REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-306/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja KN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, Sv. Florijana 8/II, 34000 Požega, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, zastupana po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi isplate, vr. p. s. 6.010,19 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja, njegovog opunomoćenika i zamjenika opunomoćenika tuženika VN, odvjetničke vježbenice iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju KN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 2.918,05 EUR (dvijetisućedevetstoosamnaesteurapetcenti) kao iznos naplaćen temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope preko iznosa ugovorene redovne kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 17. rujna 2007., broj 3210713715, potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Bagarić Niki iz Požege, poslovni broj potvrde OV-17789/2007 od 6. studenog 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do 31. srpnja 2015., sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodio tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) % poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: zakonske zatezne kamate), tekućim na iznose od:

- 19,78 EUR od 15. siječnja 2008. pa do isplate;

- 19,69 EUR od 15. veljače 2008. pa do isplate;

- 38,41 EUR od 15. ožujka 2008. pa do isplate;

- 38,19 EUR od 15. travnja 2008. pa do isplate;

- 36,94 EUR od 15. svibnja 2008. pa do isplate;

- 37,41 EUR od 15. lipnja 2008. pa do isplate;

- 37,05 EUR od 15. srpnja 2008. pa do isplate;

- 36,97 EUR od 15. kolovoza 2008. pa do isplate;

- 36,95 EUR od 15. rujna 2008. pa do isplate;

- 38,37 EUR od 15. listopada 2008. pa do isplate;

- 39,23 EUR od 15. studenog 2008. pa do isplate;

- 38,01 EUR od 15. prosinca 2008. pa do isplate;

- 41,31 EUR od 15. siječnja 2009. pa do isplate;

- 41,35 EUR od 15. veljače 2009. pa do isplate;

- 40,24 EUR od 15. ožujka 2009. pa do isplate;

- 40,49 EUR od 15. travnja 2009. pa do isplate;

- 40,54 EUR od 15. svibnja 2009. pa do isplate;

- 40,10 EUR od 15. lipnja 2009. pa do isplate;

- 40,18 EUR od 15. srpnja 2009. pa do isplate;

- 53,83 EUR od 15. kolovoza 2009. pa do isplate;

- 54,46 EUR od 15. rujna 2009. pa do isplate;

- 53,76 EUR od 15. listopada 2009. pa do isplate;

- 54,21 EUR od 15. studenog 2009. pa do isplate;

- 54,14 EUR od 15. prosinca 2009. pa do isplate;

- 55,36 EUR od 15. siječnja 2010. pa do isplate;

- 56,14 EUR od 15. veljače 2010. pa do isplate;

- 55,97 EUR od 15. ožujka 2010. pa do isplate;

- 56,75 EUR od 15. travnja 2010. pa do isplate;

- 58,17 EUR od 15. svibnja 2010. pa do isplate;

- 51,10 EUR od 15. lipnja 2010. pa do isplate;

- 52,56 EUR od 15. srpnja 2010. pa do isplate;

- 52,51 EUR od 15. kolovoza 2010. pa do isplate;

- 55,54 EUR od 15. rujna 2010. pa do isplate;

- 53,77 EUR od 15. listopada 2010. pa do isplate;

- 54,18 EUR od 15. studenog 2010. pa do isplate;

- 38,94 EUR od 15. prosinca 2010. pa do isplate;

- 39,06 EUR od 15. siječnja 2011. pa do isplate;

- 38,59 EUR od 15. veljače 2011. pa do isplate;

- 38,87 EUR od 15. ožujka 2011. pa do isplate;

- 38,89 EUR od 15. travnja 2011. pa do isplate;

- 39,76 EUR od 15. svibnja 2011. pa do isplate;

- 41,62 EUR od 15. lipnja 2011. pa do isplate;

- 43,74 EUR od 15. srpnja 2011. pa do isplate;

- 37,26 EUR od 15. kolovoza 2011. pa do isplate;

- 34,31 EUR od 15. rujna 2011. pa do isplate;

- 33,32 EUR od 15. listopada 2011. pa do isplate;

- 33,38 EUR od 15. studenog 2011. pa do isplate;

- 33,52 EUR od 15. prosinca 2011. pa do isplate;

- 34,38 EUR od 15. siječnja 2012. pa do isplate;

- 34,64 EUR od 15. veljače 2012. pa do isplate;

- 34,35 EUR od 15. ožujka 2012. pa do isplate;

- 34,31 EUR od 15. travnja 2012. pa do isplate;

- 34,45 EUR od 15. svibnja 2012. pa do isplate;

- 34,70 EUR od 15. lipnja 2012. pa do isplate;

- 34,39 EUR od 15. srpnja 2012. pa do isplate;

- 34,31 EUR od 15. kolovoza 2012. pa do isplate;

- 33,55 EUR od 15. rujna 2012. pa do isplate;

- 34,20 EUR od 15. listopada 2012. pa do isplate;

- 34,51 EUR od 15. studenog 2012. pa do isplate;

- 34,31 EUR od 15. prosinca 2012. pa do isplate;

- 34,06 EUR od 15. siječnja 2013. pa do isplate;

- 33,98 EUR od 15. veljače 2013. pa do isplate;

- 33,89 EUR od 15. ožujka 2013. pa do isplate;

- 34,50 EUR od 15. travnja 2013. pa do isplate;

- 33,61 EUR od 15. svibnja 2013. pa do isplate;

- 33,47 EUR od 15. lipnja 2013. pa do isplate;

- 33,56 EUR od 15. srpnja 2013. pa do isplate;

- 33,47 EUR od 15. kolovoza 2013. pa do isplate;

- 33,80 EUR od 15. rujna 2013. pa do isplate;

- 34,01 EUR od 15. listopada 2013. pa do isplate;

- 34,10 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate;

- 34,49 EUR od 15. prosinca 2013. pa do isplate;

- 34,09 EUR od 15. siječnja 2014. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju KN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 3.092,14 EUR

(tritisućedevedesetdvaeuračetrnaestcenti) kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3210713715, sklopljenom na dan 17. rujna 2007., zajedno s pripadajućom zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate, tekućim na iznos od:

- 106,09 EUR od 15. kolovoza 2013. pa do isplate;

- 112,04 EUR od 15. rujna 2013. pa do isplate;

- 114,62 EUR od 15. listopada 2013. pa do isplate;

- 115,88 EUR od 15. studenog 2013. pa do isplate;

- 120,73 EUR od 13. prosinca 2013. pa do isplate;

- 115,84 EUR od 15. siječnja 2014. pa do isplate;

- 114,47 EUR od 12. veljače 2014. pa do isplate;

- 118,25 EUR od 15. ožujka 2014. pa do isplate;

- 115,92 EUR od 15. travnja 2014. pa do isplate;

- 112,59 EUR od 15. svibnja 2014. pa do isplate;

- 113,31 EUR od 15. lipnja 2014. pa do isplate;

- 115,69 EUR od 15. srpnja 2014. pa do isplate;

- 117,59 EUR od 15. kolovoza 2014. pa do isplate;

- 118,07 EUR od 15. rujna 2014. pa do isplate;

- 120,11 EUR od 15. listopada 2014. pa do isplate;

- 123,03 EUR od 15. studenog 2014. pa do isplate;

- 123,58 EUR od 15. prosinca 2014. pa do isplate;

- 124,01 EUR od 15. siječnja 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. veljače 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. ožujka 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. travnja 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. svibnja 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. lipnja 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. srpnja 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. kolovoza 2015. pa do isplate;

- 123,79 EUR od 15. rujna 2015. pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju KN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u Sporazumu o konverziji od 19. veljače 2016., tekućim na iznos od:

- 3,13 EUR od 15. siječnja 2008. do 30. rujna 2015.;

- 1,69 EUR od 15. veljače 2008. do 30. rujna 2015.;

- 9,98 EUR od 15. ožujka 2008. do 30. rujna 2015.;

- 8,18 EUR od 15. travnja 2008. do 30. rujna 2015.;

- 0,00 EUR od 15. svibnja 2008. do 30. rujna 2015.;

- 1,84 EUR od 15. lipnja 2008. do 30. rujna 2015.;

- 0,00 EUR od 15. srpnja 2008. do 30. rujna 2015.;

- 0,00 EUR od 15. kolovoza 2008. do 30. rujna 2015.;

- 0,00 EUR od 15. rujna 2008. do 30. rujna 2015.;

- 2,72 EUR od 15. listopada 2008. do 30. rujna 2015.;

- 16,68 EUR od 15. studenog 2008. do 30. rujna 2015.;

- 6,68 EUR od 15. prosinca 2008. do 30. rujna 2015.;

- 33,65 EUR od 15. siječnja 2009. do 30. rujna 2015.;

- 33,93 EUR od 15. veljače 2009. do 30. rujna 2015.;

- 24,87 EUR od 15. ožujka 2009. do 30. rujna 2015.;

- 26,95 EUR od 15. travnja 2009. do 30. rujna 2015.;

- 27,36 EUR od 15. svibnja 2009. do 30. rujna 2015.;

- 23,79 EUR od 15. lipnja 2009. do 30. rujna 2015.;

- 24,41 EUR od 15. srpnja 2009. do 30. rujna 2015.;

- 21,44 EUR od 15. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015.;

- 25,23 EUR od 15. rujna 2009. do 30. rujna 2015.;

- 21,01 EUR od 15. listopada 2009. do 30. rujna 2015.;

- 23,74 EUR od 15. studenog 2009. do 30. rujna 2015.;

- 23,30 EUR od 15. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.;

- 30,66 EUR od 15. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.;

- 35,38 EUR od 15. veljače 2010. do 30. rujna 2015.;

- 34,36 EUR od 15. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.;

- 39,05 EUR od 15. travnja 2010. do 30. rujna 2015.;

- 47,64 EUR od 15. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.;

- 49,48 EUR od 15. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.;

- 59,59 EUR od 15. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.;

- 59,24 EUR od 15. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.;

- 80,19 EUR od 15. rujna 2010. do 30. rujna 2015.;

- 67,99 EUR od 15. listopada 2010. do 30. rujna 2015.;

- 70,81 EUR od 15. studenog 2010. do 30. rujna 2015.;

- 84,06 EUR od 15. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.;

- 85,24 EUR od 15. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.;

- 80,53 EUR od 15. veljače 2011. do 30. rujna 2015.;

- 83,38 EUR od 15. ožujka 2011. do 30. rujna 2015.;

- 83,53 EUR od 15. travnja 2011. do 30. rujna 2015.;

- 92,24 EUR od 15. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.;

- 110,75 EUR od 15. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.;

- 131,81 EUR od 15. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.;

- 154,79 EUR od 15. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.;

- 118,50 EUR od 15. rujna 2011. do 30. rujna 2015.;

- 106,29 EUR od 15. listopada 2011. do 30. rujna 2015.;

- 107,10 EUR od 15. studenog 2011. do 30. rujna 2015.;

- 108,79 EUR od 15. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.;

- 119,32 EUR od 15. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.;

- 122,49 EUR od 15. veljače 2012. do 30. rujna 2015.;

- 119,04 EUR od 15. ožujka 2012. do 30. rujna 2015.;

- 118,52 EUR od 15. travnja 2012. do 30. rujna 2015.;

- 120,27 EUR od 15. svibnja 2012. do 30. rujna 2015.;

- 123,31 EUR od 15. lipnja 2012. do 30. rujna 2015.;

- 119,52 EUR od 15. srpnja 2012. do 30. rujna 2015.;

- 118,47 EUR od 15. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.;

- 109,16 EUR od 15. rujna 2012. do 30. rujna 2015.;

- 117,19 EUR od 15. listopada 2012. do 30. rujna 2015.;

- 120,92 EUR od 15. studenog 2012. do 30. rujna 2015.;

- 118,44 EUR od 15. prosinca 2012. do 30. rujna 2015.;

- 115,46 EUR od 15. siječnja 2013. do 30. rujna 2015.;

- 114,44 EUR od 15. veljače 2013. do 30. rujna 2015.;

- 113,38 EUR od 15. ožujka 2013 do 30. rujna 2015.;

- 120,79 EUR od 15. travnja 2013. do 30. rujna 2015.;

- 109,89 EUR od 15. svibnja 2013. do 30. rujna 2015.;

- 108,11 EUR od 15. lipnja 2013. do 30. rujna 2015.;

- 109,17 EUR od 15. srpnja 2013. do 30. rujna 2015.;

- 1,96 EUR od 15. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju KN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.633,67 EUR (tritisućešestotridesettrieurašezdesetsedamcenti) sa zateznom kamatom počev od 2. prosinca 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

V S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 352,04 EUR (tristopedesetdvaeuračetiricenti) i zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 2. prosinca 2025. pa do isplate tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj KN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik) i to 11. lipnja 2019., navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 17. rujna 2007., sklopio kreditni odnos temeljen na Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3210713715, šifra namjene: 758, partija broj: 7103793968, koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 19. veljače 2016.

2. U tužbi koju je podnio 11. lipnja 2019. istakao je da je tuženik kao kreditor mu odobrio kredit u iznosu od 81.440,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB i da je kredit isplaćen 16. studenog 2007. U članku 7. Ugovora ugovoren je način otplate tako što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 511,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta / rate. Navedenim ugovorom ugovoreno je da će on kao korisnik kredita iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (članak 1.), a u članku 2. da je ugovoreno da je on kao korisnik kredita dužan kreditoru plaćati u anuitetima iznos od 81.440,00 CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 %, a redovna kamatna stopa je u razdoblju od 2 godine od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna (u to je razdoblje uključeno i razdoblje počeka otplate kredita ukoliko se kredit odobrava s počekom), a na dan sklapanja Ugovora. Po isteku razdoblja iz prethodnog stavka pa do konačne otplate kredita da se obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora s tim da se interkalarna kamata obračunava na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana do kojeg je izvršen obračun.

3. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je kamatnu stopu jednostrano mijenjao, a pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće i tužitelj je na ime redovne kamate zbog njenih promjena više otplatio novčanih sredstava no što je izvorno ugovoreno.

4. Tužitelj je ocijenio kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje banka kreditor ima pravo na jednostranu izmjenu ugovorene kamatne stope pa se radi o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači ništetnost cijelog Ugovora. Zbog djelomične ništetnosti, a koja je ništetnost utvrđena donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a što znači da je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. u kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora kao trgovac nije pojedinačno pregovarao s potrošačem kao korisnikom kreditnih usluga te nije utvrdio egzaktne parametre za promjenjivu kamatnu stopu.

5. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz identificirane presude donesene u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti ugovorene redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja i to u smislu odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) pa zbog djelomične ništetnosti koja je utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tj. tuženik ostvarila uslijed promjene redovne kamatne stope. U podnesenoj tužbi tužitelj od tuženika zahtjeva ukupno 30.846,25 HRK i to tako da je na pojedinačne novčane iznose, kako stoji u tužbenom zahtjevu (stranice 6 – 8 spisa) zahtjevao zakonsku zateznu kamatu od dana svakog preplaćenog iznosa pa sve do isplate te i trošak parničnog postupka na koji je također zahtjevao zakonsku zateznu kamatu.

5.1. Tužitelj je protiv tuženika 7. lipnja 2023. podnio tužbu iz istog kreditnog odnosa te je u toj tužbi isticao da je nakon sklapanja rečenog Ugovora o kreditu od 17. rujna 2007., a zbog njemu nejasnih tržišnih prilika, a koje mu nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze s njegove strane prema tuženiku kao kreditoru u pravcu otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu mu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je on kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzulu vezane uz CHF.

5.2. Nadalje, tužitelj je istakao da je uredno ispunjavao obveze otplate kredita i unatoč promjenama kamatnih stopa i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanje ukupne novčane obveze. Međutim, uslijed zakonskih promjena, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) prihvatio je tuženikovu ponudu konverzije kredita te je dana 19. veljače 2016. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu radi promjene valute kredita na način da je kredit denominiran u EUR i dodatkom osnovnom ugovoru je ugovorena i nova kamatna stopa na preostalu konvertiranu glavnicu koja je iznosila 4,50 % i da je promjenjiva te su u članku 8. Dodatka definirani parametri promjenjivosti kamatne stope za ubuduće tako da je redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. sastavljena od fiksnog i varijabilnog dijela. Fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48 % te se ne mijenja do konačne otplate kredita. Kao varijabilni dio kamatne stope ugovara se 6M NRS1 za eur te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više i na niže u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama a na dan 30. rujna 2015. iznosi 2,36 %. Sukladno svemu navedenom visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015. iznosi 5,84 %.

5.3. Prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u eur po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta / rata po kreditu u eur u skladu s otplatnim planom za kredit u eur, računajući do dana 30. rujna 2015., a razlika na temelju zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 33.912,02 kune.

6. Tužitelj je obrazložio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika tako da je istakao kako je navedenim Dodatkom ugovoru od 19. veljače 2016. uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog u odnosu na konvertiranu glavnicu, ali nije riješeno pitanje pretplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do dana sklapanja ugovora tj. Dodatka, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, odnosno nezakonitog uvećavanja kamatne stope. Obrazložio je da je kamatna stopa koja je primjenjivana i za simulirani otplatni plan u valuti EUR, za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu 17. rujna 2007. do dana obračuna konverzije 19. veljače 2016. nezakonito uvećavana jer uvećanje kamatne stope za to retroaktivno razdoblje nije valjano ugovorena niti je moglo biti primjenjivana prilikom obračuna konverzije.

7. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH koji je donio 13. lipnja 2014. presudu i rješenje posl. br. 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31 . prosinca 2008. povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

8. Tužitelj ističe da je navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 riješeno prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a za koja pravna utvrđenja je vezan ovaj sud temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) i ističući kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu njemu priznata preplata po konverziji u iznosu od 33.919,02 kune, ali da taj iznos preplate je isključivo pretplata nove konvertirane obveze u EUR, a ne kao preplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210713715, šifra namjene: 758, partija broj: 7103793968 od 17. rujna 2007. i navedeni iznos je nastao zbog preplate konvertirane obveze u EUR tj. nastao je zbog tečaje razlike zbog ranije obveze u CHF i konvertirane obveze u EUR, a da nigdje nije utvrđena niti prikazana preplata temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu / broj kreditne partije 7103793968/ od 17. rujna 2007., podnoseći tužbu protiv tuženika tužitelj ističe da bi sud nakon izvođenja dokaza trebao donijeti presudu i naložiti tuženiku da mu po osnovi stjecanja bez pravne osnove temeljem promjenjive kamatne stope isplati iznos od 30.846,25 kuna sa zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate kako je iste specificirao u tužbenom zahtjevu (stranica 5-8 spisa).

9. Kako je tužitelj protiv tuženika 7. lipnja 2023. podnio tužbu radi stjecanja bez pravne osnove, kako je već obrazloženo u tužbi od 11. lipnja 2019., a i drugih činjeničnih i pravnih navoda ocijenio je da bi bilo ekonomično da se vodi jedinstveni postupak radi povrata preplaćenih iznosa na ime kamata zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog Ugovora o kreditu broj 7103793968, a da u podnesenoj tužbi od 7. lipnja 2023. potražuje preplatu na ime tečajne razlike iz istog pravnog odnosa, tužitelj je predložio da sud postupi temeljem odredbe članka 313. ZPP-a i da spoji parnice posl. br. P-306/2019 i P-258/2023 radi zajedničkog raspravljanja i smanjenja troškova, a u konačnici radi donošenja jedinstvene odluke o predmetima spora.

10. Sud je prihvatio prijedlog tužitelja te je rješenjem posl. Broj P-306/2019-28 od 10. studenog 2025. spojio predmete posl. broj P-306/2019 i P-258/2023 u građansko pravnoj stvari tužitelja KN OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. 10000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, radi vođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedinstvene odluke u predmetu posl. broj P-306/2019.

10.1. Tužitelj se u odnosu na tužbu i zahtjev u predmetu P-258/2023 pozvao na obrazloženje iz ranije podnesene tužbe i ponovno istakao kako sklapanje Dodatka osnovnom ugovoru on nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom tj. konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Iz Dodatka ne proizlazi da se on sklapanjem istog odriče svog potraživanja te se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a to znači da je tuženik postupao protivno po pozitivnim propisima i onda on – tužitelj ima pravo na preplatu i po osnovi tečajne razlike upravo ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koja se odnosi na svaki kredit koji je sklopljen u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

11. Kako je tuženik koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a uz koju je vezana glavnica CHF kao ugovorenu valutu koristio u razdoblju otplate kredita do zaključno 19. veljače 2016. i nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime anuiteta iz Ugovora o kreditu broj 3210713715 od 17. rujna 2007., kreditna partija broj: 7103793968 od 17. rujna 2007. tada tužitelj ocjenjuje da je tuženiku preplatio ukupno 3.212,88 eura po osnovi tečajnih razlika, a radi čega tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje taj novčani iznos i to tako da na pojedinačne novčane iznose u razdoblju od 15. kolovoza 2013. pa do 15. rujna 2015. zahtjeva zakonsku zateznu kamatu. Tužitelj od tuženika osim restitucijskog zahtjeva za isplatom 3.212,88 eura sa zakonskom kamatom na pojedinačne novčane iznose (kako stoji u tužbenom zahtjevu na stranicama 8-9 spisa) potražuje i zatezne kamate obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 19. veljače 2016. i to na iznose koji su utvrđeni u tužbenom zahtjevu ( stranica 9-10 spisa) uz obrazloženje da je tuženik postupio suprotno Zakonu o potrošačkom kreditiranju ( N.N. br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15) jer je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj odredbi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu eur. Radi toga tužitelj potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojem nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu eur, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate, kako je naprijed istaknuto, na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

12. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoje tužbe u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

13. Tuženik je istakao da tužitelj nije potrošač, a da je na tužitelju dokaz o suprotnome. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. te kako je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 i da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 19. veljače 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i tuženik je sve uplate tužitelja, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i da su iskorištene tj. uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik – banka prije objave kalkulatora konverzije bila dužna i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te je tako mišljenje banka objavila na svojim mrežnim stranicama i onda na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a s obzirom na to da je to potvrdio neovisni revizor.

14. Kao bitno tuženik je istakao da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju i onda je sklapanjem Dodatka/Aneksa Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac ukrao i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, a koju ponudu banka tužitelju nije mogla uskratiti. Tuženik se protivio tvrdnji tužitelja da ju iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje te da tužitelj i unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih novčanih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, a i na dalje pozivajući na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.

16. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

17. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

18. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu od 17. rujna 2007. broj 3210713715 kreditna partija broj 7103793968, u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i odredbu o valuti CHF tj. odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, tj. sklapanjem konverzije na dan 19. veljače 2016.

19. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 17. rujna 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 81.440,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 20 godina, za kupovinu kuće. Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 19. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužitelj svojom voljom pristupio prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u eur, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR , a utvrđeno je da je tužitelju priznata pretplata po konverziji u iznosu od 33.919,02 kune te da su se stranke sporazumjele o raspolaganju pretplatom.

20. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 20. siječnja 2016.

21. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 17. rujna 2007. koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile, a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a restitucijski zahtjev tužitelja je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje ZZP/07).

22. Odredbom članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/07 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima, a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

24. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

25. Navedene odredbe ZZP/07 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

26. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koji je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebao biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

27. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.

28. Ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo kao potrošač koji je kredit konvertirao na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

29. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da bi tužitelj imao pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku, u slučaju da je postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužitelj ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

30. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 19. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 17. rujna 2007. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 17. rujna 2007. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

31. Saslušan na glavnoj raspravi održanoj 10. studenog 2025. tužitelj je istakao da je sam inače i prije zaključenja Ugovora o namjenskom kreditu na dan 17. rujna 2007. bio klijent Zagrebačke banke d.d. i kako je imao namjeru kupiti kuću za stanovanje sebe i svoje obitelji otišao je u Zagrebačku banku d.d. Poslovni u Požegi i interesirao se da mu se odobri kredit, a koliko se sjećao, mislio je da mu je trebao novčani iznos od oko 80.000,00 CHF. Kada je to istakao tada je istako i da je u razgovoru sa službenom osobom u banci saznao da bi to bio iznos koji bi bio dovoljan da kupi kuću u [adresa] u [adresa]. Obrazložio je da on nije tražio da mu se odobri kredit u određenoj valuti, mislio na švicarski franak, euro ili kune, već mu je službena osoba u banci rekla da je to za kupnju nekretnine najpovoljniji kredit, a i sam je razmišljao da je švicarski franak stabilna valuta i da će moći redovito otplaćivati ratu kredita u protuvrijednosti određenog iznosa mjesečno, a sjeća se da je njegova početna rata iznosila oko 800,00 HRK. Nakon nekog vremena rata kredita se znatno povećala i u razgovoru sa poznanicima i prijateljima zaključio je da mu je rata kredita, slično kao i njima povećana znatno upravo zbog promjene kamatne stope na više, a i zbog promjene tečaja švicarskog franka na više. U to vrijeme kada je značajno povećana rata kredita plaćao je istu preko 1.500,00 HRK mjesečno odnosno da je bila skoro duplo veća rata od početne rate otplate kredita. Na upit suca iskazao je da mu se čini da je do potpisivanja Ugovora došlo u banci, a jer je njemu službena osoba predočila gotovi otiskani Ugovor o kreditu, a sjećao se da je taj Ugovor morao biti službeno ovjeren i zato je i predao Ugovor o kreditu na kojem postoji potvrda javnog bilježnika sa određenim datumom. Na poseban upit svog opunomoćenika iskazao da i danas živi u kući koju je kupio 2007. od realiziranog kredita. Kuću nikada nije iznajmljivao već mu je služila i služi isključivo za potrebe stanovanja njega i njegove obitelji. Njemu nitko u banci nije objašnjavao parametre po kojima će se na temelju tog Ugovora mijenjati kamatna stopa, a istakao je da mu je predočen gotovi otiskani Ugovor od strane službene osobe i on ga je potpisao u banci. Određeno je iskazao da je po zanimanju profesor fiskulture i on je čitao taj Ugovor, no nije se mogao sjetiti da li prije potpisivanja ili poslije, ali stručne odredbe iz Ugovora on nije mogao razumjeti. Ponovno je istakao da se sjeća da je realizirao kredit u iznosu od oko 80.000,00 CHF i to u kunama i da je kamata bila 4,5 %.

Na daljnji upit svog opunomoćenika iskazao je da je to njemu bio prvi kredit koji je sklopio kao korisnik kredita sa bankom, a ranije je iskazao da je zbog velikog povećanja rate išao u banku i interesirao se zašto je tako velika rata, a upisano je da je početna rata duplo manja te su mu u banci rekli da oni tu ništa ne mogu mijenjati. Kuću na označenoj adresi kupio je od gospodina JN, a banka je njemu odobreni kredit isplatila prodavatelju jer je tako bilo dogovoreno. Na daljnji upit je iskazao da je kod poslodavca imao trajni nalog da mu se obustavlja dio plaće svaki mjesec i redovito doznači za korist banke, te je iskazao da je upravo u banci tj. u Zagrebačkoj banci d.d. Poslovnica Požega prilikom interesiranja za odobrenje kredita od službene osobe u banci saznao da bi za njega najpovoljniji kredit bio u švicarskim francima. Istakao je da je on taj savjet zahtjevao zato što se nije razumio u te kreditne odnose i da je onda normalno da je zahtjevao da mu se kaže koji kredit bi za njega bio najpovoljniji.

Na daljnje upite zamjenika opunomoćenika tuženika iskazao je da on nije znao da će se ona upisana kamata u Ugovoru o kreditu mijenjati tijekom otplate kredita, nije u ono vrijeme znao kako kaže zamjenik opunomoćenika, valutna klauzula, a ni danas ne može objasniti taj pojam i njegovo značenje.

Također je istakao da su mi upravo u banci rekli da je Švicarska valuta stabilna i on je zaključio da će zbog toga rata kredita biti ona koja je bila na početku, a zaključio je da bi u slučaju sklapanja Ugovora o kreditu u euru njegova rata mogla biti veća zato što se ta valuta nije tretirala tako kao švicarski franak.

Iskazao je da se on nije stručno informirao o tečaju švicarskog franka, imao je povjerenja u banku preko koje je dobivao i plaću i to od prvog dana zaposlenja, da je dobio od banke otplatni plan prije negoli je sam Ugovor potpisao, ali on nije mogao pretpostaviti da će u stvarnosti od početne rate kredita slijedeće rate kredita, možda nakon samo nekoliko mjeseci plaćati u većem iznosu, a da bi na kraju rata kredita bila i duplo veća od početne.

Nije mogao odgovoriti na upit o tome da li je postojala bilo koja odredba u tom Ugovoru o kreditu, a koju bi on prije potpisivanja htio mijenjati. Opet se vratio na početak i iskazao da je u banci rekao koliko mu kredita treba, prihvatio je ono što mu je preporučeno od službene osobe u banci i znao je da je kamatna stopa 4,5 % godišnje. Mislio je da će možda rata kredita neznatno biti povećana, ali ta rata je znatno povećana i to nije mogao očekivati niti znati.

Također je iskazao da je od prvog dana klijent Zagrebačke banke d.d., kako je istakao, a znajući da mu se plaća doznačava upravo na tekući račun u Zagrebačkoj banci d.d. odmah je zaključio da mu je najjednostavnije već zbog toga obratiti se Zagrebačkoj banci d.d. Poslovnici u [adresa]. Ponovio je da je prihvatio sugestiju službene osobe u banci, a to je da je za stambeni kredit najpovoljnije prihvatiti to što piše da se odobrava u švicarskim francima.

Istakao je da nije pisanim putem banci stavljao neke prigovore vezano za ovu situaciju sa kreditom. Međutim, kako je uvodno istakao, odlazio je neposredno kod službene osobe i interesirao se u banci što može učiniti vezano za tu veliku ratu kredita koja se povećala. Naglasio je da su mu određeno rekli da oni u banci ništa u tom pravcu ne mogu napraviti. Saznao je i putem medija da su mnogi korisnici kredita jednako reagirali kao i on i da su se našli u istoj poziciji kako je i sam postupio nakon što se savjetovao sa svojim odvjetnikom.

Iskazao je da je prihvatio tu konverziju kako se naziva, a jer je u tome vidio jedini spas. Zaključio je da više neće biti u situaciji da mu se rata kredita stalno povećava. Mislio da je dobio plan otplate kredita i za tu konverziju, ali se nije sjeća detalja. Jednako kao i za osnovni Ugovor tako je istakao i za ovaj Dodatak, a to znači da iako ga je čitao on stvarno nije mogao protumačiti sve te odredbe Ugovora, ali je shvatio da će biti u povoljnijoj poziciji nakon što zaključi taj Dodatak.

Zaključno je iskazao da je prije otprilike mjesec dana u gotovini od oko 6.000,00 EUR zatvorio ovaj Ugovor i smatra da više nije dužnik Zagrebačke banke d.d., a o čemu ima i pisani dokaz, a kroz cijelo vrijeme realizacije kredita u švicarskim francima, a i kroz cijelo vrijeme otplate kredita sve do danas nije imao u vlasništvu bilo kakav obrt ili eventualno bio član u nekom trgovačkom društvu.

32. Tužitelj je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivao pa je sud njegov iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočio životno i istinito.

Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 25.srpnja 2006. broj 504/2206, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa] 27.srpnja 2006. pod brojem OU-393/06, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP/07.

33. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).

34. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31.siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Tužbu je tužitelj vezano za restitucijski zahtjev po osnovi promjene redovne kamatne stope podnio 11. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

Tužitelj je tužbu radi preplate na ime tečajnih razlika podnio kod ovog suda 7. lipnja 2023., a što znači također unutar roka od 5 godina koji se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž- 6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužiteljica ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajne razlike.

35. Sud prihvaća stav tužitelja da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 19. veljače 2016. tužitelj nije lišen prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužitelj sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužiteljica vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

36. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 10. studenog 2025. sud je vršeći uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210713715 šifra namjene 758, partija broj:7103793968 od 17. rujna 2007. zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 20. siječnja 2016. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:

- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužitelj realizirao kredit u iznosu od 81.440,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.),

- da se tužitelj obvezao (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 19. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da su tužitelj i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale glavnice od 33.919,00 HRK na dan 30. rujna 2015., a jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR;

- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

37. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Borisu Belunjaku, stalnom sudskom vještaku iz Vidovaca, Sv. Ane 8, a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 164- 173 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim ugovoru o namjenskom kreditu od 17. rujna 2007., na dodatku ugovoru o namjenskom kreditu koji je zaključen između stranaka 19. veljače 2016., na početnom otplatnom planu, na temelju pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 3210713715 na temelju izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. i na temelju prometa po kreditu. Nakon što je na ovaj način vještak utvrdio bitne činjenice istakao je u svom nalazu da istom prilaže tablice broj 1

u kojoj je utvrdio pregled primijenjenih redovnih kamatnih stopa i anuiteta tijekom otplate kredita u CHF, tablica broj 2. pregled razlika plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjivih redovnih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu po svakom pojedinačnom anuitetu, izračunato u kunama i eurima, tablica broj 3 preračun isplaćene glavnice kredita na dan isplate glavnice 16. studenog 2007. iz CHF/kune u valutu eur i tablica broj 4 u kojoj je utvrdio iskorištenje preplate po konverziji u otplati anuiteta u eur.

Ova utvrđenja odnose se na promjenu redovne kamatne stope uz ugovoreni početni anuitet od 511,28 CHF. Prema nalazu i mišljenju vještaka nedvojbeno proizlazi da je zbog promjene redovne kamatne stope tužitelj samo više plaćenih iznosa razlike anuiteta platio u iznosu od 4.079,07 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike samo više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od samo više plaćenog u iznosu od 21.986,09 kn, a što preračunato tečajem konverzije 1 eur =7,53450 kn zbog uvođenja aura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. iznosi 2.918,05 eura. Ove pojedinačne novčane iznose i zbirni iznos od 2.918,05 eura vještak je prikazao u koloni 8 tablice broj 2.

38. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka i zbog povećanja redovnih kamatnih stopa na razliku plaćenih anuiteta tužitelj je od tuženika zahtijevao upravo iznos od 2.918,05 eura i to tako da je na pojedinačne novčane iznose koje je vještak utvrdio u tablici broj 2 (pregled razlika plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjivih redovnih kamatnih stopa u odnosu na početku ugovorenu redovnu kamatnu stopu po svakom pojedinačnom anuitetu izračunati u kunama i eur) zahtijevao zateznu kamatu od svake mjesečne uplate pa do isplate pojedinačnih iznosa.

39. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 33.919,02 kn.

40. Tužitelj se očitovao o prigovoru tuženika u podnesku od 15. rujna 2025. te isticao da u predmetu posl. br. P-306/2019, a u kojem je tužba podnesena 11. lipnja 2019. zahtijeva restituciju zbog pretplaćenih kamata koje su proizašle od jednostranih promjena kamatnih stopa od tuženika i taj zahtjev nije povezan s valutnom klauzulom već isključivo s pravnim posljedicama ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranom određivanju kamatnih stopa. Zbog činjenice da je odredbom čl. 1111 ZOO/05 propisano da svaka osoba koja je bez pravne osnove stekla korist na štetu druge osobe treba tu korist vratiti, a budući da je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope proglašena ništetnom tada su sve kamate naplaćene temeljem te odredbe ništetne i tužitelj ima pravo povrat tih iznosa temeljem restitucije.

41. U parničnom predmetu posl. br. P-258/2023, a u svezi rješenja ovog suda posl. br. P-258/2023-8 vještak Boris Belunjak je radi utvrđenja stvarno isplaćenog iznosa zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za 1 CHF za kune u otplati anuiteta na temelju ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210713715 od 17. rujna 2007., a koji su zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita BN, za razdoblje otplate kredita do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu eur, trebao nakon izvršenog uvida u pisanu dokumentaciju (točka III Rješenja od 23. rujna 2025.), u pisanom nalazu i mišljenju odgovoriti koje novčane iznose je eventualno tužitelj više isplatio tuženiku zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja tuženika kao kreditora za 1 CHF za kune u otplati anuiteta te i utvrditi negativne tečajne razlike i uzeti u obzir pretplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije sukladno dodatku ugovoru o kreditu, a koji su dodatak tužitelj i tuženik sklopili 19. veljače 2016., a koji je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom.

42. U pisanom nalazu i mišljenju vještak Boris Belunjak ističe da je utvrdio u pisanoj dokumentaciji da su tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke tj. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 17. rujna 2007. ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće, broj ugovor: 3210713715, šifra namjene 758, partija broj: 7103793968 u iznosu od 81.440,00 CHF na rok otplate na 20 godina, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Ponovno je istakao kako je početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, uz ogovoreni početni mjesečni anuitet od 511,25 CHF, a naknadno su se redovno kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika, a i dodatno uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dan plaćanja kredita. Početno ugovoreni anuitet od 511,28 CHF nije nikada primijenjen jer u odnosu na datum potpisivanja ugovora o kreditu tuženik je 16. studenog 2007. kada je kredit isplaćen već od 1. listopada 2007. promijenio redovne kamatne stope. Kredit je plasiran 16. studenog 2007. i otplaćivan je vezan za valutu CHF počev od anuiteta za prosinca 2007. koji je dospijevao dana 1. siječnja 2008. do zaključno s anuitetom za kolovoz 2015. koji je plaćen u rujnu 2015. jer je na dan 30. rujna 2015. obračunata i provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu eur, a što je vidljivo iz dokumenta tuženika "prometi po kreditu/specifikacija uplate", a rekonstruirano i obračunski prikazano u tablici 3. nalaza vještačenja. Vještak je naglasio da je imao u vidu ukupno preplaćeni iznos po kreditu po osnovi valutnih razlika, uzevši u obzir provedenu konverziju kredita iz valute CHF u valutu eur, a na dan 30. rujna 2015. informativnim obračunom tuženika utvrđeno je da je na dan 30. rujna 2015. izračunata pretplata po konverziji u iznosu od 33.919,02 kn, a što je i potpisano između stranaka dodatkom ugovor o kreditu koji je sklopljen 19. veljače 2016. Vještak je naglasio da je za potrebe obračuna konverzije iz valute CHF u eur tuženik glavnicu kredita u eur izračunao na način da je isplaćenu glavnicu kredita na dan 16. studenog 2007. iz 81.440,00 CHF odnosno 364.360,19 kn preračunao u novu glavnicu kredita od 49.564,85 eur, uz parametre: srednji tečaj HNB za 1 CHF = 4,473971 kn i uz srednji tečaj HNB za 1 eur = 7,351181 kn. Preračun isplaćene glavnice kredita na dan isplate glavnice kredita 16. studenog 2007. iz CHF u valutu eur vještak je prikazao u tablici 3. svog pisanog nalaza i mišljenja.

Iznos ukupno do visine više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene tzv. "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate nalazom vještačenja od ukupno više plaćenih anuiteta u iznosu od 57.216,74 kn (u kojem je u potpunosti isključen utjecaj i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope po svim osnovama i prebijen je iznos manje plaćenog po osnovi izračunati valutnih razlika od -52,10 kn) umanjen je za iznos priznate pretplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz CHF u eur i to u iznosu od 33.919,02 kn tako da je izračunata umanjena razlika više plaćenog od strane tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa do konverzije i iznosi 23.297,72 kn (57.216,74 – 33.919,02 = 23.297,22), a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene eura u RH od 1. siječnja 2023. tečajem konverzije za 1 eur = 7,53450 kn iznosi više plaćeno u iznosu od 3.092,14 eura. Pojedinačne iznose više plaćenog tj. razlike po svakom pojedinačnom anuitetu vještak je utvrdio u tablici 4. u kolonama od 4-8 tako da sveukupne razlike više plaćenog zbog valutnih razlika do visine ukupno plaćenog umanjene za pretplatu po konverziji iznose ukupno 3.092,14 eura, a što je vidljivo u koloni 8. tablice broj 4.

43. U tablici broj 6. vještak je utvrdio iskorištene pretplate po konverziji u otplati anuiteta u eur počev od 1. ožujka 2016. pa zaključno s 1. srpnja 2018., a u iznosu od 36.329,53 HRK/4.857,75 eur, a u svezi s tim istakao da je tužitelj u otplati kredita u eur koristio pretplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu eur u visini 50 % iznosa anuiteta u otplati kredita. Iznos stvarno iskorištene pretplate po konverziji kredita iznosi 36.329,53 kn u odnosu na utvrđenu pretplatu prema obračunu i dodatku ugovora od 33.919,02 kn i razlikuje se za prijelazno razdoblje otplate kredita za više iskorišteno od 2.410,51 kn. Iznos više iskorištene pretplate u prijelaznom periodu otplate kredita i to od 1. listopada 2015. do 19. veljače 2016. nastao je zbog očekivanih većih plaćanja tužitelja u prijelaznom razdoblju od zaduženih anuiteta preračunatih iz eur u kunama konverzijom kredita. Ova razlika iskorištene pretplate nije vidljiva u sudskom spisu niti se može rekonstruirati iz dokumentacije iz sudskog spisa.

U koloni 5A tablice 4. vještak je utvrdio iskorištenu pretplatu po konverziji preračunatu iz CHF u kune tako da je utvrdio da je tužitelju sa 15. siječnja 2008. priznata iskorištena pretplata u iznosu od 3,13 eura, sa 15. veljače 2008. priznata mu je pretplata u iznosu od 1,69 eura, sa 15. ožujka 2008. priznata mu je pretplata od 9,98 eura pa sve do zadnje priznate pretplate na dan 15. kolovoza 2013. u iznosu od 1,96 eura.

44. Nakon što je nalaz i mišljenje vještaka sud dostavio opunomoćenicima stranaka tužitelj je putem opunomoćenika uredio tužbeni zahtjev tako da je istakao da prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka nedvojbeno proizlazi da je zbog povećanja tečaja valute CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita od platio tuženiku 57.268,84 HRK/7600,88 eur i taj iznos je viši od iznosa na koji bi bio obvezan da nije bio nepoštenih postupaka tužene banke i koji njemu nisu restituirani u provedbi konverzije kredita iz valute CHF u valutu eur, u odnosu na koji iznos je s danom 19. veljače 2016. primijenjena pretplata utvrđena prilikom provedbe konverzije u iznosu od 33.919,02 HRK, a zbog čega ostaje vrijednost njegovog zahtjeva za koji nije restituiran zbog nepoštenih postupaka banke i to u visini od 3.092,14 eura. Taj novčani iznos kao razliku u otplati glavnice i kamate kredita od sklapanja ugovora o kreditu i početnog tečaja i promjena tečaja tijekom otplate kredita tužitelj kao razliku između iznosa uplaćene rate u kunama i umnoška iznosa rate u CHF i srednjeg tečaja HNB na dan isplate kredita prema početnom otplatnom planu, a umanjen za iznos više plaćene kamate za svaku ratu kredita potražuje od tuženika tako da na pojedinačne novčane iznose zahtjeva zateznu kamatu od 1. utvrđenog novčanog iznosa od 106,09 eura sa danom 15. kolovoza 2013. pa nadalje, kako stoji u tužbenom zahtjevu (stranice 214-216) pa zaključno sa iznosom od 123,79 eura sa danom 15. rujna 2015., a što je sve bilo moguće utvrditi u koloni 8 tablice broj 4.

45. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka jer je isti argumentiran i stručan, a istom nisu prigovorile stranke putem opunomoćenika, osim što je tuženik prigovorio nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja od 22. srpnja 2025. onom dijelu vještačenja gdje je vještak istakao da nije umanjivao izračunate razlike plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjivih redovnih kamatnih stopa u odnosu na početku ugovorenu redovnu kamatnu stopu po svakom pojedinačnom anuitetu.

46. Naime, prigovor tuženika u tom dijelu nije osnovan jer je vještak istakao da je iznos priznate pretplate po konverziji kredita iz valute CHF u valutu eur 33.919,02 kn i taj iznos je veći od izračunatih iznosa utvrđenih nalazom vještačenja, a nalazom vještačenja je utvrđeno da su više plaćeni anuiteti po osnovi primjene redovne kamatne stope u iznosu od 18.882,38 kn. Dakle, ako bi se ovaj iznos po osnovi promjenjive redovne kamatne stope za iznos priznat u konverziji tada bi se dobio negativni iznos izračuna, a što je vještak i neposredno obrazložio na raspravi održanoj 23. rujna 2025. Dakle, određeno je istakao da su izračunate razlike anuiteta zbog promjene tj. povećanja i smanjenja redovne kamatne stope manje u odnosu izračunatu i ugovorenu pretplatu po konverziji kredita iz valute CHF u valutu eur, a sukladno rečenom dodatku ugovora od 19. veljače 2016. i onda nije bilo mogućnosti umanjivati pretplatu priznatu po konverziji. Međutim, kako je već istaknuto, vještak je navedenu pretplatu u iznos od 33.919,02 kn uračunao u vještačenju koje je dostavio u predmetu posl. br. P-258/2023 pa je upravo tužitelj koji je zbog povećanja tečaja valute švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita platio tuženiku 7.600,88 eura više od iznosa na koji bi bio obvezan da nije bilo nepoštenih postupaka tužene banke i koji tužitelju nisu restituirani u provedbi konverzije kredita iz valute CHF u valutu eur. Kad se uzme da je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da je tužitelj samo više platio razlike anuitete (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja u iznosu od 7.600,88 eur i kad se ovaj iznos umanji za iznos iskorištene preplate po konverziji preračunate iz CHF u kune u iznosu od 4.501,83 eura dobije se iznos od 3.099,05 eura. Kad se ovaj iznos umanji za 6,91 eur, a koji iznos predstavlja samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćeni iznosi/negativne tečajne razlike) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja tj. kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita tada se dobije upravo iznos od 3.092,14 eura.

47. Ocjena je ovog suda da tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev jer je ukupno zahtijevao manje novčanih sredstava po osnovi preplate kamate i tečajnih razlika, a u odnosu na postavljene tužbene zahtjeve ranije i zbog toga sud nije odlučivao o dopuštenju preinake jer je tužitelj iz iste činjenične i prave osnove naknadno novčani zahtjev snizio. Naime, u parničnom predmetu posl. br. P-306/2019 tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na iznos od 30.846,25 kn, a što je prema konverzijskom tečaju 1 eur = 7,53450 kn 4.094,00 eura i kako je u konačno postavljenom zahtjevu tj. usklađenom nakon provedenog vještačenja tužitelja po osnovi promjenjive redovne kamate zahtijevao od tuženika ukupno 2.918,05 eura proizlazi da je snizio tužbeni zahtjev.

U podnesenoj tužbi po osnovi tečajnih razlika (P-258/2023) tužitelj je zahtijevao ukupno 3.212,88 eura, a u konačno postavljenom zahtjevu je zahtijevao od tuženika 3.092,14 eura. Kako je tužitelj postavio zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji, a sud nije utvrđivao koliki bi bio uglavničeni iznos na obračunate pojedinačne novčane iznose tada sud zaključuje da se radi o sporednom potraživanju i da se ne uzima u vrijednost predmeta spora zahtjev po osnovi zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji, 48. No, sve kad bi i obračunala zatezna kamata na pojedinačne novčane iznose koji su tužitelju priznati u konverziji tada je u pravu tužitelj da bi u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima bila dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tužitelj je samo uskladio tužbeni zahtjev po osnovi tečajnih razlika, a to tako kako je vještačenjem utvrđeno i onda je u skladu sa zaključkom građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. nakon provedenog vještačenja dopuštena preinaka tužbe. Uspoređujući zahtjev radi isplate zatezne kamate na iznose priznate u konverziji, kako stoji u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi i onaj konačno postavljeni u podnesku od 21. listopada 2025. također se može zaključiti da se radi o zahtjevu iz tužbe koji bi u slučaju uglavničenja zatezne kamate bio daleko veći od iznosa postavljenog u konačno postavljenog u tužbenom zahtjevu 21. listopada 2025.

49. Kako je tuženik odustao od saslušanja ranije predloženog svjedoka tada sud zaključuje da tuženik nije dokazao u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07 da se o pojedinim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

50. Iz iskaza tužitelja je sud mogao nedvojbeno utvrditi da je sve uplate za korist tuženika, a po osnovi navedenog kredita, otplaćivao tužitelj putem trajnog naloga pa prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije nije osnovan.

51. Tužitelju navedeni novčani iznosi pripadaju jer je odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužitelj preplaćene iznose zahtijevao točno od dana kada ih je preplaćene utvrdio vještak tada mu je sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevao tužitelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati i zatezne kamatu na sve pojedinačne novčane iznose koji su mu priznati prilikom sporazuma o konverziji na dan 19. veljače 2016. i to od dana svakog preplaćenog iznosa pa sve do onog dana koji je sukladno ZPK/15 utvrđen u tom zakonu, a to je 30. rujna 2015.

52. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

53. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora zbroj zatraženih iznosa po navedenim osnovama (2.918,05 + 3.092,14 = 6.010,28 eura) tada je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) u parničnom predmetu posl. br. P-306/2019 opunomoćeniku tužitelja za sastav tužbe priznata nagrada u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 11. kolovoza 2025., a u kojem je uređen tužbeni zahtjev, za sastav podneska od 15. rujna 2025. u kojem se tužitelj očitovao na podnesak tuženika od 12. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura, kao i za nazočnost pripremnom ročištu od 5. listopada 2020., te održanim ročištima za glavnu raspravu od 23. rujna 2025. i 10. studenog 2025. Dakle, temeljem tarifnog broj 7. točka 1. OT za sastav tužbe tužitelju je priznat izdatak od 200,00 eura, za zastupanju po opunomoćeniku – odvjetniku temeljem tarifnog broj 9.1 OT priznat mu je trošak po osnovi zastupanja u iznosu od 400,00 eura, za ročišta od 23. rujna 20252. i od 10. studenog 2025. kada su spojeni predmeti posl.br. P-306/2019 i P- 258/2023. Za nazočnost raspravi od 9. studenog 2023. i 22. veljače 2024. opunomoćeniku tužitelja priznata je nagrada u iznosima od po 50 bodova ili po 100,00 eura jer se raspravljalo samo o procesnim razlozima.

Za obrazložene podneske nagrada opunomoćeniku je priznata temeljem tarifnog broja 8. točka 1. OT, a kako je opunomoćenik tužitelja sastavio tužitelju tužbu i u parničnom predmetu broj P-258/2023 te mu sastavio obrazloženi podnesak od 3. veljače 2025. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te i postavio usklađeni tužbeni zahtjev u podnesku od 21. listopada 2025. tada je temeljem tarifnog broj 7. točka 1. i 8.1. opunomoćeniku priznata nagrada u iznosima od 100 bodova ili 200,00 eura.

Osnovica za obračun PDV-a je iznos od 2.200,00 eura (u P-316/2019 priznati iznos je 1.400,00 eura, a u P-258/2023 priznati iznos je 800,00 eura) pa je na osnovicu od 2.200,00 eura PDV 550,00 eura. Proizlazi da je odvjetnički trošak pravilno utvrđen iznosom od ukupno 2.750,00 eura i kako je tužitelj platio troškove vještačenja u oba predmeta ukupno 796,34 eura, a i platio sudsku pristojbu u parničnom predmetu broj P-306/2019 u iznosu od 87,33 eura tada se zbirno dobije da je ukupan trošak tužitelja istom priznat u iznosu od 3.633,67 eura, a koji je tužitelju dosuđen sa zateznom kamatom od 3. prosinca 2025. pa do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu na trošak zahtijevao sukladno odredbi članka 151. st. 3 ZPP-a.

54. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 3. prosinca 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Sv. Florijana 8/II, [adresa] Požega

2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb