Poslovni broj P – 742/2022
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Dubrovniku po sucu toga suda Kate Ogresta Jović u pravnoj stvari tužitelja HOTELI CAVTAT, d.o.o. OIB 91951159924, Šetalište Žal 4A, 20210 Cavtat zastupanog po punomoćniku Jasna Krolo, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika HV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Dario Obradović, odvjetnik iz [adresa], radi Stvarno - pravo vlasništva nekretnine, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 17. rujna 2025. dana 3. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi :
"Utvrđuje se da je Tužitelj vlasnik 536/615 dijela nekretnine zkč. br. [katastarska čestica], opisana kao "oranica", te vlasnik 3/82 dijela nekretnine zkč. br. [katastarska čestica], opisana kao "oranica", obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
Tuženik je dužan trpjeti da Tužitelj temeljem ove presude zatraži i provede u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva na svoje ime, na 536/615 dijela nekretnine zkč. br. [katastarska čestica], opisana kao "oranica", te vlasnik 3/82 dijela nekretnine zkč. br. [katastarska čestica], opisana kao "oranica", obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz istovremeno brisanje tog prava s imena
Tuženik je dužan Tužitelju nadoknaditi parnični trošak , u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“
II Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi :
"Utvrđuje se da je Tužitelj vlasnik realnog dijela nekretnine oznake zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 3 m2 i to onog realnog dijela koji je na Skici lica mjesta k. o. [katastarska općina] (Skica br. 2), koja skica je sastavni dio Geodetskog vještačenja č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sastavljena po Stjepanu Grmoljez, dipl.ing.geod. u lipnju 2025. označen plavo štafiran i omeđen točkama 18-19-20-21-22-23-18 i koji realni dio je ušao u sastav zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stara izmjera), odnosno kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (nova izmjera), a koja Skica lica mjesta k. o. [katastarska općina] (Skica br. 2) je sastavni dio ove presude.
Tužitelj je ovlašten na temelju ove presude i po njezinoj pravomoćnosti izvršiti parcelaciju predmete nekretnine zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na način da se iz navedene nekretnine izdvoji točno označeni realni dio te nekretnine u površini od 3 m2 koji realni dio je na Skici lica mjesta k. o. [katastarska općina] (Skica br. 2), koja skica je sastavni dio Geodetskog vještačenja č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sastavljena po Stjepanu Grmoljez, dipl.ing.geod. u lipnju 2025 označen plavo štafiran i omeđen točkama 18- 19-20-21-22-23-18 te da Tužitelj navedeni realni dio formira kao samostalnu česticu zemlje s novim katastarskim brojem, provede parcelaciju u katastru zemljišta i zemljišnim knjigama s novim katastarskim brojem, te je Tužitelj ovlašten na temelju prvostupanjske presude i prijavnog lista kojim će se izvršiti parcelacija zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i formirati samostalna čestica u granicama stečenog vlasništva iz točke 1. ove presude izvršiti uknjižbu prava vlasništva na tako formiranoj samostalnoj čestici na svoje ime, a što je sve Tuženik dužan trpjeti.
Utvrđuje se da je Tužitelj vlasnik realnog dijela nekretnine oznake zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 536 m2 i to onog realnog dijela koji je na Skici lica mjesta k. o. [katastarska općina] (Skica br. 1), koja skica je sastavni dio Geodetskog vještačenja č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sastavljena po Stjepanu Grmoljez, dipl.ing.geod. u lipnju 2025. označen plavo štafiran i omeđen točkama 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-1 i koji realni dio je ušao u sastav zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stara izmjera), odnosno kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (nova izmjera), a koja Pregledna skica je sastavni dio ove presude.
Tužitelj je ovlašten na temelju ove presude i po njezinoj pravomoćnosti izvršiti parcelaciju predmete nekretnine zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na način da se iz navedene nekretnine izdvoji točno označeni realni dio te nekretnine u površini od 536 m2 koji realni dio je na Skici lica mjesta k. o. [katastarska općina] (Skica br. 1), koja skica je sastavni dio Geodetskog vještačenja č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sastavljena po Stjepanu Grmoljez, dipl. ing .geod. u lipnju 2025. označen plavo štafiran i omeđen točkama 1- 2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-1 te da Tužitelj navedeni realni dio formira kao samostalnu česticu zemlje s novim katastarskim brojem, provede parcelaciju u katastru zemljišta i zemljišnim knjigama s novim katastarskim brojem, te je Tužitelj ovlašten na temelju prvostupanjske presude i prijavnog lista kojim će se izvršiti parcelacija zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i formirati samostalna čestica u granicama stečenog vlasništva iz točke 3. ove presude izvršiti uknjižbu prava vlasništva na tako formiranoj samostalnoj čestici na svoje ime, a što je sve Tuženik dužan trpjeti. Tuženik je dužan Tužitelju nadoknaditi parnični trošak , u roku od 15 dana od dana donošenja presude.“
III Dužan je tužitelj naknadit tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.250,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. a sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe
R i j e š i o j e
Ne dopušta se preinaka tužbe postavljanjem podrednog tužbenog zahtjeva navedenog u izreci točka II, istaknutog najprije u podnesku od 17. veljače 2025. uređenog u podnesku od 31. srpnja 2025.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi tvrdi da ima pravni interes uskladiti zemljišnoknjižno stanje sa stvarnim stanjem, iz razloga što je stvarni izvanknjižni vlasnik 222/554 idealnog dijela nekretnine zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te vlasnik 10/21 idealnog dijela nekretnine zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj smatra da je stekao vlasništvo na naprijed navedenim nekretninama temeljem pretvorbe sukladno članku 364., 365. i 390a., a u vezi s člankom 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje u tekstu: "ZV-a"). Uvodno, Tužitelj ističe da ne postoji subjektivni i objektivni identitet spora u ovoj parnici i parnici koja je vodila između Hotela Cavtat d.d. kao tužitelja protiv NV i HV kao tuženih u predmetu koji se vodio pred Naslovnim sudom pod posl.br.: P-1935/2015.
U predmetu P-1935/2015, Tužitelj je tužbeni zahtjev na utvrđenje temeljio na Prijavnom listu br. UP-I-1057/85 od 16.12.1985. (utvrđenje prava vlasništva na fizičkom dijelu nekretnine zkč. [katastarska čestica] i zkč. [katastarska čestica] označenim u Prijavnom listu iz 1985. godine). U ovom predmetu, Tužitelj tužbeni zahtjev na utvrđenje ne temelji na Prijavnom listu iz 1985. godine, te samim tim ne postoji objektivni identitet spora u ovom predmetu i predmetu koji se vodio pod posl.br.: P-1935/15. Osim toga, Tuženici u predmetu P-1935/2015 bili su ŠV i HV, dok je tuženik u ovom predmetu samo HV te samim tim ne postoji niti subjektivni identitet spora u ova dva predmeta.
Na temelju odluke SO Dubrovnik broj 01-372/1-84 od 09.07.1984. prešle su u društveno vlasništvo nekretnine zkč. [katastarska čestica] i zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Pri tome, s danom 21.09.1984. (posl.br.: Z-1000/84) u zemljišnim knjigama proveden je upis DRUŠTVENOG VLASNIŠTVA, čiji je nositelj prava korištenja Općina Dubrovnik, a istovremeno je u C listu-Teretovnici, s učinkom od istog dana 21.09.1984., pod posl.br.: Z-1000/84 na temelju Zakona o građevinskom zemljištu uknjiženo pravo korištenja na ime DV. H za 1/2 i DV ud. Andra za ½ dijela (prednice Tuženika).
Skupština Općine Dubrovnik donijela je Rješenje od 31.07.1986., broj: UP-I-05/1- 2544/86 kojim je predmetno zemljište (dio zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 222 m2 i dio zkč. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] u površini od 10 m2) oduzeto iz posjeda prednika Tuženika kao tadašnjeg nositelja prava korištenja u korist OPĆINE DUBROVNIK. Predmetno zemljište oduzeto je na temelju članka 35. stavak 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Pod točkom III. tog rješenja utvrđeno je da će se uknjižba prava korištenja zemljišta iz točke I. izreke tog rješenja na novog korisnika Općinu Dubrovnik izvršiti na temelju ovog rješenja kada ono postane pravomoćno. Temeljem navedenog Rješenja SO Dubrovnik o oduzimanju iz posjeda, izvanknjižno je prestalo postojati pravo korištenja upisano u C listu - Teretovnici i to u odnosu na dio zkč. br. [katastarska čestica] u površini 222 m2 i dio zkč. [katastarska čestica] u površini 10 m2 te je time prestalo i pravo na posjed, neovisno o tome što u C listu nije brisano upisano pravo korištenja.
Nakon što je oduzet posjed (pravo korištenja) predniku Tuženika te je nositeljem prava korištenja postala Općina Dubrovnik, Skupština Općine Dubrovnik je Rješenjem od 31.07.1986., broj UP/I-05/1-2791/86 neposrednom pogodbom neizgrađeno građevinsko zemljište društvenog vlasništva dodijelila predniku Tužitelja, i to novoformiranu čest. zem. [katastarska čestica] (stara izmjera), odnosno kč. br. [katastarska čestica] (nova izmjera), u čiji sastav je između ostalih temeljem Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986. unijet i dio zkč. br. [katastarska čestica], u površini od 222 m2 i dio zkč. [katastarska čestica], u površini od 10 m2. U točki II. Rješenja Skupštine Općine Dubrovnik od 31.07.1986., broj: UP- I-05/1-2544/86 predviđeno je da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja održati rasprava za sporazumno određivanje naknade za oduzeti posjed predmetnog zemljišta. Sukladno tom utvrđenju, pred nadležnim tijelom (Komitetom za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje Općine Dubrovnik - Uprave za imovinsko pravne poslove) održana je dana 9.04.1987. godine rasprava u postupku sporazumnog određivanja naknade prednicima Tuženika za pravomoćno oduzeti posjed predmetnog zemljišta u korist Općine Dubrovnik. Sklopljeni Sporazum o naknadi pred nadležnim javnim tijelom potvrđuje i dokazuje da je pravomoćnim rješenjem SO Dubrovnik oduzet posjed nekretnina (dijela zkč. br. [katastarska čestica] u površini od 222 m2 i dijela zkč. [katastarska čestica] u površini od 10 m2) te da je posjed prestao donošenjem pravomoćnog Rješenja SO Dubrovnik o oduzimanju iz posjeda od 31.07.1986., a time je prestalo i pravo korištenja upisano na ime prednika Tuženika u zemljišnim knjigama.
Na temelju naprijed navedenih Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986. o oduzimanju zemljišta iz posjeda prednika Tuženika i Rješenja SO Dubrovnik, od 31.07.1986. o davanju na korištenje građevinskog zemljišta, Općina Dubrovnik i HTP DUBROVNIK sklopili su dana 04.12.1989. Ugovor o međusobnim pravima i obvezama.
Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989., sklopljenim između Općine Dubrovnik i pravnog prednika Tužitelja (kojeg je ovjerilo i javno pravobraniteljstvo Općine Dubrovnik i potvrdilo da je pravno valjan, pod brojem M- 61/89 od 21.05.1990.) uređena su međusobna prava i obveze, i to između ostalog:
- pod točkom 2. tog ugovora određeno je da Općina Dubrovnik daje i predaje, a HTP Dubrovnik (prednik Tužitelja) prihvaća i prima pravo korištenja predmetnih nekretnina, te
- pod točkom 5. tog ugovora Općina Dubrovnik izdala je bezuvjetnu tabularnu ispravu da se temeljem tog ugovora i pravomoćnog Rješenja SO Dubrovnik o dodjeli zemljišta na korištenje UP/I-1/05-2791/86 od 31.07.1986. ovlašćuje prednik Tužitelja da bez daljnjeg sudjelovanja Općine Dubrovnik zatraži i postigne uknjižbu prava korištenja zemljišta na svoje ime u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku. Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama, koji se temelji na pravomoćnom upravnom aktu Rješenju SO Dubrovnik od 31.07.1986., u korist prednika Tužitelja nastali su sljedeći pravni učinci:
- prednik Tužitelja stekao je u konstitutivnom smislu društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja od dana pravomoćnosti Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986. o dodjeli tog prava,
- prednik Tužitelja stekao je pravo i ovlast da uknjiži društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetne nekretnine, s danom potpisivanja Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989., sukladno tabularnoj izjavi sadržanoj u točci 5. tog ugovora.
HTP Dubrovnik je na temelju tog ugovora i pravomoćnog rješenja o dodijeli zemljišta na korištenje broj: UP-I-05/1-2791/86 od 31.07.1986. bio ovlašten bez bilo kakvog daljnjeg sudjelovanja Općine Dubrovnik zatražiti i postići uknjižbu prava korištenja u k. o. [katastarska općina] na svoje ime.
Stjecanje prava korištenja u korist pravnog prednika Tužitelja, kao i upis tog prava u zemljišnim knjigama nije bio uvjetovan isplatom naknade bivšim vlasnicima za oduzeto zemljište. Temeljem točke III. Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986. kojim se dodjeljuje pravnom predniku Tužitelja neposrednom pogodbom neizgrađeno građevinsko zemljište, kao i iz članka 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989., proizlazilo je bezuvjetno ovlaštenje pravnog prednika Tužitelja da (bez daljnjeg sudjelovanja Općine Dubrovnik) temeljem Rješenja Skupštine Općine Dubrovnik od 31.07.1986. i Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989. provede u svoju korist i na svoje ime uknjižbu prava korištenja predmetnih nekretnina.
Međutim, iz do sada nepoznatih razloga, prednik Tužitelja stečeno društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja nije zatražio niti proveo uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama u svoju korist.
Člankom 365. ZV-a, propisano je da će zemljišnoknjižni sud dopustiti u korist osobe koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta brisanje društvenog vlasništva te će upisati njezino pravo vlasništva na temelju rješenja o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta, rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju njoj na korištenje (rješenje o provedbi deposedacije u njezinu korist) te rješenja o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta, odnosno da će u korist osobe koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskoga zemljišta, a ne može predočiti isprave navedene u stavku 3. ovoga članka, zemljišnoknjižni sud dopustiti upis prava vlasništva na temelju odluke suda, pošto ona dokaže da je imala to pravo korištenja stečeno na valjanom pravnom temelju i na propisani način.
Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, Tužitelj je na temelju Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986. (o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta), Rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju njoj na korištenje (rješenje o provedbi deposedacije u njenu korist) te Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989., bio izvanknjižni nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, te su se primjenom članka 365. ZV-a ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dijela zkč. br. [katastarska čestica], u površini od 222 m2 i dijela zkč. [katastarska čestica] u površini od 10 m2. Iako u zemljišnim knjigama nisu provedeni pravomoćni upravni akti temeljem kojih je prestalo pravo korištenja predniku Tuženika, odnosno nije provedena uknjižba stečenog izvanknjižnog prava korištenja u korist Općine Dubrovnik, a nakon toga nije provedeno niti stečeno pravo korištenja društvenog vlasništva prednika Tužitelja, to ne dovodi u pitanje je li izvanknjižno prestalo pravo korištenja predniku Tuženika upisano u C listu - Teretovnici, odnosno ne dovodi u pitanje je li izvanknjižno prednik Tužitelja stekao društveno vlasništvo pravo korištenja na valjanoj pravnoj osnovi, sve u odnosu na dio zkč. br. [katastarska čestica], u površini od 222 m2 i dio zkč. [katastarska čestica] u površini od 10 m2.
Društvo HTP DUBROVNIK brisano je u sudskom registru Rješenjem Okružnog privrednog suda u Splitu pod posl.br.: Fi-1667/91 od 17.04.1991. radi podjele na nova poduzeća (između ostalih) i na HTP "Cavtat". Tužitelj je pravni slijednik društvenog poduzeća HTP CAVTAT, što dokazuje Povijesnim izvatkom iz sudskog registra za HTP "CAVTAT".
Pravni prednik Tužitelja društveno poduzeće HTP CAVTAT (koje je nastalo u postupku podjele društva HTP DUBROVNIK), provelo je postupak pretvorbe, tako da je pretvorbom nastalo društvo HTP CAVTAT dioničko društvo. Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15.04.1996., broj: 93-247/1 dana je suglasnost na provedbu pretvorbe društvenom poduzeću HTP CAVTAT. Sukladno članku 6. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, društvo HOTELI CAVTAT d.d. je univerzalni pravni slijednik nekadašnjeg društvenog poduzeća HTP CAVTAT. Iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju o iskazu nekretnina procijenjenih u vrijednosti društvenog kapitala od 28.042000., Klasa: UP/I-943-01/98-02/19, vidljivo je da su između ostalih nekretnina procijenjene i nekretnine čest. zem. [katastarska čestica] (nova izmjera), prema staroj izmjeri navedena nekretnina odgovara čest. zem. [katastarska čestica] te čest. zem. [katastarska čestica] (nova izmjera), prema staroj izmjeri odgovara čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Dio nekretnine zkč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 222 m2 i dio nekretnine zkč. [katastarska čestica] u površini od 10 m2, kako je to već obrazloženo u ovoj tužbi, temeljem Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986. ušlo je u sastav čest. zem. [katastarska čestica], odnosno čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (stara izmjera), odnosno kč. br. [katastarska čestica], odnosno kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (nova izmjera). Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje u tekstu: „HFP“) od 15.04.1996. kojim je dana suglasnost na pretvorbu društvenog poduzeća HTP Cavtat pravomoćan je upravni akt temeljem kojeg je i utvrđen temeljni kapital u čiju je vrijednost unesena vrijednost predmetnog zemljišta u cijelosti kao zemljišta na kojem postoji pravo korištenja društvenog vlasništva u korist prednika Tužitelja. Rješenje HFP-a o iskazu nekretnina od 28.04.2000. predstavlja potvrdu, kojom HFP u okviru svojih javnih ovlasti potvrđuje da su predmetne nekretnine u cijelosti procijenjene u temeljni kapital utvrđen Rješenjem HFP-a kojim se daje suglasnost na pretvorbu. Ova potvrda ima pravnu prirodu javne isprave iz čl. 159. Zakona o upravnom postupku i dokaznu snagu u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku. Rješenje HFP-a kojim se daje suglasnost na pretvorbu niti rješenje o iskazu nekretnina nisu osporavani.
Tuženik nije stvarni vlasnik dijela nekretnine zkč. [katastarska čestica] u površini od 222 m2, niti dijela nekretnine zkč. [katastarska čestica] u površini od 10 m2. Tuženik je upisan kao vlasnik, iako stvarno nije vlasnik jer je pravo korištenja društvenog vlasništva njegovog prednika prestalo Rješenjem SO Dubrovnik od 31.07.1986., broj: UP-I-05/1-2544/86. Tuženik je predmetne nekretnine stekao na temelju pravnog posla-darovanjem i to 1/2 dijela na temelju Ugovora o darovanju iz 1996. godine sklopljenog s DV pok. H kao darovateljicom, 1/4 dijela na temelju Ugovora o darovanju iz 2007. godine sklopljenog s CV udovom H kao darovateljicom te 1/4 dijela na temelju Ugovora o darovanju iz 2019. sklopljenog s EV pok. N kao darovateljem. Na temelju pravnog posla ne može se steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju.
U vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju iz 1996. godine, darovateljica DV pok. H znala je da joj je pravomoćno oduzet posjed tih nekretnine još 1986. godine te da je 1987. godine sklopljen sporazum o naknadi za pravomoćno oduzeti posjed predmetnog zemljišta. Darovatelj ŠV. N sudjelovao je 1987. kao punomoćnik svoje majke ŠV Š udova D i DV. H u postupku sporazumnog određivanja naknade za pravomoćno oduzeti posjed, te je znao da mu ne pripada vlasništvo tih nekretnina. Darovateljica CV udova H (supruga CV H pok. N, tj. brata oda EV pok. N) naslijedila je nekretninu iza svog pokojnog supruga s onom kvalitetom koju je imao i njen pravni prednik, tj. isti su znali da pravo vlasništva izvanknjižno pripada Tužitelju. Samim tim, Tuženik na temelju navedeni ugovora o darovanju nije stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva te provedeni upis predstavlja neistinit upis. Naime, Prema zemljišnoknjižnom stanju, proizlazi da je prednici Tuženika upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetne nekretnine zkč. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina] temeljem Rješenja Ureda za imovinskopravne poslove od 06.06.1994. godine kojim je utvrđeno da je prestalo društveno vlasništvo na nekretnini čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da su te nekretnine postale privatno vlasništvo u korist prednika Tuženika. Navedeno Rješenje upravnog tijela od 06.10.1994. kojim je utvrđeno da je prestalo društveno vlasništvo na predmetnoj nekretnini te da je ta nekretnina postala privatno vlasništvo u korist prednika Tuženice je bez pravnog učinka u odnosu na stečena prava prednika Tužitelja.
Kako je vidljivo iz obrazloženja citiranog rješenja, proizlazi da u tom postupku kao stranka nije sudjelovao prednik Tužitelja pa slijedom toga učinci tog Rješenja ne vežu Tužitelja. Pravni učinci predmetnog rješenja djeluju u odnosu na osobe koje su u tom postupku imale status stranke, ali ne i na treće osobe koje nisu u tom postupku sudjelovale, niti im je predmetno rješenje dostavljeno, pa samim tim nisu mogli niti prigovarati utvrđenjima nadležnog tijela. Tu se na odgovarajući način ima primijeniti pravilo da odluke djeluju "inter partes". Naime, ovo rješenje ne može proizvoditi učinke i djelovati prema Tužitelju i njegovom predniku kada im nije bila pružena prilika da u tom postupku aktivno sudjeluju radi zaštite svojih prava i interesa.
Prednik Tužitelja je 06.10.1994. godine, kada je donijeto citirano rješenje, kao i uostalom na dan 22.12.1990. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu (dalje u tekstu: ZIZGZ) bio zbiljski, izvanknjižni nositelj društvenog vlasništva u punom opsegu i to s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja. Kako u korist prednika Tužitelja to pravo nije bilo uknjiženo, a nije niti sudjelovao u ovom upravnom postupku, to je upravno tijelo postupalo pouzdajući se u stanje u zemljišnim knjigama prema stanju na dan 22.12.1990. (dan stupanja na snagu 4a. ZIZGZ), kao i na dan 06.10.1994. godine (kada je to Rješenje donijeto). Upravno tijelo očito je polazilo od toga da se predmetna nekretnina nalazi u statusu društvenog vlasništva s pravom korištenja Općine Dubrovnik, tj. sa onakvim neizmijenjenim statusom koji je nastao podruštvovljenjem predmetne nekretnine primjenom članka 9., 15. i 18. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1980. godine, a vezano na odluke Skupštine Općine Dubrovnik (Službeni glasnik, broj 14/83, 9/84 i 11/85) kojima su predmetne nekretnine podruštvovljene u korist Općine Dubrovnik, a bivši vlasnici su postali korisnici zemljišta.
Iz sadržaja predmetnog rješenja proizlazi da navedenom tijelu nije bilo poznato da je pravo korištenja uknjiženim nositeljima (predniku Tuženice) prestalo donošenjem Odluke Općine Dubrovnik o deposedaciji istih (Rješenje SO Dubrovnik od 31.07.1986., koje je priloženo uz ovu tužbu) te da je isto sklapanjem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989. (priloženo uz ovu tužbu) preneseno na prednika Tužitelja i to temeljem pravomoćne odluke i valjanog pravnog posla zaključenog do stupanja na snagu naprijed navedenog zakona. Nadležno tijelo ne znajući da je pravo korištenja i posjed dodijeljeno predniku Tužitelja, donosi predmetno rješenje, pogrešno smatrajući da su ispunjeni uvjeti propisani člankom 4a. ZIZGZ (Narodne novine 53/90), a koji je stupio na snagu 22.12.1990.
Članak 4a. ZIZGZ-a je po pravnoj prirodi propis kojim se utvrđuju pretpostavke po čijem ispunjenju nastaje pravni učinak prestanka društvenog vlasništva po sili zakona (ex lege), odnosno u korist bivših vlasnika se društveno vlasništvo pretvara u vlasništvo po samom zakonu (ex lege). Ovom zakonskom odredbom su i prije donošenja Zakona o naknadi (koji je stupio na snagu 01.01.1997.) propisani uvjeti za naturalnu restituciju – vraćanje vlasništva bivšim vlasnicima u onim slučajevima kada predmetno zemljište nakon podruštvovljavanja nije bilo predmetom raspolaganja u korist trećih.
Pravni učinak prema članku 4a. ZIZGZ-a nastaje stupanjem na snagu te odredbe, ukoliko su ispunjene pretpostavke iz te odredbe, pri čemu bivši vlasnici postaju u konstitutivnom smislu vlasnici stupanjem samog zakona na snagu, a odluka nadležnog tijela (upravnog ili sudskog) o tome, kao i sama uknjižba takvog povrata vlasništva u zemljišne knjige ima značenje deklaracije.
Tužitelj u ovom predmetu tvrdi, da pravni osnov stjecanja vlasništva u korist bivših vlasnika, ovdje prednika Tuženice može biti samo zakon (članak 4a. ZIZGZ -a), ali ne i predmetno rješenje Upravnog tijela od 06.10.1994. (kojim je u deklaratornom smislu utvrđeno da je na predmetnoj nekretnini prestalo društveno vlasništvo i da je istog dana postala vlasništvo prednika Tuženice). Ovo rješenje od 06.10.1994. predstavlja deklaraciju i ono u tom smislu ne predstavlja pravni osnov stjecanja vlasništva.
Tužitelj ističe da u korist prednika Tuženika nisu ispunjene sve kumulativno propisane pretpostavke iz članka 4a. ZIZGZ-a iz sljedećih razloga:
• • u članku 4a. ZIZGZ -a izričito je predviđeno da se priznaju kao valjani pravni poslovi i pravomoćni akti zaključeni ili donijeti do stupanja na snagu ovog zakona (22.12.1990. godine). Do tog datuma donijet je pravomoćni akt o oduzimanju korištenja predmetne nekretnine bivšem vlasniku, kao i akt o dodjeli društvenog vlasništva, prava korištenja u korist prednika Tužitelja (temeljem dva rješenja koja su donijeta istog dana, tj. 31.07.1986. godine), sklopljena je nagodba s bivšim vlasnikom o podmirenju naknade za oduzeti posjed od 09.04.1987. te je između Općine Dubrovnik i prednika Tužitelja sklopljen Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989. godine (izdana tabularna isprava te je ugovor od javnog pravobraniteljstva potvrđen kao valjan),
S obzirom da navedeni pravomoćni akti i valjani pravni poslovi postoje u trenutku stupanja na snagu odredbe članka 4a. ZIZGZ, nedvojbeno proizlazi da su u trenutku stupanja na snagu te odredbe imaju priznati navedeni pravomoćni akti i valjani pravni poslovi koji se ujedno moraju uzeti u obzir kod primjene ove odredbe.
Odredbom članka 4a. ZIZGZ-a ne poništavaju se niti se stavljaju izvan snage valjani pravni poslovi i pravomoćni akti zaključeni ili donijeti do stupanja na snagu tog zakona, već se oni priznaju. Priznavanje valjanih pravnih poslova i pravomoćnih akata ima za pravni učinak da se primjenom ove odredbe ne vraća u vlasništvo bivšim vlasnicima ona nekretnina na kojoj je neka druga osoba, ovdje prednik Tužitelja stekao prava. Ova odredba je određivala prestanak društvenog vlasništva i povrat vlasništva bivšem vlasniku samo u onom slučaju kada je zemljište bilo podruštvovljeno, a do stupanja na snagu članka 4a. ZIGZ-a su bivši vlasnici i dalje bili korisnici predmetne nekretnine. Odnosno da do stupanja na snagu te odredbe Općina nije raspolagala u korist trećih, odnosno da treći do tada nisu stekli društveno vlasništvo (s pravom korištenja, upravljanja i raspolaganja), a uz sve to da nekretnina nije privedena namjeni.
Zbog navedenog, prednik Tuženika (bivši vlasnik) nije stekao temeljem članka 4a. ZIZGZ -a vlasništvo ex lege jer u njegovu korist nisu ispunjene tom odredbom propisane pretpostavke za stjecanje vlasništva jer u trenutku stupanja na snagu te odredbe se imaju priznati valjani pravni poslovi i pravomoćni akti zaključeni ili donijeti do njegovog stupanja na snagu.
Stoga, članak 4a. ZIZGZ -a nije pravna osnova po kojoj je moglo prestati društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja prednika Tužitelja, a niti je pravna osnova po kojoj prednik Tuženika stječe vlasništvo. Ako prednik Tuženika nije stekao ex lege predmetne nekretnine, tada niti Tuženik nije vlasnik predmetne nekretnine, po načelu da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što mu samom pripada.
Pored naprijed iznijetog, Tužitelj nadalje ističe da Tuženik kao niti njegovi prednici ne raspolažu niti bilo kojom drugom pravnom osnovom za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a sve u smislu članka 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a niti ranijih pravila koja se imaju primijeniti u smislu članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Slijedom navedenog, Rješenje upravnog tijela od 06.10.1994. temeljilo se na oborivoj presumpciji da su prednici Tuženika nositelj prava korištenja, iako je istima pravo korištenja prestalo donošenjem odluke Skupštine Općine Dubrovnik o predaji prava korištenja predniku Tužitelja. Naime, prednik Tužitelja stekao je pravo korištenja temeljem pravomoćne odluke tijela vlasti (Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986.) i valjanog sporazuma - Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989., pa je uknjižba njegovog prava deklaratorne prirode, dok u odnosu na prednike Tuženika kojima je postojanje ovog prava i prestanak njegovog prava korištenja bilo poznato ima apsolutni učinak.
Okolnost da je prednik Tužitelja propustio uknjižiti svoje pravo nema učinak gubitka stečenog prava u odnosu na osobe kojima je postojanje istog bilo poznato i koji su te okolnosti prešutjeli u postupku pred nadležnim uredom za imovinskopravne poslove. Slijedom navedenog, proizlazi da zemljišnoknjižno stanje prema kojem je Tuženik upisan kao vlasnik neistinito i bez pravnog učinka u odnosu na Tužitelja. Kako prednik Tuženice nije stekao ex lege predmetnu nekretninu, tako niti Tuženica nije vlasnica predmetne nekretnine, po načelu da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što mu samom pripada.
Pravo korištenja društvenog vlasništva prednika Tuženice prestalo je Rješenjem Skupštine Općine Dubrovnik od 31.07.1986., broj: UP-I-05/1-2544/86.
Uknjižba društvenog vlasništva s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja u korist društvenog poduzeća HTP Dubrovnik (prednika Tužitelja) imala bi samo deklaratorni značaj, ali takva uknjižba ne bi ujedno predstavljala i nastanak tog subjektivnog prava kojeg je izvanknjižno stekao prednik Tužitelja, počev u konstitutivnom smislu od 31.07.1986.
Slijedom navedenog, nesporno proizlazi da je zemljišnoknjižno stanje od 31.07.1986. nepotpuno i neistinito u odnosu na Tužitelja jer ne odražava stvarno stanje. Naime, od tog datuma, pa nadalje, prednik Tužitelja, iako je izvanknjižni stvarni nositelj društvenog vlasništva sa pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja, on kao takav nije bio upisan sve do završetka postupka pretvorbe, kada mu je to društveno vlasništvo pretvoreno u vlasništvo (primjenom prijelaznih i završnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Pri tome, Tuženik nije niti pošteni upisani nositelj prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Navedeno iz razloga što je prednik Tuženika još od 1986. godine znao (navedene godine predmetne nekretnine oduzete su iz posjeda prednika Tuženika) da mu je pravo korištenja prestalo, a time je znao da i uknjižba u njegovu korist pretvorbom društvenog vlasništva u vlasništvo nama pravnu osnovu i nije istinita jer se ne temelji se na valjanoj pravnoj osnovi.
Navedeno pravo predniku Tužitelja nije prestalo niti po bilo kojoj pravnoj osnovi ili po bilo kojem pravnom aktu sve do okončanja postupka pretvorbe, kada se to pravo pretvorilo u pravo vlasništva u smislu članka 390a. ZV-a, a sve donošenjem Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15.04.1996. o davanju suglasnosti na pretvorbu društvenog poduzeća HTP Cavtat.
Naime, sve do okončanja postupka pretvorbe, predmetno rješenje o dodjeli društvenog vlasništva prava korištenja od 31.07.1986. nije stavljeno izvan snage, kao što nije raskinut niti na bilo koji način stavljen izvan snage Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989., a niti je donijet bilo koji drugi pravni akt koji bi imao za pravnu posljedicu prestanak društvenog vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist prednika Tužitelja.
Slijedom navedenog, Tužitelj je na temelju Rješenja SO Dubrovnik od 31.07.1986. (o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta), Rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju njoj na korištenje (rješenje o provedbi deposedacije u njenu korist) te Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04.12.1989., sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta bio izvanknjižni nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, te su se primjenom članka 365. ZV-a ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Tuženik se ne može suprotstaviti tom pravu jer je Tužitelj u ovom postupku dokazao da je oborio presumpciju tabularnog vlasništva koja djeluje u korist Tuženika u odnosu prema svim trećima, ali ne i u odnosu na Tužitelja koji je dokazao pravni osnov stjecanja vlasništva te da je stvarni izvanknjižni vlasnik dijela nekretnine zkč. br. [katastarska čestica] u površini od 222 m2 te dijela nekretnine zkč. [katastarska čestica] u površini od 10 m2, odnosno da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju.
Sudski vještak za geodeziju, gosp. Mladen Muhoberc je u predmetu P-1935/2015 u svom nalazu i mišljenju od 28.11.2016. istaknuo da površina zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je ušla u površinu nove čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznosi 554 m2, dok površina zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je ušla u površinu nove čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iznosi 21 m2.
S obzirom da je nalaz i mišljenje vještaka u predmetu P-1935/2015 prihvaćen kao vjerodostojan i sastavljen po pravilima struke, Tužitelj predlaže da se naprijed navedena površina čestica zkč. [katastarska čestica] koje su ušle u novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koju je vještak utvrdio u predmetu P-1935/2015, uzme kao mjerodavna i u ovom predmetu te je uzimajući u obzir tu površinu postavljen i tužbeni zahtjev. U slučaju da se Tuženik protivi da se u ovom predmetu uzme kao mjerodavna površina čestica zkč. [katastarska čestica] koje su ušle u novoformirane čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koju je vještak utvrdio u predmetu P-1935/2015, u tom slučaju Tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku geodetske struke radi utvrđenja površine čestice zkč. [katastarska čestica] koja je ušla u površinu nove čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te utvrđenja površine čestice zkč. [katastarska čestica] koja je ušla u površinu nove čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog u ovoj tužbi, a sukladno odredbama članka 364., 365. i 390a.) Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Tužitelj je stekao vlasništvo predmetne nekretnine jer su u njegovu korist bile ispunjene pretpostavke propisane odredbama članka 390a. Zakona o vlasništvu, kojim je propisano:
"Trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:
– društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i
– koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i
– čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva."
Sukladno pravilima o pretvorbi društvenog vlasništva u korist osobe nastale provedbom pretvorbe, društvo HOTELI CAVTAT d.d. je na temelju zakona postao vlasnik predmetne nekretnine u konstitutivnom smislu temeljem Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. travnja 1996. godine kojim je dana suglasnost na provedbu pretvorbe društvenom poduzeću "HTP CAVTAT, čiji je univerzalni pravni slijednik HOTELI CAVTAT d.d., jer su u tom trenutku ispunjene naprijed navedene pretpostavke iz članka 390a. Zakona o vlasništvu, i to:
- Tužitelj je ispravama dostavljenim u prilogu ove tužbe dokazao da je njegov prednik društveno poduzeće bilo nositelj društvenog vlasništva prava upravljanja, korištenja i raspolaganja predmetnih nekretnina,
- predmetne nekretnine mogle su biti predmetom stjecanja prava vlasništva,
- predmetne nekretnine procijene su u vrijednosti kapitala prednika Tužitelja i iste su iskazane u Rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju od 28. travnja 2000. godine. Slijedom naprijed navedenog Tužitelj predlaže Naslovnom sudu da temeljem članka 390a., članka 364. stavak 6., članka 365., a u vezi s člankom 129. i 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prihvati tužbeni zahtjev.
Tužitelj postavlja i podredni tužbeni zahtjev u podnesku 17.2.2025. nakon zaključenja prethodnog postupka.
2.Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi, navodi da tužitelj traži donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je tužitelj vlasnik 222/554 dijela nekretnine zkč. Br. [katastarska čestica] opisana kao oranica, te vlasnik 10/21 dijela nekurentne zkč. Br. [katastarska čestica], opisane kao oranica, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], te da je tuženik dužan trpjeti da tužitelj temeljem iste presude zatraži i provede u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva na svoje ime na 222/554 dijela nekretnine zkč. Br. [katastarska čestica], opisana kao oranica, te vlasnik 10/21 dijela nekretnine zkč. Br. [katastarska čestica] opisana kao oranica, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], uz istovremeno brisanje tog prava s imena HV sin NV za ¾ dijela i JV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] za ¼ dijela, uz naknadu troška tužitelju, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.
Naime, prvenstveno se radi o već presuđenoj stvari kojom je tužitelj u cijelosti pravomoćno odbijen sa istovjetnim tužbenim zahtjevom koji se odnosi na istovjetni dio nekretnine, pa se stoga predlaže naslovu već sada odbaciti tužbu u cijelosti.
Podredno i opreza radi ističe se da je tuženik također u istovjetnom predmetu odbijen nepravomoćno sa tužbenim zahtjevom, pa se stoga predlaže naslovu izvršiti uvid u spis predmeta pod posl. br. P-1965/2015 Općinskog suda u Dubrovniku
. Nadalje, tuženik je još 02. veljače 2007.g. stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina od TV, dočim je preostali dio nekretnine stekao temeljem ugovora o darovanju od svoga oca. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi između ostaloga da je predmetne nekretnine prvenstveno stekao temeljem odredbi čl. 390a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te je kao prilog tužbe dostavio Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 15. travnja 1996.g. kojim je dana suglasnost društvenom poduzeću HTP "CAVTAT", [adresa], na namjeravanu pretvorbu sukladno tom istom Rješenju. Naime, članak 390a ZOV-a je stupio na snagu 25. srpnja 2006.g., pa stoga pozivanje na taj članak zakona kao temelj stjecanja predmetnih nekretnina jest u cijelosti bespredmetno te pravno neosnovano. Dakle, ne može biti osnova stjecanja predmetnih nekretnina zakonska odredba koja je stupila na snagu nakon što je izvršena pretvorba odnosno privatizaicja tužitelja. Ovo stoga što je člankom 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
Nadalje, iz priloženog Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: UP/I- 943- 01/98-02/19, Urbroj: 563-03-0301/02-2000-5 od 28. travnja 2000.g., a koje Rješenje je također doneseno prije stupanja na snagu članka 390a ZOV-a, a u kojem Rješenju je u Napomenama navedeno da su za predmetne nekretnine izvršene rezervacije dionica obzirom da nisu riješeni imovinsko pravni odnosi. Dakle, i 2000.g. je tužitelj znao da u odnosu za gore navedene nekretnine nemaju valjane isprave koje bi bile osnova za uknjižbu prava vlasništva nad istim nekretninama, odnosno da postoje prava trećih osoba nad tim istim nekretninama koja onemogućavaju uknjižbu tužitelja kao vlasnika.
Ovo posebno kada se ima na umu da su pravomoćnim Rješenjem Županije Dubrovačko-neretvanske, Ureda za imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove Klasa: UP-I-94402/94-02/134, Urbroj: 2117-09/02-94-01 od 6. lipnja 1994.g. prednici ovdje tuženika ad.1 i ad.2 utvrđeni kao vlasnici predmetnih nekretnina, te je stoga naloženo Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku da izvrši uknjižbu prava vlasništva u korist dosadašnjih korisnika zemljišta. Naime, iz obrazloženja istog Rješenja jest razvidno da je proveden redovit postupak utvrđivanja da li je zemljište privedeno namjeni ili pak ne, te da je nedvojbeno od strane ovlaštenih osoba utvrđeno u tom istom postupku da predmetno zemljište nije privedeno namjeni. Stranka u navedenom postupku je bila i Javno pravobraniteljstvo u Dubrovniku, a koja je po svojim ovlastima kontroliralo zakonitost donošenja takvih akata. Dakle, niti Javno pravobraniteljstvo koje je odobrilo kao pravno valjanim Ugovor o međusobnim pravima i obvezama zaključenim između Općine Dubrovnik i HTP "Dubrovnik" od 04. prosinca 1989.g., a kojim Ugovorom je bez znanja ovdje tuženika preneseno između ostaloga pravo korištenja predmetnog zemljišta sa Općine Dubrovnik na pravnog prednika ovdje tužitelja. Dakle, to isto tijelo koje je potvrdilo kao pravno valjanim Ugovor i to 21. svibnja 1990.g. nije imalo nikakvih primjedbi na vraćanje prava vlasništva prednicima tuženika predmetnih nekretnina gore citiranim Rješenjem. Dakle, niti Ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 04. prosinca 1989.g. niti Rješenje Skupštine Općine Dubrovnik od 31. srpnja 1986.g. nisu nikada bili dostavljeni prednicima tuženika, a tuženici su čitavo ovo vrijeme bili u neposrednom i nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina.
Pravomoćnim rješenjem Ureda za imovinsko-pravne poslove u DNŽ od 6. lipnja 1994.g., a sukladno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu temeljem kojega je bilo i oduzeto predmetno zemljište prednicima ovdje tuženika je vraćeno isto u vlasništvo, te kao takvo navedeno pravomoćno Rješenje ima učinak "erga omnes" odnosno radi se o zakonitoj odluci nadležnog tijela koja je valjana osnova za uknjižbu prava vlasništva. Nadalje, tužitelj nikada nije bio u posjedu predmetnih nekretnina kao što se nije niti sve do podnošenja tužbe uopće obraćao vlasnicima i posjednicima predmetnih nekretnina, tj. tuženicima i njihovim prednicima kojima bi zabranjivali ili pak osporavali njihovo vlasništvo. Naprotiv, tužitelj nikada nije niti pokušao privesti predmetne nekretnine namjeni za koju su iste bile oduzete, niti mu je to uopće bio u interesu, jer bi u suprotnome zasigurno isto barem pokušao od 1986.g. pa do pokretanja ove parnice.
Tužitelj u tužbi pogrešno tvrdi da je gore citirano Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju upravni akt. Naime, isto Rješenje nije niti može biti upravni akt, niti se istim rješenjem ne odlučuje o pravu vlasništva nad nekretninama, te se u prilog tome dostavlja i tumačenje Upravnog suda RH pod posl. br. Us-10079-2004 od 9. prosinca 2004.g. Kao dokaz pravne neosnovanosti tužbenog zahtjeva je i Presuda Visokog upravnog suda RH pod posl. br. Us-2885/2010 od 30. listopada 2013.g. i to u gotovo identičnom slučaju gdje je navedeno citiram sljedeće: "U konkretnom slučaju radi se o zemljištu koje je preneseno u društveno vlasništvo temeljem Odluke Skupštine općine V. od 15. svibnja 1981.g., a koje je nakon što je deposedirano od pravnog prednika zainteresiranih osoba, Skupština općine V. dodijelila na korištenje Centru odgoja i usmjerenog obrazovanja.... V. tj. pravnom predniku tužitelja (rješenje od 27. prosinca 1985.g. i ugovor o prijenosu prava korištenja predmentih nekretnina od 30. prosinca 1985.g.) radi izgradnje novog srednjoškolskog centra, čija izgradnja nije započela do podnošenja zahtjeva pravnog prednika zainteresiranih osoba odnosno do 29. travnja 1993.g. (a niti do donošenja prvostupanjskog rješenja)... utvrdilo prestanak prava korištenja izrijekom opisanog građevinskog zemljišta uknjiženog korisnika Srednjoškolskog centra..V. iz razloga što isto nije privedeno namjeni, čime su se ostvarili uvjeti za donošenje rješenja iz članka 4.a Zakona o građevinskom zemljištu odnosno utvrđivanje prava suvlasništva zainteresiranim osobama na predmetnim nekretninama, na način kako je to učinjeno prvostupanjskim rješenjem." Dakle, Visoki upravni sud RH je citiranom presudom zauzeo više nego jasan stav da nekretnina koja je deposedirana temeljem Zakona o građevinskom zemljištu, te nakon toga prenesena na drugu pravnu osobu temeljem Rješenja i Ugovora o prijenosu prava korištenja, u slučaju da takvo zemljište nije privedeno namjeni, bez obzira na prijenos prava korištenja odnosno vlasništva na drugu pravnu osobu, da se takva nekretnina temeljem članka 4a Zakona o građevinskom zemljištu vraća u vlasništvo bivšim vlasnicima kojima su takve nekretnine pravomoćno deposedirane. Kako je gore već navedeno, člankom 388. st. 2. ZOV-a je određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
Također, člankom 394. st. 2. ZOV-a, a koji zakon je stupio na snagu 01. siječnja 1997.g. je određeno da stupanjem na snagu toga zakona prestaje važiti Zakon o građevinskom zemljištu, a postupci započeti po odredbama toga zakona, dovršiti će se po odredbama istog zakona, ako su povoljniji za nositelja prava korištenja. Iz dostavljenog Rješenja Županije Dubrovačko-neretvanske, Ureda za imovinsko- pravne poslove Odsjeka za imovinsko-pravne poslove od 06. lipnja 1994.g. je vidljivo da je to isto Rješenje kojim se prednicima tuženika vraća u vlasništvo predmetne nekretnine postalo pravomoćno dana 28. lipnja 1994.g., dakle prije stupanja na snagu citiranog ZOV-a, pa se sukladno navedenom članku tuženici imaju smatrati zakonitim vlasnicima predmetnih nekretnina. Nisu također točne tvrdnje tužitelja da bi tuženici prešutjeli u postupku pred nadležnim uredom za imovinsko-pravne poslove postojanje bilo kakvog prava ovdje tužitelja obzirom da je predmet pod klasom UP/I- 944-02/94-02/134 pokrenut po službenoj dužnosti dakle ne po prijedlogu ovdje tuženika niti njihovih prednika, te isti nisu davali nikakav iskaz u tom postupku već su zaprimili rješenje od 06. lipnja 1994.g. koje je postalo pravomoćno. Podredno, i opreza radi, a obzirom da se radi o zakonitom, istinitom i poštenom posjedu tuženika počeviši barem od 1994.g., odnosno od dana zaprimanja gore citiranog Rješenja Ureda državne uprave u DNŽ od 06. lipnja 1994.g., ispunile su se sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva i dosjelošću, a sve primjenom člaka 159. st. 2. ZOV-a. Naime, čl. 364. i 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ne proizlazi da bi tužitelj bio vlasnik predmetnih nekretnina obzirom da mu je pravomoćnim Rješenjem nadležnog tijela već 1994.g. to pravo prestalo. Dakle, tužitelj ne može dokazati pravni slijed stjecanja prava vlasništva obzirom da mu je to pravo prestalo 1994.g., kao što se sa navedenim suglasilo Javno pravobraniteljstvo koje je u tom vremenu štitilo interese takvih poduzeća. Također, od 1994.g. je na predmetnim nekretninama bilo upisano pravo vlasništva, a nikako pravo upravljanja ili korištenja, pa ni stog osnova nema mogućnosti primjene gore navedenih članaka u ovom konkretnom slučaju.
Nadalje, neovisno o gornjim navodima, a suprotno tvrdnjama tužitelja, stajalište Vrhovnog suda RH je više nego jasno kada u više svojih odluka navodi da sud nije vezan Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju koji je u fazi donošenja rješenja o namjeravanoj pretvorbi ovlašten paziti na realnost procjene kapitala i s tim u vezi vrijednosti dionica na tržištu, odnosno da nije ovlašten utvrđivati vlasništvo na nekretninama, pa da stoga rješenje Fonda nije niti može biti osnov stjecanja vlasništva na nekretninama koje su unesene u procjenu. Na kraju, tuženici su stekli predmetne nekretnine temeljem pravomoćnog Rješenja nadležnog upravnog tijela, u tom istom postupku je sudjelovalo javno pravobraniteljstvo koje bi zasigurno reagiralo odnosno usprotivilo bi se da su smatrali da isti postupak nije vođen u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu, tim više što tužitelj nikada nije započeo sa nikakvim radovima na predmetnim nekretninama te nikada nije niti bio u posjedu istih, te je stoga njegov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Shodno svemu gore navedenome, predlaže se naslovu odbaciti podredno odbiti tužbu uz naknadu troška tuženiku.
3. Tužitelj u podnesku od 23. prosinca 2022. godine navodi da netočan je navod tuženika da tužitelj u tužbi navodi da je predmetne nekretnine stekao u vlasništvo isključivo temeljem članka 390a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje u tekstu: Zakon o vlasništvu). Tužitelj na temelju iznijetih činjenica i priloženih dokaza u tužbi dokazuje svoje izvanknjižno stjecanje prava korištenja u društvenom vlasništvu koje se potom temeljem prijelaznih i završnih odredbi Zakona o vlasništvu pretvorilo u pravo vlasništva. Naime, iz dokumentacije dostavljene u tužbi proizlazi da je prednik Tužitelja temeljem Rješenja Skupštine Općine Dubrovnik od 31. srpnja 1986. godine (o davanju pravnom predniku Tužitelja na korištenje građevinskoga zemljišta), Rješenja o oduzimanju zemljišta u korist Općine Dubrovnik iz posjeda prijašnjega vlasnika od 31. srpnja 1986. godine (rješenje o provedbi deposedacije u njenu korist) te Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04. prosinca 1989. godine, sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta, bio izvanknjižnistvarni nositelj prava korištenja i raspolaganja neizgrađenoga građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu. Potom se navedeno pravo korištenja u društvenom vlasništvu pretvorilo u pravo vlasništva primjenom prijelaznih i završnih odredbi Zakona o vlasništvu (članka 364., 365., a potom i 390a.).
Dakle, prednik tužitelja stekao je pravo korištenja na temelju pravomoćne odluke tijela vlasti (rješenja Skupštine Općine Dubrovnik) i valjanog Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 04. prosinca 1989. godine (potvrđenog od nadležnog javnog pravobraniteljstva) pa je uknjižba njegovog prava deklaratorne prirode, dok u odnosu na prednike tuženika kojima je postojanje ovog prava i prestanak njihovog prava korištenja bilo poznato ima apsolutni učinak.
Samim tim, iz navoda i činjenica iznijetih u tužbi nesporno proizlazi da Tužitelj svoje pravo vlasništva ne temelji isključivo na odredbi članka 390a. Zakona o vlasništvu, već proizlazi da je prednik Tužitelja ima valjano stečeno pravo korištenja u društvenom vlasništvu, koje pravo korištenja se potom temeljem prijelaznih i završnih odredbi Zakona o vlasništvu pretvorilo u pravo vlasništva (čl. 364., 365., te 390a.).Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da napomena iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 28. travnja 2000. (da je u Hrvatskom fondu za privatizaciju izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti zemljišta, između ostalih nekretnina i za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iz razloga što nisu riješeni imovinsko pravni odnosi) ukazuje da je Tužitelj znao da u odnosu na te nekretnine nema valjane isprave koje bi bile osnova za uknjižbu prava vlasništva, odnosno da postoje prava trećih osoba koje onemogućavaju uknjižbu prava vlasništva. Navedena tvrdnja Tuženika je netočna i neosnovana. Činjenica da je u Hrvatskom fondu za privatizaciju izvršena rezervacija dionica nije predstavljala okolnost koja bi onemogućavala Tužitelja u stjecanju prava vlasništva i uknjižbe u zemljišnim knjigama. Tužitelj je na temelju dokumentacije dostavljene u spis dokazao da ima valjano stečeno izvanknjižno vlasništvo predmetnih nekretnina, i to najprije stečeno pravo korištenja u društvenom vlasništvu, koje je potom temeljem prijelaznih i završnih odredbi Zakona o vlasništvu pretvoreno u pravo vlasništva. Rezervacija dionica pri Hrvatskom fondu za privatizaciju vršila se kao način osiguranja prava prijašnjih vlasnika u odnosu na nacionalizirane (oduzete) nekretnine (npr., ukoliko je bivši vlasnik podnio zahtjev za povrat nekretnine sukladno odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a nekretnina je bila procijenjena u postupku pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, bivši vlasnik nema pravo na naturalni povrat nekretnine, ali ima pravo na obeštećenje upravo u tim rezerviranim dionicama iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju). Upravo iz tog razloga, u Rješenjima Hrvatskog fonda za privatizaciju, stavljala se napomena da Hrvatski fond za privatizaciju vrši rezervaciju dionica. Naprijed navedeni navodi Tužitelja proizlaze i iz komentara Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (komentar uz članak 53.), iz kojeg je vidljiv smisao rezervacije dionica, a to je upravo osiguravanje prava prijašnjih vlasnika u slučaju da njihovi zahtjevi za povrat su osnovani, ali zbog postojanja određenih iznimki vraćanja oduzete imovine vlasništvo (konkretno ako su nekretnine bile procijenjene u postupku pretvorbe), ne mogu ostvariti pravo na naturalni povrat, već samo pravo na obeštećenje u dionicama ili udjelima (pri čemu, ako su dionice rezervirane pri HFP-u, tada imaju pravo na obeštećenje upravo u timdionicama, a ako nisu rezervirane, tada imaju pravo na obeštećenje u drugim dionicama iz portfelja HFP-a).
Nadalje, neosnovan je navod tuženika da Rješenje Ureda za imovinsko-pravne poslove od 6. lipnja 1994. godine, Klasa: UP-I-944-02/94-02/134, temeljem kojeg su se prednici Tuženika upisali u zemljišne knjige (dalje u tekstu: Rješenje od 06. lipnja 1994. godine) ima učinak „erga omnes“, kao i da se radi o zakonitoj odluci nadležnog tijela.
Tužitelj je u tužbi detaljno obrazložio razloge zbog kojih je navedeno rješenje bez pravnog učinka na stečena prava tužitelja budući da prednik tužitelja nije sudjelovao kao stranka u navedenom postupku, pa slijedom toga učinci tog Rješenja ne vežu tužitelja jer nije sudjelovao u tom postupku niti je mogao prigovarati utvrđenjima nadležnog tijela. Pravni učinci predmetnog rješenja djeluju u odnosu na osobe koje su u tom postupku imale status stranke, ali ne i na treće osobe koje u tom postupku nisu sudjelovale, niti im je predmetno rješenje dostavljeno, pa samim tim nisu mogli niti prigovarati utvrđenjima nadležnog tijela.
Vezano za primjenu članka 4a. Zakona o građevinskom zemljištu, sudska praksa na koju se poziva Tuženik u odgovoru na tužbu (presuda Visokog upravnog suda RH, posl.br.: Us- 2885/2010) ne može se primijeniti u ovom predmetu, odnosno ne može se primijeniti u korist Tuženika.
Naime, iz presude Visokog upravnog suda, posl.br.: Us-2885/10 (dostavljene od strane tuženika), proizlazi da je u tom postupku najprije temeljem članka 53. Zakona o građevinskom zemljištu utvrđen prestanak prava korištenja građevinskog zemljišta korisniku istog i obveza predaje u posjed općini, čime su se ostvarili uvjeti za donošenje rješenja sukladno članku 4a. Zakona o građevinskom zemljištu (o utvrđenju prestanka društvenog vlasništva i provedbi uknjižbe prava vlasništva u korist bivših vlasnika).
U odnosu na nekretnine koje su predmetom ovog postupka, predniku Tužitelja nikada nije utvrđen prestanak prava korištenja temeljem članka 53. Zakona o građevinskom zemljištu (niti je takav postupak pokrenut) te samim tim, već iz tog razloga nije bilo niti osnove za primjenu članka 4a. Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno nije bilo osnove za donošenje Rješenja od 6. lipnja 1994. (kojim je temeljem članka 4a. tog zakona utvrđen prestanak društvenog vlasništva, uz istodobno ovlaštenje za uknjižbu prava vlasništva prednika Tuženika).
Dakle, suprotno tumačenju Tuženika, navedena odluka Visokog upravnog suda potvrđuje da u odnosu na nekretnine koje su predmetom ovog postupka nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu članka 4a. Zakona o građevinskom zemljištu i donošenje Rješenja od 6. lipnja 1994. Naprijed navedeni stav Tužitelja, potvrđuje i sudska praksa Visokog upravnog suda RH (između ostalih i senteca odluke na koje se poziva Tuženik u odgovoru na tužbu), iz koje proizlazi da nema zakonskih uvjeta za primjenu odredbe članka 4a. Zakona o građevinskom zemljištu ako do prestanka važenja tog zakona (1. siječnja 1997. godine) nije pokrenut postupak za prestanak prava korištenja tog zemljišta (sukladno članku 53. tog zakona). Slijedom navedenog u točki IV i V. ovog podneska, nesporno je da Tužitelj nije sudjelovao u postupku donošenja Rješenja od 6. lipnja 1994. te ga kao takvo to rješenje ne obvezuje, te da nisu bile niti ispunjene pretpostavke za donošenje tog rješenja.
Navodi tuženika da je isti nesmetani, pošteni i savjesni posjednik predmetnih nekretnina barem od 1994. godine nisu osnovani.
Prednici tuženika sudjelovali su u postupku deposedacije i samim tim znali su da im ne pripada pravo na posjed predmetnih nekretnina te nisu mogli pravnim poslom prenijeti na Tuženika više prava nego što ga sami imaju. Samim tim, Tuženik (obzirom na ograničenost prava korištenja njegovih prednika) mogao je znati da mu ne pripada pravo na posjed ovih nekretnina. Samim tim, posjed Tuženika nije kvalificiran posjed, odnosno minimalno pošteni posjed.
Slijedom toga, pitanje neposrednog posjeda nekretnina nije niti relevantna u ovom predmetu te se Tužitelj protivi saslušanju svjedoka predloženih od strane Tuženika na okolnost nesmetanog posjedovanja nekretnina.
Navodi tuženika da predmetno zemljište nije privedeno svrsi također nije relevantna za donošenje odluke u ovom predmetu. Privedenost svrsi i isplata naknade za oduzeto zemljište predstavljaju okolnosti koje su mjerodavne za donošenje odluke u postupku povrata nekretnina sukladno odredbi članka 17. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (dalje u tekstu: Zakon o naknadi). S tim, da bi se i u tom postupku (postupku povrata) u skladu s člankom 53. Zakona o naknadi kao posebna cijenila okolnost da su Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 28. travnja 2000. godine (priložen uz tužbu) predmetna nekretnina (označena kao kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] - nova izmjera) procijenjene su u vrijednosti društvenog kapitala Tužitelja, s tim da su radi postojećih sporova u vezi tih nekretnina kod Hrvatskog fonda za privatizaciju rezervirane dionice u njihovoj protuvrijednosti.
Naime, člankom 53. Zakona o naknadi propisana je iznimka od vraćanja oduzete imovine u vlasništvo prijašnjem vlasniku u slučaju kada su te nekretnine sukladno Zakonu o pretvorbi unijete u društveni kapital poduzeća u postupku pretvorbe. Članak 53. Zakona o naknadi spada u posebne odredbe Zakona o naknadi koje se odnose na izuzetke od naturalnoga povrata. Te se odredbe primjenjuju kod svih onih nekretnina kod kojih je u općim odredbama Zakona o naknadi propisano pravo na naturalni povrat, ali se zbog unosa istih u društveni kapital poduzeća u pretvorbi, one ne mogu naturalno vratiti. Ovom se odredbom priznaje da su te nekretnine postale vlasništvo trgovačkog društva kao pravnog slijednika društvenog poduzeća. U skladu sa time, u odredbi članka 53. Zakona o naknadi sadržana je jedna od najbitnijih iznimki vraćanja oduzete imovine u vlasništvo, i to kada je nekretnina (neizgrađeno građevinsko zemljište), u skladu sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća, unesena u društveni kapital poduzeća. U tim slučajevima, neovisno o tome što je riječ o neizgrađenom građevnom zemljištu koje su inače prema odredbama Zakona o naknadi predviđene za vraćanje u vlasništvo, prijašnjem vlasniku ne vraća se u vlasništvo imovina. Slijedom naprijed navedenog, Tužitelj predlaže da Naslovni sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
8. Sud je u dokaznom postupku pregledao pravno relevantne isprave priložene u spisu, saslušao stranke, svjedoke C , E, FV , te proveo očevid na licu mjesta zajedno sa vještakom mjernikom Grmoljez. , pregledao spis P 1935/2015, kao i spis P 1965/2015 kojeg je nakon uvida vratio uređujućoj referadi.
Kako se spis P 1965/2015 nalazi po žalbi na Županijskom sudu u Karlovcu, dakle u istom je izjavljena žalba, to je isti morao biti vraćen nakon priklopa, u uređujuću referadu 16 , kako bi se dostavio na rješavanje po žalbi. Iz istog je isprintana presuda.
Sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile.
8.1.Tuženik na saslušanju iskazuje da je negdje 1994. Ili 1995.g. otac mu rekao da su dobili povrat zemljišta jer kako mu je tada objasnio nije bilo privedeno svrsi te im je vraćeno u vlasništvo. I do tada su radili na toj zemlji te su nakon toga normalno nastavili raditi. Otac je negdje od ranog djetinjstva već radio na toj zemlji pa sve do 1998.g ili 1999.g. sadio je povrće, pomadore, kupus i salatu odnosno bavio se poljoprivredom što je i on sam nakon oca nastavio te je negdje oko 2000.g. ili kasnije posadio masline dok je drugu parcelu koristio za ostavljanje trajlera i prikolice. Koliko mu je poznato 80 i neke godine u korist hotela je bila oduzimana neka zemlja međutim nikada nitko fizički od njih nije došao na predmetnu nekretninu niti vršio ikakve radove a niti im zabranio korištenje predmetnom nekretninom. Pretpostavlja da je otac 80-ih dobio odluku o oduzimanju predmetnih nekretnina, u to doba nisi mogao birati da li hoćeš ili nećeš međutim on je nekako i prije tako i nakon toga nastavio obrađivati i koristiti predmetnu nekretninu. Dio nekretnina na kojem se nalazi prikolica je također njegov otac obrađivao dok se bavio poljoprivredom, međutim kad je preuzeo i posadio stabla maslina taj dio je s obzirom da se nalazi uz sami put namijenio i odlučio koristiti zajedno sa jednim prijateljem za odlaganje prikolice. Sjeća se da je otac te 94. ili 95. godine dobio dokument o povratu zemljišta gdje je država vraćala zemljišta koja nisu bila privedena svrsi."
Na poseban upit punomoćnika tuženika da li na predmetnoj nekretnini postoji sat od vode i na koga glasi odgovara da postoji te da glasi na NV. Od kada zna za sebe uvijek je bilo to brojilo koje je koliko mu je poznato napravljeno kada je vodovod prošao [adresa].
8.2.Svjedok PV na saslušanju iskazuje da mu je poznato da je danas pozvan vezano za zemlju od JV koja se nalazi u blizini kuće gdje on živi i to na raskrižju [adresa] točnije sa desne strane prema Epidaurusu. Predmetnu nekretninu je Andruškov otac obrađivao dugo vremena i sadio povrće koliko se sjeća, bio je dijete i imao je tada nekih 10-15 godina, a zadnjih godina na predmetnoj nekretnini su posađene stabla maslina, nije vidio ali misli da ih je JV posadio, a on kosi i čisti oko njih. Osobno nije nikad vidio ili čuo da bi ikad itko zabranio da koristi predmetne nekretnine niti je ikad čuo da bi ikad itko rekao da mu predmetne nekretnine ne pripadaju, s tim da bih naglasio da on radi od 07-17:00 sati u Dubrovniku i to samo preko tjedna dok vikendom ne radi. Nakon što je svjedoku prikazana položajna skica od vještaka Mladena Muhoberaca na spisu P.1965/2015 isti pokazuje čest. zem. [katastarska čestica] kao predmetne nekretnine o kojima je iskazivao. JV je rekao da će reći onako kako jest, to je radio njegov otac a sada je on, a po njegovom saznanju oni tamo imaju i priključak vode. Nije nikada čuo niti vidio da bi ga netko tjerao sa ove nekretnine ili bilo šta zabranjivao, smatra da je to njegovo."
8.3.Svjedok FV na saslušanju iskazuje da mu je poznato da je pozvan radi nekretnina od Sturica, koje se nalaze preko puta Hotela Albatrosa na raskrižju [adresa] gdje se skreće za [adresa]. Nakon što je svjedoku pokazan položajna skica koju je izradio vještak Mladen Muhoberac u spisu P. 1965/15 pokazuje da se radi o nekretninama koje se nalaze u kantunu dijelu ispod raskrižja. Navodi da svaki dan tu prolazi i to 3-4 puta dnevno i to vjerojatno od rođenja obzirom da živi malo iznad, a njegova se zemlja nalazi preko puta. Predmetnu nekretninu je radio njegov otac FV dok je mogao sadio je pomadore, kupus i bavio se poljoprivredom i to nekih 7-8 godina do iza Domovinskog rata, a kada više nije mogao onda je njegov sin posadio masline a koja stabla maslina su još uvijek mlada te on to održava gnoji i kosi, a iste masline su se već počele i brati. Nikada nije čuo da bi itko rekao da to njima ne pripada s tim da mi je JV rekao prije možda nekih oko 5 godina u razgovoru da su ga ovi novi što su preuzeli hotele tužili. Nakon što je upitan da li se na predmetnim nekretninama nalazi prikolica, odgovara prikolica bude ljeti kada se baca gliser u more. "
8.4.Svjedok SV na saslušanju iskazuje da kada je dobio poziv za današnje ročište pitao je VV da li je njemu poznato o kojoj se nekretnini ovdje radi te mu je isti rekao da se radi o parceli koja se nalazi u dijelu blizu teniskih terena odnosno preko puta gospodarskog bloka hotela Epidaurusa i Albatrosa odnosno koliko se sjeća u njegovo vrijeme tu je bio tehnički blok, energana sustava grijanja i hlađenja i tehnička služba. Nakon što je svjedoku pokazana položajna skica izrađena od vještaka Mladena Muhoberca koja se nalazi u spisu P.1965/15 isti pokazuje dio na kojem se nalaze predmetne čestice odnosno navodi da se koliko mu je poznato radi o česticama koje se nalaze na tom dijelu ispod puta koji vodi za [adresa] odnosno pored puta koji vodi za Albatros i Epidaurus. Nadalje naglašava da je od 24. studenog 1997.g. do 28. veljače 2002. obnašao dužnost predsjednika uprave hotela Cavtat te da je već u to vrijeme elaborat bio u ponudi i da je privatizacija bila odrađena jer je odrađena 2001.g. u listopadu i koliko se sjeća ta parcela nije bila u elaboratu. 2001.g. firma Endikot iz Španjolske otkupila je oko 77% dionica Hotela Cavtat te je hotelski lanac Iberostar preuzeo upravljanje hotelima. Od 1. ožujka 2002.g. do 31. ožujka 2007.g. obnašao je funkciju regionalnog direktora Iberostara za Hrvatsku i Crnu Goru. Za to vrijeme J su ga tražili da provjeri što je sa nekretninama koje su bile spominjane, a nisu ušle u temeljni kapital. Odgovorio im je da su nekretnine koje nisu bile u elaboratu nisu utužene odnosno da su sve koje su bile u elaboratu prošle kroz privatizaciju. Također naglašava da su bile dvije tužbe koliko se sjeća od čega je bila jedna od obitelji T i još jedne obitelj da su nekretnine bile obuhvaćene elaboratom, a da nisu bile isplaćene te su nakon toga i obeštećeni, a to je bilo u vrijeme kada je bio u Iberostaru. Također nadodaje da je nakon njegovog razrješenja sa mjesta predsjednika uprave Hotela Cavtat na njegovo mjesto došao ZV, a koji je do tada obnašao dužnost direktora općih poslova."
Na poseban upit punomoćnika tuženika da li se dok je isti bio u upravi Hotela Cavtat držalo da su predmetne nekretnine vlasništvo Hotela Cavtat ili vlasništvo obitelji NV, odgovara da se nije nikada držalo da su bile vlasništvo Hotela Cavtat, tu je bilo i drugih parcela i obitelji i nije znao da je baš to točno od obitelji NV. Naglašava da se do 90-ih godina dosta na predjelu [adresa] zemljišta obrađivalo, da je [adresa] hranio i [adresa] i dio Dubrovnika. Nije mu točno poznato što se tu obrađivalo ali zna da su u tom dijelu nekretnine bile obrađivane. Na daljnje pitanje da li se ikad od strane Hotela Cavtat sprječavalo vršenje poslova ili obrađivanje na predmetnim nekretninama odgovara da nije.
8.5. Na očevid dana 6 lipnja 2025 utvrđeno je zajedno sa vještakom mjernikom što predstavlja čet 545/2, te 557/2.
8 6. U nalazu i mišljenje vještaka Grmoljez je izradio dvije skice lica mjesta lica mjesta temeljem vlastitih geodetskih snimanja, dostupnih katastarskih podataka i sudskog spisa. U sklopu vještačenja napravljene su skice lica mjesta na kojoj je prikazan predmet spora to jest dio čestica zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] a koje su ušle u sastav čestica zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. U odnosu na skicu lica mjesta broj 1 na istoj je prikazana čestica zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je razdvojena na sjeverni i južni dio to jest plavom linijom prikazana je granica koja razdvaja južni dio čestice koji je ušao u česticu zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Na južnom dijelu čestice koji je predmet spora zatečeno su 2 kaskadna pokošena dolca na kojima se nalaze zasad će nam masline a na nižem kaskadnom dolcu sa njegove istočne strane ispod međe pronađeno je betonsko kućište unutar kojeg se nalazi vodovodni priključak sa satom od vode i crijevima unutar njega. U odnosu na skici lice mjesta broj 2 vanjske granice čestice zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] određene su dijelom na osnovu vidljivih međašnih oznaka predmetne parcele i po kazivanju stranke a samo mali sjeverozapadni dio čestice ušao je u novoformiranu česticu 1903 k. o. [katastarska općina]. Sporni dijelovi nekretnina na skicama lica mjesta šifrirane su plavom bojom a također na skicama lica mjesta napravljen je iskaz površina koje su ušle u dijelove čestice zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].
8.7.Vještak Stjepan Grmoljez na saslušanju iskazuje da u potpunosti ostaje kod svoga pisanog nalaza i mišljenja. A isto je izrađeno temeljem vlastitih geodetskih snimanja i dostupnih katastarskih podataka. U odnosu na podnesak pun. tuženika od 22.7.25. godine, u odnosu na površinu kat. čest. [katastarska čestica] kat. općina [katastarska općina] koja je nastala 1951., bitno je napomenuti da izvorno čest. nastala za vrijeme Austrougarske i da je u tom periodu određena njena grafička površina nakon što je ista nacrtana na katastarskom planu. I ta površina vodi se kasnije u evidenciji Područnog ureda za katastar i zemljišnoj knjizi ovog suda. Sve promjene koje su nastajale tijekom vremena u pogledu svih čest., a ne samo isključivo ove rađene su na način da bez obzira što je otkinut dio parcele ili da je rađena promjena oblika ili površina parcele, uvijek se površina izjednačavala na osnovnu površinu koja je upisana tijekom izmjere iz doba Austrougarske. U odnosu na preostali dio podneska napominje da isti izlazi van okvira danog sudskog naloga te mu je potrebno dodatno vrijeme da bi se o istome mogao očitovati kroz dopunu nalaza i mišljenja."
Na pitanje pun. tuženika da li se vještačenjem može utvrditi realni dio koji je ušao u sastav kat. čest. [katastarska čestica]- predmet deposedacije rješenje od 31.7.1986., vještak odgovara jedino se može utvrditi položaj ukoliko postoji grafički prikaz toga dijela koji bi se preklopio s postojećim kat. planom i geodetskim snimkom, a u odnosu na površinu napominje da pregledom sudskog spisa i grafičkih priloga sudskog spisa navedena površina je vjerojatno grafički očitana sa plana, a o površini i položaju se mogu očitovati naknadno kroz dopunu nalaza i mišljenja.
8.7.1 Vještak se očituje u odnosu na drugi dio podneska odvjetnika Darija Obradovića te navodi da je napravljena je skica lica mjesta broj 1 na kojoj je prikazana rekonstrukcija granica predmetnih čestica po novoj i staroj izmjeri i trenutni aktualni katastarski plan po novoj izmjeri na kojoj su vidljivi dijelovi katastarskih čestica koji su ušli u sustav novoformirane čestice zemlje [katastarska čestica] po staroj izmjeri.
Također u sklopu dopune napravljena je skica lica mjesta broj 2 na kojoj su prikazane granice katastarskih čestica po novoj izmjeri sa iskazom površina svake pojedine čestice po novoj izmjeri a koja je ušla u sustav novoformirane čestice 1902 k. o. [katastarska općina] po staroj izmjeri.
Pregledom arhivske građe područnog ureda za katastar Dubrovnik pronađena je skica izmjere broj 19 kojom je formirana katastarska čestica [katastarska čestica] po novoj izmjeri za k. o. [katastarska općina] a koja je identična čestici zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stara izmjera te je pregledom navedene skice utvrđeno da međusobne granice između čestica po novoj izmjeri nisu geodetski snimljene sa instrumentom nego su na skici izmjere prikazane sa kopije katastarsko plana iz čega proizlazi zaključak da su površine iskazane u prijavnom listu grafički izračunate sa katastarskog plana a ne direktnim snimanjem granica čestica zemlje na terenu.
U odnosu na dio podnesak koji se odnosi na površinu od 222 metra kvadratna i položaj u prostoru navedenih 222 metra kvadratna ne mogu se očitovati jer pregledom površina čestica koje su dobivene direktnim terenskim snimanjem i rekonstrukcijom granica ne odgovara površini od 222 metra kvadratna nego proizlazi činjenica da je u sustav novoformirane čestice 1902 k. o. [katastarska općina] ušla površina od 536 metara kvadratnih dijela čestice 545/2 k. o. [katastarska općina] stara izmjera.
U odnosu na dio čestice zemlje [katastarska čestica] i njenu površinu također pregledom dostupnih katastarskih podataka i usporedbom sa kopijom katastarskog plana proizlazi činjenica da su površine koje su ušle u sustav novoformirane čestice 1903 k. o. [katastarska općina] stara izmjera također grafički očitane sa plana bez direktnog snimanja granica čestica na terenu.
8.8.Iz vlastovnice priložene u spisu razvidno je da je na predmetnoj nekretnini upisan kao vlasnik tuženik za ¾ dijela
8.9. Iz rješenja od 31. 7. 1986. Općina Dubrovnik dodjeljuje HTP "DUBROVNIK" iz Dubrovnika neposrednom pogodbom neizgrađeno građevinsko zemljište u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina] društvenog vlasništva, čiji je nosilac prava korištenja Općina Dubrovnik, radi izgradnje u skladu s PUP-om "Epidaurus- [adresa] i to:
- novoformiranu čest. zem. [katastarska čestica] (novi premjer parcela br. 727/1) k. o. [katastarska općina] za izgradnju i rekonstrukciju hotelsko-turističkog kompleksa "Epidaurus-Adriatic" (istočni dio)
- novoformiranu čest. zem. [katastarska čestica] (novi premjer parcela br. 596) k. o. [katastarska općina] za izgradnju i rekonstrukciju hotelsko-turističkog kompleksa "Epidaurus-Adriatic" (zapadni dio)
- novoformiranu čest. zem. [katastarska čestica] (novi premjer parcela br. 601/1) k. o. [katastarska općina] za izgradnju pješačkog kroz hotelsko-turistički kompleks "Epidaurus-Adriatic",
a prema prijavnom listu Zavoda za katastar i geodetske poslove u Dubrovniku br. UP-863/85 od kolovoza 1985. godine.
8.10. Iz ugovora o međusobnim pravima i obvezama razvidno je da rješenjem skupštine općine Dubrovnik, broj: UP-I-05/1-2791/86 od 31. srpnja 1985. godine, HTP "Dubrovnik" iz Dubrovnika dodijeljeno je neposrednom pogodbom građevinsko zemljište u k. o. [katastarska općina] i k. o. [katastarska općina], društvenog vlasništva, čiji je nosilac prava korištenja Općina Dubrovnik, radi izgradnje u skladu s PUP-om "Epidaurus- [adresa]" i to: novoformirana čest. zem. [katastarska čestica] površine 15 885 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 2608 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 174 m2, novoformiran čest. zem. [katastarska čestica], površine 30 080 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 14 639 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 3 937 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 1 070 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 747 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 759 m2, novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 108 m2, i novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 5 m2 k. o. [katastarska općina] i novoformirana čest. zem. [katastarska čestica], površine 11 107 m2 k. o. [katastarska općina], u skladu s uvjetima uređenja prostora Komiteta za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje Općine Dubrovnik, broj: UP-I-05/4-3312/1-86 od 30. travnja 1986. godine broj: UP-05/4-3315/1-86 od 30. travnja 1986. godine, broj: UP-I-05/4- 3317/1-86 od 23. travnja 1986. godine, broj: UP-I-3318/1-86 od 30. travnja 1986. godine, broj: UP-I-05/43320/1-86 od 23. travnja 1986. godine i broj: UP-I-05/4- 3321/1-86 od 25. travnja 1986. i parcelacijskim elaboratima Zavoda za katastar i geodetske poslove u Dubrovniku, broj UP-I-05-863/85, broj: UP-I-876/85, broj: UP-I- 1057/85 za k. o. [katastarska općina] i broj: UP-I-1056/85 za k. o. [katastarska općina].
Zemljište iz točko 1. ovog ugovora, Općina Dubrovnik daje i predaje, a HTP "Dubrovnik" prihvaća i prima pravo korištenja za izgradnju hotelsko turističkog kompleksa kompleksa "Epidaurus- Adriatic".
HTP "Dubrovnik", dužan je za dodijeljeno pravo korištenja zemljišta platiti naknadu za zemljište, za pripremu zemljišta i za rentu.
8.11. Iz rješenja od 15 travnja 1996. razvidno je da se daje suglasnost društveno poduzeću HTP "Cavtat", Cavtat, na namjeravanu pretvorbu sukladno ovom rješenju. Društveno poduzeće HTP "Cavtat", [adresa], pretvara se u dioničko društvo. Procijenjena vrijednost društvenog kapitala iznosi KN 132.878.100,00, odnosno protuvrijednost DEM 35.913.000, po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan izdavanja ovog rješenja.
U procijenjenu vrijednost društvenog kapitala poduzeća uključena je i procijenjena vrijednost zemljišta i objekata u iznosu od KN 36.493.100,00 odnosno protuvrijednost DEM 9.863,000 Dionice u naznačenoj vrijednosti rezerviraju se kod Hrvatskog fonda za privatizaciju.
8.12. Iz rješenja 28 travnja 2020. razvidno je da u postupku pretvorbe društvenog poduzeća HTP "CAVTAT", Cavtat, a temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine" Republike Hrvatske br. 19/91, 83/92, 94/93, 9/95), slijedeće nekretnine procijenjen su u vrijednost društvenog kapitala.
8.13.Iz rješenja od 6. lipnja 1994. godine razvidno je da je 22. prosinca 1990. godine, danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu prestalo društveno vlasništvo na zemljištu čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], zemljište bez zgrade z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i navedene nekretnine su istog dana postale privatno vlasništvo:
- Sturica Š. H za ½
- Sturica Š ud. Andra za ½
8.14. Iz ugovora darovanja ugovarajuće stranke suglasno pretpostavljaju da je darovatelj vlasnik ¼ dijela čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina].
8.15. Pregledom Povijesnog izvadak iz sudskog registra (list 58-61 sipa) utvrđeno je da je organizirano poduzeće HTP Cavtat, Šetalište žal temeljem rješenja Okružnog privrednog suda u Splitu posl.br Fi1649/91 od 12. travnja 1991.. a nastalo podjelom HTP Dubrovnik. Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl.br Tt-97/820 od 4.rujna 1997. godine u sudski registar upisano je usklađenje općih akata sa Zakonom o trgovačkim društvima i promjena oblika organiziranja pretvorbom pod tvrtkom HTP Cavtat d.d.
8.16.Pregledom rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju broj 93-247/1 od 15.travnja 1996. (list 62-64 spisa), rješenje hrvatskog fonda za privatizaciju broj klasa: UP/I- 943-01/98-02/19 od 28.travnja 2000. (list 65-68 spisa) utvrđeno je da je da su čest. zem. [katastarska čestica] u površini 3937 2 i čest. zem. [katastarska čestica] u površini 14.639 m2 procijenjena u temeljni kapital HTP Cavtat d.d. prilikom pretvorbe društvenog poduzeća HTP Cavtat.
8 17. Iz spisa P 1935-15 razvidno je da je u istoj donesena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje vlasništva fizičkog dijela nekretnine označene kao zkč. br. [katastarska čestica], opisana kao "oranica", upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te čest Te 545/2, opisana kao "oranica", upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sve zbog pogrešno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se temelji na prijavnom listu
9 Ocjenom navedenih dokaza, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13; dalje: ZPP), utvrđeno je da tužbeni zahtjev , ovako postavljen, nije osnovan
10 Dakle, temeljem naprijed navedenog i temeljem Odluke o donošenju provedbenog urbanističkog plana Epidaurus [adresa] , Odluke o prijenosu dijela građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo unutar granica naselja gradskog karaktera [adresa] za područje Epidaurus- Cavtat utvrđeno je :
- da je tuženik upisan kao suvlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],
- da je tužitelj pravni slijednik HTP ¨Cavtat¨
- da su navedene nekretnine temeljem Odluke o prijenosu dijela građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo unutar granica naselja gradskog karaktera [adresa] za područje ¨Epidaurus-Cavtat¨ 1984. postale društveno vlasništvo dok su prijašnji vlasnici postali nositelji prava korištenja na ovim nekretninama,
- da je rješenjem Skupštine Dubrovnik od 31. srpnja 1986. donesena odluka da se nekretnine oduzimaju dotadašnjim nositeljima prava korištenja,
- da su nekretnine oduzete na temelju Zakona o građevinskom zemljištu radi privođenja svrsi iz PUP-a Epidaurus- [adresa] radi izgradnje apartmansko- turističkog naselja i parkirališta,
- da je 16. prosinca 1985. sastavljen prijavni list u kojem su navedene i utužene nekretnine,
- da je Skupština Općine Dubrovnik 31. srpnja 1986. dodijelila predmetno neizgrađeno građevinsko zemljište predniku tužitelja HTP Dubrovnik radi izgradnje apartmansko turističkog naselja i parkinga
11. Najprije je bitno za istaknuti da se ne radi o presuđenoj stvari jer je ovdje iste nekretnini nisu predmet postupka kao u predmetu P 1965/2015, niti stranke jer ovdje je tuženik samo HV, te iste čestice nisu predmet spora, naime u istom spisu su predmet spora čest 556 i 545/1.
12 Iz sadržaja gore navedenih javnih isprava ovaj sud zaključuje da je donošenju odluke o dodjeli prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta prethodilo oduzimanje prava vlasništva dotadašnjim vlasnicima uspostavom društvenog vlasništva, donošenje PUP-a ¨Epidaurus- [adresa]¨ koji je javno obavljen, pa time stvara presumpciju da je u vrijeme donošenje sadržaj istog bio poznat i dostupan javnosti, da je po donošenju PUP-a provedena parcelacija postojećih nekretnina i to poništenjem postojećih čestica ili pak promjenom oblika istih uz formiranje novih čestica Dakle pravnim prednicima tuženika bilo poznato ili moralo biti poznato da je njihovo pravo korištenja predmetnih nekretnina uvjetovano donošenjem odluke o deposedaciji, kao i to da je Skupština Općine Dubrovnik donijela rješenje kojim im oduzima posjed ovih nekretnina u korist Općine Dubrovnik, radi čega je određeno da će im se po pravomoćnosti rješenja isplatiti naknada, te je primitkom istog rješenje upoznata i sa činjenicom da oduzete nekretnine ulaze u sastav novoformiranih čestica.
13 Ocjena je ovog suda da su pravomoćnošću rješenja o deposedaciji pravni prednici tuženika bili upoznati sa činjenicom da joj je prestalo pravo korištenja ovih nekretnina te da nema pravo na posjed istih, dok iz sadržaja obrazloženja ovog rješenja proizlazi da su prije donošenja istog saslušane stranke, a u samom rješenju istaknut razlog za donošenje ove odluke privođenje zemljišta namjeni iz PUP-a ¨Epidaurus- [adresa]¨.
14 Uvidom u rješenje koje je 6. lipnja 1994. klasa UP-I-944-02/94-02/134 donio Ured za imovinskopravne poslove Županije dubrovačko-neretvanske sud je utvrdio da je istom odlukom utvrđeno da je 22. prosinca 1990. kao dana stupanja na snagu čl. 4a st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu prestalo društveno vlasništvo predmetnih nekretnina koje su tog dana postale vlasništvo tuženika pa da je istom odlukom naloženo zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda provesti navedeni upis. Iz sadržaja obrazloženja ove odluke proizlazi da se ista temelji na utvrđenju da zemljište nije privedeno svrsi. Iz prethodno citiranog izvatka iz zemljišnih knjiga proizlazi da u trenutku donošenja ovog rješenja zaista u zemljišnim knjigama nije bilo uknjiženo pravo korištenja Općine Dubrovnik, a niti pravo korištenja prednika tužitelja, no iz tog rješenja proizlazi da nije nikada dostavljeno niti predniku tužitelja niti Općini Dubrovnik, pa ih time ne obvezuje jer nisu sudjelovale postupku niti mogle prigovarati utvrđenjima nadležnog tijela. Svakako je za istaknuti da se odluka od 6. listopada 1994. temelji na čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu (¨Narodne novine¨ broj 53/90) kojim je propisano da stupanjem na snagu ovoga zakona prestaje po sili zakona društveno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni, a koje je u društveno vlasništvo preneseno odlukama skupština općina nakon 22. veljače 1974. pri čemu se priznaju valjani pravni poslovi i pravomoćni akti zaključeni ili doneseni do stupanja na snagu ovoga zakona, dok u provedbi ovoga članka općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove donosi rješenje o utvrđivanju prava vlasništva fizičkoj ili građanskoj pravnoj osobi odnosno o utvrđivanju prava korištenja društvenoj pravnoj osobi .Iz sadržaja predmetnog rješenja proizlazi da navedenom tijelu nije bilo poznato da je pravo korištenja uknjiženim nositeljima prestalo donošenjem Odluke Općine Dubrovnik o deposedaciji istih te da je isto sklapanjem ugovora o međusobnim pravima i obvezama sa prednikom tužitelja preneseno na prednika tužitelja i to temeljem pravomoćne odluke i valjanog pravnog posla zaključenog do stupanja na snagu citiranog zakona.
Ocjena je ovog suda da se predmetna odluka temeljila na oborivoj presumpciji da su prednici tuženika nositelji prava korištenja, pravnim prednicima tuženika je pravo korištenja prestalo donošenjem odluke Općine Dubrovnik o predaji prava korištenja predniku tužitelja. Naime, prednik tužitelja je pravo korištenja stekao temeljem pravomoćne odluke tijela vlasti i valjanog sporazuma (potvrđenog od nadležnog javnog pravobraniteljstva 1990.) pa je uknjižba njegovog prava deklaratorne prirode, dok u odnosu na pravne prednike tuženika kojima je postojanje ovog prava i prestanak njihovog prava korištenja bilo poznato, kao i činjenica je su na ime deposedacije primili naknadu, ima apsolutni učinak. Okolnost da je prednik tužitelja u neposrednom predratnom zbivanju i tijekom trajanja Domovinskog rata i postupka pretvorbe propustio uknjižiti svoje pravo nema učinak gubitka stečenog prava u odnosu na osobe kojima je postojanje istog bilo poznato, dapače koji su okolnosti na strani prednik tužitelja prešutjeli u postupku pred nadležnim uredom za imovinskopravne poslove.
15 Člankom 365. st. 3., 4. , 5. i 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (¨Narodne novine¨ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje u tekstu ZV) je propisano da će zemljišnoknjižni sud dopustiti u korist osobe koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskog zemljišta brisanje društvenoga vlasništva te će upisati njezino pravo vlasništva na temelju rješenja o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta, rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju njoj na korištenje (rješenja o provedbi deposedacije u njezinu korist) te ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta, odnosno da će u korist osobe koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta, a ne može predočiti isprave navedene u stavku 3. ovoga članka, zemljišnoknjižni sud dopustit upis prava vlasništva na temelju odluke suda, pošto ona dokaže da je imala to pravo korištenja stečeno na valjanom pravnom temelju i na propisani način. Ako je pravo korištenja ili prvenstveno pravo korištenja preneseno na više osoba uzastopce, upis će se provesti u korist zadnjeg nositelja toga prava na neizgrađenom građevinskom zemljištu, ako dokaže neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od knjižnoga prednika do sebe. Tko tvrdi da je pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu odnosno prvenstveno pravo korištenja toga zemljišta u međuvremenu izvanknjižno prestalo, treba to dokazati pred sudom da bi se na temelju sudske odluke izbrisalo to pravo odnosno pravo vlasništva u koje se ono pretvorilo.
16 Ocjena je ovog suda da je tužitelj temeljem rješenja o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta, rješenja o oduzimanju zemljišta iz posjeda prijašnjega vlasnika ili korisnika i davanju njoj na korištenje (rješenja o provedbi deposedacije u njezinu korist) te ugovora o međusobnim pravima i obvezama sklopljenim u skladu s uvjetima utvrđenim u rješenju o davanju na korištenje građevinskoga zemljišta bio izvanknjižni nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, te da je primjenom čl. 365. ZV-a stekao pravo vlasništva čest. zem. čest,zem. 557/2 k. o. [katastarska općina] u površini od 10 m2, odnosno dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini 222 m2.
Nadalje, očevidom na licu mjesta utvrđeno da nekretnine nisu privedene svrsi, međutim to kao i tvrdnje tuženika o neposrednom posjedu ovih nekretnina, po ocjeni ovog suda nisu pravno relevantne a s obzirom da su i tuženici i njihovi pravni prednici znali da im ne pripada pravo na posjed ovih nekretnina.
17 Zaključak je ovog suda da tvrdnje o tome da nekretnine nisu privedene svrsi nisu pravno relevantne za odluku o pravu vlasništva tužitelja u ovom postupku jer iste predstavljaju okolnosti koje bi sukladno čl. 17. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (“Narodne novine”, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00 i 131/00, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) bile mjerodavne za odluku o povratu nekretnina u vlasništvo tuženice. S tim u vezi bi se u navedenom postupku, u skladu s čl. 53. Zakona o naknadi, posebna cijenila i okolnost da su rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa UP/I-943-01/98- 02/19 od 28. travnja 2000. predmetne nekretnine (označene kao čest. 1919 k. o. [katastarska općina] – nova izmjera) procijenjene u vrijednost društvenog kapitala tužitelja, s tim da su radi postojećih sporova u vezi ovih nekretnina kod Fonda rezervirane dionice u njihovoj protuvrijednosti.
18 Dakle, sud je u ovom postupku utvrdio da je tužitelj izvanknjižni vlasnik dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u i dijela čest. zem. [katastarska čestica] k.o. [adresa]
19 S obzirom da je sudski vještak obrazloženo otklonio prigovore i odgovorio na sva pitanja sud ga je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan i izrađen u skladu s pravilima struke.
20 Dakle postupku je utvrđeno da je tužitelj stekao sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću točno određenog i fizički omeđenog dijela sporne nekretnine, a ne prava suvlasništva u odnosu na cijelu nekretninu, . U takvoj situaciji tužitelj ne može zahtijevati utvrđenje prava suvlasništva razmjerno utvrđenoj površini zemljišta koji se nalazi u isključivom posjedu tužitelj u odnosu na cijelu nekretninu. Radi navedenog tužbeno zahtjev uređen nakon vještva je trebalo odbiti.
21. Dakle sud radi pogrešno postavljenog tužbenog zahtjeva , istog nije mogao prihvatiti odnosno istog je odbio.
22. Naime, u situaciji stjecanja prava vlasništva na točno određenom realnom dijelu nekretnine taj dio nekretnine u postavljenom tužbenom zahtjevu treba biti individualiziran odnosno točno označen u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka jer u protivnom unatoč utvrđenju o stjecanju prava vlasništva na dijelu nekretnine valja zaključiti o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, To iz razloga jer za utvrđenje prava suvlasništva tužitelja u određenom idealnom dijelu nema pravne osnove s obzirom da vlasništvo na određenom realnom dijelu nekretnine isključuje suvlasništvo na cijeloj nekretnini, pa je radi navedenog tužbeni zahtjev uređen nakon vještva trebalo odbiti, a udovoljenjem podrednom tužbenom zahtjevu na utvrđenjem prava vlasništva tužitelja na određenom realnom dijelu nekretnine sud bi postupio protivno odredbi 190 ZPP jer je isti zahtjev istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, radi čega je isti zahtjev radi prekluzije trebalo odbiti te ujedno ne dopustiti preinaku jer se i sam tuženik istoj protivio te naveo da je tužitelj prekludiran. Za dodati je da svakako podredni tužben zahtjev postavlja nakon zaključenja pripremnog ročišta, a najprije ga usklađuje s vještvom vještaka Strnad, a kasnije s vještvom vještaka Grmoljez. Tuženik se preinaci protivi. Ponovno sud ističe da radi prekluzije taj zahtjev nije mogao prihvatiti, jer je istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, a to što će kako tužitelj kaže u svom podnesku to izazvati rizik daljnjeg pokretanja parnica nije krivnja suda.
23. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1 ZPP a kojim je propisano a tuženiku su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom uvećani za 25 posto PDV i to sastav odgovora na tužbu,, zastupanje na ročištima 27.ožujka 23, 8 travnja 24, 29.studenog 24, 25.veljače 25, 24.ožujak 25, 6.lipanj 25, 22.srpanj 25,.9 rujan 25, podnesak od 22 7 25 svaka radnja po 250 bodova, vrijednost boda 2 eur, podnesak 23. lipnja 2024., svaka radnja po 250 bodova uz pdv , što iznosi 6.250,00 EUR
U Dubrovniku, 3. prosinca 2025.
Sutkinja
Kate Ogresta Jović
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Dubrovniku.
DN-a:
- punomoćnik tužitelja
- punomoćnik tuženika
