REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-825/2024-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice ĐSP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Lani Humljak Gugić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glamuzini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 29. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Lane Humljak Gugić, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika ĐS, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, dana 3. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 628-50-2213797 od 23.03.2004. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĐSP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 143,55 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 3,24 eur od 30.09.2004. do isplate

- na iznos od 1,25 eur od 31.10.2004. do isplate

- na iznos od 5,08 eur od 30.11.2004. do isplate

- na iznos od 7,52 eur od 31.12.2004. do isplate

- na iznos od 3,35 eur od 31.01.2005. do isplate

- na iznos od 1,84 eur od 28.02.2005. do isplate

- na iznos od 0,1 eur od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 1,35 eur od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 1,96 eur od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 1,78 eur od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 3,04 eur od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 3,16 eur od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 3,20 eur od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 3,68 eur od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 2,15 eur od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 2,07 eur od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 4,06 eur od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 4,34 eur od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 4,72 eur od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 4,96 eur od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 5,21 eur od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 5,67 eur od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 5,67 eur od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 3,80 eur od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 3,28 eur od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 2,67 eur od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 4,92 eur od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 4,59 eur od 31.08.2014. do isplate

- na iznos od 4,56 eur od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 5,82 eur od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 6,18 eur od 30.11.2014. do isplate

- na iznos od 5,78 eur od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 6,90 eur od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 6,69 eur od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 5,20 eur od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 3,32 eur od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 0,42 eur od 31.01.2016. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Obzirom su bitne odredbe ugovora, i to čl. 1. i 2. ništetne, utvrđuje se Ugovor o kreditu br. 628-50-2213797 od 23.03.2004. ništetnim u cijelosti."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici ĐSP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 723,04 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 3. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice ĐSP za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 30.11.2021. godine navodi da je dana 23. ožujka 2004. godine s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 628-50-2213797, s ugovorenom valutnom klauzulom, a kako to stoji u čl. 1. citiranog ugovora. Odredbom čl. 1. navedenog Ugovora o kreditu, kako navodi tužiteljica, nezakonito je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 EUR, prema srednjem tečaju banke za EUR bez da je tužiteljica prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila obaviještena o rizicima i nestabilnosti tečaja navedene valute, a zbog čega je navedena odredba ništetna i nepoštena ugovorna odredba. Nadalje navodi da tuženik prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije upozorio niti objasnio tužiteljici rizičnost i nestabilnost tečaja valute EUR, već su tužiteljici u banci sugerirali uzimanje kredita u EUR kao najpovoljnijeg. Navedeno postupanje tuženika rezultiralo je, kako navodi, neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom divljanju tečaja EUR na štetu tužiteljice te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Radi navedenog tužiteljica navodi da je oštećena za iznos u visini 1.081,56 kn / 143,55 eur, utvrđen nalazom financijskog vještaka Mladena Štefančića koji je dostavila u prilogu tužbe. Slijedom navedenog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 27.10.2025. godine, dopunjenog na ročištu dana 29.10.2025. godine, traži da sud presudom utvrdi da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna kauzula ništetna, da naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 143,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te da obzirom su bitne odredbe ugovora, i to čl. 1. i 2. ništetne, da utvrdi da je Ugovor o kreditu br. 628-50- 2213797 od 23.03.2004. ništetan u cijelosti, kao i da naloži tuženiku da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara postavljenoj vrijednosti predmeta spora smatrajući je preniskom jer je određena isključivo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva. Obzirom da pored njega postoji zahtjev za utvrđenje, tuženik predlaže utvrditi vrijednost zahtjeva za utvrđenje u iznosu od 10.000,00 kn te sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a vrijednost predmeta spora odrediti u iznosu 11.081,56 kn. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navodi da iz obrazloženja navedene presude jasno proizlazi da se odluke iz postupka kolektivne zaštite ne odnose na kredite sklopljene uz valutnu klauzulu u EUR. Obzirom da se odluke iz postupka kolektivne zaštite ne primjenjuju na tužiteljev ugovor o kreditu koji je sklopljen uz valutnu klauzulu u EUR, neosnovan je tužiteljev navod da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna i nepoštena u ovom slučaju. Tuženik nadalje ističe da tužiteljica navodi da nije bila obaviještena o rizicima i nestabilnosti tečaja valute EUR prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ali uopće ne navodi o kojim je rizicima riječ te u čemu se očituje nestabilnost tečaja navedene valute. Nadalje, tuženik navodi da se VTSRH u obrazloženju prije spomenute presude na str. 5. poziva na potvrdu Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2013. godine u kojoj se navodi da HNB provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru ali ne i prema drugim valutama tako da u slučaju znatnijeg kolebanja tečaja kune prema euru Hrvatska narodna banka intervenira kupnjom ili prodajom deviza s ciljem stabiliziranja prekomjerne kolebljivosti. Prema tome, ukoliko je i postojao rizik nestabilnosti tečaja drugih valuta, takav je rizik bio minimalan za valutu EUR. U odnosu na navode tužiteljice da postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, tuženik ističe kako iz isprava koje sam tužitelj prilaže svojoj tužbi proizlazi da je vrijednost razlike anuiteta koje je tužiteljica platila po nižem tečaju od početno ugovorenog (str.4., stupac 6.), veća od vrijednosti razlike anuiteta koje je platila po višem tečaju (str.4., stupac 7.). Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima kojom je jasno određena dopuštenost odredbi ugovora kojima se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja kune u odnosu prema stranoj valuti. Tuženi ističe i prigovor zastare. Tuženik, stoga, predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužiteljici naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Isto tako, tuženik predlaže odbaciti dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje da je ugovor u cijelosti ništetan.

3. Presudom ovog suda posl. br. P-9720/2021-10 od 21. travnja 2023. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, te joj je naloženo da isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 248,86 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od

21. travnja 2023. godine do isplate.

4. Povodom žalbe tužiteljice na gore navedenu presudu, Županijski sud u Splitu je Rješenjem posl. br. Gž-2402/2023-3 od 29. studenog 2023. godine ukinuo navedenu presudu ovog suda posl. br. P-9720/2021-10 od 21. travnja 2023. godine u dijelu kojim je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, te joj naloženo da isplati tuženiku parnični trošak u iznosu od 248,86 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2023. godine do isplate te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak.

5. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Vještački nalaz Iliput d.o.o. Hrvatska od 20.09.2021. godine (list 6-9 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu broj 628-50-2213797 (list 10-15 spisa), u dopis tuženika tužiteljici od 10.04.2015. godine (list 16-19 spisa), u promjenu otplatnog plana (list 21-30 spisa), u dopis tuženika tužiteljici od 14.06.2010. godine (list 31 spisa), u dopis tuženika tužiteljici od 30.01.2012. godine (list 32 spisa), u Potvrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu (list 33-45 spisa), u dopis tuženika tužiteljici od 12.04.2018. godine (list 46 spisa), u otplatni plan za kredit (list 47-48 spisa), u Potvrdu o visini dohotka i primitka (list 49-50 spisa), u dopis tuženika tužiteljici od 18.01.2019. godine (list 51 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice i otplatni plan za kredit (list 53-64 spisa), u Zahtjev za restrukturiranjem rizičnih proizvoda (list 65-66 spisa), u dopis tuženika tužiteljici od 14.04.2016. godine (list 67-70 spisa), u Ugovor o trajnom nalogu (list 71- 72 spisa), u ugovor o tekućem računu (list 73-74 spisa), te u Vještački nalaz (list 75- 76 spisa).

6. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a). Naime, punomoćnici stranaka su na zadnjem ročištu izjavili da nemaju dokaznih prijedloga i da predlažu zaključenje glavne rasprave.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica dana 23. ožujka 2004. godine s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 628-50-2213797, s ugovorenom valutnom klauzulom, a kako to stoji u čl. 1. citiranog ugovora te da je odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 EUR prema srednjem tečaju banke za EUR, a što proizlazi i iz navedenog Ugovora o kreditu.

9. Tužiteljica ĐSP u svom iskazu s ročišta od 14. ožujka 2023. godine (list 91-92 spisa) navodi da je 2004. godine trebala novac za stan, a najpovoljniji kredit je bio kod Raiffeisen bank i to u eurima. Nudili su joj kredit u CHF, koji je tada bio aktualan, a obzirom na njena primanja i sve ostalo, taj kredit u eurima joj je bio najpovoljniji. Djelatnica banke nije tužiteljici posebno nešto objašnjavala da ta mjesečna rata kredita može rasti, već su joj samo dali otplatni plan i potpisala je taj ugovor o kreditu kod bilježnika. Ni bilježnik nije tužiteljici ništa objašnjavao, a tužiteljica navodi da kod njega samo dođete ovjeriti ugovor. U početku joj je rata kredita bila oko 250 eura, a onda je rasla rata kredita, tako da je primjerice jedan mjesec bila 2.000,00 kn, a sljedeći kada je rastao eur bila je 2.500,00 kn. Tužiteljica ističe da ju djelatnici banke nisu upozorili na mogućnost rasta, a rekli su joj da će sve biti sukladno otplatnom planu koji je dobila, ali nije bilo tako. Tužiteljica u svom iskazu još dodaje da ne zna što to znači vezanje valutnom klauzulom.

10. Saslušana ponovno na ročištu dana 15. travnja 2025. godine (list 131 spisa), a nakon što joj je pročitan iskaz koji je prethodno dala, tužiteljica navodi da joj je ta djelatnica banke rekla da će mjesečne rate kredita vraćati sukladno otplatnom planu, a rata kredita je bila kunska protuvrijednost tog iznosa u eurima, da nikada prije nije dizala nikakav kredit u banci i da joj je to prvi i zadnji kredit koji je podigla u životu, da se više ne sjeća, ali bi kada je euro rastao plaćala veću mjesečnu ratu, ali se ne sjeća da bi euro padao i da bi plaćala manje, da je mjesečno plaćala ratu kredita oko 2.000,00 kn, a da je nekada rata zbog rasta tečaja eura bila i oko 2.500,00 kn, da je željela podići kredit u kunama, a da joj je ponuđen kredit u eurima, odnosno kunska protuvrijednost eura, da joj ta djelatnica banke ništa nije posebno objašnjavala o valutnoj klauzuli, niti je ona nešto posebno pitala, da nije mogla utjecati na odredbu o vlutnoj klauzuli, da joj je nuđen kredit u CHF, da razumije što je to kunska protuvrijednost jer primjerice ako joj je mjesečna obveza 200,00 eura, kunska protuvrijednost je iznos odnosno umnožak tih 200,00 eura puta tečaj eura toga dana kada je dizan kredit. Zaključno, tužiteljica navodi da je Ugovor pročiatala te da nije imala nikakvih nejasnoća niti je tražila ikakva pojašnjenja.

11. Sud je u bitnome prihvatio iskaz tužiteljice, posebice u dijelu u kojemu ista navodi da joj djelatnica banke nije posebno nešto objašnjavala da ta mjesečna rata kredita može rasti, već su joj samo dali otplatni plan i potpisala je taj ugovor o kreditu kod bilježnika, te da joj ni bilježnik nije ništa objašnjavao.

12. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05., - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. U odnosu na odredbu kojom je ugovorena valuta EUR (čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu), uz koju je vezana glavnica, valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužiteljicu o rizicima koje nosi valuta EUR. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je po ocjeni ovog suda ništetna i nepoštena odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u EUR. Naime, ovaj sud je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) zaključio da je dio ugovorne odredbe čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita o valutnoj klauzuli, kao dio tipskog ugovora o kreditu koji je unaprijed sastavio tuženik i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, ništetan, budući da se tuženik, kao financijska institucija, čija je jedna od osnovnih djelatnosti upravo ova koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem osporavane ugovorne odredbe stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj, pa je takva ugovorna odredba suprotna i načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a). Isto tako, ovaj sud smatra da je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Radi se o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj prema tuženiku.

17. Slijedom svega navedenoga, a imajući u vidu da ni iz iskaza tužiteljice (koji sud prihvaća) ne proizlazi ništa drugo, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba u dijelu u kojem je u odnosu na tužiteljicu ugovorena valutna klauzula u EUR ništetna.

18. Budući da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za EUR, to tužiteljica sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platila po osnovi tečaja EUR na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

19. Stoga je ovaj sud prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 143,55 eur sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos razlike od dana plaćanja do isplate, a pobliže opisanom u toč. II. izreke ove presude, a koji zahtjev je preciziran u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka Mladena Štefančića, a koju visnu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i tijek kamata tuženik ne sporava.

20. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

21. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještaka koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa stoga tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. Pritom valja napomenuti da, na taj način (eventualno plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, da bi dovela do ništetnosti Ugovora. Dakle, odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu nije nedopuštena, niti nepoštena u odnosu na tuženika (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužiteljica u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su- IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jasno je da zastara nije nastupila.

23. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju stana, te da se ne radi o poslovnoj djelatnosti tužiteljice, odnosno da je tužiteljica potrošač, a što tuženik ni ne osporava.

24. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da sud obzirom da su bitne odredbe ugovora, i to čl. 1. i 2. ništetne, utvrdi da je Ugovor o kreditu br. 628-50- 2213797 od 23.03.2004. ništetan u cijelosti, valja reći da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, predmetni ugovor može opstati i kad je ništetna odredaba o valutnoj klauzuli, pa čak i kad bi se utvrdilo da je ništetna odredba i o promjenjivoj kamatnoj stopi i to na način da se uzimaju u obzir početno ugovoreni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa. Isto tako, sud nije našao da bi predmetni ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilni propisima i pravilima morala, dok to tužiteljica tijekom postupka niti ne tvrdi, niti u tom smjeru dostavlja dokaze.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema troškovniku tužitelja, a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojima vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eur, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.081,56 kn / 143,55 eur (jer prigovor tuženika glede vrijednosti predmeta spora nije osnovan). Slijedom navedenog, tužitelju je za sastav tužbe od 30.11.2021. godine priznato 25 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za satav podneska od 22.04.2022. godine 6,25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za podnesak od 22.09.2022. godine 6,25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 4.10.2022. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 7.12.2022. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 7.12.2022. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 14.03.2023. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav žalbe od 5.05.2023. godine 31,25 bodova (Tbr. 10. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 15.10.2024. godine 6,25 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 17.12.2024. godine 6,25 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 15.04.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za podnesak od 16.04.2025. godine 6,25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 27.06.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 25.07.2025. godine 12,5 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za podnesak od 27.10.2025. godine 6,25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), te za zastupanje na ročištu dana 29.10.2025. godine 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 281,25 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 703,13 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eur (toliko je platio tužitelj) i trošak sudske pristojbe na presudu od 13,27 eur, dobije se iznos od 723,04 eur, a koliko je tužiteljici i dosuđeno pod točkom IV. izreke presude.

26. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je tužiteljici od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

27. Tužiteljici temeljem čl. 155. ZPP-a nije priznat trošak sastava podneska od 30.11.2021. godine kojim dostavlja sudu dokaz o plaćenoj pristojbi na tužbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice. Isto tako tužiteljici nije priznat troša zastupanja na ročištu dana 21.04.2023. godine jer na isto nije nitko pristupio. Nadalje, tužiteljici nije priznat trošak preliminarnog vještačenja jer isti također nij bio potreban za vođenje parnice, dok nekakav materijalni trošak kopiranja i poštarine tužiteljica ničim nije dokazala.

28. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. prosinca 2025. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku