Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-703/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Davoru Liščiću, u pravnoj stvari tužitelja VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stanić & Zrno j.t.d., iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, uz javnu objavu od 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 313006 od 09 listopada 2008. godine, koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Anamarije Kokić iz Osijeka pod brojem OV-1278/2008 dana 14. listopada 2008. godine, sklopljen između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke Banke.

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 313006 od 09 listopada 2008. godine, koji je u obliku javnobilježničkog akta potvrđen od strane javnog bilježnika Anamarije Kokić iz Osijeka pod brojem OV-1278/2008 dana 14. listopada 2008. godine, sklopljen između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužitelja VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica br. 4, Zagreb isplatiti tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stečenog bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi iznos od 2.931,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.09.2015. godine do 31.12.2022. godine u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica br. 4, Zagreb isplatiti tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] dospjelu zateznu kamatu na preplaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 1.377,90 eura, sve u roku 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.391,55 eura / 10.484,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 26. veljače 2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se tuženikov prigovor radi prebijanja navedene tražbine odbija kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica br. 4, Zagreb nadoknaditi tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.165,00 EUR s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 3. prosinca 2025., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 9. listopada 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 313006, kojim ugovorom je ugovorena kamatna stopa od 5,50 % godišnje, određena kao promjenjiva, s tim da je ostavljeno u cijelosti tuženiku da kamatnu stopu mijenja svojim jednostranim odlukama na koje tužitelj nije mogao utjecati, a promjenjiva kamatna stopa vezana je uz određenu valutnu klauzulu, te na ovaj način tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, budući da je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika, te je na taj način uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj navodi i to da je dana 25. veljače 2016. godine s tuženikom sklopio dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci, uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je s tužiteljem dana 9. listopada 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 313006, dana 25. veljače 2016. godine s tuženikom je sklopio dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, međutim tuženik tvrdi da su ugovorene odredbe glede promjenjive kamatne stope jasne, lako razumljive i lako uočljive te njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Tuženik ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz nadoknadu prouzročenog mu parničnog troška.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u kompletnu priloženu dokumentaciju ovome spisu, te proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Ivo Koški, te saslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u potpunosti.

5. Prije svega ovaj sud je odlučivao o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda te je takav prigovor, u smislu odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03.,88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.,u daljnjem tekstu: ZPP) našao neosnovanim, naime, citiranom zakonskom odredbom jasno je određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta i ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako je u konkretnom slučaju uvidom u ugovor o kreditu koje su stranke sklopile dana 23. svibnja 2006. godine evidentno da je pod potpisom i pečatom kreditora navedena Podružnica Osijek, to je iz gore obrazloženog jasno da je prigovor tuženika neosnovan.

6. Pod zaštitom istaknutog prigovor tuženika usmjeren na nenadležnost ovoga suda, ne bi bio osnovan niti s obzirom da je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, a koja Direktiva je implementirana u Hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (kako je u konkretnom slučaju riječ u ovosudnom postupku) smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 49. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15, dalje ZZP)).

7. Saslušanjem tužitelja, ovaj sud utvrđuje da je ugovor o kreditu kod tuženika realizirao 2008. godine da je podigao stambeni kredit u iznosu od 41.400,00 CHF, da mu je takav kredit u valuti CHF predstavljen kod tuženika kao najpovoljniji kredit, da tužitelj nije upozoren na odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i tečaj, da je od strane tuženika uvjeravan kako se radi o stabilnoj valuti i da ne bi trebalo biti nikakvih drastičnih razlika u otplati kredita, da je tužitelja dočekao za potpis već gotovi ugovor o kreditu sastavljen od strane banke s kojom nije bilo pregovora glede ugovornih odredbi, da je u jednom trenutku otplatna rata kredita počela jako rasti te je tužitelj odlazio u banku vidjeti što se tu da učiniti međutim da mu je u banci odgovoreno kako je to tako i da se tu ne može ništa napraviti, da je do konverzije kredita došlo 2015. godine, da je pozvan od strane banke potpisati konverziju a predočeno mu je da će se situacija stabilizirati u otplati kredita potpisivanjem aneksa ugovora i da je to bolje za njega pa je tužitelj na to pristao te se situacija zaista stabilizirala. Tužitelj iskazuje kako se provedenom konverzijom ne smatra namiren u svom potraživanju u cijelosti od strane banke, navodi da je u nekretnini koju je kupio kreditom živio u njoj i istu nije iznajmljivao, da u vrijeme realizacije ugovora o kreditu u svome vlasništvu nije imao niti OPG niti trgovačko društvo, da je po stuci elektromonter, da nije u cijelosti pročitao ugovorne odredbe no da su mu iste bile otprilike jasne a najviše da ga je zanimalo koliki je anuitet kao i čime garantira povrat dok druge stručne izraze nije razumio a dodatna pojašnjenja nije tražio jer je u banci uvjeravan da neće biti nekog drastičnog porasta otplatne rate. Tužitelj iskazuje i to da se informirao i u drugim bankama o kreditima no da je kredit realizirao kod tuženika na preporuku te konačno iskazuje da provedenom konverzijom njegovo potraživanje nije namireno u cijelosti.

8. Uvidom u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ivo Koški od 12. svibnja 2025. godine sud utvrđuje visina preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. godine, utvrđena je u iznosu od 32.570,67 kn, odnosno 4.322,87 EUR korištenjem fiksnog tečaja konverzije (7,53450). Iznos preplate koji je priznat tužitelju na dan konverzije utvrđen je u iznosu od 10.481,66 kn, odnosno 1.391,16 EUR korištenjem fiksnog tečaja konverzije (7,53450), a iskorišten je za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR. Na taj način tužitelj je obeštećen konverzijom u gore navedenom iznosu. Obračun prema navedenom Aneksu ugovoru o kreditu broj 313006, odnosno konverzija, provedena je sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Postojanje negativnih razlika uzeto je u obzir kod izračuna preplaćenih iznosa anuiteta te iskazano unutar svakog anuiteta.

9. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti jasan i određen, dan u skladu s pravilima struke i vještine.

10. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je da je tužena od 1. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Citiranom presudom utvrđeno je i to da je tužena povrijedila kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

13. Čl. 138.a. ZZP-a propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan isplate kredita ni inicijalne kamatne stope od 5,50 % godišnje, dakle ni inicijalnog anuiteta koji u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 1.566,57 kn.

16. Dakle, novčane iznose koje je tužitelj tuženiku svakomjesečno uplaćivao iznad 1.566,57 kn obuhvaćeni su ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužitelju.

17. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18).

18. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasne i razumljive. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

19. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno, jer je isto nerazumljivo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

21. U konkretnom slučaju stranke su dana 25. veljače 2016. godine zaključile aneks uz ugovora o kreditu broj: 313006, odnosno provele konverziju ugovora o kreditu denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR.

22. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje: "(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, – ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

23. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu.

24. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita.

25. Obzirom na prednje utvrđeno, sud utvrđuje kako priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak Ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

26. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijskom ugovoru.

27. Kako je dakle uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu tužitelj po stavu ovoga suda nedvojbeno oštećen iz prednje obrazloženog, to mu pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1011. ZOO-a, pa je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev opisan kao u izreci ove presude.

28. Ovaj sud zauzima stav da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan stoga što manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike u CHF nisu posljedica skrivljenog ponašanja tužitelja već se radi o kretanju tečaja CHF, a koje odredbe prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nisu niti bile jasno predočene i rastumačene, pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Osim navedenog, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio. Pod zaštitom istaknutog sud želi ukazati da prigovor radi prijeboja kojeg ističe tuženik ne bi bio osnovan niti iz razloga što tuženik tijekom postupka nije dokazao da je isplatio tužitelju ugovorom naznačeni iznos preplate. Konačno, za istaći je i to da tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača pa je stoga odlučeno kao pod V. izreke presude.

29. Tuženiku nije dosuđen zatraženi parnični trošak nakon što je tužitelj podneskom od 18. srpnja 2025. (listovi 124 - 125 spisa) snizio tužbeni zahtjev, iz toga razloga što sud ne smatra da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe već uređenju tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja na što tuženik ima pravo u skladu sa procesnim odredbama Zakona o parničnom postupku a na što ukazuje i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održano dana 26. studenoga 2021. godine pa dakle nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

30. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

31. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. godine odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. godine do 15. lipnja 2023. godine. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan.

32. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03.,88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, a čine ju izdaci koje je tužitelj imao za sastav tužbe 200,00 eura, (Tbr. 7. t. 1. OT-a), sastav podneska od 18.9.2023. i 23. rujna 2025., 18. srpnja 2025., svaki po 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanje na ročištima od 20. ožujka 2025., 25. studenoga 2025. svaki po 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9. t. 3. OT-a), što uz PDV na odvjetničke usluge od 25%, te trošak vještačenja od 540,00 eura, daje konačni iznos troška od 2.165,00 eura.

Osijek, 3. prosinca 2025.

Sudac

Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika