REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: P-280/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Ivanu Boškoviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, zastupana po OD Hanžeković & Partneri, Radnička cesta, iz Požege, Pavla Radića br. 101, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, v.p.s. 9. 954,21 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 14. listopada 2025., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP- a, dana 3. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8 Ugovora o namjenskom kreditu: 2402006-1031262160 sklopljen između tužitelja ŽŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 dana 5. listopada 2004. soleimiziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića 12. listopada 2004.,u dijelu koja glasi:
"Kamatna stopa je promjenjiva. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kredita da se mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke".
II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl.2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu: 2402006-1031262160 sklopljen između tužitelja ŽŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 dana 5. listopada 2004. soleimiziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića 12. listopada 2004.,a koje glase:
"Iznos kredita = 94.300,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.
Valutna klauzula : Povrat obveza iz ovog ugovora,( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.
III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 14. Ugovora o namjenskom kreditu: 2402006-1031262160/ sklopljen između tužitelja ŽŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 dana 5. listopada 2004. soleimiziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića 12. listopada 2004.,a koja glasi:
" U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedištu banke".
IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, MBS: [matični broj subjekta], upisan u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Rijeci, da tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos 8.021,98 EUR na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku:
- na iznos 0,44 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate,
- na iznos 104,41 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,
- na iznos 122,45 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,
- na iznos 108,95 EUR od 1. veljača 2011. do isplate,
- na iznos 113,11 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,
- na iznos 101,80 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,
- na iznos 103,06 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,
- na iznos 131,61 EUR od 1. lipanja 2011. do isplate,
- na iznos 137,47 EUR od 1. srpnja 2011 do isplate,
- na iznos 177,81 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,
- na iznos 172,10 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,
- na iznos 140,43 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,
- na iznos 131,49 EUR od 1. studenoga 2011. do isplate,
- na iznos 129,30 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,
- na iznos 137,39 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,
- na iznos 146,42 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,
- na iznos 146,63 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,
- na iznos 140,99 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,
- na iznos 142,84 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,
- na iznos 146,32 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,
- na iznos 143,01 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,
- na iznos 143,26 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,
- na iznos 140,08 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,
- na iznos 133,79 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,
- na iznos 141,03 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,
- na iznos 143,10 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,
- na iznos 143,26 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,
- na iznos 132,78 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,
- na iznos 139,52 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,
- na iznos 141,35 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,
- na iznos 137,30 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,
- na iznos 125,94 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,
- na iznos 121,46 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,
- na iznos 126,13 EUR od 1. kolovoza 2013. do isplate,
- na iznos 130,90 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,
- na iznos 139,68 EUR od 1. listopada 2013. do isplate,
- na iznos 135,44 EUR od 1. studenoga 2013. do isplate,
- na iznos 137,74 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate
- na iznos 139,31 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate,
- na iznos 137,50 EUR od 1. veljače 2014. do isplate,
- na iznos 140,17 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate,
- na iznos 138,29 EUR od 1. travnja 2014. do isplate,
- na iznos 134,88 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate,
- na iznos 133,19 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate,
- na iznos 134,64 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate,
- na iznos 138,72 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate,
- na iznos 143,92 EUR od 1. rujna 2014. do isplate,
- na iznos 144,79 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,
- na iznos 146,59 EUR od 1. studenoga 2014. do isplate,
- na iznos 149,64 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate
- na iznos 147,87 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. veljače 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. ožujka 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. travnja 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. lipnja 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate,
- na iznos 150,21 EUR od 1. rujna 2015. do isplate, u roku 15 dana.
V Odbija se tužitelj ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.077,45 EUR.
VI Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužitelju ŽŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.980,67 EUR, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 3. prosinca 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.
II Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi :
Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta na temelju odredbe o valutnoj klauzuli i to u iznosu od 9.924,49 kuna / 1.317,21 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- kn 28,32/€ 3,76 od 02.02.2005. pa do isplate;
- kn 85,77/€ 11,38 od 02.04.2005. pa do isplate;
- kn 77,36/€ 10,27 od 02.05.2005. pa do isplate;
- kn 86,37/€ 11,46 od 02.06.2005. pa do isplate;
- kn 145,02/€ 19,25 od 02.07.2005. pa do isplate;
- kn 159,26/€ 21,14 od 02.08.2005. pa do isplate;
- kn 73,78/€ 9,79 od 02.09.2005. pa do isplate;
- kn 89,28/€ 11,85 od 02.10.2005. pa do isplate;
- kn 94,57/€ 12,55 od 02.11.2005. pa do isplate;
- kn 97,85/€ 12,99 od 02.12.2005. pa do isplate;
- kn 121,4/€ 16,11 od 02.02.2006. pa do isplate;
- kn 166,11/€ 22,05 od 02.03.2006. pa do isplate;
- kn 188,61/€ 25,03 od 02.04.2006. pa do isplate;
- kn 180,12/€ 23,91 od 02.05.2006. pa do isplate;
- kn 171,85/€ 22,81 od 02.06.2006. pa do isplate;
- kn 188,25/€ 24,99 od 02.07.2006. pa do isplate;
- kn 193,31/€ 25,66 od 02.08.2006. pa do isplate;
- kn 164,55/€ 21,84 od 02.09.2006. pa do isplate;
- kn 173,94/€ 23,09 od 02.10.2006. pa do isplate;
- kn 172,3/€ 22,87 od 02.11.2006. pa do isplate;
- kn 185,64/€ 24,64 od 02.12.2006. pa do isplate;
- kn 223,61/€ 29,68 od 02.01.2007. pa do isplate;
- kn 249,13/€ 33,07 od 02.02.2007. pa do isplate;
- kn 237,29/€ 31,49 od 02.03.2007. pa do isplate;
- kn 244,2/€ 32,41 od 02.04.2007. pa do isplate;
- kn 308,82/€ 40,99 od 02.05.2007. pa do isplate;
- kn 324,69/€ 43,09 od 02.06.2007. pa do isplate;
- kn 345,64/€ 45,87 od 02.07.2007. pa do isplate;
- kn 345,49/€ 45,85 od 02.08.2007. pa do isplate;
- kn 316,8/€ 42,05 od 02.09.2007. pa do isplate;
- kn 359,49/€ 47,71 od 02.10.2007. pa do isplate;
- kn 360,55/€ 47,85 od 02.11.2007. pa do isplate;
- kn 330,59/€ 43,88 od 02.12.2007. pa do isplate;
- kn 333,86/€ 44,31 od 02.01.2008. pa do isplate;
- kn 269,7/€ 35,8 od 02.02.2008. pa do isplate;
- kn 227,15/€ 30,15 od 02.03.2008. pa do isplate;
- kn 185,12/€ 24,57 od 02.04.2008. pa do isplate;
- kn 283,72/€ 37,66 od 02.05.2008. pa do isplate;
- kn 311,09/€ 41,29 od 02.06.2008. pa do isplate;
- kn 281,17/€ 37,32 od 02.07.2008. pa do isplate;
- kn 340,79/€ 45,23 od 02.08.2008. pa do isplate;
- kn 327,39/€ 43,45 od 02.09.2008. pa do isplate;
- kn 268,51/€ 35,64 od 02.10.2008. pa do isplate;
- kn 201,8/€ 26,78 od 02.12.2008. pa do isplate;
- kn 22,28/€ 2,96 od 02.06.2009. pa do isplate;
- kn 83,69/€ 11,11 od 02.07.2009. pa do isplate;
- kn 58,43/€ 7,75 od 02.08.2009. pa do isplate;
- kn 13,94/€ 1,85 od 02.09.2009. pa do isplate;
- kn 57,24/€ 7,6 od 02.10.2009. pa do isplate;
- kn 61,48/€ 8,16 od 02.11.2009. pa do isplate;
- kn 9,99/€ 1,33 od 02.12.2009. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnova odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i to u iznosu kn 7.319,41 / € 971,45 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- kn 406,81/€ 53,99 od 02.02.2014. pa do isplate;
- kn 404,04/€ 53,63 od 02.03.2014. pa do isplate;
- kn 398,29/€ 52,86 od 02.04.2014. pa do isplate;
- kn 391,56/€ 51,97 od 02.05.2014. pa do isplate;
- kn 385,88/€ 51,22 od 02.06.2014. pa do isplate;
- kn 382,18/€ 50,72 od 02.07.2014. pa do isplate;
- kn 380/€ 50,43 od 02.08.2014. pa do isplate;
- kn 378,45/€ 50,23 od 02.09.2014. pa do isplate;
- kn 374,22/€ 49,67 od 02.10.2014. pa do isplate;
- kn 370,4/€ 49,16 od 02.11.2014. pa do isplate;
- kn 367,28/€ 48,75 od 02.12.2014. pa do isplate;
- kn 361,35/€ 47,96 od 02.01.2015. pa do isplate;
- kn 357,65/€ 47,47 od 02.02.2015. pa do isplate;
- kn 352,66/€ 46,81 od 02.03.2015. pa do isplate;
- kn 347,62/€ 46,14 od 02.04.2015. pa do isplate;
- kn 342,57/€ 45,47 od 02.05.2015. pa do isplate;
- kn 337,39/€ 44,78 od 02.06.2015. pa do isplate;
- kn 332,22/€ 44,09 od 02.07.2015. pa do isplate;
- kn 327,04/€ 43,41 od 02.08.2015. pa do isplate;
- kn 321,8/€ 42,71 od 02.09.2015. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."
Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika s osnova razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 18.719,44 / 2.484,49 EUR više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
1.053,28 kn/139,79 EUR od 10. rujna 2014. pa do isplate,
14.959,45 kn/1985,46 EUR od 23. veljače 2016. pa do isplate,
2.706,71 kn/359,24 EUR od 24. veljače 2016. pa do isplate
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.2.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."
Obrazloženje
1. Tužitelj ŽŠ podnio je dana 11. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. u kojoj navodi da je dana 5. listopada 2004. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom stambenom kreditu koji je soleminiziran kod javnog bilježnika Nike Bagarića 12. listopada 2004 pod brojem Ov-10202/04. Tuženik kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 94.300,00 CHF koji se tužitelj obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen ugovorom. Ugovoreni rok otplate kredita je 15 god., a kredit je ugovoren uz osiguranjem valutnom klauzulom vezivanjem na švicarski franak.
1.1.Tužitelj također navodi da je čl. 8 predmetnog ugovora ugovorena obveza tužitelja za povrat glavnice te obaveza za isplatu redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, s time da kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,99% godišnje.
1.2. Tužitelj ističe da su ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 stranke sklopile na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima ugovorne strane nisu pregovarale tako da tužitelj nije mogao imati ikakav utjecaj na sadržaj ugovorenih odredbi.
1.3 Napominje da se prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora, odredba u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.4 Nadalje ističe da je čl. 270. Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva a prema čl. 272 ZOO-a činidba je odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. Dakle da je ništetna odredba na temelju koje je jednoj ugovornoj strani ostavljeno određivanje činidbe budući da zakonska odredba naknadno određivanje omogućava samo pod pretpostavkom da to čini treća osoba.
1.5. Ističe da je iz odredbe čl. 8 Ugovora razvidno da visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući da je ugovoren kao promjenjiva na temelju svakodobne odluke tuženika, tj. jedne od ugovornih strana te je kao takva ništetna a kakav stav je i zauzeo sud časti HGK-e u odluci br. P-I-50/10 od 25. ožujka 2011. U navedenoj odluci navodi se da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metoda obračuna. Dakle da se takvom praksom povrjeđuje pravo potrošača na informiranost, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatne stope.
1.6. Tužitelj se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 i presude Visokog trgovačkog suda RH br: Pž-7129/13-4 I Pž-6632/2017 kojim presudama je pravomoćno utvrđeno da tuženik u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao u svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupili protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača odnosno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2023. do 31. prosinca 2018., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnike kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom ustvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Isto tako da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi s klapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu i u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
1.7 Kako je za vrijeme ugovornog odnosa kamatna stopa jednostrano povećana u više navrata, tužitelj tužbom potražuje razliku između naplaćene kunske kamate i onog iznosa kunske kamate kojeg bi platio za svaki pojedini mjesec da je umjesto nezakonito promijenjenih kamatnih stopa na obračunu kamate korištena početna kamatna stopa od 4,99% prema početnom otplatnom planu.
1.8 Tužitelj ističe da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule u CHF. Naime navodi da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na EUR tako da HRK u odnosu na EUR nije pretrpjela značajan pad. Inflacija je neznatna uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na EUR. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao o odnosu na EUR a to se odrazilo na tečaj HRK u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Navodi da banka kao trgovac u konkretnom pravnom postupku raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj za CHF, dok tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike pravnog posla a banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenje prema kreditnoj instituciji, prihvatio takve prezentirane činjenice kao točne.
Naglašava da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovorenim odlukama.
1.9. Nadalje tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u CHF, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije švicarskog franka u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena. Tuženik je stekao ekstra profit do koje je došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla a što nije dopušteno u potrošačkim kreditima.
1.10. Slijedom navedenog smatra da su odredbe čl. 2. i 7. ugovora o kredite nepoštene ugovorne odredbe a jer je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u spornom pravnom poslu propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.
1.11. Tužitelj ističe da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim da provedenom konverzijom nisu u potpunosti otklonjene štetne posljedice primjene opisanih nepoštenih i konzekventno ništetnih odredbi prvotnog ugovora o kreditu, tako da je tužitelju otpisan iznos glavnice za oko 16,000,00 HRK niži od iznosa glavnice koji je trebao biti opisan ako se promatra početni tečaj CHF.
1.12. Tužitelj također tužbom traži utvrđenje ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe čl. 14. ugovora koja sadrži sporazum o nadležnosti suda za slučaj spora, a koja odredba je unesena u ugovor isključivo radi otežavanja ostvarivanja pravne pomoći pred sudom nametanjem obveze.
1.13. Predlaže da se utvrde ništetnim odredbe čl. 2., 7., 8., i čl 14. , navednog ugovora o namjenskom stambenom kreditu te da mu tuženik isplati mjesečne iznose na ime stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14. listopada 2019. (list br. 44-78) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke odredbom čl. 14. ugovor o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Erste banke te s pozivaju na članak 46. i 48. ZPP-a.
2.1. Prije svega tuženik osporava aktivnu legitimaciju za iznose koji su uplaćivani od strane ĐŠ, HŠ i VŠ. Smatra da tužitelj može potraživati samo uplate pretplaćenih iznosa koje je sam vršio.
2.2. Tuženik s više osnova u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva, i to iz razloga jer su stranke 15. prosinca 2015. sklopile Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Navedenim Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u članku 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.
2.3. Sukladno odredbi čl. 19. c. točka 4 ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.
2.4. Tuženik stiče da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano.
2.5. Ukazuje na odluku VSRH br. Rev-2221/18 iz kojeg obrazloženja odluke argumentum a contrario, proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK/15 nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora, stoga se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan.
2.6. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima.
2.7. Tuženik ističe da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. Predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
2.8. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, dakle postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
2.9. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.
2.10. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.11. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. koja predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.
2.12. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 1. prosinca 2013., a stupila na snagu dana 1. siječnja 2014. Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredita i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu članka 11.a stavak 5. kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe članka 11.a stavak 5. ZPK, te u vezi s njome odredba članka 16. Ustava Republike Hrvatske.
2.13. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.
2.14. Tuženik također ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta zbog pobijane odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 10.019,08 HRK i to za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, s osnova razlike u depozitu koja je u trenutku kada je isplaćen iznosila 18.767,68 HRK više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu te s osnova potplaćenih iznosa na ime promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.156,36 EUR.
2.15. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br.2402006-1031262160 /5102075444 od 5.10.2004., u Obavijest o promjeni kamatne stope od 1.4.2009. i 12.10.2010., Otplatni plan, Obavijest o usklađivanju kamatne stope, obavijest o promjeni uvjet o kreditu, obavijest o povećanju kamatne stope (list br. 8-19) tečajnu listu na dan 15.10.2004. Otplatni plan za kredit, pregled prometa po partiji kredita, obračun o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita na dan 30.9.2015. (list br. 35- 39), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu od 15.12.2015., obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita, (list br. 79), u priloge (list br. 81-161) izvod prometa po računa i pregled prometa po partiji kredita, metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa (list br. 165-171). Izvršen je uvid u Nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 28.12.2024. (list br. 366-402), koji vještak je kao i svjedok TŠ, te tužitelj saslušan na ročištu glavne rasprave 5. ožujka 2025. (426-430). Izvršen je uvid u Dopunu nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka od 28.3.2025. (list br. 489-493) te u priloge spisu.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim do presuđenog iznosa odbivši tužitelja s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.077,45 EUR.
5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 5. listopada 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 94.300,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, na rok otplate od 180 mjeseci, kao i da su dana 15. prosinca 2015. godine stranke sklopile dodatak, Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102075444 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
6. Sporna je međutim mjesna nadležnosti ovoga suda, aktivna legitimacija tužitelja za iznose koje su uplatile druge osobe. Sporna je osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i prigovor radi prijeboja.
7. Sud prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ocjenjuje neosnovanim.
7.1. Naime, odredbom čl. 59 ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženoga ugovora o kredita se može utvrditi kako je tuženika kao kreditora zastupao TŠ zaposlen u poslovnici tuženika u [adresa] tako da je tužitelj mogao tužbu podnijeti i nadležnom Općinskom sudu u Požegi u smislu čl. 59. ZPP-a.
7.2. Osim navedenoga, sud zaključuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 14. - ugovora o kreditu ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu Zakona o zaštiti potrošača narodne novine (79/07 i 125/07- dalje u tekstu: ZZP.) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno na čelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
7.3. O odredbi čl. 14. citiranog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, kojeg je pripremila upravo navedena banka, ugovorne strane nisu pregovarale tako da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Naime, iz iskaza samog tužitelja i svjedoka TŠ proizlazi da se radilo o tipskim ugovorima te da nisu pregovarali o mjesnoj nadležnosti suda.
7.4. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke zauzeo je i stav VSRH na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 5. studenog 2020. na kojem je donesen Zaključak br. Su-IV-308/2020. Imajući u vidu da je prebivalište tužitelja u [adresa], a sjedište tuženika u Rijeci, sasvim sigurno bi zbog udaljenosti za tužitelja nastali znatno veći troškovi zbog putovanja na sud u Rijeku, koje okolnosti dovode do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
7.5. Imajući u vidu navedeno sud zaključuje da je odredba čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te je odlučio kao u točki III izreke presude i odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, odlučivši kao u točki I izreke rješenja.
8. Neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije. Naime, parnične stranke su sudionici obvezno pravnog odnosa nastalog sklapanjem ugovora o kreditu pri čemu nije odlučno tko je vršio pojedine uplate. Dužnik u navedenom pravom poslu je tužitelj, a ne osobe koje su eventualno uplaćivale pojedine anuitete.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu PRESUDOM VSRH br. PŽ- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
10.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
10.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.
11. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 5. listopada 2004. utvrđeno je da je prema čl. 2 i 7. tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 94.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa rokom vraćanja od 180 mjeseci, uz mjesečnu otplatu anuiteta u iznosu od 745,23 CHF. Prema čl. 8. ugovora kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,99% a ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećima odlukama banke.
12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu) te odredba čl 8. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.
12.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
13. Iz iskaza svjedoka TŠ proizlazi da je s tužiteljem razgovarao o propisanim uvjetima banke kod sklapanja namjenskog ugovora. Tako kada je ugovor sklapan, znao je da je kamatna stopa bila 4,99 % i sve kamatne stope su bile promjenjive i u EUR i u CHF. Kamatne stope su se mijenjale na temelju odluke uprave, a svjedoku kao referentu nije bila dužnost da objašnjava na koji način se kamatna stopa mijenja, osim da se mijenja sukladno odluci banke. Temeljem kojih parametara se mijenja kamatna stopa, o tome nisu informirali klijente a niti su to znali. Navodi da su imali povijesno kretanje CHF unazad više godina i tečaj je bio stabilan, tako da su jedino to mogli reći i ponuditi klijentima, a on se ne sjeća da li su ih upozoravali, a niti tužitelja da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao u odnosu na EUR. Svatko je mogao znati da tečaj može ići gore i dolje, i on je doista porastao za vrijeme financijske krize, no i padao je. Informacije su davali klijentima o uvjetima kredita onako kako je bilo propisano, a što će se u budućnosti događati to nisu znali. Radilo se o tipskim ugovorima tako da nisu pregovarali sa strankama o mjesnoj nadležnosti suda. On je unosio sve potrebne parametre u sistem, iznos kredita, kamatnu stopu, rok otplate, sredstva osiguranja, podatke o eventualnim sudužnicima i sistem bi sam na temelju svih tih podataka generirao ugovor. Takav ugovor je dan na potpis stranci i tom prilikom su još jednom objasnili stranci da li je to sve što su dogovarali. Oni su potpisali ugovor u banci, a zatim bi stranka nosila ugovor javnom bilježniku. Banka je u to vrijeme nudila ugovore s valutnom klauzulom. Obzirom da je bila najniža kamatna stopa u CHF ljudi su se odlučivali za te kredite. On se ne sjeća konkretno ugovornog odnosa s tužiteljem, a postupao je tako kako je naveo. Nisu sugerirali nikome za koji kredit da se odluče, odnosno u kojoj valuti, a klijenti su se odlučivali za kredite koji su im bili povoljniji. Na istom letku a i na internetu su navedeni uvjeti i za kredite u EUR i za kredite u CHF, samo je tada kamatna stopa u EUR bila više sigurno za 2-3 %. Sjeća se da je za adaptaciju kamatna stopa bila u EUR 7,99 %. Klijenti su morali dolaziti više puta u banku od pregovaranja do realizacije kredita. Izašli su s nižom kamatom i to je bio razlog zašto su ljudi uzimali takav kredit. Nakon što mu je predočen ugovor o kreditu navodi da je to njegov potpis na ugovoru.
14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je digao kredit 2004. godine u iznosu od oko 94.000,00 CHF za kupovinu nekretnine. On je poznavao ljude u Erste banci, vjerovao im je i odlučio je podići kredit u Erste banci. Sjeća se da se u to vrijeme jako forsirao kredit u CHF jer je bila niža kamatna stopa i tečaj je u to vrijeme bio stabilan. Tada je to bilo pitanje zdravog razuma da li dići kredit sa nižom kamatnom stopom ili znatno višom u EUR. U Ugovoru mu je pisalo da je kamatna stopa promjenjiva i rečeno mu je da to odstupanje može biti 1-2 %, ali mu njegov osobni bankar nije rekao na koji će se način mijenjati kamatna stopa niti o kojim parametrima to ovisi. Isto tako nitko mu nije spomenuo da postoji rizik sklapanja ugovora u CHF i da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što je to štitio u odnosu na EUR. Da je to znao vjerojatno bi se zamislio i propitao svoje odluke u to vrijeme. U to vrijeme nije imao informacije niti ga je bilo tko obavijestio ili informirao da bi tečaj mogao znatno porasti. Tvrdi da je znao da će porasti za 5 % ne bi se odlučio za kredit u CHF. On je sklopio ugovor o konverziji jer je mislio da se radi o privremenom zaustavljanju štete, do konačnog obeštećenja štete. U iskazu navodi da je po njemu to doista legalna pljačka, povećanje kamatne stope i tečaja. On je nakon 4 godine imao veću glavnicu nego kada je digao kredit. Početne rate su mu bile 1.600,00 kuna da bi kasnije bile 3.300,00 do 3.400,00 kuna i navodi da sigurno ne bi digao kredit s takvim anuitetima. On nije propitivao obračun banke kod sklapanje Aneksa, ali je znao da nije u potpunosti obeštećen. U banci nisu pregovarali o mjesnoj nadležnosti. Banka mu je, nakon što je rekao koji iznos želi i u kojoj valuti, unaprijed pripremila sadržaj ugovora koji je potpisao i tom prilikom mu ništa nije objašnjavano. Ugovor je pročitao te je znao koji iznos kredita diže, rok otplate, visinu kamate, visinu anuiteta i sredstvo osiguranja i to su mu bili glavni parametri za dizanje kredita i potpisivanje. On je sam vraćao kredit. Tužitelj ima obrt od 1990. godine, a kredit je digao u svrhu adaptacije stana u [adresa] u kojem mu je sin boravio dok je živio u [adresa], te jedan dio za adaptaciju kuće. Kredit je koristio isključivo u privatne svrhe, a ne za potrebe obrta, koji obrt obavlja na adresi [adresa]. Radi se o slastičarnici, a ne bavi se fotografijom niti ima foto-studio. Nekretnina u kojoj se obavlja obrt je u suvlasništvu tužitelja i supruge. Banka mu nije pravila nikakav problem obzirom da se radilo o stambenom kreditu koji je korišten za adaptaciju.
14.1. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.
14.2. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, a kako to proizlazi i iz iskaza svjedoka TŠ, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.
15. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i 7. ugovora) te kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ( čl. 8. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom 1. i 2.
16. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
16.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16.2. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.
17. Po ocjena suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.
17.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
17.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Aneks br. 1 ugovora o kreditu br. 5102075444 nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
17.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno- financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 28. prosinca 2024. (list br.366-400) te dopune nalaza i mišljenja od 28. ožujka 2025. (list 489-493), koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnim.
18.1. Naime, iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka (list 384) proizlazi da preplaćeni iznos uslijed utjecaja promjene tečaja CHF za kune u otplati kredita iznosi 8.079,49 EUR dok razlika otplaćenih anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu iznosi 1.019,94 EUR.
18.2. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 28. prosinca 2024. te je sukladno istom podneskom od 4. ožujka 2025 ( list 419-425) uskladio tužbeni zahtjev potražujući na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.019,94 EUR a na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos 8.079,49 EUR. Istim podneskom se usprotivio tuženikovom prigovoru radi prijeboja ističući da je tuženik prekludiran u isticanju procesnog pravnog prigovara radi prebijanja jer je isti istaknut nakon zaključenog prethodnog postupka. Podredno ističe i prigovor zastare za istaknute tražbine tuženika. Nadalje smatra da ne postoji procesna osnova kojom bi se mogao prihvatiti prijedlog tuženika za dopunom vještačenja.
18.3. Tuženik je u podnesku od 27. siječnja 2025. (list 409-417) predložio dopunu nalaza i mišljenja na način da se vještak očituje jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa ugovora o kreditu uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene kamatnih stopa kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredit pa do konverzije kao i je li pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF - EUR). Nadalje na ročištu glavne rasprave 5. ožujka 2025. prigovorio je nalazu i mišljenju vještaka jer je vještak uzeo kao preplatu iz konverzije iznos iz ugovora o kreditu (čl. 5 st. 3) od 5.189,74 HRK umjesto iznosa 8.118,09 HRK koji je sadržan u obavijesti po izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Predlaže da vještak taj iznos oduzme od potraživanja tužitelja.
19. Vještak je sukladno prigovoru tuženika sačinio dopunu nalaza i mišljenja dana 28. ožujka 2025. (list 489-493) iz kojeg proizlazi da je tuženik kao kreditor na dan 30. 9. 2015. izračunao pretplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR uzevši u obzir preplatu po konverziji u iznosu od 8.119,09 HRK. Razlike o preplati od 1.10.2015. do 15.12. 2015. u prelaznom razdoblju otplate kredita su realne.
19.1. Iz dopuna i nalaza i mišljenja vještaka proizlazi dakle da izračun samo više plaćenih anuiteta ( posebno diferencirano na povećanje kamate i posebno na valutni utjecaj te zbrojene) i umanjeno za obračunatu pretplatu po konverziji na dan 30.9.2015. u iznosu od 8.118,09 HRK, iznosi ukupno 8.021,98 EUR
19.2. Tuženik u podnesku od 9.4.2025. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužitelja. Ističe da je jedini ispravan matematički izračun razlika sadržana u dopunskom nalazu i mišljenju vještaka od dana 28. ožujka 2025. Tuženik ističe naime da su u konverziji sve preplate po osnovi tečajnih razlika i preplaćenih kamata ( kao posljedice djelomične ništetnsti osnovnog ugovora) retroaktivno korištene za namirenje kredita u EUR. Kako je restitucija izvršena po sili zakona, postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos ( jednog po osnovi konverzijskog obračuna a drugi puta po osnovi ovo predmetne tužbe).
19.3.Tužitelj pak na glavnoj raspravi od 1. listopada 2025. predlaže da se ne uzme u obzir dopuna nalaza i mišljenja prilikom donošenja meritorne odluke a iz razloga kako je to elaborirao u podnesku od 4.3.2025.
20. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem dopune nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka od 28.3.2025., iz koje proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova povećanja kamate i valutnog utjecaja, umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 8.119,09 HRK po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 8.021,98 EUR koji iznos je dosudio tužitelju, odlučivši kao pod točkom IV izreke presude a odbio ga sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.077,45 EUR., odlučivši kao u točki V izreke presude.
20.1. Naime tuženik je pravilno, sukladno zakonskim odredbama uzeo u obzir preplatu s osnova promjenjive kamatne stope i valute u iznosu od 8.119,09 HRK tako da je neosnovan zahtjev tužitelja u koji je uključen i navedeni iznos zbog čega je sud tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom u iznosu od 1.077,45 EUR. Ukoliko se ne bi umanjio navedeni iznos od potraživanja tužitelja, tužitelj bi ga stekao bez osnova.
21. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.
21.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega zastara nije nastupila. Isto je potkrijepljeno pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., da posljedice ništetnosti ugovora počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, obzirom da tužitelj u tužbi traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovora o kreditu.
22. Sud nalazi da prigovor radi prijeboja tuženika na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta te s osnova razlike u depozitu nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
22.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
23. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 5. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.
23.1. Tužitelj naime nije uspio u razmjerno neznatnom djelu tužebenih zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi te je sud tužitelju priznao u cijelosti troškove postupka.
23.2. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 28.10.2019. u iznosu od 50,00 EUR ( 25% tarife, jer je ročište odgođeno), nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 23.9.2021. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 4.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 5.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 14.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu u iznosu od 100 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.437,50 EUR. Sudska pristojba za tužbu iznosi 145,00 EUR a troškovi vještačenja iznose 398,17 EUR, tako da je sud na ime troškova parničnog postupka dosudio tužitelju iznos od 1.980,67 EUR.
23.3. Sud nije priznao trošak sastava podneska od 13.6.2023. kojim podneskom je tužitelj iznose iz tužbe pretvorio u EUR jer je navedno usklađenje mogao učiniti nakon provedbe financijsko knjigovodstvenog vještačenja a nakon kojeg vještačenja je i uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka u eurima.
24. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.
U Požegi, 3. prosinca 2025.
Sudac
Snježana Polgar
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
1. Odvjetnik Ivan Bošković iz Požege
2. Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri, Radnička cesta 22, Zagreb
