REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F.Kennedya 11

P-965/2017

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja HŽ INFARSTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, Zagreb, Mihanovićeva 12, protiv prvotuženika HŽ CARGO d.o.o., OIB: 08720210702, Zagreb, Heinzelova 51 i drugotuženika ZAGREBTRANS d.o.o., OIB: 18250638100, Zagreb, Lončareva 1/I, kojeg zastupa punomoćnik Igor Grubišić, odvjetnik u Zagrebu, Ul. Zelinska 3/III, radi naknade štete u iznosu od 42.065,53 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 21. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika prvotuženika i punomoćnika drugotuženika, s danom objave 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se prvotuženiku isplatiti tužitelju iznos od 41.823,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 10.845,96 EUR od 8. rujna 2016. te na iznos od 30.977,93 EUR od 20. prosinca 2016., i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže naložiti drugotuženiku solidarno s prvotuženikom isplatiti tužitelju iznos od 41.823,89 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od 10.845,96 EUR od 8. rujna 2016. te na iznos od 30.977,93 EUR od 20. prosinca 2016.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos iz točke I. izreke ove presude preko dosuđene kamatne stope.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 241,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. prosinca 2016. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je 11. studenog 2014. u 06:13 sati na pruzi M202, između kolodvora Horvati i Zdenčina, tijekom prolaska teretnog vlaka broj 61103 došlo do loma kontaktne mreže i oštećenja signalno-sigurnosnih uređaja i kontaktne mreže na pruzi kojom upravlja tužitelj kao upravitelj željezničke infrastrukture u Republici Hrvatskoj. Do navedenog štetnog događaja došlo je zbog otvaranja zadnje lijeve ruke stabilizatora na tijelu dizalice u smjeru vožnje vlaka, koja je dizalica prevožena na 11. vagonu od lokomotive (vagon 31 78 4722 045-4 serije Smmps-tz), a koji je vagon bio u kompoziciji vlaka broj 61103. Otvorena ruka stabilizatora dizalice je prekoračila teretni i slobodni profil pruge i ušla u zonu stabilnih dijelova kolosijeka pored pruge, a uzrok otvaranja ruke je nedostatak svornjaka koji drži ruku fiksiranu uz tijelo dizalice. Tužitelj nadalje ukazuje da je gore navedeni teret odnosno dizalica vlasništvo drugotuženika, a prijevoz dizalice obavljao je prvotuženik, vlasnik vagona 31 78 4722 045-4 serije Smmps-tz. Tužitelj nadalje navodi kako je navedenim štetnim događajem pretrpio štetu na signalno-sigurnosnim uređajima i kontaktnoj mreži, a koji su sastavni dio elektroenergetskog infrastrukturnog podsustava sukladno odredbama Pravilnika o željezničkoj infrastrukturi (Narodne novine broj 127/05 i, 16/08 i 94/13). Predmetnu štetu tužitelj je, dijelom po svojim radnicima, a dijelom angažiranjem društva Pružne građevine d.o.o., u cijelosti uklonio te ista iznosi 316.942,76 kn, i to: 40.595,94 kn za popravak signala APB Horvati – Zdenčina, 41.122,97 kn za popravak ponavljača signala Horvati – Zdenčina i 235.223,85 kn za popravak kontaktne mreže na dionici pruge Mavračići – Zdenčina. Tužitelj smatra da se odgovornost tuženika nalazi u činjenici da je drugotuženik vlasnik i pošiljatelj tereta odnosno dizalice iz kolodvora Vukovar te je njegova dužnost bila osigurati teret od pomicanja pri prijevozu sukladno odredbama HR 151 Tarife za prijevoz robe, dok su odgovorne osobe prvotuženika zaprimile dizalicu na prijevoz bez provjere ispravnosti osiguranja tereta ili dijelova tereta te da li je kao takav teret siguran za transport, to jest da tijekom transporta ne može doći do samopokretanja dijelova tereta. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da mu je radnjama tuženika nastala šteta u vezi s opasnom stvari koju je drugotuženik kao vlasnik povjerio prvotuženiku pa stoga sukladno odredbama čl. 1063. i 1066. Zakona o obveznim odnosima kao štetnici odgovaraju bez obzira na krivnju. S obzirom da su tuženici uzrokovali tužitelju štetu radeći nezavisno jedan od drugoga pri čemu se ne može utvrditi udjel svakoga od njih u uzrokovanoj šteti, za naknadu štete odgovaraju solidarno prema odredbi čl. 1077. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Prvotuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na aktivnu legitimaciju navodi u bitnome da iz od strane tužitelja dostavljenog Ugovora o upravljanju željezničkom infrastrukturom, Klasa: 003-01/07-01/8, Urbroj:

530-08-08-16 od 15. lipnja 2008. ne proizlazi da bi tužitelj kao upravitelj željezničke infrastrukture bio aktivno legitimiran za traženje pravne zaštite željezničke infrastrukture, već jedino za upravljanje, građenje, obnovu i održavanje iste, tim više što tužitelj nije vlasnik željezničke infrastrukture. Stoga prvotuženik smatra da je jedino Republika Hrvatska, kao vlasnik željezničke infrastrukture, aktivno legitimirana za podnošenje tužbe radi pravne zaštite željezničke infrastrukture. Nadalje, prvotuženik upućuje na odredbe čl. 29. i 61. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu.

3. Drugotuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim nastanak predmetnog štetnog događaja opisan u tužbi, kao i činjenicu da je tužitelju nastala šteta, no opreza radi spori njenu visinu. Osporava svoju odgovornost te ističe kako je odgovornost za nastanak štete na prvotuženiku. U smislu odredbe čl. 29. Zakona o ugovorima u prijevozu u željezničkom prometu ukazuje kako prvotuženik redovito prevozi baš konkretnu dizalicu u vlasništvu drugotuženika te svaki put sudjeluje u osiguranju teret te ga pregledava te u konačnici vlak ne može ni krenuti bez odobrenja zaposlenika prvotuženika zaduženog za pregled. Nadalje, drugotuženik ističe kako je predmetni vlak bio nepredviđeno zaustavljen 70-ak sati na RK Zagreb, a koji kolodvor prvotuženik nije osigurao, iako je to sukladno odredbama čl. 18. Zakona o sigurnosti i interoperabilnosti željezničkog sustava bio dužan, pri čemu ukazuje i na odredbu č. 120. tog Zakona jer postoji izrazito realna mogućnost da je svornjak nezakonito otuđen s drugotuženikove dizalice za vrijeme tog dugog boravka na neosiguranom kolodvoru, a što je potvrdio i prvotuženikov zaposlenik VP, član Zajedničkog istražnog povjerenstva u svom izdvojenom mišljenju. Drugotuženik ukazuje i da je na odredišnom kolodvoru Split utvrđeno da su još neki dijelovi drugotuženikove opreme otuđeni, a navedeno potvrđuje Istražno izvješće zajedničkg istražnog povjerenstva. Zaključno, i Agencija za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu provela je istragu o predmetnom izvanrednom događaju te je po okončanju istog sastavila Konačno izvješće u kojem se u čl. 4.1. zaključuje kako su zaposlenici prvotuženika obavili pregled utovara te da unatoč višestrukim pregledima nije primijećen ikakav nedostatak na teretu drugotuženika. Iz svega navedenog drugotuženik smatra kako je razvidno da je za nastalu štetu odgovoran isključivo prvotuženik.

4. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod navoda iznesenih u tužbi odnosno odgovorima na tužbu te su podnescima dopunjavale početne tvrdnje na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

5. Nadalje, tužitelj je podneskom od 2. lipnja 2020. (list 371. – 372. spisa) konačno postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 315.122,11 kn s pripadajućim zateznim kamatama na iznos od 81.718,91 kn od 8. rujna 2016. te na iznos od 233.403,20 kn od 20. prosinca 2016. do isplate.

6. S obzirom na to da je navedenim podneskom tužitelj djelomično snizio tužbeni zahtjev, a tuženici se nisu izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe u roku od petnaest dana od kada su primili navedeni podnesak, sud je sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP), utvrdio da je tužba povučena te odlučio kao u t. I. izreke rješenja.

7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka IP, DP, ZP, VP, FP i JP, prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr.sc. Mladenu Nikšiću te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Zdravku Brestovcu.

8. Ocjenom izvedenih dokaza te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud utvrdio je tužbeni zahtjev osnovanim u odnosu na prvotuženika te neosnovanim u odnosu na drugotuženika.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi naknade štete u iznosu od 41.823,89 EUR (tada 315.122,11 kn), a za koju štetu tvrdi da su mu dužni solidarno naknaditi tuženici temeljem odredaba čl. 1063., 1066. i 1107. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

10. Između stranaka nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, već je sporna aktivna legitimacija, odgovornost oba tuženika za nastanak istog te visina utuženog potraživanja odnosno nastale štete.

11. Prvotno valja naglasiti kako je ovaj sud ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, tužitelj je pravna osoba registrirana za obavljanje poslova održavanja željezničke infrastrukture, a obavljanje tih poslova tužitelju je povjereno od strane Republike Hrvatske Ugovorom o upravljanju željezničkom infrastrukturom od 15. lipnja 2008. te je tužitelje temeljem odredbe čl. 5. t. 13. tog Ugovora, ovlašten u ime i za račun republike Hrvatske obavljati pravnu i svaku drugu zaštitu željezničke infrastrukture koja proizlazim iz prava upravljanja, korištenja i raspolaganja.

12. Nadalje, u odnosu na dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja i odgovornosti za nastanak istog, tijekom postupka saslušan je svjedok IP koji je naveo u bitnome da saznanja o predmetnom štetnom događaju ima kao djelatnik Zagrebtransa. Iskazao je da je tijekom jutra obaviješten o predmetnom štetnom događaju i unutar firme su se organizirali da odu na lice mjesta. Kada su došli vidjeli su da je tijelo dizalice uredno učvršćeno lancima za vagon. Ruka stabilizatora je bila u otvorenom položaju. Konstatirali su da je svornjak oko kojeg se ruka okreće puknut, a to se dogodilo uslijed udarca otvorene ruke u stup kontaktne mreže. Pogledao je ostale tri ''ruke'' i konstatirao da se na njima nalaze svornjaci koji osiguravaju njihovo otvaranje. Na ruci koja se otvorila očito nije bilo svornjaka. Nakon toga su otišli na mjesto gdje je počeo štetni događaj i konstatirali su da je ruka udarila u stup, nije siguran da li su bili oštećeni jedan ili dva stupa. U odnosu na isporuku i način vezivanja tereta, a što je bilo učinjeno u Vukovaru svjedok nema saznanja, osim što je vidio slike u izvještaju od kolegice koja je bila prisutna u Vukovaru prilikom utovara i učvršćenja tereta. Na upit kako se uobičajeno teret ovakve vrste vezuje, odgovorio je da je predmetni teret bio ispravno vezan te da se veže lancima. U konkretnom slučaju sporan je nedostatak svornjaka koji osigurava otvaranje ruke stabilizatora. Ono što je im je bilo čudno je to da je vagon od Vukovara do ranžirnog kolodvora Zagreb uredno došao. Na daljnji upit da li naručitelj prijevoza tereta ima kontrolu nad tim teretom u prijevozu do trenutka isporuke, odgovorio je da je procedura sljedeća. Kada se izvrši utovar zove se pregledač, odnosno djelatnik HŽ CARGO-a koji taj teret preuzima. U slučaju neispravnosti načina utovara, vezivanja i slično, djelatnik HŽ CARGO-a odbija preuzeti pošiljku do kada se nedostatak ne otkloni. Nakon preuzimanja pošiljke naručitelj nema doticaja s pošiljkom do mjesta isporuke. Na upit ima li saznanja da li je naručitelj bio obaviješten o nekakvom zastoju na ranžirnom kolodvoru u Zagrebu te ima li saznanja koliko dugo je predmetni teret stajao na ranžirnom kolodvoru prije nego je krenuo za Vukovar, svjedok je odgovorio da on osobno nije bio obaviješten o zastoju, međutim, kolega koji je zadužen za prijevoz tereta je to znao i kontaktirao je sa službama HŽ-a. U odnosu na vrijeme stajanja tereta naveo je da je isti stajao dva dana. Na pitanje, a imajući u vidu dugogodišnju suradnju drugotuženika i prvotuženika, da li se teret uvijek jednako vezao te da li je ikada bilo nekih šteta kada je teret na isti način kao u konkretnom slučaju bio vezan, odgovaorio je da je teret bio prevažan više puta tijekom godina koje su prethodile ovom štetnom događaju i nije bilo nikakvih problema. Svjedok je posebno napomenuo da su tijekom stajanja na ranžirnom kolodvoru u Zagrebu s drugog vagona otuđene tri gurtne i tri zatezača, a o tome kao naručitelji nisu bili obaviješteni. Kada je teret stigao na odredište u Split, konstatirana su dodatna otuđenja opreme. Također, napomenuo je da je njihov zaključak, a nakon što su proanalizirali sve detalje oko predmetne nezgode, da je jedino logično objašnjenje to da je došlo do otuđenja svornjaka koji učvršćuje ruku, pri čemu je napomenuo da od Vukovara pa do ranžirnog kolodvora, dakle gotovo 300 km nije bilo nikakvih problema, već je do nezgode došlo nakon što je teretni vlak krenuo s ranžirnog kolodvora, odnosno cca. 20 km nakon kretanja, i to nakon dva dana stajanja na ranžirnom kolodvoru u Zagrebu.

13. Svjedok DP, a koji je kao djelatnik tužitelja bio član Zajedničkog istražnog povjerenstava, iskazao je u bitnome da su ga obavijestili kada se dogodila nezgoda, a tada je radio u uredu upravljanja sigurnošću HŽ Infrastrukture na radnom mjestu glavnog kontrolora prometa. Sjeća se da je taj tjedan bio dežuran. Naime, ukoliko se dogodi nezgoda tada ona osoba koja je dežurna odlazi na istragu, a sve ukoliko Uprava i Ured upravljanja sigurnošću procijene da se radi o događaju zbog kojeg je potrebno angažirati najveće istražno povjerenstvo. Znači, on je kao dežurni, i to nakon odluke Uprave imenovan kao predsjednik Zajedničkog istražnog povjerenstva za istragu predmetnog izvanrednog događaja. Kada je došao na mjesto događaja, odnosno u kolodvor Zdenčinu, otišli su na prugu, a vlak je bio u kolodvoru Zdenčina. Znači, vlak je bio prešao kolodvor Horvati, a na pruzi se desilo oštećenje kontaktne mreže, odnosno bili su oštećeni stupovi kontaktne mreže, nosivi vod, kontaktni vod, vješalice i tako dalje. Zbog proteka vremena ne sjeća se svih oštećenja, međutim sva su oštećenja navedena u Istražnom izvješću Zajedničkog istražnog povjerenstva. Sjeća se da su na licu mjesta na vlaku koji je stajao bili dijelovi kontaktne mreže, odnosno žice tj. vodovi. Na upit kako je utvrdio koji je uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja, odgovorio je da su članovi Zajedničkog istražnog povjerenstva otišli na prugu službenim željezničkim vozilom za popravljanje i održavanje pruge i tada su uočili oštećenja koja je ranije naveo. Naglasio je da su na stupovima kontaktne mreže uočili udarce, odnosno izobličenje stupova te tragove plave boje. Upravo zbog tih tragova plave boje su krenuli tražiti na vlaku što bi to moglo biti i onda su došli do tog vagona na kojem je bila utovarena ta velika dizalica i tada su na toj dizalici vidjeli plavu hidrauličnu ruku koja je bila oštećena i zaglavljena uz tijelo dizalice. Na daljnji upit na koji način je došao do zaključka da je do štetnog događaja došlo zbog, između ostalog, nedostatka svornjaka na ruci stabilizatora dizalice, svjedok je odgovorio da dizalica ima 4 stabilizatora, a da je na jednom stabilizatoru nedostajao svornjak, dok se isti nalazio na preostala tri stabilizatora. Dakle, uzimajući u obzir oštećenja na pruzi i oštećenja na stabilizatoru dizalice jasno su zaključili da je to bio uzrok, odnosno da se prilikom vožnje, zbog nedostatka svornjaka stabilizator dizalice otklonio od tijela i udarao je po tim kontaktnim stupovima kontaktne mreže. Svjedok nije imao saznanja što je uzrokovalo nedostatak svornjaka, dok je na upit da li je HŽ Infrastruktura kao upravitelj željezničke infrastrukture ima imala ikakvu obvezu pregledavati teret na vagonima, uključujući i predmetnu dizalicu, odgovorio da nije, da je to obveza željezničkog prijevoznika i to prije pokretanja vlaka. Na upit ima li saznanja da li je vagon prije ovog štetnog događaja stajao na ovom ranžirnom kolodvoru, odgovorio je da ima te da je taj vagon stajao na kolodvoru zajedno s ostalim vagonima te da je prije polaska s ranžirnog kolodvora prema kolodvoru Zdenčina vlak pregledan od strane HŽ CARGO-a. Na daljnji upit ima li HŽ Infrastruktura kao upravitelj ikakve kontrolne mehanizme nad teretom u vagonima, odnosno na koji se način osigurava, tj. štiti taj teret od moguće krađe, odgovorio je da HŽ Infrastruktura ima Poslovnim redom svakog pojedinog kolodvora propisanu čuvarsku službu koju obavljaju službujući radnici. Ti djelatnici gledaju da li se netko tko nije djelatnik HŽ-a nalazi na željezničkoj infrastrukturi. Ukoliko uoče nekakve sumnjive aktivnosti iste se tada prijavljuju policiji. Međutim, napomenuo je da se ranžirni kolodvor Zagreb prostire ne velikoj površini od cca. 100 ha te da je praktički nemoguće da kraj svakog vagona stoji djelatnik čuvarske službe te ga kontrolira. Naime, službujući radnik, odnosno čuvar poslove ophodnje obavlja u nekoliko navrata tijekom dana, a sve je to propisano Uputom o čuvarskoj službi koja je prilog Poslovnog reda kolodvora. Svjedok je posebno napomenuo da je i Agencija za istraživanje nesreća potvrdila njihov nalaz, odnosno Istražno izvješće Zajedničkog istražnog povjerenstva.

14. Svjedok ZP, djelatnik prvotuženika, u svom je iskazu naveo u bitnome da je taj dan telefonski obaviješten da je u kolodvoru Zdenčina na vlaku došlo do izvanrednog događaja te je otišao u kolodvor Zdenčina gdje je zajedno s ostalim članovima povjerenstva pristupio utvrđivanju uzroka i posljedica izvanrednog događaja. Pregledali su vlak, vagone, teret na vagonima i prugu oko kolodvora Horvati do kolodvora Zdenčina. Na osnovu utvrđenog došli su do zaključka da je do nastanka štete, odnosno izvanrednog događaja došlo zbog udaranja, ne zna da li se stručno zove stabilizator ili ruka tijela dizalice, koja je udarala po signalima i stupovima kontaktne mreže te je došlo do kvara naponske mreže koja je pala u dužini od cca. 4 km pri čemu je došlo i do oštećenja tereta na drugim vagonima i samim vagonima. Svi detalji navedeni su u Zapisniku o izvanrednom događaju. Nakon što su razmotrili sve utvrđene činjenice Povjerenstvo je donijelo zaključak, odnosno zaključak ID3 gdje je predstavnik Infrastrukture donio svoj zaključak, dok su HŽ CARGO i Zagrebtrans imali izdvojena mišljenja. Naime, HŽ CARGO, odnosno svjedok kao njihov predstavnik nije se složio s donesenim zaključkom te se u Izdvojenom mišljenju mišljenju pozvao na Zakon o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu i na Tarifu za prijevoz robe HRT 151. Naime, prema njegovom mišljenju, s obzirom da teret nije bio osiguran od pomicanja te nije bio pakiran, a do otuđenja je možda došlo upravo zbog toga što isti nije bio pakiran te s obzirom da je sve utovare vršio sam pošiljatelj, prema gore navedenim zakonima odgovornost za nastalu štetu leži na pošiljatelju. Na upit da li bi po njegovom iskustvu djelatnici HŽ CARGO-a pustili u promet vagon, odnosno vlak bez da je teret bio propisano pakiran i vezan, odnosno da li postoji od strane HŽ CARGO-a nekakav sustav kontrole pakiranja i vezivanja tereta u vagone, odgovorio je da prilikom preuzimanja tereta, skladištar i pregledač vagona, odnosno djelatnici HŽ CARGO-a pregledavaju ispravnost ukrcanog tereta i da li je teret osiguran od pomjeranja, odnosno da li je propisno utovaren. Na daljnji upit da li bi djelatnici HŽ CARGO-a po njegovom mišljenju pustili u promet vagon, a da su zamijetili da teret nije propisno vezan, odnosno da na dizalici nedostaje svornjak, odgovorio je da je radnik HŽ CARGO-a skladištar, odnosno pregledač vagona te da on ne mora i ne zna svojstva utovarenog tereta na vagonu. Napomenuo je pri tome da je čl. 9. Hrvatske robne tarife – 151 točno propisano da ukoliko se teret s posmičnim, oscilirajućim ili okretnim dijelovima prevozi na vagonu otvorenog tipa nepakiranom ili nedostatno pakirano tada pošiljatelj u Pošiljateljevoj izjavi teretnog lista mora navesti dijelove koji su posmični, oscilirajući ili okretni na koji način su ti dijelovi osigurani od samopokretanja i je li osiguranje od samopokretanja dostatno za sigurnost prijevoza. Isto tako, u t. 6. čl. 9. navedeno je da kada se cestovna vozila, strojevi ili druga oprema prevoze nepakirani ili nedostatno pakirani, tada pošiljatelj u teretnom listu mora navest dijelove koje je moguće otuđiti usput. Ako ti dijelovi nisu navedeni posebno, tada se smatra da nisu ni postojali. Zaključno, na upit da li je upoznat sa Smjernicama za utovar 5.44- Osiguravanje neposrednim vezama, a koje se smjernice nalaze na internet stranicama HŽ CARGA, odgovorio je da je upoznat s istima pri čemu je napomenuo da ovaj događaj nema veze s tim smjernicama jer je teret bio pravilno povezan. Međutim, upitno je da li je dio tereta bio osiguran. Osiguranjem same kompletne pošiljke nitko nije prigovorio.

15. Svjedok VP iskazao je u bitnome kako sve da je dizalica ZAGREBTRANSA nekontroliranim kretanjem jednog svojeg dijela prouzročila predmetna oštećenja na pruzi i pratećim postrojenjima, opremi i ostalome, osnovno je pitanje kako je došlo do mogućnosti za nekontroliranim kretanjem spornog tijela dizalice. Vlak pri vožnji na preko 200 km na relaciji od Vukovara do ranžirnog kolodvora Zagreb nije imao nikakvih problema, cca 10-15 km iza ranžirnog kolodvora došlo je do nezgode. Pretpostavlja, te je čak i uvjeren da je u ranžirnom kolodvoru najvjerojatnije djelovanjem neke treće osobe došlo do skidanja i otuđenja jednog dijela koji osigurava fiksni položaj kraka odnosno ruke. Tome ide u prilog da Zagreb ranžirni kolodvor nema nikakvu fizičku zaštitu pa je moguć pristup neovlaštenim osobama, a također je izrazio sumnju i u dobronamjernost željezničkih radnika koji su podijeljeni u najmanje dvije tvrtke. Ne vidi nikakve tehničke mogućnosti da komad čelika približne veličine kao dvolitrena boca Coca-Cole sam nekontrolirano u vožnji iskoči iz svog ležišta te smatra da je do toga došlo zbog ljudskog faktora. Na upit je li prije sastavljanja istražnog izvješća s povjerenstvom izišao na teren odnosno pregledao sporni vagon, svjedok je odgovorio da su kao povjerenstvo obišli mjesto događaja s time da je svaki član povjerenstva stavio težište pregleda na aspekt svoje struke, dok je na upit na koliko je mjesta taj stabilizator bio pričvršćen svornjacima, odgovorio da dok je dizalica u radnom položaju ona mora imati raširene stabilizatore radi oslanjanja o podlogu. Pri transportu se dizalica rastavlja, a njezin glavni dio je postolje i na tome postolju se ruke odnosno stabilizatori sklapaju, znači priljubljuju se uz tijelo i u tom konačnom položaju se osiguravaju svornjakom. Znači, ruka ima dva svornjaka i to onaj radni osnovni koji je neprestano u svojoj funkciji i ne vadi se i drugi koji služi za fiksiranje stabilizatora u transportni položaj. Stabilizatori dizalice uz tijelo dizalice za potrebe transporta pričvršćuju se na četiri mjesta a u konkretnom slučaju bili su pričvršćeni samo na tri mjesta, a svornjak na gornjem dijelu ima glavu koja ima širi promjer od utora u koji se stavlja. Na upit stavlja li se svornjak okomito na način da je glava svornjaka gore kako bi svornjak mogao proći kroz utor koji je predviđen za taj svornjak, svjedok je odgovorio da je svornjak strojni element cilindričnog oblika koji obavezno na jednom svom kraju ima glavu odnosno proširenje kako bi to proširenje fiksiralo njegov položaj u provrtu odnosno rupi. Taj svornjak da bi pravilno obavljao svoju zadaću mora prolaziti kroz tri rupe. Znači odozgora i odozdola su rebra odnosno pera tijela dizalice koja na sebi imaju za svornjak predviđene rupe. Sklapanjem stabilizatora dovodi se odgovarajuća rupa u položaj da je u istoj osi s prethodno spomenute dvije rupe kako bi svornjak mogao proći kroz sve tri rupe i na taj način fiksirati položaj stabilizatora. Glava svornjaka po logici je uvijek s gornje strane zbog utjecaja gravitacije. Na upit je li se neki od provrta za svornjak u ovom slučaju nalazio u vodoravnom položaju, odgovorio je da nije. Zaključno, na upit da li je moguće da svornjaka ipak nije bilo već pri otpremi iz Vukovara, a s obzirom da je sporna ruka "štekala", a zbog tog "štekanja" se ruka nije otvorila ranije, svjedok je odgovorio da teoretski ako je ruka bila djelomice deformirana pa se jedva priljubljivala uz tijelo, moguće je da taj tijesni dodir odigra ulogu fiksatora. Međutim postavlja se pitanje zašto do otvaranja nije došlo prolaskom kroz sve usputne kolodvore nego tek nakon prolaska kroz najveći teretni kolodvor u državi gdje je i velika koncentracija željezničkih radnika.

16. Svjedok JP, a koji saznanja o okolnostima o kojima je pozvan svjedočiti ima jer je bio član zajedničkog istražnog povjerenstva koje je provodilo istragu predmetne nezgode, iskazao je u bitnome da je izravan uzrok predmetne nezgode bilo je otvaranje stabilizatora dizalice koja se prevozila vlakom 61 103 od kolodvora Zagreb do Knina. Ostao je pri svemu što je navedeno u istražnom izvješću zajedničkog istražnog povjerenstva. Na upit tko je imao obvezu pregledavati teretni vagon i teret koji se na njemu prevozio, svjedok je odgovorio da je taj teret išao iz luke Vukovar prema, čini mu se, kolodvoru Knin. Putovao je više dana, a posljednje zadržavanje je bilo u ranžirnom kolodvoru Zagreb, iz kojeg je pošiljka odnosno teret otpremljen vlakom broj 61 103. U kolodvoru Zagreb Ranžirni postoje pregledači vagona, zaposlenici društva HŽ CARGO koji su trebali pregledati vagon s pošiljkom. Na upit da li je pregledao oštećenu dizalicu i vagon, svjedok je odgovorio da je i to nakon predmetnog štetnog događaja, u kolodvoru Zdenčina. Na upit da li se svornjaci stavljaju okomito ili vodoravno u odnosu na prugu, odgovorio je da se stavljaju okomito u odnosu na prugu, da svornjaci imaju proširenje odnosno glavu na gornjem dijelu te da je glava proširena kako ne bi skliznuo prema dole. Na upit u odnosu na sva četiri mjesta na koja dolaze svornjaci, jesu li ti svornjaci na svakom kraku bili okrenuti okomito, svjedok je odgovorio da se ne sjeća za ostale krakove ali da se sjeća da su pregledali sporni krak koji je prouzročio štetu te da je na njemu svornjak bio postavljen okomito.

17. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz prometnim vještačenjem po vještaku prometne struke specijaliziranom za željeznički promet dr. sc. Mladenu Nikšiću na okolnost uzroka i dinamike nastanka predmetnog štetnog događaja te visine nastale štete.

18. U Nalazu je vještak detaljno opisao i utvrdio osnovne podatke o predmetnom štetnom događaju, opisao što je obavio u postupku vještačenja, detaljno opisao mjesto nastanka štetnog događaja i dinamiku kretanja vlaka u zavoju, analizirao kretanja grupe vagona od Vukovara do Zdenčine, opisao tijelo dizalice marke Terex te je analizirao uzrok i dinamiku nastanka štetnog događaja. Zaključno, vještak je utvrdio opseg i visinu štete na infrastrukturi. Slijedom navedenog, mišljenje je vještaka kako je uzrok nastanka štetnog događaja otvaranje stražnje lijeve ruke stabilizatora dizalice do kojeg je došlo uslijed nedostajanja svornjaka na ruci stabilizatora dizalice koji drži ruku u zatvorenom i osiguranom položaju uz tijelo dizalice. Nadalje, tijekom kretanja vlaka, uslijed nedostatka svornjaka za osiguranje ruke stabilizatora dizalice u zatvorenom položaju, došlo je do otvaranja ruke stabilizatora dizalice te udaranja, oštećenja i rušenja stupova signala i kontaktne mreže. Na temelju dokumentacije uložene u spis i pregledom fotodokumentacije Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu te Zagrebtransa, može se zaključiti da se na tijelu dizalice nalazilo još nekoliko svornjaka koji nisu bili osigurani osiguračem protiv ispadanja svornjaka (''bolcna''). S obzirom na navedeno, može se zaključiti da je svornjak, koji osigurava stražnju lijevu ruku stabilizatora dizalice u zatvorenom položaju uz tijelo dizalice, također bio bez osigurača. Na putu od Vukovara do mjesta nastanka štetnog događaja, uslijed kretanja vlaka i vibracija, svornjak se malo-pomalo izvlačio iz svog ležišta i, nakon potpunog izvlačenja i padanja na prugu, oslobodio ruku stabilizatora koja se u lijevom zavoju nakon kolodvora Horvati, pod djelovanjem centripetalne sile, potpuno izvukla i počela oštećivati i rušiti opremu uz prugu. Nakon nestanka napona u kontaktnoj mreži, strojovođa je nastavio s kretanjem vlaka po zakonu djelovanja sile inercije (bez vuče i pogona, vožnja sa zaletom) sve do zaustavljanja u kolodvoru Zdenčina. Prema Uputi 228, točka 8.2.2, strojovođa je, nakon nestanka napona u kontaktnoj mreži, trebao odmah započeti s kočenjem vlaka. Nadalje, vještak je mišljenja kako je ukupne troškove za popravak oštećenja na kontaktnoj mreži moguće priznati u iznosu od 233.403,20 kn. Ukupne troškove na popravku oštećenja na signalno- sigurnosnoj opremi moguće je priznati u iznosu od 81.718,91 kn. Zaključno, sveukupnu visinu štete na željezničkoj infrastrukturi moguće je priznati u iznosu od 315.122,11 kn.

19. Usmeno iznoseći nalaz i mišljenje na ročištu održanom 19. siječnja 2021. stalni sudski vještak je ostao kod pismenog nalaza i mišljenja. U odnosu na primjedbe drugotuženika vještak je konstatirao da svornjak ima glavu na jednoj strani i provrt kroz koji se provlači osigurač protiv ispadanja svornjaka. Ukoliko je osigurač provučen kroz navedeni provrt ne može doći do ispadanja svornjaka. Tvrdnje drugotuženika da će sila teže osiguravati dovoljnu silu koja će držati svornjak u utoru dizalice nije točna jer onda ne bi trebalo svornjak dodatno osiguravati osiguračem. Naime, tijekom kretanja vlaka, a zbog zračnosti između utora u koji ulazi svornjak i samog svornjaka pojavljuju se sile koje guraju svornjak u smjeru slobodne osi. U ovom slučaju s obzirom da je slobodna os samo jedna, a to je dio svornjaka na kojem bi se trebao nalaziti osigurač, sile će gurati svornjak prema izlazu iz utora. Na upit da li se glava nalazi na gornjem ili donjem dijelu svornjaka, vještak je odgovorio da ovisno o tome kako okrenemo svornjak, ta glava može biti gore ili dolje, ali pravilo je da se prilikom stavljanja u utor glava svornjaka stavlja gore. Na daljnji upit da li je glava na preostala tri svornjaka, a za koja je u nalazu naveo da su ostala na mjestu, bila gore ili dolje, odgovorio je da se na stranici 10. nalaza glava svornjaka nalazi gore, dok se na fotografijama na stranici broj 11 svornjak nalazi u vodoravnom položaju tako da se i glava i provrt za osigurač nalaze u vodoravnom položaju. Na upit može li se očitovati na navod člana povjerenstva VP iz izdvojenog mišljenja, (list 5.-13. spisa), a koji smatra da svornjaci, zatijci i slični elementi cilindričnog oblika postavljeni okomito glavom prema gore i odozdo osigurani rascjepkama ili na drugi pouzdani način, ne mogu pri normalnoj uporabi ili pri prijevozu nekontrolirano ispasti/iskočiti, a to se ne može desiti ni onda kada oni ne bi bili osigurani odozdo, vještak je odgovorio da to nije točno jer upravo iz tih razloga se ugrađuju osigurači (rascjepke) protiv ispadanja svornjaka. Iako ne zna koja je težina svornjaka, vještak je pojasnio da je razlika u masama ruke stabilizatora dizalice i svornjaka mnogostruko veća u korist ruke stabilizatora dizalice i inercijske sile koje proizvodi ruka stabilizatora dizalice su neusporedivo veće od sila otpora tim inercijskim silama koje bi se stvorile u svornjaku. Svornjak se prvenstveno ugrađuje zbog poprečnih sila koje nastaju na presjek svornjaka, a koje ne utječu na njegovo ispadanje, a osigurač se ugrađuje zbog aksijalnih ili uzdužnih sila na sam svornjak koje prouzroče njegovo kretanje u smjeru osi, odnosno u konačnici ispadanje iz utora. Na upit na kojoj strani dizalice u smjeru kretanja vlaka se nalazio svornjak koji također nije bio osiguran žicom, vještak je odgovorio da je prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio foto dokumentaciju ZAGREBTRANSA koja se nalazi u spisu te nije detaljno proučavao na kojoj se strani nalazio svornjak koji također nije bio osiguran žicom. Na upit zbog čega po njegovom mišljenju taj drugi svornjak koji također nije bio osiguran žicom nije ispao na prugu, odnosno ležišta, vještak je odgovorio da se tu radi o dinamici kretanja vozila te o silama koje se javljaju prilikom kretanja vozila te da stoga ne može pretpostaviti zbog čega taj drugi svornjak nije ispao. Zaključno, na upit, a u odnosu na cijenu sata rada tužitelja prilikom izvršenja popravaka, može li reći da li je provjerio cijenu sata rada tužitelja navedenu u internom računu broj 4100700-01-14, vještak je odgovorio da su cijene sata rada radnika tužitelja određene kolektivnim ugovorom koji sklapa tužitelj s reprezentativnim sindikatima tužitelja i u prilogu kolektivnog ugovora navedene su cijene sata rada za sva radna mjesta u HŽ INFRASTRUKTURI te da je prihvatio navedene sate rada iz kolektivnog ugovora.

20. Očitovanjem od 1. veljače 2021. (list 390.-394. spisa) stalni sudski vještak, a u odnosu na drugotuženikove navode da su cijene sata rada navedene u kolektivnom ugovoru tri puta manje od iznosa navedenih u internom računu tužitelja, priložio je obrazloženje i očitovanje o cijenama norma sata i cijenama sata rada u HŽ Infrastrukturi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Vještak tako navodi da se cijena norma sata određuje na temelju sljedećih elemenata za utvrđivanje prodajne cijene norma sata: vrijednost pojedinog radnog mjesta (bruto vrijednost satnice), povećanje po osnovi prosječnog radnog staža, povećanje po osnovi naknada za odsutnost s rada na teret društva i povećanje za koeficijent općih troškova. Vještak je u nastavku očitovanja prikazao Odluku Uprave HŽ Infrastrukture od 01. veljače 2007. o vrijednosti norma sata te je istaknuo da su se cijene određene navedenom odlukom primjenjivale do 01. listopada 2015. godine. Sastavni dio predmetne Odluke je i pregled vrijednosti norma sata rada za 2007. godinu, a koji je prikazan u tablici (list 392.-394. spisa). S obzirom na navedeno, vještak je u Tablici 1. (list 394. spisa) prikazao cijene norma sata za pojedino radno mjesto iz štetnog događaja i cijene sata rada koje služe kao baza za obračun dodataka na plaću (prekovremeni rad, rad nedjeljom i blagdanom, noćni rad itd.).

21. Na ročištu održanom 1. listopada 2024. (list 564.-569. spisa) stalni sudski vještak očitovao se na drugotuženikov navod da je iznio tvrdnu da je ruka stabilizatora osigurana od otvaranja svornjakom koji na gornjem dijelu ima provrt u koji se provlači osigurač, navevši da je zaista u točki 5. nalaza napisao da se otvor kroz koji se provlači osigurač nalazi na gornjem dijelu svornjaka, a što je nespretno naveo. Točno je da se svornjak umeće na način da jedan kraj svornjaka ima proširenje koje onemogućava provlačenje svornjaka, a na drugom kraju se nalazi otvor (provrt) kroz koji se provlači osigurač svornjaka. Kada se svornjak postavlja u okomitom položaju onda proširenje dolazi s gornje strane, a s donje strane se provlači osigurač. U slučajevima kada se svornjak postavlja horizontalno onda je s jedne strane proširenje, a s druge strane se provlači osigurač. Drugotuženik je, a imajući u vidu da je upravo navedeno sporno, postavio vještaku upit da li je u konkretnom slučaju otvor kroz koji prolazi svornjak na dizalici postavljen tako da se svornjak kroz taj otvor postavlja okomito na način da je glava svornjaka okrenuta prema gore. Vještak je odgovorio da je otvor postavljen tako da se svornjak provlači u okomitom pravcu i da glava svornjaka dođe s gornje strane. Na daljnji upit koliko tih otvora za umetanje svornjaka postoji na tijelu dizalice kojima se osiguravaju stabilizatori dizalice, odnosno na koliko se mjesta pričvršćuju ti stabilizatori na tijelo dizalice, vještak je odgovorio da svaki stabilizator ima jedan svornjak za osiguranje, a s obzirom da su četiri stabilizatora, postoje četiri mjesta za postavljanje navedenih svornjaka. Pri tome je skrenuo pozornost da se u nalazu i mišljenju na stranicama 10 i 11 nalazi fotodokumentacija tvrtke Zagrebtrans gdje se se također vide svornjaci koji služe za osiguranje od pomicanja pojedinih dijelova dizalice gdje su također ugrađeni svornjaci ali u horizontalnom položaju i bez osigurača od pomicanja. Na upit dopušta li mogućnost da je na fotografiji koja se nalazi na stranci 11 nalaza i mišljenja prikazana omaškom tako da je otvor za svornjak okrenut horizontalno dok se u stvarnosti nalazi okomito, vještak je odgovorio da je i to moguća situacija, jer je on preuzeo fotodokumentaciju takva kava je i nije ulazio u analizu kako je okrenuta fotografija u navedenim slučajevima. Na daljnji upit može li se ta dilema da li je otvor okrenut horizontalno ili vertikalno otkloniti pregledom same dizalice ili uvidom u web stranice proizvođača za taj tip dizalice, vještak je odgovorio da misli da dokumentaciju o toj dizalici više nije moguće naći na web stranicama, te da je i sam pokušavao doći do nje međutim nije uspio. Znači, eventualno bi se to moglo utvrditi izravnim pregledom. Vještak je nadalje, a u odnosu na drugotuženikovu primjedbu glede točke 6 nalaza, istaknuo da je upravo zbog sprječavanja izvlačenja svornjaka u smjeru suprotnom od djelovanja sileteže, potrebno umetnuti osigurač koji sprječava izvlačenje svornjaka iz njegovog ležišta. Tijekom kretanja vlaka neprestano se pojavljuju vibracije koje utječu na pojedine dijelove i sklopove vlaka, pa tako i u ovom slučaju nije nemoguća situacija koja bi uslijed djelovanja vibracija prouzročila pomicanje svornjaka u smjeru da ispadne iz svoga ležišta. U suprotnom bi se navedeni svornjaci proizvodili bez otvora za osigurače od pomicanja svornjaka. Na upit zašto onda neki od tri preostala svornjaka od kojih barem jedan nije bio osiguran osiguračem, nije ispao tijekom vožnje uslijed vibracije, vještak je odgovorio da ne može znati zašto nije ispao iz svog ležišta neki od preostalih svornjaka, dok je na upit kako onda može znati da je ovaj koji je ispao, ispao zato što nije bio osiguran osiguračem, vještak odgovorio da u slučaju da svornjak uopće nije bio umetnut na predviđeno mjesto u otpremnom kolodvoru Vukovar, navedeni stabilizator bi se već ranije na putu od Vukovara do Zagreba otvorio. Nadalje, vještak je napomenuo da u slučaju kada nema svornjaka za osiguranje od pokretanja stabilizatora dizalice, vrlo brzo u zavoju dolazi do otvaranja stabilizatora i nastanka nesreće. U ovom slučaju smatra da je svornjak bio postavljen ali bez osigurača te da je tijekom kretanja vlaka došlo do njegovog laganog ispadanja iz svog ležišta. Zaključno, imajući u vidu drugotuženikov prijedlog da se izvrši očevid na predmetnoj dizalici kao bi vještak na nesumnjiv način utvrdio nalaze li se otvori za umetanje svornjaka u okomitom ili u horizontalnom položaju te da vještak utvrdi točnu masu svornjaka i prikaže izračun mogućnosti ispadanja svornjaka koji nije osiguran osiguračem, na upit upit vještaku da li bi eventualno utvrđenje da su svornjaci postavljeni naopako utjecalo na otvaranje ruke dizalice, vještak je odgovorio da bi postavljanje svornjaka na taj način, i bez ugrađenog osigurača, prouzročilo ispadanje svornjaka znatno ranije na putu od Vukovara prema Zagrebu i to zato jer bi svornjak imao slobodu kretanja prema tlu, odnosno prema podlozi, a ne prema gore. U slučaju da je svornjak bio okrenut glavom prema tlu, odnosno podlozi, a s umetnutim osiguračem, ne bi došlo do otvaranja ruke stabilizatora dizalice. U slučaju da je svornjak bio okrenut glavom prema tlu, a bez umetnutog osigurača, do ispadanja svornjaka došlo bi znatno ranije jer bi pod utjecajem sile teže, vibracija i slobode kretanja došlo do ispadanja svornjaka iz njegovog ležišta.

22. Prema ocjeni ovog suda, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ovdje prijepornih činjenica, u potpunosti nadomješta aktivnost suda u obavljanju funkcije suđenja, koju funkciju sud nije u mogućnosti ostvariti jer ne raspolaže stručnim znanjem. Valja naglasiti da drugotuženik istaknutim prigovorima nije doveo u pitanje vjerodostojnost izrađenog nalaza i mišljenja. Stoga je ovaj sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mladena Nikšića kao jasan, stručan, objektivan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke.

23. Slijedom svega navedenog, analizom svih izvedenih dokaza te imajući u vidu utvrđenje stalnog sudskog vještaka, posebice u dijelu da se na temelju dokumentacije u spisu i pregledom fotodokumentacije Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu te drugotuženika može zaključiti da se na tijelu dizalice nalazilo još nekoliko svornjaka koji nisu bili osigurani osiguračem protiv ispadanja svornjaka pa da se s obzirom na navedeno, može zaključiti da je svornjak, koji osigurava stražnju lijevu ruku stabilizatora dizalice u zatvorenom položaju uz tijelo dizalice, također bio bez osigurača, da se na putu od Vukovara do mjesta nastanka štetnog događaja, uslijed kretanja vlaka i vibracija, svornjak malo, pomalo izvlačio iz svog ležišta te je nakon potpunog izvlačenja i padanja na prugu, oslobodio ruku stabilizatora koja se u lijevom zavoju nakon kolodvora Horvati, pod djelovanjem centripetalne sile, potpuno izvukla i počela oštećivati i rušiti opremu uz prugu, kao i imajući u vidu mišljenje vještak da je svornjak bio postavljen bez osigurača pa je posljedično tijekom kretanja vlaka došlo do njegovog laganog ispadanja iz svog ležišta, prema ocjeni ovog suda za nastanak predmetnog štetnog događaja odgovoran je prvotuženik.

24. Između stranaka nije sporno da su prvotuženik i drugotuženik bili u poslovnom odnosu iz ugovora o prijevozu (čl. 27. Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu - Narodne novine, broj: 87/96 i 114/22) pri čemu je drugotuženik bio pošiljatelj tereta odnosno predmetne dizalice dok je prvotuženik bio prijevoznik.

25. Prema odredbi čl. 29. gore navedenog Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, pošiljatelj odgovara za štetu koju prouzrokuje osobama, sredstvima i drugim stvarima djelovanjem svojstava stvari koju je predao na prijevoz ako prijevozniku ta svojstva nisu niti bi mogla biti poznata.

26. Imajući u vidu da je nesporno da je drugotuženik kao pošiljatelj vršio utovar predmetne dizalice u vagon u vlasništvu prvotuženika te da je prvotuženik, a nakon dovršenog utovara, tu dizalicu preuzeo na prijevoz, proizlazi da se prethodno uvjerio da je predmetna dizalica propisno utovarena odnosno osigurana. Dakle, s obzirom da je odgovornost za prijevoz, pa tako i sve u vezi s prijevozom, prešlo na prvotuženika nakon prihvaćanja robe na prijevoz, ne postoji drugotuženikova odgovornost za nastalu štetu.

27. Prvotuženik je dakle bio dužan provjeriti je li dizalica pravilno osigurana za nesmetan prijevoz a s obzirom da to nije učinio, odgovoran je za štetu nastalu tužitelju u ovom štetnom događaju.

28. Osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine. To znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti (čl. 7. i 219. ZPP-a). Prema tome, pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

29. Uzimajući u obzir navedenu zakonsku odredbu, prema ocjeni ovog suda tužitelj je tijekom postupka dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika.

30. Odredbom čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) koja uređuje pretpostavke odgovornosti kod izvanugovornih obveznih odnosa propisano je da je onaj koji drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (st. 1.). Predmnijeva se obična nepažnja (st. 2.). U smislu navedene zakonske odredbe pretpostavke odgovornosti za štetu jesu subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost. U konkretnom slučaju tuženik treba dokazati da šteta nije nastala njegovom krivnjom. Dakle, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice.

31. S obzirom da je prema ocjeni ovog suda prvotuženik odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u kojem je tužitelju nastala šteta popravkom oštećenih signalno sigurnosnim uređaja i kontaktne mreže, u smislu gore navedene odredbe ZOO-a dužan je naknaditi tužitelju nastalu štetu.

32. U odnosu na visinu štete, ista je utvrđena iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, dok je u odnosu na okolnost da je trošak otklanjanja štete po računu broj 549/PS1/ZF u iznosu od 4.984,75 EUR (tada 37.557,62 kn) i u iznosu od 5.055,71 EUR (tada 38.092,22 kn) plaćen od strane ovdje tužitelja društvu Pružne građevine d.o.o., a koji su iznosi iskazani u obračunu djelomične štete broj 104/14 i 105/14 od 7. rujna 2016., tijekom postupka izveden dokaz financijskim vještačenjem.

33. U nalazu i mišljenju izrađenom po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Zdravku Brestovcu (list 581. - 588. spisa), a koji je sud prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan, logičan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke te na koji stranke nisu imale primjedbe, vještak je utvrdio da je tužitelj u cijelosti platio društvu Pružne građevine d.o.o. iznos iz računa broj 549/PS1/ZF koji je bio u visini 153.343,20 kn. Plaćanje navedenog računa je izvršeno 30. prosinca 2015. Navedeni račun obuhvaća pored drugih usluga i usluge po Obračunima djelomične štete broj 104/14 i broj 105/14. Plaćene usluge po predmetu ove tužbe su iznosi 37.557,62 kn i 38.092,22 kn, odnosno sveukupno 75.649,84 kn, odnosno primjenom faktora konverzije 7,53450 to iznosi 10.040,46 EUR. Gore navedeno mišljenje vještak je obrazložio na način da su usluge društva Pružne građevine d.o.o. u ovom predmetu definirane i utvrđene u iznosima Obračuna djelomične štete broj 104/14 u visini 37.557,62 kn i broj 105/14 u visini od 38.092,22 kn. Društvo Pružne građevine je izdalo račun broj 549/PS!/ZF na ukupan iznos 153.343,20 kn, u kojem iznosu i gore navedene usluge, a tužitelj je u cijelosti platio taj račun 30. prosinca 2015.

34. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 1045., 1046., 1063. i 1066. ZOO-a odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude.

35. Tužitelj na dosuđeni iznos naknade štete ima pravo na isplatu zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1086. ZOO-a prema kojoj se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Tužitelju je šteta nastala popravkom oštećenih signalno sigurnosnih uređaja i kontaktne mreže, međutim tužitelj zatezne kamate potražuje od dana nakon izdavanja utuženih računa pa mu je zatezna kamata od tih datuma (koji su kasniji od datuma nastanka štete) i priznata, i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđene kamatne stope (t. III. izreke).

36. O troškovima ovog parničnog postupka sud će odlučiti zasebnim rješenjem.

Zagreb, 3. prosinca 2025.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.