REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-7191/2025
Zagreb
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. LŽ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 20. svibnja 2025., broj Pp-2542/2023-14, u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba okr. LŽ, ukida se pobijana prvostupanjska presuda te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Varaždinu od 20. svibnja 2025., broj Pp-2542/2023-14, okr. LŽ je proglašena krivom da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je izrečena novčana kazna 260,00 eura, koju je dužna platiti u roku 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, a obvezana je i na naknadu troškova prekršajnog postupka 80,00 eura.
1.1. Istom presudom, okrivljenici je izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana najmanje šest mjeseci.
2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnijela okrivljenica osobno. Iz sadržaja žalbe proizlazi da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se ista prihvati.
3. Žalba je osnovana.
4. Razmotrivši predmet i navode žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da okrivljenica osnovano prigovara ocjeni izvedenih dokaza.
5. Prvostupanjski sud je, izmijenivši činjenični opis optužbe, okrivljenicu proglasio krivom da je prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji počinila na način da je, nezadovoljna skrbi prema ocu, „povišenim tonom sestri LŽĐ uputila pogrdne riječi: „Puši mi kurac, tko te jebe, ništ koristi!“, dok je šogoru ŽŽĐ uputila pogrdne riječi: „Ti si papučar i nitko i ništa!““, što je kod njih prouzročilo povredu dostojanstva i strah.
6. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odluku temeljio na iskazima svjedoka žrtava nasilja koje je prihvatio „kao vjerodostojne, potpune, detaljne i uvjerljive jer su detaljno opisali inkriminirani događaj, a njihovi iskazi su konzistentni, ne pate od nedorečenosti i unutarnjeg proturječja te se međusobno nadopunjuju u odlučnim činjenicama“. Prije svega je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da se kriterij detaljnog opisa inkriminiranog događaja, konzistentnosti iskazivanja, nedostatka nedorečenosti i nedostatka unutarnjeg proturječja, zbog čega sve je prihvatio vjerodostojnim iskaze žrtava nasilja, ne može primijeniti i na obranu okrivljenice jer to u obrazloženju presude nije naveo, a ovaj sud primjećuje da je okrivljenica također detaljno opisala inkriminirani događaj te da je njena obrana konzistentna, dorečena i neproturječna.
7. Osim toga je nejasno kako prvostupanjski sud smatra da se iskazi žrtava nasilja međusobno nadopunjuju u odlučnim činjenicama kad svjedok ŽŽĐ nije potvrdio iskaz svjedokinje LŽĐ da mu je okrivljenica rekla da je „nitko i ništa“ te nije potvrdio da je okrivljenica LŽĐ rekla “Puši mi kurac, tko te jebe, ništ koristi!“, a za koje izraze je prvostupanjski sud okrivljenicu proglasio krivom.
8. Kod počinjenja prekršaja psihičkog nasilja u obitelji verbalnom komunikacijom, a o tome se radi u ovom predmetu, odlučan je sadržaj izgovorenih riječi, jer se tek iz konkretnih izraza i riječi može utvrditi radi li se o uznemiravanju takvog intenziteta i agresivnosti da bi bio ostvaren oblik nasilja iz čl. 10. t. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji odnosno da bi se osobu kojoj su te riječi upućene moglo smatrati žrtvom nasilja u smislu odredaba Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Iz navedenih razloga, sadržaj izgovorenih riječi je odlučna činjenica koja čini konstitutivni element prekršaja psihičkog nasilja u obitelji počinjenog verbalnom komunikacijom i mora, kao i svaka druga odlučna činjenica, biti utvrđena s potpunom izvjesnošću. Odlučna činjenica sadržaja riječi za koje je prvostupanjski sud okrivljenicu proglasio krivom ne proizlazi iz iskaza oba svjedoka (osim da je ŽŽĐ rekla da je „papučar“), pa se ne može smatrati da je sadržaj riječi za koje je okrivljenica proglašena krivom utvrđena s potpunom izvjesnošću, kako to smatra prvostupanjski sud.
9. I učinak optuženog protupravnog ponašanja okrivljenice na žrtve nasilja u vidu nastanka zakonom propisane posljedice je odlučna činjenica koja čini konstitutivni element prekršaja psihičkog nasilja i koja također mora biti utvrđena s potpunom izvjesnošću. Prvostupanjski sud je okrivljenicu proglasio krivom da je izgovorenim riječima kod obje žrtve nasilja „prouzročila povredu dostojanstva i strah“. Razmatrajući iskaze ispitanih svjedoka, ovaj sud smatra da ih prvostupanjski sud nije dovoljno kritički promotrio ni u pravcu utvrđenja ove odlučne činjenice. Ovo iz razloga što oboje svjedoka, u slobodnom iznošenju svog iskaza, uopće nisu iskazali da bi im uslijed inkriminiranog ponašanja okrivljenice bilo povrijeđeno dostojanstvo i da bi osjećali strah. O tome su oboje svjedoka iskazivali tek na izričit upit prvostupanjskog suda (koji ih je upitao „kako su se osjećali zbog tog događaja“), pa je tako svjedokinja LŽĐ odgovorila da se osjećala „ružno, poniženo i teško“, a svjedok ŽŽĐ da se osjećao „jako bolno“. Pritom ovaj sud primjećuje da, imajući na umu veliku kompleksnost događanja inkriminiranog dana (sukob u vezi pritužbi okrivljenice o neadekvatnosti načina na koji se LŽĐ i ŽŽĐ skrbe bolesnom ocu te njena tvrdnja da su oca drogirali koji je trajao dulje vrijeme), a što nedvojbeno proizlazi iz svih provedenih dokaza, pitanje prvostupanjskog suda kako su se LŽĐ i ŽŽĐ osjećali nakon ovog događaja nije dovoljno precizno da bi se moglo zaključiti da se odgovor odnosi samo na ono ponašanje okrivljenice koje je predmet optužbe, a ne na njeno cjelokupno ponašanje inkriminirane prilike odnosno njene optužbe da je otac drogiran i s neadekvatnom skrbi. Osim toga, prvostupanjski sud je okrivljenicu proglasio krivom da je kod obje žrtve izazvala, između ostalog, i strah, zanemarujući da je svjedokinja LŽĐ, na izričit upit suda, odgovorila da se ne boji okrivljenice te zanemarujući da izazivanje straha uslijed inkriminiranog ponašanja okrivljenice ne proizlazi ni iz jednog dokaza.
11. Prema podacima u spisu, inkriminiranom događaju je bila nazočna i ŽŽ, koju prvostupanjski sud nije ispitao u svojstvu svjedoka, a očigledno je da kao očevidac ima relevantna saznanja o istom.
12. Slijedom svega navedenog, ne mogu se prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda kojima se rukovodio pri zaključivanju, jer je provedene dokaze trebalo cijeniti s više pažnje i kritičnosti pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
13. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe dane u ovoj odluci, provesti sve već provedene dokaze, dokaze na koje mu je ukazano ovom odlukom, kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba izvođenja te će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza donijeti novu zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.
13.1. Pritom će prvostupanjski sud voditi računa da odredba čl. 3. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25.), koja se supsidijarno primjenjuje i u prekršajnom postupku, propisuje da će sud dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakona riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenika. Ovo postupovno pravilo, poznato i kao načelo in dubio pro reo, određuje dokazni standard prema kojemu one činjenice koje idu na štetu okrivljenika moraju biti utvrđene izvjesno, dakle, na način da je njihovo postojanje izvan svake razumne sumnje. Čim postoji sumnja glede takvih činjenica, one se ne mogu smatrati utvrđenima. Iz citirane odredbe proizlazi i pravilo koje se odnosi na dokazivanje odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika: te činjenice treba uzeti dokazanima čak i kada su samo vjerojatne, dakle, kada postoji sumnja na njihovo postojanje, pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije nego postojanje činjenice koja mu ide u korist.
14. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 3. prosinca 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić,v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, žrtve nasilja i tužitelja.
