kući tužitelj nije obavljao odvjetničku ni drugu poslovnu djelatnost, niti je imao sjedište odvjetničkog ureda. Stoga je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača.

30. Kao što je već navedeno, stranke su sklopile Dodatak ugovora o kreditu, koja okolnost nije sporna. Sklapanjem Dodatka ugovoru, otklonjena je neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, za buduće razdoblje, jer je kredit u valuti CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u euro. Unatoč tome, čak i u slučaju da je tuženik prilikom konverzije priznao tužitelju određeni iznos na ime preplate, to ne znači da je tužitelj obeštećen kao da nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno to ne znači da je tužitelj u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi u valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. U svojoj odluci poslovni broj Rev-2868/18 od dana 12. veljače 2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske, izjasnio se o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita. U toj odluci je izražen stav da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015., kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF, ništetne. Ovo stoga, što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima. Isti stav je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio i u svojoj kasnijoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.g.

32. Prema tome, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, tužitelj ima pravni interes za pokretanje ove parnice i ovlašten je pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostario pravo na obeštećenje zbog primjene ništetnih odredbi. Takav stav zauzet je i u odluci suda EU u predmetu C-118/17 od **.**.2019. (L protiv Erste bank Hungary) prema kojem shvaćanju, odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama, uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače i to kao da nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

33. Stoga, u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama sa ciljem da se neki ugovor održi na snazi (i to ne samo izravnom intervencijom zakonodavca već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj), to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača. Naime, potrošač u svakoj situaciji mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a naročito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neosnovano stekao na njegovu štetu, temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

34. Naglašava se da ni jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (za stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a osim toga, tužitelj se ni u jednoj odredbi Dodatka ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

35. Dakle, u ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj preplatio predmetni kredit s osnova vezanosti kredita uz valutnu klauzulu CHF, čiji tečaj se tijekom otplate kredita značajno mijenjao na štetu potrošača i da je preplatio kredit s osnova promjenjive kamatne stope.

36. Radi utvrđivanja visine preplaćenih iznosa, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću dipl. oec. iz društva Darfin d.o.o.

Vještak je izračunao da zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove promjene kamatne stope do dana 30. rujna 2015.g. iznosi 2.170,55 eura. Izračunao je da zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana konverzije tj. do dana 30. rujna 2015.g., iznosi 2.021,03 eura, odnosno sveukupno zatezne kamate iznose 4.191,58 eura.

Nadalje, ukupna razlika glavnice na ime preplate s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule iznosi 10.812,62 eura (preplata s osnove promjene kamatne stope - 3.873,48 eura i preplata s osnove valutne klauzule u CHF - 6.939,14 eura). Vještak je utvrdio da razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 3.564,32 eura.

Utvrđeno je da je prilikom konverzije tužitelju priznata preplata u iznosu od 2.995,17 eura. Vještak je utvrdio da, ako bi uzeli u obzir i razliku preostale glavnice utvrđene po konverziji u iznosu od 3.564,32 eura, sveukupna razlika iznosi 15.573,35 eura.

37. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, navodeći da je vještačenje bilo nepotrebno i da su nalaz i mišljenje bazirani na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što nije bila volja ugovornih stranaka. Stoga smatra da nalaz i mišljenje vještaka nisu primjenjivi u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, bez prigovora i primjedbi.

38. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, smatrajući da su izrađeni po pravilima struke, jasno, objektivno i obrazloženo.

39. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan, kako u pogledu zahtjeva za isplatom preplate s osnova valutne klauzule, tako i u pogledu isplate preplate radi promjenjive kamatne stope. Naime, u pogledu preplate s osnova valutne klauzule, zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05), teče od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Ova tužba je podnesena dana 07. lipnja 2019.g., znači, podnesena je unutar petogodišnjeg zastarnog roka. U pogledu zahtjeva za isplatu preplate radi promjenjive kamatne stope, zastarni rok je počeo teći (ponovno nakon prekida) od dana pravomoćnosti presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od dana 13. lipnja 2014.g., pa je ova tužba, koja je podnesena 07. lipnja 2019.g., podnesena unutar zastarnog roka.

40. Ovakav stav zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god., u kojoj presudi se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

41. Tuženik se protivio preinaci tužbe koja je učinjena podneskom od dana 17. prosinca 2025.g. kojim je tužitelj povisio tužbeni zahtjev, navodeći da je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjev učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, što je protivno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Istaknuo je i prigovor zastare na preinačeni iznos.

42. Sud je dopustio preinaku tužbe, jer tužitelj prije financijskog vještačenja nije mogao precizno, točno i sa sigurnošću znati visinu preplate, pa tako nije mogao ni postaviti točno određeni tužbeni zahtjev u pravilno izračunatom iznosu. Prema tome, iako je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, preinaka je dopuštena, temeljem odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

43. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenih iznosa, jer je tužitelj prekinuo tijek zastare već podnošenjem predmetne tužbe kojom traži isplatu preplate s osnova promjenjive kamatne stope is osnova valutne klauzule u CHF.

44. S tim u vezi, ukazuje se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici dana 27. svibnja 2024.g. Su-IV-123/2024-5 koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. Zakona o parničnom postupku), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

45. S obzirom na sve izloženo, tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od dana 17. prosinca 2024.g. je osnovan, pa je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnova preplate iznos od 15.573,35 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 14.376,94 eura, počevši od 01. listopada 2015.g. do isplate.

46. Kamatna stopa teče od 01. listopada 2015.g. do 31. prosinca 2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

47. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

48. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe - 100 bodova, sastav podneska od 21.10.2021.g. - 25 bodova, sastav podneska od 14.08.2024.g. - 100 bodova, pristup na ročište 11.09.2024.g. - 100 bodova, sastav podneska od 17.12.2024.g. - 250 bodova, pristup na ročište 07.04.2025.g. - 250 bodova, pristup na ročište 07.11.2025.g. - 250 bodova, što je ukupno 1075 bodova, odnosno 2.150,00 eura. Dosuđena je sudska pristojba na tužbu u svoti od 153,83 eura, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 2.603,83 eura.

49. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 03. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

50. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 03. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku