Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1402/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šenjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2000/2024-11 od 16. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2000/2024-11 od 16. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava pa se točka III. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2000/2024-11 od 16. listopada 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 329,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16. listopada 2025. do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16. listopada 2025. do isplate na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točka IV. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2000/2024-11 od 16. listopada 2025. nije ispitivana u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu broj: 396-202/2006, sklopljenog među strankama 30. kolovoza 2006. kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u visini od 1,50% iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 316,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2006. do isplate dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.079,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je preostali tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

4.1. Žalba protiv odluke o troškovima postupka je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu protiv odluke o glavnoj stvari iz točaka I. i II. izreke

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik kada tvrdi da prvostupanjska presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Pobijana presuda, naprotiv, sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati.

8. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne znači da je pobijana presuda proturječna.

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 396-202/2006 od 30. kolovoza 2006. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u članku 5. stavku 2. tog potrošačkog ugovora.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužitelja prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 30. kolovoza 2006. u [adresa], između tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupovinu novog motornog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 34.150,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,25% godišnje, promjenjivu i s rokom otplate pet godina

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% iznosa kredita na način da se ta naknada odbije od iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da iz ugovora nije vidljivo koliko iznosi visina te naknade

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da je tužitelj 31. kolovoza 2006. (prilikom isplate kredita) platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu od 2.381,19 kn /316,04 EUR[1] / i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. prosinca 2024.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplatu od 316,04 EUR koja je učinjena na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od prvog idućeg dana od kada ju je primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke, osim u dijelu koji se odnosi na da to da tužitelj nije bio upoznat s visinom naknade, prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužitelj je u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora o tome da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama. Svakako da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužitelj mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

14. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u članku 5. stavku 2. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena. Suprotno utvrđenju suda prvog stupnja da tužitelj nije bio upoznat s visinom te naknade, ta je ugovorna odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (1,50% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2007. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

15. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

15.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe članaka 1021. do 1024. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

23. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 5. stavka 2. tog ugovora, tužitelj u članku 5. stavku 3. istog ugovora preuzeo i dodatnu obvezu snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje tog ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. stavkom 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 1111. stavka 1. ZOO- a u točci II. izreke naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 5 stavka 1. ugovora o kreditu u iznosu koji nije sporan zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od prvog idućeg dana od dana neosnovanog stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a).

26. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznos plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon toga.

27. Zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je točka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije bio protekao pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

28. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se točke I. i II. izreke prvostupanjske presude pobijaju žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su te točke izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke

29. Imajući na umu da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 154. stavak 1. ZPP-a kada je tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove potrebne za vođenje postupka. Iako tuženik u žalbi pravilno tvrdi da je sud prvog stupnja pritom propustio odlučiti o tuženikovu zahtjevu za troškovima postupka, ta činjenica ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka s obzirom na to da tuženiku ti troškovi postupka u skladu s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a ne pripadaju.

30. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada mu je u točci III. izreke prvostupanjske presude naložio troškove postupka na ime zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik naknaditi u iznosu od 1.000,00 EUR.

30.1. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti članka 5. stavka 2. potrošačkog ugovora o kreditu broj 396-202/2006 od 30. kolovoza 2006. i povrat iznosa od 316,04 EUR plaćenog na temelju ugovorne odredbe čije se utvrđenje ništetnosti traži. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u, primjerice, odlukama Rev 1811/2016-2 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017-3 od 2. veljače 2021., Rev 1927/2017-2 od 18. siječnja 2022. i tamo citiranoj sudskoj praksi tog Suda, .), deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.

30.2. U smislu članka 40. stavka 1. ZPP-a, kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, dok je odredbom članka 40. stavka 2. ZPP-a propisano da u drugim slučajevima, kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je primjenjivo u ovom predmetu, očito je da je tužitelj označivši vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.515,00 EUR (za nenovčani zahtjev na utvrđenje iznos od 1.300,00 EUR i za novčani zahtjev iznos od 315,00 EUR) istu vrijednost očito suviše visoko odredio. Tuženik je u odgovoru na tužbu toj vrijednost prigovarao, a sud prvog stupnja je na pripremnom ročištu propustio naznačenu vrijednost predmeta spora provjeriti. Imajući na umu da se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koja u skladu s člankom 40. stavkom 1. ZPP-a određuje u visini zatražene novčane svote (316,04 EUR), tužitelju uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 2. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023., dalje: OT) za dosuđene troškova zastupanja u sastavljanju tužbe (Tbr. 7. stavak 1. OT- a), jednog obrazloženog podneska (Tbr. 8. stavak 1. OT-a) i na dva ročišta (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) pripada naknada prema tarifnom razredu iz Tbr. 7. stavak 1. „od 0,00 EUR do 332,00 EUR“, odnosno 25 bodova za svako. Stoga je uz pravilnu primjenu tih propisa na ime zastupanja tužitelju uz primjenu Tbr. 46. i 54. OT-a trebalo dosuditi iznos od 250,00 EUR što uvećano za dosuđene troškove plaćenih sudskih pristojbi iznosi 329,64 EUR. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažena žalba tuženika te je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude djelomično preinačena na način da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen za iznos od 750,00 EUR, dok je u odnosu na dosuđeni iznos troškova od 329,64 EUR koji su tužitelju dosuđeni uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i u tom je dijelu potvrđena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude.

31. Tuženik koji sa žalbom protiv glavne stvari nije uspio, dok je sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka uspio djelomično, odbijen je sa zahtijevanom naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.

32. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer