Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-166/2020-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužiteljice ZJ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Mamula, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika, HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 (ranije SBERBANK d.d., Zagreb) zastupan po OD Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 15. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, po objavi 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju ništetnim dijelovi odredaba ugovora o kreditu , broj: 310605 22. veljače 2005. potvrđen od javnog bilježnika Obrenija Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, Zagreb, u formi javnobilježničkog akta pod brojem OU – 174/2005 dana 25. veljače 2005. godine ,sklopljenog između tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Volksbank, sada Sberbank d.d., Varšavska 9, 10 000 Zagreb, OIB: 78427478595 kao Kreditora, u čl. 4. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi koji glase:

" čl. 4. st. 3. .... na dospjela a nepodmirena potraživanja po kreditu, Kreditor obračunava i naplaćuje, a Korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora..... čl. 7. st. 2. „U slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4.1. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete...... "što je tuženik dužan priznati.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„ Utvrđuju se ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu , broj: 310605 22. veljače 2005. potvrđen od javnog bilježnika Obrenija Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, Zagreb, u formi javnobilježničkog akta pod brojem OU – 174/2005 dana 25. veljače 2005. godine ,sklopljenog između tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Volksbank, sada Sberbank d.d., Varšavska 9, 10 000 Zagreb, OIB: 78427478595 kao Kreditora."

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 da tužiteljici ZJ, [adresa] Z 5 OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati:

- iznos od 4.221,32 EUR sa zz kamatama tekućim od 3. 1. 2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,

-te iznos od 875,45 EUR

sve u roku 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u točki III. izreke, tužitelj se odbija.

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 883,70 EUR (6.658,22 kn) uvećano za zatezne kamate tekuće od dana 05.03.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. [adresa], OIB: 87939104217, da tužiteljici ZJ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.149,12 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. prosinca 2025. pa do isplate, , po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopila s prednikom tuženika Volksbank, kao kreditorom, ugovor o kreditu od 22. veljače 2005., u kojem je kredit ugovoren u valuti CHF uz primjenu promjenjive kamatne stope koju svojom jednostranom odlukom mijenja banka, te da je tužiteljica isplatila kredit 2. ožujka 2019.

Navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne jer su protivne odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača, pa deklaratornim zahtjevom predlaže utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 1. i 4. ugovora o kreditu ništetni.

Navodi da prilikom otplate kredita je dovedena u nepovoljan položaj zbog rasta tečaja CHF na što prilikom sklapanja ugovora nije bio upozorena od strane tuženika niti joj je obrazložena valutna klauzula ni rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da prilikom zaključenja ugovora kao prosječni potrošač nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer inače ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je u pojedinim razdobljima bila uvećana i za 35%. Navodi da je ugovorena valutna klauzula protivna načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl.7 ZOO-a i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8 ZOO-a, te je isto tako ugovaranje valutne klauzule protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača a obzirom da se o navedenim odredbama nije pregovaralo niti su iste bile razumljive tužitelju kao potrošaču, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža između ugovornih strana a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri. Poziva se i na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. u kolektivnom sporu koji je pokrenut od strane potrošača protiv više banaka.

U odnosu na kamatnu stopu navodi da odredba ugovora o kreditu u kojem je promjenjivost kamate prepuštena samo na volju tuženika ne proizvodi pravne učinke, da je tuženik početnu ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjao više puta, te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, te se poziva na odredbe čl. 14.,384, 388. ZOO-a, te na odredbu čl. 269. ZOO-a, navodi da se ima primijeniti i odredbe Zakona o zaštiti potrošača te i naprijed citirane presude Visokog trgovačkog suda RH u kojima je presuđeno da je više poslovnih banaka povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o potrošačkim kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Navodi da je zbog ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljica preplatila kredit te traži povrat preplaćenih iznosa odnosno da tuženik vrati ono što je primio po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli.

Postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, te da se utvrde ništetnim dijelovi odredaba čl. 4. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi. Postavlja i kondemnatorni zahtjev da se naloži tuženiku da tužiteljici s osnova preplate zbog nezakonite i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 29.605,94 kn sa zz kamatama na pojedine iznose.

2. Nakon što je u ovom postupku provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 13.10.2025. (str. 832 do 838 spis) povisio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da traži:

-s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope novčani iznos od 5.509,53 kune/731,24 eura sa zz kamatama

-s osnova preplaćenog tečaja odnosno ugovorene valutne klauzule novčani iznos od 26.794,38 kuna/3.556,23 eura

-zatim s osnova preplate prilikom konverzije novčani iznos od 6.596,06 kuna/875,45 eura zajedno sa zz kamatom tekućom od 02.01.2017.,

-na ime glavnice duga sa kamatom novčani iznos od 38.401,63 kuna/5.096,77 eura na sa zz kamatom tekućom od 02.01.2017.

3. U odgovoru na tužbu tužena ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 10. st.4. ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koje proizlaze i predmetnog ugovora.

Nadalje ističe prigovor zastare potraživanja, navodi da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

U odnosu na prigovor zastare navodi da je ako bi se postupak kvalificirao kao postupak stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od sklapanja ništetnog pravnog posla. Navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja, pa a u svakom slučaju pet godina od kada je šteta nastala, pa bi u tom slučaju tražbina bila u zastari, a ako bi se postupak kvalificirao kao povrat mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine po čl. 226. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Navodi nadalje, da nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, da se kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici, drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

Nadalje navodi da tužitelj nije pokušao niti dokazati da se radi o odredbama ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, navodi da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

Nadalje navodi u odnosu na valutnu klauzulu da je pregledom Ugovora moguće zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, da je čl. 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također je čl. 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju tuženika za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, da je također prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Navodi da tužitelj nije dokazao da je je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala znatna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja, da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao ni jedan zakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

3.1. U podnesku od 22.2.2023. tuženik navodi da je kredit konvertiran i da su stranke sklopile Dodatak 1. Ugovoru o kreditu i sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu tužitelj pristao na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, i da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Poziva se na rješenje VSRH broj: Gos-1/19 od 4.3.2020. kojim je dana konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje ističe prigovor radi prebijanja podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč stajalištu VSRH, provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu. Navodi da je čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom broj 1 Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 6.658,22 HRK. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.658,22 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 05.03.2016. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je vještačenje po sudskom vještaku iz DS d.o.o. Karlovac i izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 12.5.2025., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

6. O prigovoru mjesne nenadležnosti

6.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 10. ugovoreno da za sve sporove iz ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

6.2. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], dakle na području ovoga suda,

-da je tužbu u ovom predmetu podnijela Općinskom sudu u Karlovcu,

-da su stranke ugovorom (čl.10.) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu,

-da je Ugovor o kreditu od 22. 2.2005. (str. 16 do 28 spisa) zaključen u poslovnoj jedinici tuženika u Zagrebu - na štambilju kreditora (na kraju ugovora) kod potpisivanja ugovora navedeno mjesto zaključenja ugovora Zagreb, a ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika u Zagrebu,

-da je ugovor o konverziji odnosno Dodatak 1. ugovora također zaključen u poslovnici tuženika u Zagrebu i solemniziran kod javnog bilježnika u Zagrebu,

-da je tužiteljica u svom iskazu navela da je ugovor o kreditu zaključila u poslovnici banke u Zagrebu, a da je tužila i tužbu podnijela kod suda u Zagrebu bilo bi joj otežano ići tamo na rasprave jer je zaposlena teško može dobiti slobodni dan, a radi specifični posao tj. na aerodromu na kontroli putnika.

6.3. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).

6.4. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003- dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

6.5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

6.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

6.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

6.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

6.10. Člankom 49. ZZP/2014, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. 6.11. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1.

ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

6.13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.14. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

6.15. Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

6.16. Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

6.17. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovaranja, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužiteljica) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužiteljica sada ima u postupku, te da bi tužiteljica koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morala putovati u Zagreb, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Zagreb i natrag, dodatno vrijeme, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Zagreb.

6.18. Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž-367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž- 858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

6.19. I konačno kao što je rečeno ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.

6.20. Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.).

Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.).

6.21. Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.

O preinaci tužbe.

7. Tužiteljica je u tužbi u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva potraživlao iznos od 3.929,38 EUR (29.605,94 kn), a nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 13.10.2025. povisila tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupno 10.259,69 EUR, dakle preinačila je tužbeni zahtjev.

7.1. Tuženik se protivio preinaci, međutim sud je na ročištu 15. listopada 2025. dopustio preinaku.

7.2. Naime, ovaj sud je dopustio preinaku tužbe, jer smatra da su ispunjeni uvjeti iz čl. 190. st.2. ZPP-a (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/159, 70/19), jer tužiteljica nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev u pogledu visine do zaključenja prethodnog postupka, već je tek nakon knjigovodstvenog vještačenja, provedenog nakon zaključenja prethodnog postupka (na okolnost visine zahtjeva), mogla preinačiti tužbeni zahtjev, jer je tek vještačenjem saznala kolika je visina zahtjeva tj. da je veća od one koju je utužila, te ovaj sud smatra, iako se tuženik protivio preinaci, da je dopuštenje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a sve ovo u smislu čl. 190. st.2. i 3. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosi dijelova odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), te s osnova preplate prilikom konverzije te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

9. Kada se radi o deklaratornom zahtjevu tužiteljice na utvrđenje ništetnosti taj deklaratorni dio tužbenog zahtjeva glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu , broj: 310605 22. veljače 2005. potvrđen od javnog bilježnika Obrenija Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, Zagreb, u formi javnobilježničkog akta pod brojem OU – 174/2005 dana 25. veljače 2005. godine ,sklopljenog između tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Volksbank, sada Sberbank d.d., Varšavska 9, 10 000 Zagreb, OIB: 78427478595 kao Kreditora,

te se utvrđuju ništetnim dijelovi odredaba ugovora u čl. 4. i 7. o promjenjivoj kamatnoj stopi koji glase: " čl. 4. st. 3. .... na dospjela a nepodmirena potraživanja po kreditu, Kreditor obračunava i naplaćuje, a Korisnik kredita se obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora..... čl. 7. st. 2. „U slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4.1. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete......“ što je tuženik dužan priznat.

10. Kada se radi o deklaratornom zahtjevu tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu, a koji deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja glasi:

"Utvrđuju se ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu , broj: 310605 22. veljače 2005. potvrđen od javnog bilježnika Obrenija Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, Zagreb, u formi javnobilježničkog akta pod brojem OU – 174/2005 dana 25. veljače 2005. godine ,sklopljenog između tužiteljice ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Volksbank, sada Sberbank d.d., Varšavska 9, 10 000 Zagreb, OIB: 78427478595 kao Kreditora banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao kreditora.",

ovaj sud nalazi da je ovako postavljen deklaratorni zahtjev u odnosu na ništetnost valutne klauzule tužiteljice neodređen, jer nije navedeno za koje točno odredbe ugovora o kreditu traži da se utvrdi ništetnost odnosno nije jasno i precizno naznačila te odredbe ugovora na koji je zahtjev usmjeren, već je postavila općeniti zahtjev, pa je iz tog razloga ovaj deklaratorni dio zahtjeva odbijen.

10.1. O deklaratornom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope biti će kasnije obrazloženo.

11. Inače nije sporno da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio sa Volksbank d.d. Zagreb čiji je slijednik Sberbank d.d. Zagreb (prvobitno tužena u ovom predmetu), a čiji je slijednik Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, koja je pak pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb (sada tužena banka u ovom predmetu).

12. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a prednik tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu od 22. 2.2005. (str. 16 do 28 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 31.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila adaptacija stana u [adresa],

- da se tužiteljica obvezala platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima,168 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana o dana iskorištenja kredita,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,60 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora),

13. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

14. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na prednika tužene Sberbank d.d. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena (pa tako i u odnosu na prednika tužene Sberbanka d.d.) presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje prednik tužene banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (i to točkom 8. izreke) utvrđeno je i ista glasi: da je prednik tužene Sberbank d.d. (osmotužena u kolektivnom sporu) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača,

te da je prednik tužene Sberbank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

15.1. Dakle presudom VTSRH broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je točka 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je tom presudom u odnosu na (osmo)tuženika Sberbank d.d. (prednika ovdje tužene banke) pravomoćno odlučeno, kako u pogledu promjenjive kamate, tako i u pogledu valutne klauzule.

16. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stop za trajanja kreditnog odnosa.

16.1. U konkretnom slučaju tužena banka, osim saslušanja tužiteljice, nije predlagala druge personalne dokaze, odnosno saslušanje kao svjedoka djelatnika banke odnosno osobnog bankara koji je sudjelovao kod sklapanja ugovora o kreditu.

16.2. U postupku je saslušana samo tužiteljica koja je iskazala:

-da je predmetni ugovor o kreditu 2005. sklopila i kredit podigla za adaptaciju stana u [adresa], da je naime došla u banku pitati za kredit i tamo je razgovarala sa bankovnom službenicom koja joj je rekla da imaju povoljne kredite u švicarcima, da su tu kamate manje, i da obzirom na visinu tužiteljičine plaće, ako podigne kredit u švicarcima može dobiti veći iznos kredita i obzirom joj je predstavljeno da se radi o povoljnom kreditu ona je na to pristala,

-nije joj nuđen kreditu u eurima nego samo u švicarcima kao najpovoljniji,

-na pitanje je li joj u banci objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula i je li joj predočeno kolika bi bila rata kredita ukoliko bi došlo do promjene tečaja ili povećanja kamate tužiteljica je iskazala da joj o tečaju i kamatnoj stopi nije ništa posebno rečeno niti objašnjavano,

-da je poslije zaključila aneks ugovora o konverziji,

- u vrijeme sklapanja ugovora ja nije imala nikakav otvoreni obrt ni trgovačko društvo naime tada je radila sam u pošti,

-da je ugovor o kreditu pročitala, a na pitanje je li s nekim savjetovala tužiteljica je iskazala samo s tom gospođom u banci,

-da je odredbe ugovora uglavnom razumjela, da promjenjiva kamatna stopa kao što sama riječ govori znači da je to kamatna stopa koja se može promijeniti može biti viša ili niža,

-na pitanje je li kod sklapanja ugovora bila svjesna svjesni rizika tužiteljica je iskazala da se tada taj švicarac činio kao vrlo stabilan i stabilna valuta, i nitko tada ne bi pomislio da će toliko "divljati" , a da je to tada znala sigurno se ne bi odlučila za taj kredit u švicarcima,

-da je primala obavijesti banke o promjeni kamatnih stopa tužiteljica i čitala ih je i razumjela i bila je u šoku,

17. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete.

20. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

21. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, koje ugovorne odredbe je citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

22. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi, u tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je kod sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tužena nije dokazala ni u ovom postupku pa tako ni pesrosnalnim dokazima, a iz iskaza tužiteljice se zaključuje da se u okolnostima pod kojim je ugovor zaključen tj. da joj je od strane prednika tužene banke ponuđen isključivo ugovor u "švicarcima" kao najpovoljnija i najisplativija opcija za tužiteljicu obzirom na njenu plaću, da joj o tečaju i kamatnoj stopi nije ništa posebno objašnjavano, da joj nije predočeno kako i koliko bi se rata kredita mijenjala ukoliko bi došlo do promjene tečaja ili povećanja kamate, pa se ne može nikako govoriti ni smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužiteljici sve potrebne informacije ni da su odredbe o kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive, te se ne može govoriti ni prihvatiti da je tužiteljica u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znala i mogla znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogla imati i utjecati na visinu otplate kredita.

23. Slijedom navedenog, u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredba ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, ovaj sud nalazi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed navedenih i obrazloženih razloga ništetna, te je valjalo udovoljiti deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valjalo je donijeti presudu kao u točki I. izreke.

24. Prema Direktivi 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 15.travnja 1993., potrošač se dovodi u položaj koji je imao kod sklapanja ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. Dakle sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača ali će ispitati može li se ugovor održati na snazi, kod čega krtierij nije je li povoljnije za potrošača održati ugovor na snazi ili ne , već je kriterij može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, da li se mijenja pravna priroda ugovora ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora. Dakle utvrđenje ugovorene odredbe nepoštenom nema za posljedici ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te je preostali dio ugovora i dalje obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe on će tada biti ništetnost, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe kriterij je da li je nastavak ugovora moguć, te je potrebno ispitati da li je zbog izuzimanja od primjene nepoštene odredbe došlo do promjene u samoj svrsi ugovora i da li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranka.

24.1. Po stajalištu ovoga suda utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.

24.2. Prema stajalištu ovoga suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi (točka I. izreke presude) jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno da od tužene banke po pravilima o stjecanju bez osnove potražuje preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi.

24.3. Pravni stav da djelomična ništenost ugovora o kreditu ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora utvrđene ništetnim ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1.propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice. Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C-260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 istina polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C-260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018) a što u konkretnom slučaju proizlazi iz odredbe čl. 105. ZOO/91 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe.

25. U odnosu na deklaratorni dio zahtejva za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli naprijed je obrazloženo zašto je tužiteljica odbijena s tim dijelom zahtjeva, kod čega valja reći da iako je tužiteljica odbijena s ovim dijelom deklaratornom zahtjeva, da je u odnosu na ništetnost odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sud vezan pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kako je to naprijed obrazloženo.

26. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tužena banka sklopili 5. ožujka 2016. dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu (str. 84 do 89 spisa) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju i temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno:

-da stranke sporazumno utvrđuju da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 6.658,22 kn po tečaju otplate kredita na dana 30.9.2015., te se smatra preplatom koja se u smsilu čl. 19.c koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

-da preostala neotplaćena glavnica kredita iznosi u EUr 7.001,47 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.9.2015 koju se korisnik kredita obvezuje vratiti u roku i na način kako je utvrđeno ovim ugovorom.

27. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Dodatka osnovnog ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) dakle da li tužitelj ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK- a otklonjene posljednice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

28. Dakle, nesporno je da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

29. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

30. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

30.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

32. Valja reći da bez obzira što je provedena konverzija kredita u skladu sa ZID ZPK/15, to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

33. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

33.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

34. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

34.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

35. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (CJ protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

35.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

35.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

36. U konkretnom slučaju tužiteljica se odlučila za konverziju odnosno odabrala zaključiti aneks osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

37. Međutim, to što se tužiteljica odlučila na zaključenja sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu, ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu, niti se tužiteljica zaključenjem ugovora o konverziji odrekla potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

38. Naime, aneks tj. Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 5.3.2016., a u odnosu na Sberbank d.d. presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i za promjenjivu kamatu i za ugovorenu valutu CHF.

39. Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

39.1. Naime presudom VTS broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je točka 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je tom presudom u odnosu na prednika tuženika (osmo tuženik u presudi) Sberbank d.d. pravomoćno odlučeno kako u pogledu promjenjive kamate, tako i u pogledu valutne klauzule što znači da u vrijem sklapanja Dodatka tj. Aneksa ugovora (koji je skopljen 2016.) primjenom ZID ZPK tužiteljica kao prosječni potrošač nije znala ni mogla znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

39.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

39.2. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim Dodatkom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

40. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano i nije isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

41. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

42. Imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužiteljica osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule, kod čega također valja reći da konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi.

43. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po vještaku iz DS d. .o. Karlovac, te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platila zbog rasta tečaja CHF, sve do izvršene konverzije, te utvrditi da li je kod konverzije tužitelj imao preplatu, u kojem iznosu, i da li je tužena banka taj preplaćeni iznos vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te ukoliko je, izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa predmetnim potraživanjem tužitelja, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a.

44. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka DS d.o.o. od 12.5.2025. na str. 818 do 828 spisa proizlazi:

-da je tužiteljica je Ugovor o kreditu sklopila s Volksbank d.d. koju je preuzeo Sberbank d.d. , Sberbank d.d. je u 2022. godini „postao“ Nova hrvatska banka d.d. da bi ta banka u srpnju 2023. godine bila pripojena HPB d.d. Ove promjene su dovele do toga da danas na Internetu nije moguće naći povijesne tečajeve (arhivu) bilo Volksbank d.d. bilo Sberbank d.d. Na webu su trenutno raspoloživi samo tečajevi HPB d.d. koji ne odgovaraju tečajevima koje su koristili prednici. Stoga su aktuelni tečajevi kod otplate kredita utvrđeni preračunom na osnovu kunskog prometa i kunskih zaduženja po kreditu iz spisa,

-da su stupcu 17 (u CHF) i 18 (u kunama po tečaju na dan korištenja kredita) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope, u stupcu 19 tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na (kupovni) tečaj Banke koji je važio kod isplate kredita (4,846600 HRK/CHF).

-da je tužitelj je zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.136,76 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala. Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita1 i iznosi 8.509,53 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama.

-preplaćene razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, izračunata između tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 26.794,38 kuna.

- da je ukupna preplata po obje osnove iznosi ukupno 31.805,57 kuna i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu. Iskazano u eurima ukupna razlika po obje osnove iznosi 4.221,37 i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 24 tablice u prilogu.

-da je Dodatkom ugovora o kreditu utvrđeno je da postoji preplata u iznosu od 6.658,22 kn. Iznos preplate koristi se za namirenje budućih anuiteta u ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka iznosi 187,09 EUR. Anuitet se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan dospijeća.

44.1. I konačno i zaključno iz nalaza vještaka proizlazi:

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 1.136,76 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita i iznosi 5.509,53 kuna.

Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama.

- da je tužitelj zbog ugovorene valutne klauzule kredit preplatio u iznosu od 26.794,38 kn,

-da ukupna razlika po obje osnove iznosi 31.805,57 kune i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu.

Ukupna razlika po obje osnove iznosi 4.221,37 eura i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 24 tablice u prilogu.

- da je kod konverzije utvrđeno da je tužitelj imao preplatu u iznosu od 6.658,22 kn.

-da po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 2.1.2017. iznosi 38.401,63 kuna, od čega 31.805,57 kuna na ime glavnice duga, a 6.596,06 kuna na ime zatezne kamate obračunate do 2.1.2017. godine.

-da ukupno stanje duga iskazano u eurima iznosi 5.096,77 eura, od čega na ime glavnice duga 4.221,32 € te na ime zatezne kamate obračunate do 2.1.2017. godine 875,45 €.

-da je povratom priznate preplate isplaćen je samo dio obračunatih zateznih kamata u iznosu od 6.658,22 kuna. Zatezna kamata na glavnicu teče i dalje od 3.1.2017. pa do isplate.

45. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje vještaka izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud, kod čega stranke na nalaz vještaka nisu imale prigovora.

46. Dakle iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da nakon izvršenog uračunavanja priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja ( znači radi se o preplati kod konverzije iznosa od 6.658,22 kn za koji iznos je dakle kod konverzije utvrđeno da je tužitelj više platio, ali koji iznos je tužitelju tuženik kroz umanjenje (budućih) anuiteta tužitelju banka vratila) tuženik tužitelju s osnova više plaćenog iznosa zbog promjenjive kamate i tečaja duguje iznos od 5.096,77 EUR, od čega naime glavnice 4.221,32 EUR na koju kamate teku od 31. 1. 2017., te na ime obračunate zatezne kamate do 2. 1. 2017. iznos od 875,45 EUR na koji iznos ne teče daljnja zz kamata.

47. Dakle tužiteljici je valjalo dosuditi iznos od 4.221,32 EUR sa zz kamatama tekućim od 3. 1. 2017. pa do isplate, te iznos od 875,45 EUR (na koji ne pripada daljnja zz kamata).

48. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja (pogrešno) postavio tužbeni zahtjev na način da traži:

-s osnova promjenjive kamate 5.509,53 kn tj. 731,24 EUR sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose, te je te pojedine iznose prepisao iz stupca 18 tablice vještaka,

-s osnova razlike zbog ugovorene valutne klauzule traži iznos od 26.794,38 kn tj. 3.556,23 EUR sa zz kamatama tekućim na pojedine iznose koje je prepisao iz stupca 19 tablice vještaka,

a koji iznosi predstavljaju iznose dugovanja po nalazu vještaka s osnove preplate zbog promjenjive kamatne stope i ugovorene klauzule, ali prije izvršenog uračunavanja preplate u konverziji (6.596,06 kn) s potraživanjem tužitelja, a koja preplata je tužitelju vraćena kroz umanjenje daljnjih anuiteta kredita.

-zatim traži i iznos od 38.401,63 kn tj. 5.096,77 EUR navodeći da taj iznos traži na ime glavnice duga sa zz kamatom od 2.1. 2017.,

-zatim traži i isplatu iznosa od 6.596,06 kn tj. 875,45 EUR s osnova pretplate kod konverzije sa zz kamatom tekućom od 2. 1. 2017. na povrat kojeg iznosa tužitelj nema nikako pravo jer kao što je rečeno taj iznos koji je tužitelj kod konverzije pretplatio, je tužena banka tužitelju vratila kroz umanjenje anuiteta.

48.1. Dakle tužiteljica u osnovi potražuje sve iznose koje je sudski vještak u svom mišljenju i naveo.

49. Međutim kao što je rečeno i naprijed obrazloženo – točka 47. obrazloženja tužiteljici je valjalo dosuditi te iznose iz točke 47. obrazloženja.

50. Dakle, po stajalištu ovoga suda u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

50.1. Kod toga se još jednom ističe da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

50.2. Također valja reći i posebno naglasiti da konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR.

51. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužiteljica platila u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva valjalo djelomično udovoljiti i donijeti presudu kao u točki III. izreke, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužiteljicu valjao odbiti (točka IV. izreke) iz razloga koji su naprijed obrazloženi.

O prigovoru zastare.

52. Prigovor zastare nije osnovan.

52.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužiteljica podnijela 10.3.2020.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati i ugovorenoj valuti, u odnosu na prednika tužene Sberbank d.d. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

52.2. Dakle, u odnosu na Sberbank d.d. presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i za promjenjivu kamatu i za ugovorenu valutu CHF. Naime, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je točka 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je tom presudom u odnosu na (osmo)tuženika Sberbank d.d. pravomoćno odlučeno, kako u pogledu promjenjive kamate, tako i u pogledu valutne klauzule.

52.3. Odredba čl. 214. st. 1. do 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

52.4. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

52.5. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

52.6. Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka kako u odnosu na kamatu tako i u odnosu na tražbinu s osnova valutne klauzule, a u odnosu na prednika tužene banke (Sberbanka d.d.), kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

52.7. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017., gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

52.8. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

52.9. Također iz Objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., proizlazi:

„Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

52.10. Dakle podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe i zastarni rok po obje te osnove u odnosu na prednika tužene Sberbank d.d. počinje je počeo teći 14. lipnja 2018., za razliku od drugih utuženih banaka u odnosu na koje je zastarni rok u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate počeo teći 13. lipnja 2014., jer kao što je naprijed obrazloženo presudom VTS broj:Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je točka 8. presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je tom presudom u odnosu na osmotuženika Sberbank d.d. pravomoćno odlučeno, kako u pogledu promjenjive kamate, tako i u pogledu valutne klauzule.

52.11. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 10.3.2020., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to nije osnovan prigovor zastare ni u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate ni s osnova preplaćenog tečaja jer od pravomoćnosti sudske odluke 18. lipnja 2018. donesene u odnosu na prednika tužene (Sberbank d.d.) povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na valutu i promjenjivu kamatu, pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu 16.4.2021., nije proteklo 5 godina, pa prigovor zastare nije osnovan.

O prigovoru radi prebijanja.

53. Tuženik je u podnesku od 22.2.2023. istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos preplate u konverziji, a koju je tuženik isplatio tužitelju u ppostpku konverzije kredita a po Dodatku broj 1. uUovora o kreditu, te traži da se utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 6.658,22 HRK uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 05.03.2016.

53.1. Prigovor radi prebijanja je procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. - ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

53.2. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

53.3. Naime, kao što je rečeno i naprijed obrazloženo nesporno je, a što uostalom proizlazi i iz nalaza vještaka, da je tužitelj imao preplatu u iznosu od 6.658,22 kn, te je nesporno da je taj iznos tužena banka tužitelju vratila kroz smanjenje anuiteta nakon zaključenja Dodatka osnovnom ugovoru, te je sudski vještak temeljem čl. 171. i 172. ZOO izvršio uračunavanje navedenog iznosa, i za taj iznos je kroz uračunavanje ukupna tražbina tužitelja i umanjena, pa ovaj sud nalazi da se ne može prihvatiti istaknuti prigovor tužene radi prebijanja tog iznosa jer je taj iznos već prebijen kroz uračunavanje.

O troškovima postupka.

54. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), time da se uspjeh stranaka ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjev.

54.1. Tužiteljica je po ocjeni ovoga suda u cijelosti uspjela s osnovom ( naime nije uspjela s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli radi čega nisu nastali posebni troškovi), a u odnosu na visinu ( u kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) je uspio sa 50%, pa je dakle u konačnici tužiteljičin uspjeh 75% (100% osnov plus 50% visina = 150%:2), s druge strane tuženik nije uspio u pogledu osnove, a u pogledu visine je uspio sa 50% pa je u konačnici njegov uspjeh 25% (0% osnov plus 50% visina=50%:2) pa kada se od postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku (tužiteljica) oduzme postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u postupku (tuženik) proizlazi da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi trošak postupka u omjeru od 50%.

54.2. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, a koji joj pripada sukladno vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/23), te troška plaćenog predujma za vještačenje te troška sudskih pristojbi.

54.3. Tužiteljici pripada trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku kako slijedi:

-sastava tužbe od 200,00 EUR,

-zastupanje na ročištu 23. 2. 2023. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 9. t. 5.)

-trošak sastava podneska od 9. 5. 2023. u iznosu od 50,00 EUR (25% nagrade Tbr. 8. t. 4.)

-zastupanje na ročištu 9. 5. 2023. u iznosu od 200,00 EUR

-zastupanje na ročištu 5, 3, 2024. u iznosu od 200,00 EUR

-sastav podneska od 13. 10. 2025. (povišenje tužbenog zahtjeva) u iznosu od 50,00

EUR (Tbr. 8. t. 4.),

-zastupanje na ročištu 15. 10. 2025. u iznosu od 200,00 EUR

što je ukupno 950,00 EUR što uvećano za iznos od 237,50 EUR na ime PDV-a čini 1.187,50 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 85,74 EUR što je 1.273,24 EUR što razmjerno uspjehu u postupku (50%) čini 636,62 EUR čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 450,00 EUR, koji trošak je priznat u cijelosti jer je bio neophodan za postupak što je ukupno 1.086,62 EUR. Tome treba pridodati trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 62,50 EUR (razmjerno uspjehu u postupku i u koji iznos je uključen PDV) pa je ukupan trošak tužiteljice 1.149,12 EUR.

54.4. Tužiteljici nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu jer je temeljem čl. 11. st. 1. t. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske pristojbe za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođena od plaćanja te sudske pristojbe.

U Karlovcu 3. prosinca 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Nenad Mamula, odvjetnik u Karlovcu

2. OD Žurić i partneri iz Zagreba