REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6, Zagreb
Poslovni broj: Us I-397/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužitelja UA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi utvrđivanja predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, 3. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-14/22-01/20, URBROJ: 513-04-22-2 od 7. prosinca 2022. te za vraćanje na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-14/22-01/20, URBROJ: 513-04- 22-2 od 7. prosinca 2022. odbijena je žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, Ispostave Samobor KLASA: UP/I-410-23/2021-013/00025, URBROJ: 513-007-22-01-2021-0002 od 3. prosinca 2021. kojim je tužitelju, poreznom obvezniku, utvrđena porezna osnovica i porez na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2019. i to porezna osnovica u iznosu od 751.993,28 kn te porez na dohodak (stopa 24%) u iznosu od 180.478,39 kn.
2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da mu u postupku utvrđivanja poreza na dohodak radi otuđenja nekretnina u roku kraćem od dvije godine od dana nabave, rješenjima porezne uprave u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, nisu u izdatke priznati (obračunati) troškovi koje je imao prilikom uređenja zemljišta i uklanjanja građevina radi prodaje istih. Dodaje da mu je troškove ulaganja u svom elaboratu procjene vrijednosti uklanjanja građevina iskazao ovlašteni sudski vještak. Iznosi da je o obvezi plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina saznao tek po pokretanju postupka porezne uprave. Nastavlja da je to znao za tu bi obvezu sigurno zadržao dokumentaciju kojom dokazuje ulaganja radi privođenja nekretnina svrsi (prodaja). Ističe da je sudski vještak svoj nalaz temeljio na fotografijama nekretnina kod stjecanja te nakon njihovog uklanjanja i uređenja zemljišta. Obrazlaže da se kao razlog nepriznavanja troškova ulaganja u nekretninu, porezna uprava poziva na članak 88. točka 2. Općeg poreznog zakona gdje je navedena obveza poreznog obveznika da u poreznom postupku dokaže činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez. Napominje da je on to i učinio angažiranjem ovlaštenog sudskog vještaka. Nadalje, s obzirom na navedeno smatra da je bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na porezno tijelo koje ne priznaje nalaz sudskog vještaka, a u svom rješenju ne navodi razloge tog neprihvaćanja, već se poziva na propise koji joj idu u korist. Predlaže da se navedeno rješenje poništi te da se u ponovnom postupku utvrdi nova osnovica za obračun poreza na dohodak uzimajući u obzir i troškove iskazane u elaboratu procjene vrijednosti uklanjanja građevina.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.
4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Nesporno je da je tužitelj otuđio nekretninu u roku kraćem od dvije godine te da mu je prvostupanjskim rješenjem utvrđena porezna osnovica i porez na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2019. i to porezna osnovica u iznosu od 751.993,28 kn te porez na dohodak (stopa 24%) u iznosu od 180.478,39 kn.
7. Sporno je, je li pravilno tužitelju utvrđena visina te obveze.
8. Člankom 58. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 115/16. i 106/18.) propisano je da se dohotkom iz članka 56. toga Zakona smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, da se otuđenjem smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos, da dohodak čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda, a da se troškovi otuđenja mogu odbiti kao izdaci (stavak 1.). Nadalje, dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 1. toga članka ne oporezuje se ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz članka 14. stavaka 5. i 6. toga Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije godine od dana nabave (stavak 2.).
9. Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da tuženik smatra da bi vjerodostojna dokumentacija iz koje bi proizlazila osnovanost navoda tužitelja u vezi troškova ulaganja, odnosno uređenja zemljišta i uklanjanja građevina bili računi o izvršenim radovima, ugovori o izvođenju radova s troškovnikom te otpremnice iz kojih bi nesporno proizlazila vrijednost radova kao i činjenica da su radovi izvedeni na predmetnoj nekretnini i o trošku tužitelja, odnosno da je riječ o radovima koji su nesumnjivo povećali vrijednost predmetne nekretnine te u svojoj naravi predstavljali troškove otuđenja. Istaknuto je da je tužitelj to trebao valjano dokazati, odnosno potkrijepiti vjerodostojnom dokumentacijom, a što je bio dužan u skladu s člankom 88. točkom 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) kojim je propisano da u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez snosi porezni obveznik.
10. Pravilno se tuženik poziva na članak 88. točku 2. Općeg poreznog zakona, kojim je propisano da u poreznom postupku teret dokaza za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez snosi porezni obveznik. Stoga je na tužitelju bio teret dokaza, odnosno obveza da dostavi svu relevantnu dokumentaciju koja utječe na visinu predmetnog poreza na dohodak, s time da ih porezni obveznik mora dokazati vjerodostojnim ispravama. Naime, u primjeni je načelo dokumentarnosti u poreznom postupku u smislu članaka 69., 79. i 122. Općeg poreznog zakona, prema kojem se sve činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom odnosno vjerodostojnim ispravama, pa je pravilno porezno tijelo donijelo odluku na temelju dostupne dokumentacije te utvrdilo da tužitelj nije dostavio vjerodostojne dokaze za svoje tvrdnje o izdatcima. Dakle, s obzirom da se podatke o izdatcima može i mora dokazivati drugim ispravama nalaz sudskog vještaka, kojeg je angažirao tužitelj, a koji je izradio nalaz i mišljenje na temelju fotografija nekretnina kod stjecanja te nakon njihovog uklanjanja i uređenja zemljišta, ne može biti jedini odlučujući dokaz u poreznom postupku nego tek jedan od mogućih dokaza pri utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ne može se uvažiti dok ga se ne učini vjerojatnim, a tužitelj nije dostavio nikakav vjerodostojan dokaz kojih bi potkrijepio svoje tvrdnje o izdatcima, jer se osim u nalazu vještaka predmetni izdatci ne pojavljuje nigdje u nikavim drugim materijalnim dokazima (dokumentima) da bi se eventualno dokazalo njihovo postojanje.
11. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odbiti tužbeni zahtjev.
U Zagrebu 3. prosinca 2025.
Sutkinja
Vanja Crnković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. UA, [adresa],
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom
3. u spis