Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1099/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Novačiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić iz Virovitice, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o .iz Zagreba, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, poslovni broj P-362/2024-30 od 23. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, poslovni broj P-362/2024-30 od 23. svibnja 2025. u cijelosti.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

II. Odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.585,09 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u toj točci, točkom II je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 1.502,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom III izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.901,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske odluke.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora među strankama je potraživanje tužitelja radi povrata iznosa koje je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti prigovora radi prebijanja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da je tužitelj 30. studenog 2004. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102133486 na iznos kunske protuvrijednosti od 61.300,00 CHF s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 120 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema važećem tečaju za CHF na dan plaćanja;

- da je tužitelj kredit tuženiku isplatio u cijelosti 2014.;

- da je među strankama nesporna visina zahtjeva, odnosno da je tužitelj više platio upravo utuženi iznos od 5.585,09 EUR kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu;

-da je dobivena namjena kredita bila za kupnju stana;

-da je ugovor o kreditu potrošački, jer je tužitelj dobivena kreditna sredstva koristio kao fizička osoba za svoje za osobne (stambene) potrebe;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita niti su mu pružene informacije što znači valutna klauzula;

- da je ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj;

- da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

- da su slijedom svega iznesenog pozivom na čl. 81. st. 2., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženiku isplatiti mu iznos od 5.585,09 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- da je neosnovan prigovor radi prebijanja s tzv. negativnom razlikom po osnovi tečaja jer plaćanjem (manjih) anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika, pri čemu tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu.

7. Prije svega valja navesti da tuženik u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP – da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73. ZPP, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72. st. 2. ZPP.

8. Prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu.

9. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP, ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće. To više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pa tuženiku valja ukazati da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u Zakonu o parničnom postupku ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

10. Obzirom da tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav njegov zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, posljedično čemu je valjalo isti odbaciti kao nedopušten temeljem odredbe čl. 380. toč. 1. ZPP u vezi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.).

11. Nadalje tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sve iz razloga što je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, kako to proizlazi iz odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) koje se imaju primijeniti i na ovaj postupak, a prema kojima je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, smatra da se prvostupanjski sud samo paušalno pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine te uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, a da pritom nije uzeo u obzir sve konkretne okolnosti te brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, poglavito nije cijenio pisani iskaz gđe. PZ, kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktora Direkcije podrške prodaji, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste. Smatra pogrešnim stav prvostupanjskog suda po pitanju zastare, te navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta, s obzirom da se ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a trebaju smatrati savjesnim. Smatra da je prvostupanjski sud je u toč. II. izreke neosnovano odbio prigovor radi prebijanja tuženika za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, jer kod vraćanja primljenog temeljem stjecanja bez osnove nije potrebno da je stvarno došlo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, nego se teleološkim tumačenjem te odredbe dolazi do zaključka da je njezin ratio vraćanje stranaka na početno ugovorene parametre (kao da nije bilo ništetnih odredbi), a u kojem slučaju je svaka strana dužna bilo vratiti, bilo nadopuniti svoju ugovornu obvezu, do one razine da bi se dostigli ti početni parametri.

12. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

15. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo iz ZZP/03 kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

16. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovoj sporu bilo omogućeno dokazivati da je na drugi način dao tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze, kao i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prvostupanjski sud na te okolnosti i saslušao tužitelja, što je bio jedan od tuženikovih dokaznih prijedloga. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretni tužitelj bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, a njegova dokumentacija u vidu dostavljenih brošura o ponudi stambenih kredita ne govori ništa o konkretnim upozorenjima na rizike koja je trebao prezentirati tužitelju. Nadalje tuženiku valja odgovoriti da PZ, čiju je općenitu izjavu dostavio u spis, nema relevantnih saznanja o pregovorima prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu jer u istom nije sudjelovala, a niti ju je tuženik predložio za svjedoka, pa je stoga prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u valuti CHF jedino mogao utemeljiti na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, odnosno na temelju utvrđenih činjenica iz iskaza tužitelja.

18. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi dakle da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, slijedom čega su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

19. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

20. Pritom valja istaknuti da presuda Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20, u kojima je Sud Europske unije izveo zaključak da u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju iz razloga što se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i nije primjenjivao Direktivu, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 26. srpnja 2022. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 371. ZOO/91 (a isti je identičan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05), u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, tim više što je u konkretnom slučaju ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja utvrđena već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO/05 pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

23. Konačno, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor radi prebijanja, a koji prigovor se odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tuženika, već je upravo on tuženiku vršio uplate kako je on od njega tražio i obračunao, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne obratno, to tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

24. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženik je ugrozio visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženika da se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništetne odredbe nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju tužitelj. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava pod toč. II. izreke utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja.

25. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

26. U pogledu žalbe tuženika protiv odluke o trošku ističe se da tuženik neosnovano u istoj tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno tužitelju za sve radnje priznao troškove postupka po tarifi od po 250 bodova, odnosno po 500,00 eura, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja suda prvog stupnja, koji je tužitelju obračunao trošak prema Tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023) i čl. 155 ZPP-a, i to upravo u visini od 250,00 EUR (a ne bodova!) po parničnoj radnji (u što je uključio PDV po Tbr.46.). Nadalje, neosnovano tuženik upire na trošak sastava podneska od 7. ožujka 2025. kojim je tužitelj precizirao svoj zahtjev, odnosno preračunao ga iz kuna u valutu EUR, jer mu je prvostupanjski sud pravilno za tu radnju priznao trošak u iznosu od 62,50 EUR po Tbr. 8/4, uzimajući u obzir da nije riječ o obrazloženom podnesku. Nadalje, i trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude (na koje je punomoćnik tužitelja pristupio dana 23. svibnja 2025.) je trošak potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP, pa je u tom dijelu prvostupanjsko rješenje o trošku donijeto pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno primjenom Tbr.9/3 u svezi sa Tbr. 46. i 54. Tarife.

27. Slijedom navedenog, a kako žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka u preostalim svojim dijelovima, a niti su u donošenju te odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude.

28. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer