REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-880/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja FV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa] i [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Marin Barić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Rijeci, Andrije Medulića 1, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave primorsko- goranske, Policijske postaje Krk, u Krku, Kralja Tomislava 10, kojeg zastupa službena osoba OV, radi otkaza kratkotrajnog boravka, 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Krk, KLASA: UP/I- 216-04/25-04/301, URBROJ: 511-09-30-25-1 od 6. svibnja 2025., te radi naknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-04/301, URBROJ: 511-09-30- 25-1 od 6. svibnja 2025. tužitelju je, u svojstvu državljanina treće zemlje (Ukrajine), otkazan kratkotrajni boravak, te mu je određena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj za vrijeme u kojem mu je otkaza kratkotrajni boravak, te tužitelj može ponovno ući i boraviti u [adresa] kada protekne 90 dana računajući od datuma napuštanja Republike Hrvatske, uz ostale prateće odluke. Odluka tuženika bazira se, u bitnome, na utvrđenju da postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak tužitelja nije korišten u namjeravanu svrhu (članak 56. stavak 1. točka 5. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25).

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (PDV uključen).

Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće:

„Tužitelj je u više navrata od siječnja 2025. godine ulazio u Republiku Hrvatsku kao poslovni predstavnik društva „ITA SISTEM“ sa sjedištem u [adresa], Španjolska, s ciljem ispitivanja tržišta i pripreme terena za zaključivanje buduće poslovne suradnje vezano za gradilište hotela Haludovo na otoku Krku. Navedene aktivnosti bile su ograničene isključivo na sastanke, obilaske gradilišta i informiranje o potrebama tržišta radne snage. Gospodin BV nije bio u radnom odnosu, upućenom radu niti je na bilo koji način koristio kratkotrajni boravak izvan dopuštenih uvjeta.

Unatoč tome, osporeno rješenje zaključuje da tužitelj „ne koristi boravak u namjeravanu svrhu“, a koji zaključak je donesen bez ikakve provedene istrage, bez pozivanja na dokaze i bez konkretnog povezivanja njegovih aktivnosti s navodnim ilegalnim radom. U obrazloženju se tek površno i paušalno navodi kako je drugog državljanina Ukrajine, ĐV (?!!?), policija zatekla na objektu „Ribarsko selo“ u nezakonitom radu, pri čemu se ne uspostavlja nikakva činjenična veza između ĐV i tužitelja niti se na ijedan način tužitelj dovodi u svezu sa navodnim nezakonitim radom na gradilištu.

Naprotiv, tužitelj je saslušan, te je jasno objasnio svrhu svojih dolazaka, pri čemu nije bilo nikakvih elemenata rada u smislu članka 3. Zakona o strancima. Upravni akt donesen je protivno načelu materijalne istine iz članka 6. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09), koji obvezuje tijelo da utvrdi sve relevantne okolnosti prije donošenja odluke. Nadalje, rješenje ne sadrži potpunu ni razumljivu pravnu i činjeničnu argumentaciju, što je u suprotnosti s člankom 98. stavkom 5. ZUP-a.

Sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09), „u obrazloženju rješenja navode se razlozi odlučivanja, činjenično stanje, dokazi na temelju kojih su utvrđene odlučne činjenice te pravna pravila i propisi na kojima se temelji odluka“. Ova odredba predstavlja izražaj šireg načela zakonitosti i transparentnosti u upravnom postupku.

Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), pravo na obrazloženu odluku je sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka 6. stavka 1. EKLJP. Iako se u kontekstu upravnih odluka koje se odnose na strance članak 6. EKLJP ne primjenjuje automatski (vidi niže), ESLJP dosljedno smatra da kada država odlučuje o pravima ili obvezama osobe (posebno ako se radi o posljedicama za privatni i obiteljski život, poslovne aktivnosti, slobodu kretanja), odluka mora biti obrazložena na način koji omogućuje osobi da razumije zašto joj se određena mjera izriče i na temelju čega (vidi presudu O v. [adresa], br. 49684/99, § 30).

Sudska praksa jasno utvrđuje da mehaničko tumačenje pravila boravka bez individualne procjene ne može predstavljati osnovu za zakonitu mjeru udaljenja. U tom smislu ističe se presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž- 2879/19-4 od 5. veljače 2020., kojom se navodi:

"Mehaničko zbrajanje dana boravka, bez uvida u konkretne okolnosti i odluke putnika, ne može predstavljati osnovu za donošenje zakonite mjere udaljenja." Nadalje, u predmetu C-241/05 Bot, Europski sud pravde zauzeo je stav da države članice ne mogu automatski udaljavati državljane trećih zemalja samo zbog navodnog prekršaja boravka, bez individualne i razmjerne procjene okolnosti, uključujući poslovne i osobne razloge boravka, kao i dosadašnje ponašanje. Tužitelj je tijekom posljednjih mjeseci više puta ulazio i izlazio iz država članica Schengena u svrhu zakonitih poslovnih aktivnosti, a sve to uz redovite povratke u zemlju svog prebivališta - najprije [adresa], a potom i Španjolsku. Iz dostavljenih putnih isprava vidljivo je da je od 31. siječnja 2025. boravio u [adresa] u kojoj trenutno uživa privremenu zaštitu, koju je prije uživao u Poljskoj, koja je u tom trenutku predstavljala njegovu državu prebivališta i kao takva se - sukladno pravilima izračuna boravka unutar Schengena- ne računa u kvotu „90 dana unutar 180 dana“. Dakle, boravci u Španjolskoj u tom razdoblju ne bi se smjeli uračunavati u ukupni broj dana boravka u Schengenu, međutim, u navedenu odlučnu činjenicu tijelo nije niti ulazilo. (…)

U ovom slučaju, FV se osporava pravo na boravak u RH zbog navodne zloupotrebe svrhe boravka, ali bez:

konkretnih dokaza da je radio protivno zakonu, osobnog ispitivanja u svezi sa svrhom ulaska,

uzimanja u obzir njegovog zakonitog boravišta u EU ([adresa], Španjolska), uzimanja u obzir povremenih izlazaka iz Schengena i promjenjive prirode poslovnih aktivnosti - na navedene okolnosti nije niti ispitan.

Zbog svega navedenog proizlazi da je riječ o odlučivanju po automatizmu bez utvrđivanja činjenica te da je posljedično takva odluka proizvoljna i ne zadovoljava standarde obrazloženosti kao preduvjeta za ostvarenje prava na djelotvoran pravni lijek. U tom smislu, ona je u suprotnosti s člankom 6. u njegovom širem materijalnom dosegu.“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Navod da je isti predstavnik tvrtke „ITA SISTEM", izuzev u okviru zapisnika o uzimanju izjave, nije ničim potkrijepio ali isto u principu nije relevantno. Isto tako, u okviru tužbe predstavnik tužitelja nije ničim navedeno dokazao niti u tom smislu priložio dokumentaciju.

Međutim, isto u konačnici nije niti relevantno.

Naime, predstavnik tužitelja ukazuje, samim navođenjem „zadataka" s kojim ciljem je predmetni i došao na otok Krk, gradilište „Haludovo" temeljno nepoznavanje zakonskih propisa.

Naime, da bi isti mogao obavljati poslove koje navodi predstavnik tužitelja a koje je isti i u izjavi o uzimanju izjave stranke naveo za tvrtku „ITA SISTEM" mora postojati dokaz te također postoji izjava o upućivanju. Oba uvjeta moraju biti zadovoljena da bi se isto bilo zakonito.

Jedan od privitaka uz tužbeni zahtjev je dokument Odjela za strance; Varšava gdje u točki 1 stoji: "Obavještavam Vas da će administrativna odluka u vezi davanja dozvole za privremeni boravak na teritoriju Republike Poljske biti donesena do 19.5.2025.

Napominjemo da je isti zatečen dana 29.4.2025. prilikom zajedničke akcije - racija na otoku Krku, Ribarsko selo, Malinska, Haludovo te je osporavano rješenje doneseno dana 6. svibnja 2025.

Također, u okviru tužbe dostavljena je i potvrda o statusu raseljene osobe s područja Ukrajine iz Španjolske koja vrijedi do 31.1.2026. Uvjeti po kojima se ista koristi se primjenjuju na cjelokupnom područje država EU sukladno EU Direktivi o privremenoj zaštiti (2001/55/EC).

Po navedenoj Direktivi isti je dužan odmah/bez nepotrebnog odgađanja obavijestiti državu članicu kod koje je ostvario taj status.

Iz ovoga je razvidno da to nije učinio odnosno da je isti došao u Poljsku, gdje radi/zastupa/posreduje u zapošljavanju za neku tvrtku.

Također je nejasno za koju tvrtku on radi. Naime, u samom zapisniku o izjavi stranke kao i u tužbi predstavnik tužitelja spominje se u kontekstu zaposlenika tvrtke „ITA SISTEM" iz Španjolske.

Međutim, Državni inspektorat RH je utvrdio da je isti zaposlenik trgovačkog društva PARTNERS PLACE s.p. z.o.o., Elan odnosno predsjednik uprave istog. Također su utvrdili da je predmetni kao jedna od odgovornih osoba navedenog trgovačkog društva počinio prekršaj iz čl. 46. st. 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o upućivanju radnih u RH i prekograničnoj provedbi odluke o novčanoj kazni (NN br. 128/20, 114/22).

Poradi navedenog od strane Državnog Inspektorata, Područnog ureda Rijeka podnesen je optužni prijedlog protiv TD PARTNERS PLACE s.p. z.o.o. kao i odgovornih osoba u TD, između ostalog i tužitelja, FV. Optužni prijedlog se dostavlja u odgovoru na tužbu.

(…)

Kratkotrajni boravak je definiran mogućnošću zakonitog boravka u RH na razdoblje u trajanju od 90 dana u razdoblju od 180 dana sukladno odredbama iz čl. 55. Zakona o strancima.

On predstavlja vrijeme legalnog boravka bez reguliranja radno-pravnog statusa, odnosno u konačnici oblik turističkog boravka.

Sve kategorije državljana trećih zemalja koji rade ili imaju namjeru raditi na području R. Hrvatske moraju regulirati status kroz kategorije dozvole za boravak i rad, sezonski rad i rad ili eventualno ovisno o kakvoj vrsti rada se radi kroz kategoriju rada bez radne dozvole.

Iznimka koju propisuje Zakon o strancima se odnosi na osobe zaposlene u inozemnim poduzećima, u kojima državama imaju reguliran boravišni status, u kontekstu predmetnog državljanina Ukrajine, obligatorno traži da isti za obavljanje bilo kakvih poslova, pa tako i poslova ključnog osoblja u koju kategoriju bi po svojim navodima spadao, zahtjeva A1 izjava o upućivanju, dokaz zdravstvenog osiguranja te preslika putovnice te ostale podatke o zaposlenju redi reguliranja radnog pravnog statusa.

lz svega spomenutog razvidno je da, niti je tužitelj dokazao da radi za tvrtku „ITA SISTEM” iz Španjolske, niti je policijskim službenicima dostavio bilo kakve podatke da radi odnosno predstavlja ključno osoblje za drugu tvrtku u Poljskoj, niti je uostalom dokazao da ima reguliran status u Poljskoj, niti da je pokrenuo postupak reguliranja radno-pravnog statusa kroz izjavu o upućivanju od strane TD, evidentno je postoji opravdana sumnja da boravak nije korišten u namjeravanu svrhu - kratkotrajni/turistički boravak.

Iznimno bitno je za naglasiti da odredbe iz članka 56. koji definiraju osnove/razloge otkaza boravka državljaninu treće zemlje nisu direktno uvjetovane sankcioniranjem osobe odnosno nisu te ne trebaju biti temeljene na pravomoćnoj odluci o nezakonitom radu ili bilo kojem drugom prekršaju.

Vezano uz navod da u obrazloženju stoje podaci ĐV evidentno je da se radi o omašci prilikom pisanja rješenja (prema osobi s tim podacima je istog dana postupano) obzirom da je u samoj izreci jasno navedeno da je rješenje sačinjeno naspram državljanina Ukrajine BV kao što u zapisniku o uzimanju izjave jasno stoje podaci osobe koja se saslušava te prema kojoj je postupano. Tužitelju je omogućeno pravo da se izjasni što je i učinio, zapisnik o uzimanju izjave je sačinjen te potpisan od strane FV. Također su tom prilikom postupku prisustvovali i odvjetnik Marin Barić te odvjetnik Stefano Segan koji su zapisnik supotpisali.

(…)

(…) Naime, predmetni strani državljanin nije procesuiran poradi nezakonitog boravka u kojem bi se našao da je utvrđeno da je u R. Hrvatskoj boravio više od 90 dana u razdoblju od 180 dana. Nezakoniti boravak je propisan članka 183. Zakona o strancima te nije bio osnova za donošenje osporavanog rješenja niti je u bilo kojem dijelu samog rješenja kao i zapisnika isto navedeno. Činjenica je da je predmetni u više navrata od siječnja 2025. dolazio na područje RH, što je uostalom i predstavnik tužitelja u tužbi naveo, međutim nije jasno zašto se ovo spominje odnosno ne postoji korelacija sa samim Rješenjem kao uostalom i presudom Visokog upravnog suda na koju se poziva.

Također, presuda Europskog suda koju spominje ne može biti primjenjiva jer se također odnosi na nemogućnost protjerivanja/udaljenja u određenim situacijama što u ovom slučaju, osporavanom rješenju nije niti učinjeno.

Za naglasiti je da predmetnom nije doneseno Rješenje o protjerivanju već Rješenje o otkazu kratkotrajnog boravka isključivo za područje R. Hrvatske te mu je omogućen odlazak u drugu državu članicu.

(…)

(…) Naime, prilikom provođenja upravnog postupka u PP Krk zakonitost boravka u smislu prekoračenja dozvoljenog kratkotrajnog boravka od 90 dana u razdoblju od 180 nije utvrđena, niti je propitkivana te nije predstavljala pravni temelj za donošenje Rješenja što je već spomenuto.

(…)

Zakonitost boravka tužitelja na području R. Hrvatske u kontekstu zakonitog kratkotrajnog boravka nije niti osporavana kao niti njegov status privremene zaštite u Španjolskoj. Samo rješenje nije niti mora biti doneseno na temelju pravomoćne odluke o prekršaju.

Naime, da je tužitelj sankcioniran pravomoćnom odlukom - nalogom Inspektorata po pitanju rada ili odlukom suda po toj osnovi, bio bi protjeran s područja R. Hrvatske (razdoblje može biti do dvije godine zabrane) te mu ne bi bio samo otkazan kratkotrajni boravak.

(…)

Osporavano Rješenje o otkazu boravka s rokom za napuštanje od sedam (7) dana postalo je izvršno uručenjem stranci te je isti ispoštovao odluku te napustio područje R. Hrvatske.“

4. Izvanraspravnim rješenjem od 19. rujna 2025. odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 26. studenoga 2025., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema članku 56. stavku 1. točki 5. Zakona o strancima, Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, po službenoj dužnosti rješenjem će otkazati kratkotrajni boravak državljaninu treće zemlje ako postoji opravdana sumnja da kratkotrajni boravak nije koristio u namjeravanu svrhu.

8. U osporavanom rješenju tuženika te u odgovoru tuženika na tužbu citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o strancima te ostalih primjenjivih propisa. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

9. Hrvatski sabor kao zakonodavac, u okviru svoje legislativne autonomije - članak 1. stavak 3., članak 2. stavak 4. podstavak 1., članak 71. i članak 81. podstavak 2. Ustava Republike Hrvatske), propisao je u članku 56. stavku 1. točki 5. Zakona o strancima, kao posebnog zakona, pravni standard opravdane sumnje. Taj je standard blaži od općeg standarda dokazivanja propisanog Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), a naročito od razmjerno strogih standarda dokazivanja propisanih u nekim drugim posebnim zakonima (primjerice, u članku 12. stavku 3. Zakona o prebivalištu, „Narodne novine“, broj 144/12 i 114/22).

9.1. Netom navedeno, u svjetlu članka 8. ZUP-a, utječe i na ocjenu utvrđivanja materijalne istine u odnosnoj vrsti predmeta. Općenito, svoje dužnosti u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica javnopravno tijelo ispunjava, primjerice:

9.1.1. kada je propisano da se rješenje može temeljiti na činjenicama utvrđenima na razini iz članka 49. točke 2. ili članka 50. točke 2. ZUP-a;

9.1.2. kada zahtjevu stranke nije moguće udovoljiti bez dokaza koje stranka, iako pozvana, nije dostavila (članak 47. stavak 4. ZUP-a);

9.1.3. kada stranka nije uspjela oboriti zakonsku presumpciju koja joj u predmetnom slučaju ne ide u prilog;

9.1.4. u stvarima u odnosu na rješavanje kojih je normirana formalna dokazna maksima, a stranka nije podnijela propisano dokazno sredstvo, mada joj je to bilo omogućeno, ili sadržaj tog sredstva ne ide u prilog zahtjevu stranke;

9.1.5. kada su izvedeni dokazi koji zadovoljavaju standard dokazivanja posebno propisan za rješavanje odnosne upravne stvari, a stranka ne predlaže izvođenje dodatnih dokaza kojima bi rezultati već izvedenog dokazivanja mogli biti osporeni;

9.1.6. kada je stranci pružena mogućnost prijaviti činjenice i dati obavijesti koje je stranka dužna prijaviti/dati po odredbama posebnog zakona, a izvedeni su dokazi za koje iz odredbi odnosnog zakona proizlazi da se izvode po službenoj dužnosti;

9.1.7. kada je stranci omogućeno dokazivanje činjenica u odnosu na koje je posebnim zakonom propisano da je teret dokazivanja na stranci, a službena osoba je po službenoj dužnosti izvela sve raspoložive dokaze koje je nužno i razumno provesti radi ispunjenja obveza službene osobe po tome zakonu te podredno po odredbama ZUP-a;

9.1.8. kada je službena osoba izvela sve dokaze predložene od strane stranke koji mogu biti relevantni za rješavanje stvari, kao i sve raspoložive dokaze koje je nužno i razumno provesti po službenoj dužnosti.

9.2. U predmetnom slučaju tuženik je postupio u skladu s iznesenim u podtočki

9.1.5. ovog obrazloženja. Naime, već sadržaj iskaza tužitelja u upravnom postupku, sagledan u cjelini s okolnošću koje dokaze tužitelj nije pružio, dovoljan je za zaključak da je u ovome predmetu dosegnut standard opravdane sumnje da kratkotrajni boravak tužitelj nije koristio u namjeravanu svrhu, budući da nisu ispunjene dodatne pretpostavke vezane uz iznimno korištenje kratkotrajnog boravka za poslovne aktivnosti. U tom je pogledu Sud suglasan s argumentacijom tuženika, koja je tužitelju poznata, a većim je dijelom citirana prethodno u ovom obrazloženju.

10. Tuženik je osnovano otklonio tužiteljeve prigovore koji se tiču utvrđivanja prekoračenja dozvoljenoga kratkotrajnog boravka (što ovdje nije mjerodavno, niti se tuženik pri donošenju osporavanog rješenja pozvao na s time povezane činjenice), te na to da osporavanim rješenjem tužitelj nije protjeran iz Republike Hrvatske, niti mu je zabranjen ponovni ulazak u Hrvatsku po proteku 90-dnevnog roka određenog točkom 2. osporavanog rješenja, uz reguliranje odgovarajućeg statusa stranca – državljanina treće zemlje. Odluke sadržane u osporavanom rješenju tuženika utemeljene su na zakonu, te se njima ostvaruje legitimni cilj zaštite javnog interesa vezanog uz sukladnost boravka stranca i zakonite svrhe konkretnog boravka. Usto, te su odluke vrlo niske razine oneroznosti u odnosu na tužitelja (čiji boravak u Republici Hrvatskoj ionako nije bio povezan s kontekstom obuhvaćenim zaštitom privatnog i obiteljskog života), pri čemu Sud ne nalazi da je riječ o nerazmjernim, nerazumnim, niti proizvoljnim odlukama. Uzgred, premda je vjerojatno riječ o omašci u pisanju, tužitelj se na načelo materijalne istine pozvao u kontekstu članka 6. stavka 2. ZUP-a, kojom odredbom je uređeno podnačelo najmanje tegobnosti u okviru načela razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa.

11. Sud je utvrdio i da je tuženik prilikom sastavljanja obrazloženja svojeg rješenja propustio cjelovito obrazložiti sadržaj utvrđenih činjenica i njihovu vezu s materijalnim pravom. Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. ZUP-a). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja osporavanog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

12. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 3. prosinca 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Marinu Bariću, Rijeka, Andrije Medulića 1

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, Policijskoj postaji Krk, Krk, Kralja Tomislava 10