REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F.Kennedyja 11

P-1416/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA BOŠNJACI, OIB: 17878278883, Bošnjaci, Trg fra B.T. Leakovića, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 54, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri u Zagrebu, Miramarska 24, radi isplate iznosa od 55.221,47 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 24. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 35.549,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 19. prosinca 2017. pa do isplate, po kamatnoj stopi od dana dospijeća do 31. prosinca 2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.128,99 EUR sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi i to od dana dospijeća do 31. prosinca 2022., po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 821,84 EUR od 19. prosinca 2017.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2018.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2019.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2020.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2021.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2022.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2023.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2024.

- na iznos od 288,39 EUR od 1. siječnja 2025.,

u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 14.812,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. prosinca 2017. do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.730,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 19. prosinca 2017. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.672,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne Novine broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14) upravitelj općeg dobra i/ili vlasnik nekretnina na kojima se nalazi infrastruktura koju koristi tuženik te da ukupna dužina vodova u k. o. [katastarska općina] iznosi 15965 m. Ističe da je odredbom čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta te da je tužitelj kao upravitelj općeg dobra i vlasnik nekretnina omogućio tuženiku kao infrastrukturnom operatoru ostvarivanje prava puta no da tuženik do danas nije ispunio svoju obvezu te nikada nije platio naknadu za korištenje prava puta. Nadalje navodi da je odredbom čl. 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama i čl. 6. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/11 i 151/14) propisano kako se određuje naknada za pojedine vrste nekretnina dok je odredbom čl. 7. navedenog Pravilnika propisana cijena i način obračuna iste te da je 2. svibnja 2016. podnio tuženiku zahtjev za sklapanje Ugovora o pravu puta i služnosti za vodove DTK mreže. Međutim, ističe da tuženik do dana podnošenja tužbe nije dostavio odgovor pa stoga podnosi stupnjevitu tužbu s obzirom da mu tuženik nije dostavio nikakvu dokumentaciju, a tužitelj nema saznanja je li baš upravo tuženik u cijelosti koristio cjelokupnu dužinu DTK vodova niti to može provjeriti pa mu stoga u ovom stadiju postupka nije moguće točno specificirati tužbeni zahtjev sve dok tuženik ne dostavi u tužbi pobrojanu dokumentaciju na temelju koje dokumentacije tek može biti provedeno vještačenje po sudskom vještaku geodetske struke koji će uz primjenu navedenih odredbi Zakona o elektroničkim komunikacijama i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta točno odrediti visinu naknade.

2. Podneskom od 27. listopada 2017. (list 25. – 40. spisa) tužitelj je istaknuo u bitnome da ima pravo i interes tražiti od suda da utvrdi postojanje prava služnosti vodova i drugih uređaja elektroničke komunikacijske infrastrukture u korist tuženika koje je prvi puta jasno definirano Zakonom o elektroničkim komunikacijama (Narodne Novine, broj: 73/08) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2008. kako u pogledu sadržaja tako i u pogledu visine naknade. Navodi da je pred Hrvatskom regulatornom agencijom za mrežne djelatnosti (HAKOM) pokrenuo postupak za utvrđivanje infrastrukturnog operatora elektroničke komunikacijske infrastrukture koja je izgrađena na području k. o. [katastarska općina] na nekretninama koje su u vlasništvu i/ili pod upravljanjem tužitelja te da je u navedenom postupku HAKOM utvrdio da je upravo tuženik infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture na nekretninama u vlasništvu ili pod upravom tužitelja koje je tužitelj pobrojao u predmetnom podnesku te da je izračunata naknada od 44.641,60 kn godišnje. Tužitelj ukazuje da se u postupku pred HAKOM- om odlučuje o pravu na naknadu za osnivanje prava služnosti samo za 2017. godinu, dok je za odlučivanje o pravu na naknadu za vrijeme od 1. srpnja 2008. do 1. siječnja 2017. isključivo nadležan sud. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je u postupku pred HAKOM-om neosporno dokazano da je upravo tuženik infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske infrastrukture na nekretninama koje su u vlasništvu ili pod upravom općine Bošnjaci te dužina kabelske kanalizacije, trase elektroničko komunikacijskih vodova u zemlji i nadzemnih elektroničko komunikacijskih vodova, kao i visina godišnje naknade za služnost prava puta, te imajući u vidu da je tuženik dostavio dokumentaciju zatraženu tužbenim zahtjevom, predmetnim podneskom tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da traži od suda da se utvrdi da tuženiku pripada pravo puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) na nekretninama u vlasništvu i pod upravljanjem tužitelja, da se na temelju presude na navedenim nekretninama naloži zemljišno knjižnom sudu upis prava puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za korist tuženika te da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju punu naknadu u iznosu od 379.453,60 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po pojedinim iznosima od dospijeća do isplate.

3. Podneskom od 2. studenog 2021. (list 125. – 186. spisa) tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da zahtijeva utvrđenje da je tuženik ovlaštenik prava služnosti vodova i to elektroničko komunikacijske mreže koja se nalazi na nekretninama u vlasništvu tužitelja kao i na nekretninama kojima upravlja tužitelj, utvrđenje da tuženiku pripada pravo puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) na nekretninama u vlasništvu tužitelja, postavlja zahtjev usmjeren prema zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Vinkovcima za upis prava puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za korist tuženika te postavlja kondenmnatorni zahtjev za isplatom iznosa od 379.453,60 kn s pripadajućim zateznima kamatama od 19. prosinca 2017. do isplate te za isplatom iznosa od 27.921,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate.

4. Tuženik se usprotivio navedenoj preinaci, međutim sud je istu dopustio raspravnim rješenjem od 3. veljače 2022. i to temeljem odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) jer je ocijenio da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor apsolutne nenadležnosti. U cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te navodi u bitnome da pravo puta predstavlja stvarno pravo sui generis koje pravo nastaje ex lege i čije postojanje HAKOM samo deklarira putem potvrde o pravu puta i to prema proceduri uređenoj odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta. Ističe i da je odlučivanje povodom zahtjeva radi ostvarenja naknade za pravo puta stavljeno u isključivu nadležnost HAKOM-a, da su instituti prava puta i instituti prava služnosti vodova dva potpuno različita pravna instituta koje nije moguće supsumirati pod jedinstveni pojam, da se služnost vodova osniva odlukom suda te se samim time naknada ne može potraživati retroaktivno za prethodno razdoblje kada predmetna služnost još nije bila osnovana. Tuženik ističe i prigovor zastare.

6. U nastavku postupka stranke su brojnim podnescima dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari.

7. Presudom ovog suda poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 50.362,15 EUR (tada 379.453,60 kn) sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2017. te u dijelu kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 3.705,77 EUR (tada 27.921,15 kn) sa zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate (t. I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje da se na temelju predmetne presude naloži u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela u Županji (Općinski sud u Vinkovcima) upis prava puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za korist tuženika, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

8. Nadalje, u t. I. izreke rješenja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti za postupanje u ovoj pravnoj stvari, dok je u t. II. odbačen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da je tuženik ovlaštenik prava služnosti vodova i to elektroničko komunikacijske mreže koja se nalazi na nekretninama u vlasništvu tužitelja, sve u k. o. [katastarska općina] u dužini od 7.699,53 m kabelske kanalizacije, te elektroničko komunikacijske vodove u zemlji i nadzemne elektroničko komunikacijske vodove te 6 putova i 5 prihvata, kao i na nekretninama kojima upravlja tužitelj, sve u k. o. [katastarska općina] u dužini od 535,23 m i širini 0,50 m odnosno ukupne površine 267,61 m2 m kabelske kanalizacije, te elektroničko komunikacijske vodove u zemlji i nadzemne elektroničko komunikacijske vodove te jedan stup koji obuhvaća površinu od 4 m2, što je tuženik dužan priznati, te u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da tuženiku sukladno čl. 225. u vezi sa čl. 224. ZV-a pripada pravo puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) na nekretninama u vlasništvu tužitelja, sve u k. o. [katastarska općina], i to na brojevima zemljišno knjižnih uložaka i katastarskim česticama pobrojanim u t. II. predmetnog rješenja, u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti. U t. III., IV. i V. odlučeno je o naknadi troškova parničnog postupka.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, odlučujući o tužiteljevoj žalbi izjavljenoj protiv gore navedene presude i rješenja, presudom i rješenjem poslovni broj Pž-2618/2022-2 od 26. listopada 2022. odbio je kao neosnovanu tužiteljevu žalbu i potvrdio presudu ovog suda poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. (izreka presude), dok je u izreci rješenja odbio kao neosnovanu tužiteljevu žalbu i potvrdio gore navedeno rješenje u pobijanim točkama II., III. i V. izreke.

10. Odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenjem revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revd-668/2023-2 od 22. ožujka 2023. dopustio je podnošenje revizije protiv gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Tužitelj je protiv drugostupanjske odluke podnio reviziju zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, a odlučujući o kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Rev-613/2023-4 od 29. travnja 2025. odbio kao neosnovanu reviziju tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2618/22-2 od 26. listopada 2022. u dijelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. II. izreke, dok je rješenjem djelomično prihvaćana revizija tužitelja te su ukinute: presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2618/2022-2 od 26. listopada 2022. u dijelu kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. I. izreke; rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2618/2022-2 od 26. listopada 2022. u dijelu u kojem je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u pobijanim točkama III. i V. izreke; presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. I. izreke; rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. III. i V. izreke te je predmet u ukinutim dijelovima vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje (t. I. izreke rješenja). Točkom II. izreke rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbačena je kao nedopuštena revizija tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-2618/2022-2 od 26. listopada 2022. u dijelu kojem je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022. u dijelu pod toč. II. izreke, dok je u t. III. izreke rješenja odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena za konačnu odluku.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u gore navedenoj odluci je na postavljeno prvo revizijsko pitanje tužitelja:

13. "1) Postoji li obveza infrastrukturnog operatora plaćati vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?", istaknuo da " Nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta."

14. Na drugo revizijsko pitanje: "2) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/11, 151/14 i 95/17- dalje: Pravilnik), prema kojoj ''u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM- u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta'' u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li mu ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?, Vrhovni je sud odgovorio: "Zakonom o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - Narodne novine, broj 152/11, 151/14 i 95/17 nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta."

15. U pogledu četvrtog revizijom postavljenog pravnog pitanja koje glasi: "4) Nastaje li, odnosno dospijeva li obveza plaćanja naknade za pravo puta stjecanjem tog prava, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine broj 73/08 – dalje: ZEK)?" u revizijskoj se odluci ističe kako je pravno shvaćanje tog suda da infrastrukturni operator ima obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta i prije nego mu Agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ta obvezu nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008. (u tom smislu v. toč. 16. obrazloženja odluke Rev-247/2022-2 od 11. veljače 2025.).

16. U ponovljenom postupku tužitelj se podneskom od 13. lipnja 2025. očitovao na revizijsku odluku, dopunio je tvrdnje iznesene u ranijem tijeku postupka vezane uz osnovu i visinu utuženog potraživanja, kao i u odnosu na istaknuti prigovor zastare, izložio je svoja pravna shvaćanja te otvorio pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari. Predmetnim podneskom tužitelj je i konačno postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu naknade za korištenje nekretnina u tužiteljevom vlasništvu za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 12. siječnja 2017. zbog tuženikovog izvršavanja prava puta, i to u visini od 50.362,14 EUR sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2017. do isplate te isplatu naknade u visini od 4.859,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose glavnice od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a koja se naknada odnosi na korištenje nekretnina čiji je tužitelj upravitelj (opće dobro).

17. Sud je na ročištu održanom 10. rujna 2025., a unatoč tuženikovom protivljenju, dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u t. II. za iznos od 1.153,56 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnice od 1. siječnja 2018., 1. siječnja 2019., 1. siječnja 2020., 1. siječnja 2021., 1. siječnja 2022., 1. siječnja 2023., 1. siječnja 2024. i 1. siječnja 2025. S obzirom da se konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz iste činjenične osnove zahtijeva druga novčana svota, tuženik se navedenoj preinaci ne može protiviti, a i prema ocjeni ovog suda ista je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a.

18. Tuženik je u ponovljenom postupku ostao kod navoda iznesenih u ranijem postupku koji se odnose na tvrdnju o apsolutnoj nenadležnosti suda za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, ponovno je prigovorio neosnovanosti osnove i visine utuženog potraživanja te je iznio razloge zbog kojih se ne slaže s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome da je obveza naknade na ime prava puta nastala donošenjem ZEK-a/2008. Usprotivio se i zahtjevu za isplatom zateznih kamata.

19. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu.

20. Izvedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

21. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 50.362,14 EUR sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2017. do isplate na ime naknade koristi stečene korištenjem nekretnina u vlasništvu tužitelja izvršavanjem ovlasti prava puta prema naknadi u iznosu od 5.924,96 EUR godišnje utvrđenoj rješenjem HAKOM-a od 19. prosinca 2017. u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 12. siječnja 2017. te zahtjev za isplatom iznosa od 4.859,33 EUR na ime naknade koristi stečene korištenjem nekretnina pod upravom tužitelja (opće dobro) izvršavanjem ovlasti prava puta prema naknadi u iznosu od 245,06 EUR za 2008. godinu te u godišnjim iznosima od 288,39 EUR od 2009. do 2025. godine, dakle godišnje u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 2025. godine (za nekretnine u tužiteljevom vlasništvu), odnosno na nekretninama navedenim u Tabeli 1 nesporno dostavljenoj od strane ovdje tuženika u postupku vođenim 2017. godine pred HAKOM-om (za nekretnine kojima tužitelj upravlja).

22. Između stranaka nije sporno da je Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) kao nadležno tijelo 19. prosinca 2017. donijela na zahtjev tužitelja rješenje Klasa: UP/I-344-03/17-11/30, Ur.broj: 376-10-17-12 (list 154. – 156. spisa) kojim je tuženik utvrđen infrastrukturnim operatorom za elektroničku komunikacijsku i drugu povezanu opremu na nekretninama u vlasništvu tužitelja te je u tom smislu određeno da je tuženik obvezan plaćati tužitelju godišnju naknadu u iznosu od 5.924,96 EUR (tada 44.641,60 kn), i to za razdoblje od 12. siječnja 2017. nadalje. Nesporno je i da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-30/18-7 od 6. travnja 2018. (list 157. – 163. spisa) odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika pa je stoga rješenje HAKOM-a od 19. prosinca 2017. konačno i pravomoćno. Nadalje, nesporno je da je predmet ovog postupka elektronička komunikacijska infrastruktura (EKI) na katastarskim česticama jednakim onima utvrđenim u rješenju HAKOM-a od 19. prosinca 2017.

23. Između stranaka su sporne osnovanost tužbe i visina tužbenog zahtjeva te okolnost zastare utuženog potraživanja.

24. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na tuženikov prigovor kako ova pravna stvar ne ide u sudsku nadležnost, kako je tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti pravomoćno odbijen kao neosnovan rješenjem ovog suda poslovni broj P-1304/2021 od 10. svibnja 2022.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ponovno valja naglasiti da prema obrazloženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u revizijskoj odluci broj Rev- 613/2023-4 od 29. travnja 2025. u pogledu četvrtog revizijom postavljenog pravnog pitanja, obveza infrastrukturnog operatora da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008.

26. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

27. Dakle, imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. lipnja 2016., za tražbine koje se odnose na naknadu (za nekretnine u tužiteljevom vlasništvu) za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 31. prosinca 2008. koja je dospjela 1. siječnja 2009., za razdoblje koje se odnosi na naknade za 2009. i 2010. godinu (tražbine su dospjele 1. siječnja 2010. i 1. siječnja 2011.), kao i za tražbine koje se odnose na naknadu u odnosu na nekretnine kojima tužitelj upravlja, za razdoblje koje se odnosi na 2008. (od 1. srpnja 2008. do 31. prosinca 2008.), za 2009. i 2010., nastupila je zastara slijedom čega je odlučeno kao u t. III. IV. izreke presude.

28. Nadalje, iz obrazloženja rješenja HAKOM-a od 19. prosinca 2017. (list 154. – 156. spisa), razvidno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik HAKOM-u dostavio izjavu kojom potvrđuje da posjeduje EKI na predmetnom području Općine te da se istom koristi. Nadalje, dostavljen je i geodetski elaborat katastra vodova za cjelokupnu EKI, trase kabelske kanalizacije, trase kabela u zemlji bez kabelske kanalizacije i trase nadzemnih kabela na cijelom administrativnom području Općine i potvrda da je isti predan u nadležni ured za katastar vodova. Ovdje tuženik je također dostavio izjavu o korištenju EKI tri godine bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnicima nekretnina, kao i izvadak iz odluke da se predmetna EKI nalazi u njegovim poslovnim knjigama i da je sastavni dio bilance temeljnog kapitala.

29. Odredbom čl. 2. čl. 47. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14; dalje: ZEK/11), a koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, propisano je da je pravo puta pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

30. Sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZEK/11 operatori javnih komunikacijskih mreža imaju prava infrastrukturnog operatora na cijelom području Republike Hrvatske, što obuhvaća gradnju, održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima.

31. Odredbom čl. 28. st. 1. ZEK/11 propisano je da se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona, uz ispunjavanje bilo kojeg od sljedećih uvjeta: da posjeduje uporabnu dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika te da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

32. Nadalje, obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11 kojom je propisano da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.

33. Pri tome valja naglasiti, a imajući u vidu utvrđenja iz revizijske odluke, kako odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11) čije odredbe ne isključuju načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba Pravilnika/11, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

34. Dakle, predmetnom je odredbom uređena dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koja proizlazi iz gore citirane odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11 pa je slijedom navedenog tuženik nakon što je stekao pravo puta imao obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu.

35. Gore navedena odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11 razrađena je Pravilnikom /11 koji u odredbi čl. 6. st. 5. propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te se naknada mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde.

36. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja naglasiti da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu naknade za pravo puta za nekretnine u svojem vlasništvu u visini utvrđenoj rješenjem HAKOM-a od 19. prosinca 2017., a kojim je rješenjem visina godišnje naknade utvrđena na način da su zbrojene sve pojedinačne naknade definirane čl. 7. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/11, 151/14 i 95/17; dalje: Pravilnik/17), sukladno kategorizaciji nekretnina iz članka 6. stavka 2. Pravilnika/17.

37. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda visina naknade za nekretnine u tužiteljevom vlasništvu jest ona koju je već prethodno utvrdio HAKOM, i to u iznosu od 5.924,96 EUR (tada 44.641,60 kn), pri čemu se ponovno naglašava kako je između stranaka nesporno da je tuženik infrastrukturni operator na nekretninama navedenim u konačnom i pravomoćnom rješenju HAKOM-a (list 154. – 156. spisa) te da je u tom smislu obvezan plaćati tužitelju godišnju naknadu u iznosu od 5.924,96 EUR (tada 44.641,60 kn), i to za razdoblje od 12. siječnja 2017. nadalje.

38. Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za nekretnine kojima tužitelj upravlja (opće dobro), ponovno se naglašava da odredbama ZEK/11 nije propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta. Pri tome valja istaknuti i imajući u vidu odgovor Vrhovnog suda Republike Hrvatske na drugo postavljeno revizijsko pitanje odnosno da Zakonom o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 73/08 i 90/11) ni Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta - Narodne novine, broj: 152/11, 151/14 i 95/17) nije propisana obveza ni rok u kojem bi infrastrukturni operator bio obvezan Agenciji podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

39. Iz potvrde Državne geodetske uprave (list 5. spisa) razvidno je da je ukupna dužina evidentiranih vodova telekomunikacijske mreže u k. o. [katastarska općina] 15965 metara.

40. Nadalje, uvidom u Tablicu 1 dostavljenu od strane ovdje tuženika u postupku vođenom pred HAKOM-om (list 169. – 176. i 926. – 941. spisa), a koja je Tablica vidljiva u aplikaciji e-Spis, razvidno je da se elektronička komunikacijska infrastruktura (EKI) čiji je tuženik vlasnik nalazi i na nekretninama kojima tužitelj upravlja u k. o. [katastarska općina], i to na kč. br. [katastarska čestica] te da se na kč. br. [katastarska čestica] nalazi jedan stup te da se na navedenim nekretninama nalazi EKI ukupne dužine 535,23 metara i širine 0,50 metara. Iz navedene su Tablice razvidne i visine godišnje naknade za gore navedene nekretnine, a čiji zbroj iznosi upravo 288,39 EUR godišnje, a koliko tužitelj po toj osnovi za svaku godinu u utuženom razdoblju i potražuje.

41. U odnosu na tuženikov navod sadržan u podnesku od 4. svibnja 2018. (list 61. – 82. spisa) kako "opreza radi" prigovara da tužitelj nije dokazao da bi za cijelo razdoblje koje je obuhvaćeno tužbenim zahtjevom bio vlasnikom nekretnina na kojima tuženik ima položen EKI, valja istaknuti kako je taj navod, a u kontekstu svih ostalih tuženikovih navoda kojima osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ovaj sud ocijenio paušalnim i usmjerenim na odugovlačenje postupka. Naime, sam tuženik u gore navedenom podnesku navodi, između ostaloga, kako su u ovoj pravnoj stvari nesporne činjenice da se tuženik kao infrastrukturni operator koristi predmetnim zemljištem u njegovom većem dijelu od vremena izgradnje elektroničke komunikacijske infrastrukture, još prije 90-ih godina prošlog stoljeća te da je predmetni EKI izgrađen na zemljištu i u vlasništvu tužitelja i onim kojim tuženik upravlja uz suglasnost i pristanak tužitelja, odnosno njegovog prednika, a sve u javnom interesu.

42. Imajući u vidu gore navedena utvrđenja, sud je sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a odlučio da se predloženi, a neizvedeni dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za elektroničke komunikacije na okolnost utvrđenja nekretnina čiji je tužitelj vlasnik i kojima tužitelj upravlja (opće dobro), dužine i vrste kabelske kanalizacije, trase elektroničko komunikacijskih vodova u zemlji, i nadzemnih elektroničko komunikacijskih vodova te visine godišnje naknade za služnost prava puta u utuženom razdoblju, neće izvesti. Naime, uz postojeće pravne zaključke, protek vremena i stanje spisa kao takvo, svako daljnje odugovlačenje u postupanju dovelo bi do povrede načela efikasnosti i ekonomičnosti (čl. 10. ZPP-a).

43. Nadalje, u odnosu na utuženi tijek zatezne kamate, valja naglasiti da je odredbom čl. 183. st. 1. ZOO-a propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da ako rok za ispunjenje obveze nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.

44. Prema ocjeni ovog suda, tuženik je sukladno gore navedenoj odredbi čl. 183. st. 2. ZOO-a pao u zakašnjenje u isplati naknade za pravo puta u utuženom razdoblju u trenutku podnošenja tužbe odnosno 28. lipnja 2016., jer je tuženik u času podnošenja tužbe svakako bio upoznat s opsegom svoje obveze. Međutim, kako sud odlučuje u granicama zahtjeva postavljenog u postupku (čl. 2. ZPP-a), tužitelju su zatezne kamate dosuđene od zatraženog datuma odnosno 19. prosinca 2017. i to po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a, i to za ostale odnose.

45. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude.

46. Odluka o troškovima postupka iz t. V. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., čl. 155., i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a, s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici pri čemu je tužitelj uspio sa 70,04%, a tuženik s 29,96% te vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR (tada 10.000,00 kn) do 27. rujna 2017., prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 50.362,15 EUR (tada 379.453,60 kn) od 28. rujna 2017. do 1. studenog 2021., prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 54.067,92 EUR (tada 407.374,75 kn) od 2. studenog 2021. do 12. lipnja 2025. te prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 55.221,47 EUR od 13. lipnja 2025.

47. Tužitelju je kao potreban (čl.155. st. 1. ZPP-a) priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23; dalje: OT) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za zastupanje na ročištu 6. listopada 2016. u iznosu od 37,50 EUR (Tbr. 9. t. 5. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 46,88 EUR, za zastupanje na ročištu 9. svibnja 2018. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.t.5. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 125,00 EUR, za zastupanje na ročištu 3. veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, a zastupanje na ročištu 10. rujna 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za zastupanje na ročištu 20. studenog 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za zastupanje na ročištu 24. studenog 2025. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za sastav podneska od 24. listopada 2016. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav podneska od 26. listopada 2017. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za sastav podneska od 12. veljače 2018. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za sastav podneska od 2. studenog 2021. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 1.250,00 EUR, za sastav podneska od 13. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.t.3. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 250,00 EUR, za sastav žalbe od 10. svibnja 2022. u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 10.t.1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 781,25 EUR, za sastav prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 750,00 EUR (Tbr. 10.t.5. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 937,50 EUR, za sastav revizije u iznosu od 750,00 EUR (Tbr. 10.t.5. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 937,50 EUR. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak za sudsku pristojbu na tužbu i to u iznosu od 53,08 EUR prema tada važećem Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), trošak za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 598,67 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23; dalje: Uredba), trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 587,13 EUR te sudske pristojbe na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 587,13 EUR.

48. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi članka 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

49. Tužitelju nije priznat trošak koji je za pojedine radnje postavio prema vrijednosti predmeta spora koja ne odgovara vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje, nije mu priznat trošak za sastav podneska od 13. lipnja 2025. u iznosu postavljenom prema Tbr. 8. t. 1. OT-a jer se radi o podnesku opisanom u Tbr. 8. t. 3. OT-a, niti mu je priznat trošak za zastupanje na ročištu 24. srpnja 2025. jer navedenog dana ročište nije održano pa mu stoga navedeni trošak nije nastao. Zaključno, tužitelju nije priznat trošak za pristojbu na presudu u iznosu zatraženom preko iznosa od 598,67 EUR, a koji mu prema odredbama ZSP-a i Uredbe pripada.

50. Kako je tužitelj u postupku uspio tužitelj uspio sa 70,04%, a tuženik s 29,96%, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pripada mu pravo na naknadu parničnog troška u omjeru od 40,08% odnosno u iznosu od 5.672,98 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. V. izreke presude

Zagreb, 3. prosinca 2025.

SUDAC:

Aleksandra Gumzej

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.