Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-118/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darijanu Hörtu, odvjetniku u Opatiji, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, radi isplate, nakon glavne javne rasprave, zaključene 19. studenoga 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Ivane Dedić Golić, odvjetnice u Rijeci i punomoćnice tuženika ITC, mag. iur. zaposlene kod tuženika, objavljene 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku KLINIČKOM BOLNIČKOM CENTRU RIJEKA, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, da tužiteljici IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od

EUR, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na iznose kako slijedi:

- za ožujak 2019. godine, na iznos od

EUR od 12. travnja 2019. godine pa do isplate,

- za travanj 2019. godine, na iznos od

EUR od 14. svibnja 2019. godine pa do isplate,

- za svibanj 2019. godine, na iznos od

EUR od 13. lipnja 2019. godine pa do isplate,

- za lipanj 2019. godine, na iznos od

EUR od 13. srpnja 2019. godine pa do isplate,

- za srpanj 2019. godine, na iznos od

EUR od 14. kolovoza 2019. godine pa do isplate,

- za kolovoz 2019. godine, na iznos od

EUR od 13. rujna 2019. godine pa do isplate,

- za rujan 2019. godine, na iznos od

EUR od 12. listopada 2019. godine pa do isplate,

- za listopad 2019. godine, na iznos od

EUR od 13. studenog 2019. godine pa do isplate,

- za studeni 2019. godine, na iznos od

EUR od 13. prosinca 2019. godine pa do isplate,

- za prosinac 2019. godine, na iznos od

EUR od 14. siječnja 2020. godine pa do isplate,

- za siječanj 2020. godine, na iznos od

EUR od 13. veljače 2020. godine pa do isplate,

- za veljaču 2020. godine, na iznos od

EUR od 12. ožujka 2020. godine pa do isplate,

- za ožujak 2020. godine, na iznos od

EUR od 11. travnja 2020. godine pa do isplate,

- za travanj 2020. godine, na iznos od

EUR od 13. svibnja 2020. godine pa do isplate,

- za svibanj 2020. godine, na iznos od

EUR od 11. lipnja 2020. godine pa do isplate,

- za lipanj 2020. godine, na iznos od

EUR od 11. srpnja 2020. godine pa do isplate,

- za srpanj 2020. godine, na iznos od

EUR od 13. kolovoza 2020. godine pa do isplate,

- za kolovoz 2020. godine, na iznos od

EUR od 11. rujna 2020. godine pa do isplate,

- za rujna 2020. godine, na iznos od

EUR od 13. listopada 2020. godine pa do isplate,

- za listopad 2020. godine, na iznos od

EUR od 12. studenog 2020. godine pa do isplate,

- za studeni 2020. godine, na iznos od

EUR od 12. prosinca 2020. godine pa do isplate,

- za prosinac 2020. godine, na iznos od

EUR od 13. siječnja 2021. godine pa do isplate,

- za siječanj 2021. godine, na iznos od

EUR od 12. veljače 2021. godine pa do isplate,

- za veljaču 2021. godine, na iznos od

EUR od 12. ožujka 2021. godine pa do isplate,

- za ožujak 2021. godine, na iznos od

EUR od 13. travnja 2021. godine pa do isplate,

- za travanj 2021. godine, na iznos od

EUR od 12. svibnja 2021. godine pa do isplate,

- za svibanj 2021. godine, na iznos od

EUR od 12. lipnja 2021. godine pa do isplate,

- za lipanj 2021. godine, na iznos od

EUR od 10. srpnja 2021. godine pa do isplate,

- za srpanj 2021. godine, na iznos od

EUR od 11. kolovoza 2021. godine pa do isplate,

- za kolovoz 2021. godine, na iznos od

EUR od 11. rujna 2021. godine pa do isplate,

- za studeni 2022. godine, na iznos od

EUR od 10. prosinca 2022. godine pa do isplate,

- za prosinac 2022. godine, na iznos od

EUR od 11. siječnja 2023. godine pa do isplate,

- za siječanj 2023. godine, na iznos od

EUR od 11. veljače 2023. godine pa do

isplate,

- za veljaču 2023. godine, na iznos od

EUR od 11. ožujka 2023. godine pa do isplate,

- za ožujak 2023. godine, na iznos od

EUR od 12. travnja 2023. godine pa do isplate,

- za travanj 2023. godine, na iznos od

EUR od 11. svibnja 2023. godine pa do isplate,

- za svibanj 2023. godine, na iznos od

EUR od 10. lipnja 2023. godine pa do isplate,

- za lipanj 2023. godine, na iznos od

EUR od 11. srpnja 2023. godine pa do isplate,

i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Nalaže se tuženiku KLINIČKOM BOLNIČKOM CENTRU RIJEKA, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, da tužiteljici IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u razdoblju od ožujka 2019. neprekidno zaposlena kod tuženika i to do 15. srpnja 2021. na radnom mjestu liječnik na specijalizaciji iz oftamologije i optometrije, a od 15. srpnja 2021., pa do dana podnošenja ove tužbe na radnom mjestu liječnik specijalist oftamologije i optometrije. Tužiteljica da je u rujnu 2021. bila na bolovanju zbog bolesti i komplikacija u svezi s trudnoćom i porođajem, zatim je koristila rodiljni i roditeljski dopust u razdoblju od 9. listopada 2021. do 8. studenog 2022. te iste koristi od 26. lipnja 2023. godine pa do dana podnošenja ove tužbe. Naime, premda je tužiteljica kao radnik u utuženom razdoblju više puta radila i nedjeljom kao neradnim danom, tuženik kao poslodavac nije joj pravilno obračunao niti isplatio uvećanu plaću na koju je pritom imala pravo. Plaća tužiteljice u navedenom razdoblju regulirana je, između ostalog, Zakonom o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/2001, 39/2009), odnosno Zakonom o plaćama u državnoj i javnim službama ("Narodne novine" broj 155/2023), Zakonom o radu ("Narodne novine" broj 93/2014, 127/2017,98/2029, 151/2022, 64/2023) Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/2018, 16/2019, 35/2019, 78/2019, 92/2019, 56/2020, 3/2023) Odredbom čl. 11. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/2001, 39/2009), a koja je bila na snazi od 1. ožujka 2009., odnosno istom odredbom Zakona o plaćama u državnoj i javnim službama ("Narodne novine" broj 155/2023) koji je na snazi od 1. ožujka 2024. propisano je da: “Plaća službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na osnovnu plaću utvrđenih ovim Zakonom te ostalih primitaka u skladu s ovim Zakonom i općim propisom o radu”. Odredbom čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, u daljnjem tekstu: ZR), a koja je bila na snazi od 30. srpnja 2014. do 1. siječnja 2023. bilo je propisano da: „Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom, radnik ima pravo na povećanu plaću.“, dok je odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine" broj 151/22) , a koja je na snazi od 1. siječnja 2023. izmijenjena odredba članka 94. ZR-a na način da je u st. 1. iste propisano da: ”Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50%”. Nadalje, odredbom čl. 49. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20, 3/23, u daljnjem tekstu: KU), a koja je stupila na snagu 1. ožujka 2018. propisano je da: „Osnovna plaća radniku uvećat će se: za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.“, a odredbom čl. 49. st. 8. KU da: „Za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%.“. Sukladno odredbi članka 49. stavka 12. KU, dodaci iz stavka 1. i 8. članka 49. međusobno se ne isključuju. Konačno, odredbom čl. 9. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima ("Narodne novine" broj 3/1997) određeno je da su sve nedjelje neradni dani. Naime, nije sporno da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske te da su po pravnoj snazi iznad zakona, a što je izričito je propisano i odredbom članka 134. Ustava Republike Hrvatske. Također, nije sporno niti da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu, a što je određeno odredbom čl. 8. st. 1. ZR-a. Štoviše, odredbom čl. 9. st. 3. ZR-a propisano je da se u slučaju da je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo. Međutim, usprkos činjenici da je sklopljenim, potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorom koji je po pravnoj snazi iznad zakona propisano da je nedjelja neradni dan, da je primjenom odredbi o povoljnijem pravu plaća tužitelju kao radniku za rad nedjeljom trebala dodatno biti uvećana za 150% kako to predviđa KU, a što pritom ne isključuje pravo na isplatu ostalih dodataka koji mu za njegov rad pripadaju pa tako niti dodatka za rad nedjeljom (35%), tuženik kao poslodavac nije tužitelju kao radniku za rad nedjeljom obračunao i isplatio plaću kolika mu za rad nedjeljom kao neradnim danom doista i pripada. Nadalje, odredbom čl. 34. KU propisano je kako slijedi: „Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu. Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.“ S obzirom na činjenicu da je tuženik pogrešno obračunavao, a potom i pogrešno isplaćivao plaće tužitelja kako je to obrazloženo u točki III. ove tužbe, posljedično je pogrešno obračunavao i isplaćivao i naknadu plaće tužitelju za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju. Obzirom da tužiteljica ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem financijsko knjigovodstvene struke potrebnim za precizan izračun i utvrđivanje iznosa kojeg joj tuženik u utuženom razdoblju neosnovano nije isplatio, to pridržava pravo da nakon dostave obračuna razlike plaće od strane tuženika, odnosno podredno nakon provođenja dokaza financijskim vještačenjem konačno postavi, odnosno specificira tužbeni zahtjev iz kojeg će biti vidljiv iznos uskraćenih plaća i naknade plaća tužiteljice u utuženom razdoblju. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je 10. lipnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu pod poslovnim brojem Gop-1/2024-34 u povodu pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, a temeljem prijedloga Općinskog sudu u Rijeci. U navedenoj presudi, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje koje potvrđuje navode iz odgovora na tužbu tuženika dostavljenih u predmetima koji se po istoj pravnoj osnovi već vode pred Općinskim sudom u Rijeci. Tuženik smatra kako je tužba u potpunosti neosnovana i bespredmetna, no, opreza radi, u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu. Prije svega, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji isključivo na činjenici da je Republika Hrvatska sklopila međunarodni ugovor sa Svetom Stolicom, odredbe kojeg ugovora su ratificirane Zakonom o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 3/97), a čija odredba članka 9. propisuje kako su neradni dani nedjelje i sljedeće svetkovine: (…). S tim u svezi, tužitelj smatra da tuženik pogrešno primjenjuje važeće odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koje uređuju plaću i njezina uvećanja na način da ne isplaćuje uvećanje plaće za rad nedjeljom u postotku koji se ima isplatiti za rad u neradne dane i blagdane. Međutim, tužitelj propušta uzeti u obzir činjenicu da je člankom 35. stavkom 1. Zakona o sklapanju i potvrđivanju međunarodnih ugovora ("Narodne novine" broj 28/96) jasno propisano sljedeće: „Vlada Republike Hrvatske brine se o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnih tijela državne uprave.“ Iz navedene odredbe jasno proizlazi obveza države, odnosno Vlade Republike Hrvatske da brine o provedbi međunarodnih ugovora pa tako, u ovom konkretnom predmetu, i o jasnoj, nedvosmislenoj implementaciji odredaba međunarodnih ugovora u pozitivne propise koji uređuju materiju načina obračuna plaće u javnim službama. Navedeni bilateralni ugovor koji je država sklopila sa drugim subjektom međunarodnog prava ne stvara izravna prava i obveze za pojedinca već je obveza države da iste implementira u nacionalno zakonodavstvo i stvori pravni okvir sukladno kojem bi se uredili odnosi koji nastaju i mogu nastati među pojedincima temeljem navedenih ugovora. Odredbu čl. 9. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 3/97) sukladno kojoj bi se nedjelja imala smatrati neradnim danom Republika Hrvatska nije implementirala u svoje zakonodavstvo, pa ukoliko tužitelj smatra da je i došlo do propusta isti je isključivo odgovornost države, a ne tuženika ili bilo kojeg drugog poslodavca budući da je pozitivnim propisima država jasno ukazala na razliku između nedjelje i neradnog dana. Ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev zbog pogrešne pasivne legitimacije, tuženik opreza radi u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ispravno tužitelj navodi odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12, 128/17, 56/22) kao i odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13, 29/18, 16/19, 35/19, 78/219, 92/19, 56/20, 3/23) važeće za razdoblje u kojemu potražuje isplatu na ime razlike plaće, a kojim odredbama je propisano što čini plaću i njezina uvećanja, međutim, tada te iste odredbe pogrešno primjenjuje dovodeći ih u vezu s Zakonom o potvrđivanju Ugovora sa Svetom Stolicom. Naime, Ugovor sa Svetom Stolicom predstavlja jedan od niza ugovora koje je Republika Hrvatska sklopila s vjerskim zajednicama koje djeluju u Republici Hrvatskoj, a kojima se, između ostalog, uređuje i njihov pravni status. Pridajući isključivu važnost Ugovoru sa Svetom Stolicom, iskorištavajući pritom činjenicu da Katolička Crkva smatra nedjelju neradnim danom, tužitelj u stvari predlaže Sudu da neosnovano, protupravno i protuustavno donese odluku kojom bi se vršila diskriminacija u odnosu na preostale priznate vjerske zajednice koje imaju sklopljene ugovore s Republikom Hrvatskom (pa makar to predstavljalo i pozitivnu diskriminaciju). Drugim riječima, usvajanjem tužbenog zahtjeva sud bi u stvari dozvolio da se odlučivanjem jedne vjerske zajednice (u ovom slučaju Katoličke Crkve) o neradnim danima na razini države naruši ustavom zajamčena jednakost svih vjerskih zajednica. Neosnovanost tužiteljevog zahtjeva očituje se i u činjenici da je zakonodavac donio i Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima ("Narodne novine" broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11) važeći do 31. prosinca 2019., odnosno Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 110/19) koji je na snazi od 1. siječnja 2020. i odredbama kojeg Zakona je jasno propisano koji se dani smatraju blagdanima i spomendanima odnosno neradnim danima. Tako se u članku 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 110/19) izričito navodi: "Blagdani i neradni dani u Republici Hrvatskoj su: 1. siječnja – Nova godina, 6. siječnja – Bogojavljenje ili Sveta tri kralja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, 1. svibnja – Praznik rada, 30. svibnja – Dan državnosti, 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 15. kolovoza – Velika Gospa, 1. studenoga – Svi sveti, 18. studenoga – Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, 25. prosinca – Božić te 26. prosinca, prvi dan po Božiću, ĐT.“ Dakle, navedenim Zakonom čini se jasna distinkcija neradnih dana, a niti jednom odredbom Zakona nedjelja nije propisana kao neradni dan. Zakonodavac čak u samom tekstu spomenutog Zakona jasno čini razliku između blagdana, spomendana odnosno neradnih dana i nedjelje budući da u članku 4. prethodno spomenutog Zakona navodi: „Ako je jedan od dana iz članaka 1. i 3. ovoga Zakona nedjelja, blagdan, odnosno neradni dan, ne prenosi se u idući dan.“ Navedeni Zakon nije jedini primjer u kojemu zakonodavac čini jasnu razliku između neradnih dana i nedjelja pa tako, primjerice, i sam Zakon o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22), na koji se tužitelj između ostalog i poziva, u članku 94. stavak 1. ističe sljedeće: „ Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje za svaki sat rada nedjeljom ne može biti manje od 50 %.“ Isto tako, tužitelj u svom tužbenom zahtjevu propušta navesti činjenicu kako Zakon odnosno Ugovor sa Svetom Stolicom na koji se poziva ni na koji način ne spominje, odnosno uređuje pitanje obračuna plaće za rad nedjeljom ili neradnim danom. S druge strane, zakonodavac tj. potpisnici kolektivnih ugovora jasno daju do znanja na koji se način obračunava plaća za rad nedjeljom. Isto je naravno i životno logično, budući da se pitanja obračuna plaće radnika imaju urediti posebnim pozitivnim propisima koje svaka suverena, sekularna, demokratska država donosi neovisno o vjerskim pravilima bilo koje vjerske zajednice koja djeluje na teritoriju te države. Da je tome tako u Republici Hrvatskoj jasno se ogleda iz članka 41. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) u kojem stoji: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.“ Tuženik je dakle, za potrebe obračuna plaće i njezinih uvećanja postupao u skladu s odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12, 128/17, 56/22) kao i odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13, 29/18, 16/19, 35/19, 78/219, 92/19, 56/20, 3/23) koje na identičan način reguliraju pitanje uvećanja plaće, a koje se imaju smatrati jednim relevantnim u ovoj pravnoj stvari. Sukladno navedenom, tužitelju je prilikom obračuna plaće za rad nedjeljom ista uvećana za 35% ,a kako je to i propisano člankom 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18, 16/19, 35/19, 78/219, 92/19, 56/20, 3/23): „Osnovna plaća radniku uvećat će se: za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. (…)“ Tuženik posebno napominje kako je i neosnovana tvrdnja tužitelja da bi mu, čak i kada bi se nedjelja imala smatrati neradnim danom, tuženik bio u obvezi isplatiti uvećanje plaće od 185%. Naime, navedenim načinom obračuna tužitelj u stvari potražuje da mu se rad nedjeljom istovremeno računa i kao nedjelja i kao neradni dan. Sva apsurdnost postavljenog tužbenog zahtjeva u potpunosti se očituje upravo u toj tužiteljevoj tvrdnji s obzirom da iz iste jasno proizlazi kako se niti sam tužitelj ne može odlučiti treba li se nedjelja smatrati neradnim danom ili „samo“ nedjeljom. Tuženik u cijelosti osporava da bi se na navedeni način imalo vršiti uvećanje plaće s obzirom da isto nije u skladu s važećim odredbama kako Temeljnog tako i Granskog kolektivnog ugovora, niti je isto životno logično. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što tužitelj samo paušalno navodi visinu istoga slijedom čega osporava i tijek zateznih kamata te ulaže prigovor zastare potraživanja, budući da tužitelj utužuje razdoblje od ožujka 2019., a datum podnošenja tužbe je 29. travnja 2024. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 25/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23; dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade uvećanja za rad nedjeljom, odnosno neradnim danom i blagdanom uvećanu za 185% tijekom utuženog razdoblja.

6. U odnosu na tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije navodi se da je tužiteljica kod tuženika zaposlena na radnom mjestu liječnika specijaliste oftalmologije i optometrije, da za tuženika obavlja rad, slijedom čega je tuženik pasivno legitimiran za isplatu naknade uvećanja za rad nedjeljom, odnosno neradnim danom i blagdanom, slijedom čega je dani prigovor neosnovan.

7. Ovdje se napominje kako je o spornom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske vodio ogledni postupak radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je u navedenom postupku donio presudu pod poslovnim brojem Gop- 1/2024-34 od 10. lipnja 2024. (stranica 118-126 spisa) u kojoj je zauzeo pravno shvaćanje prema kojem radnici u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na temelju odredbe čl. 51. st. 1. Kolektivnog ugovora u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/15 odnosno čl. 49. Kolektivnog ugovora u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18, 78/19, 92/19, 56/20 i 3/23) i odredbe čl. 9. Zakona o potvrđivanju Ugovora između svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima ("Narodne novine" broj 3/97, dalje: Zakon o potvrđivanju ugovora) kao i odredbe čl. 134. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje: Ustav), temeljem odredbe čl. 54. st. 8. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12, dalje: TKU/12), odredbe čl. 53. st. 8. TKU/22 i odredbe čl. 52. st. 7. TKU/22 imaju pravo na isplatu dodatka za rad nedjeljom od 35% kako je to ugovoreno čl. 51. st. 8. KU/13. odnosno čl. 49. st. 8. KU 29/18, 16/19, 35/19, 78/19, 92/19, 56/20 i 3/23, te je moguća kumulacija takvih dodataka (dodatak za rad nedjeljom i za rad neradnim danom utvrđenim zakonom) pri čemu je tuženik pasivno legitimiran za takvu isplatu.

8. Sukladno odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud će u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem.

8.1. Ovdje se napominje kako je sud na ročištu održanom 19. studenoga 2025. (stranica 130-131 spisa) postupio u smislu odredbe čl. 502.n st. 4. ZPP-a, odnosno predložio strankama da spor riješe u postupku mirenja, odnosno upozorio ih na mogućnost sklapanja sudske nagodbe, no unatoč navedenom, tužiteljica je ustrajala kod svojih navoda iz tužbe.

9. Na temelju takvog utvrđenja i nesporne činjenice da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici plaću odnosno naknadu za rad nedjeljom i za rad neradnim danom obračunavao sukladno navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 502.n st. 1. ZPP-a tužbeni zahtjev odbio i presudio kao u točki I. izreke.

10. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kojom je određeno da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove, slijedom čega je tužiteljica dužna naknaditi prouzročeni parnični trošak tuženiku.

10.1. Tuženik je zatražio naknadu parničnog troška u visini sudskih pristojbi. Kako se u ovoj pravnoj stvari radi o radnom sporu, to su sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 – dalje; ZSP) radnici u sporovima i drugim postupcima u vezi s ostvarivanjem njihovih prava iz radnog odnosa oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, dok je odredbom čl. 13. ZSP-a propisano da kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, dok je st. 2. istog članka propisano da obveza plaćanja pristojbe iz st. 1. ovog članka nastaje nakon pravomoćnog završetka postupka.

10.2. Imajući na umu navedeno, to na strani tuženika niti nema obveze plaćanja sudskih pristojbi, slijedom čega je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

10.3. Kako tužiteljica u ovom sporu nije uspjela, te cijeneći odredbu čl. 502.n st. 5. ZPP-a, to joj ne pripada pravo na trošak, slijedom čega je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka.

U Rijeci 3. prosinca 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužiteljice

- tuženiku