Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1690/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari I-tužiteljice VMJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljice VM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], obje zastupane po punomoćniku Dominiku Musulinu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Musulin i suradnici, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-998/2025-10 od 15. srpnja 2025., 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-998/2025-10 od 15. srpnja 2025. u točki I, II i IV izreke te u točki III izreke za iznos od 206,25 eur sa zateznim kamatama.

2. Preinačuje se citirana presuda u točki III izreke za iznos od 206,25 eur sa zateznim kamatama te se nalaže tuženiku da tužiteljicama na ime troškova postupka nadoknade daljnji iznos od 206,25 eur u roku od 15 dana sa zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljicama u na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 34,37 eur u roku od 15 dana dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena jer ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-5116682 od 15. listopada 2008. godine sklopljenog između prednika I-II tužiteljice IM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi: „Naknada – 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Točkom II izreke naloženo je tuženiku platiti I-tužiteljici IMJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]-tužiteljici VM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.546,12 eura sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke odbijen je zahtjev prvo I-II tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Točkom IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude iz točke I i II izreke te troškova postupka iz točke IV izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP) dok se protiv točke III izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žale tužiteljice.

3. Tuženik u žalbi tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost. Tvrdi da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a te da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Pogrešno da je primijenjena odredba čl. 326 a ZPP-a u vezi sa čl. 186 c ZPP- a jer da predmetna tražbina nije dospjela te da obrazloženje presude ne sadrži sve što treba sadržavati. Sama činjenica da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo da ne utječe na njezinu nepoštenost te da sud nije utvrđivao ništetnost sporne ugovorne odredbe i da pogrešno smatra da je dovoljno da se radi o tipskom ugovoru da bi isti bio nepošten. Predmetni ugovor da je u cijelosti ispunjen i zabrana da je manjeg značaja. Svaki prosječan potrošač da je sposoban razumjeti postotak određenog iznosa. Tvrdi i da su pogrešno dosuđene zatezne kamate za cijelo razdoblje te da sud prvog stupnja ne daje razloge o nesavjesnosti stjecatelja. Zaključno navodi i da je neosnovano odbijen prigovor zastare.

4. Tužiteljica u žalbi tvrdi da ju je sud prvog stupnja neosnovano odbio sa zahtjevom za naknadu troškova pristup na ročište 11. lipnja 2025. kao i za pristupom na ročište za objavu odluke jer da ostvaruje pravo na naknadu tih troškova.

5. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6. Nije počinio ni relativno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a i nije povrijedio odredbu članka 326. a ZPP-a u vezi sa člankom 186. c ZPP-a jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz tih zakonskih odredbi. Tužba u ovome predmetu nije preuranjena i nije riječ o tomu da tražbina ne bi bila dospjela, a to stoga što, kada je riječ o ništetnosti neke ugovorne odredbe, ista je ništetna od samoga početka tj. od sklapanja ugovora i od tada se ima pravo tražiti povrat stečenoga temeljem takve ugovorne odredbe. Znači takva tražbina je dospjela već od sklapanja ugovora u kojemu se ista nalazi, pa zahtijevanje stečenoga po toj odredbi je dopušteno i to od samog sklapanja ugovora zbog čega predmetna tužba, suprotno navodima žalbe, nije nedopuštena ni preuranjena, a pitanje zastare tražbine je pitanje mogućnosti ostvarivanja tražbine u sudskome postupku, a ne njezine dospjelosti.

7. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

8. Na temelju pravilnog utvrđenja suda prvog stupnja o ostvarenja pretpostavki za primjenu mjerodavnih odredaba čl. 96. st. 1. stavak 1. do 4. te čl. 99 i 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07,125/07, dalje- ZZP) u vezi sa čl. 4. čl. 7. čl. 270. i čl. 295. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18., 126/21, 142/22,156/22 i 155/23: ZOO) te ugovora o kreditu br. br. 028-50-5116682 od 15. listopada 2008. kojeg je prednik tužiteljica kao potrošač zaključio s tuženikom kao kreditorom, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio je da su nepošteni po tuženiku unaprijed sastavljeni dijelovi odredaba čl. 3. tog ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini 1,00 % od iznosa kredita jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve ništene.

9. Posljedično tome pravilno je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1. 546,12 eur primljenog od prednika tužiteljica kao naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje predmetnog kredita po odredbi čl. 3. tog ugovora.

10. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl. 3. o naknadi za obradu u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

11. Zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljica kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja pravilno je temeljio na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao navedene odredbe predmetnog ugovora, unio sebi prikladne odredbe po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužiteljicu kao potrošača.

12. Kako je odredbom čl. 12. ZOO-a određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa pravilno je zaključio da je navedenim načinom ugovaranja prednik tuženika postupio protivno tom načelu na način da je maksimalno zaštitio svoje interese, narušivši time ugovornu ravnotežu.

13. Nisu istinite žalbene tvrdnje da bi prednik tužiteljica čitanjem sadržaja ugovorne odredbe mogao utvrditi na što se odnosi ta naknada jer kao što je navedeno i u Presudi suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već potrošač mora na transparentan način biti objašnjen o razlozima i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

14. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, dok uvjete i naknadu za prijevremenu obradu kredita uopće nije odredio ni učinio ih odredivim, što rezultira time da, kako je navedeno, iste nisu ni jasne niti lako razumljive a nisu ni posebno uočljive kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U ugovoru nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

15. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljica kao potrošača, pa je kao takva ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

16. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 96. st. 1. ZZP bio teret dokazivanja da je sa prednikom tužiteljica pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a tuženik navedenu činjenicu nije dokazao, niti njezina osnovanost proizlazi iz provedenih dokaza zbog čega su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

17. Pravilno je sud prvog stupnja odlučio o neosnovanosti prigovora zastare predmetne tražbine. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljica predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužiteljica na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti.

18. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, obrazložio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

20. Na navode žalbe da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje shvaćanje o zastari jer da se radi o povredi manjega značaja i samo o djelomičnoj ništetnosti (jedne ugovorne odredbe) valja reći da se u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 ispituje i poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, a sukladno tome na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti pojedinačnih odredbi primjenjuju se pravila o zastari koja se primjenjuju na ništetnost cjelokupnog ugovora

21. Nisu opravdane ni žalbene tvrdnje kojima se osporava utvrđenje suda u dijelu tijeka zateznih kamata. Tužiteljice kao pravne slijednice korisnika kredita imaju pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora.

22. Slijedom svih iznijetih razloga pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a tužiteljice imaju pravo na povrat potraživanog iznosa po osnovi glavne tražbine.

23. Pravilno je sud prvog stupnja tužiteljicama koje su uspjele u sporu dosudio opravdane troškove postupka, primjenom odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23: dalje-Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

24. Međutim, pravilno tvrde tužiteljice u žalbi da je pogrešno postupio prvostupanjski sud kada je odbio njihov zahtjev za naknadom troškova pristupa na ročište 11. lipnja 2025. uvećanih za PDV u iznosu od 68.75 eur, primjenom tbr. 9. točka 5. u vezi sa tbr. 40 Tarife (ročište odgođeno prije početka raspravljanja) te za objavu presude u iznosu od 137,50 eur, primjenom tbr. 9. točka 3. Tarife, jer im pripadaju i ti troškovi. Preostali zahtjev za naknadu troškova zastupanja tužiteljica na ročištu 11. lipnja 2025. koji je potraživan u većem iznosu od onog koji im pripada i to za iznos od 206,25 eur, pravilno je odbijen kao neosnovan.

25. Sukladno svemu navedenom valjalo je potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavne tražbine te i odbijajućem dijelu troškova postupka tuženika i odbijajućem dijelu troškova postupka tužiteljica za iznos 206,25 eur-a, odnosno preinačiti točku III izreke, odbijajući dio troškova postupka tužiteljica, za iznos od 206,25 eur i usvojiti taj dio zahtjeva tužiteljica te odlučiti kao u točki 1. i 2. izreke.

26. Primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a i tbr. 10. točka 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje- Tarifa) tužiteljicama koje su uspjele sa žalbom u omjeru od 50% dosuđeni su opravdani troškovi žalbenog postupka na ožalbljeni vps (412,50 eur) u tom omjeru i iznose 34,37 eur (55,00 bodova x 2,00 eur x 125%x 50%x50%) dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio u sporu (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 3. izreke.

U Rijeci 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić