Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1385/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sanji Dozet, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1313/2023-37 od 2. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1313/2023-37 od 2. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava žalba tuženika pa se točka III. izreke Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1313/2023-37 od 2. listopada 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 3.350,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2025. i - preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 450,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2025. na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbija.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 22.514,08 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je određeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke odbijen je prigovor tuženika istaknut radi prebijanja iznosa od 148,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 3.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja te presude do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu predložila istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu. Protivi se svim žalbenim navodima i sve ih osporava. U prilog pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude u odgovoru na žalbu navodi praksu Suda Europske unije koju smatra mjerodavnom za predmet spora. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe za taj odgovor „po obređenju suda“.

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

4.1. Žalba protiv odluke o troškovima postupka je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži dostatne i odlučne razloge zbog kojih je donesena i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Zbog toga u donošenju te odluke nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

8. Činjenica da su tužiteljici dosuđene zatezne kamate na pojedine iznose koji ne dosižu zbroj ukupno dosuđenih iznosa koje je tuženiku naloženo vratiti tužiteljici, suprotno shvaćanju žalitelja, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. To stoga što nedosuđivanje zatezne kamate na ukupno dugovani iznos (nego na manji iznos) ne čini prvostupanjsku presudu proturječnom niti nejasnom zbog čega se ne bi mogla ispitati.

8.1. Do razlike u zbroju iznosa došlo je zbog toga što je tužiteljica konačnim tužbenim zahtjevom za iznose koji su na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu plaćeni 19. kolovoza 2010. (75,79 EUR) i 22. listopada 2010. (dva puta po 82,84 EUR odnosno ukupno 165,68 EUR) zahtijevala zateznu kamatu na manje iznose (75,78 EUR i 82,84 EUR) pa joj je zatezna kamatama na tako zahtijevane iznose dosuđena uz pravilnu primjenu članka 2. stavka 1. ZPP-a.

9. Predmet spora je kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF sadržane u članku 7.1. ugovora o namjenskom kreditu broj 3208129438/06 od 27. prosinca 2006. koja je utvrđena ništetnom u postupku koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-2640/2019 kada je 6. travnja 2023. presudom Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1040/2022-2 djelomično preinačena prvostupanjska presuda i utvrđena je ništetnom ta ugovorna odredba.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještačenja koje je dopunjeno te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 27. prosinca 2006. u [adresa] između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o namjenskom kreditu (za adaptaciju kuće za odmor) s ugovorenim iznosom kredita od 97.540,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,90% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 21 godinu

- da se tužiteljica nije pridržavala ugovornih obveza na podmirivanje dospjelih tražbina po navedenom ugovoru o kreditu zbog čega je isti otkazan te je tuženik pokrenuo ovršni postupak radi prisilne naplate svog potraživanja

- da je tužiteljica pokrenula postupak radi proglašenja te ovrhe nedopuštenom

- da je ugovorom o nagodbi koji su stranke zaključile 13. studenog 2017. postigle sporazum o načinu isplate tužiteljičina duga prema tuženiku

- da se tužiteljica tim ugovorom o nagodbi odrekla svih potraživanja prema tuženiku po tom ugovoru o kreditu

- da je tužiteljica podmirila obveze preuzete predmetnim ugovorom o nagodbi

- da je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o nagodbi pravomoćno odbijen u odvojenom postupku

- da su stranke u članku 7.1. ugovora o kreditu ugovorile otplatu kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je ugovorna odredba članka 7.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF pravomoćnom sudskom presudom od 6. travnja 2023. donesenom u postupku koji se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-2640/2019 utvrđena ništetnom i to u postupku u kojem se o poštenosti te ugovorne odredbe raspravljalo kao o glavnoj stvari među strankama ovog postupka u istim procesnim ulogama

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuiteti u CHF koji su plaćeni u ispunjenju ugovora od 10. ožujka 2008. do 4. travnja 2013. pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 169.632,46 kn /22.514,08 EUR[1] /

- da se tužiteljica ugovorom o nagodbi od 13. studenog 2017. nije odrekla potraživanja koje se odnosi na uplate učinjene na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u utuženom razdoblju i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud uz primjenu članka 1111. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje ZOO) naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku (stečen bez osnove) do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća i drugostupanjski sud i ona nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. Na temelju činjenice da je odredba članka 7.2. ugovora o kreditu utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom u postupku u kojem se o nepoštenosti (i ništetnosti) te odredbe raspravljalo kao o glavnoj stvari i u kojem su sudjelovale stranke iz ovog postupka, pravilno je sud prvog stupnja primijenio članke 1111. i 1115. ZOO-a kada je naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja te ugovorne odredbe u iznosu koji je pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

13.1. Imajući na umu da je ništetnost ugovorne odredbe članka 7.2. ugovora o namjenskom kreditu broj 3208129438/06 od 27. prosinca 2006. presuđena stvar, neodlučni su svi žalbi navodi tuženika kojima dovodi u pitanje pravilnost ocjene suda prvog stupnja o ništetnosti te ugovorne odredbe jer ponovno raspravljanje o pitanju o kojem je kao o glavnom već odlučeno pravomoćnom sudskom presudom nije dopušteno.

14. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da iz obrazloženja presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž- 1040/2022-2 od 6. travnja 2023. proizlazi da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo upravo njezina nepoštenost (članak 87. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ br. 96/2003, dalje: ZZP/2003), pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 1115. ZOO-a kada je tuženiku naložio isplatu zatezne kamate kao nepoštenom stjecatelju (od dana kada su mu pojedini iznosi plaćeni jer je to dan kada ih je stekao bez osnove).

15. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 13. lipnja 2023. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna sudska odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa u odnosu na ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

16. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i postojanja njegovog potraživanja od 148,61 EUR istaknutog radi prebijanja u parnici odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

16.1. Osim toga, iz obrazloženja presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-1040/2022-2 od 6. travnja 2023. proizlazi da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbi koju je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2003 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Smislu i prirodi ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima se protivi to da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZZP/2003) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO- a). Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude.

17. Iz razloga navedenih u točkama 16. i 16.1. izreke prvostupanjske presude pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nema potraživanje prema tužiteljici na ime tzv. negativnih tečajnih razlika (kad je primijenjeni tečaj bio za tužiteljicu povoljniji od tečaja na dan sklapanja ugovora o kreditu) pa je odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude, iako je uz pravilnu primjenu članaka 333. stavka 3. i 338. stavka 3. ZPP-a trebalo utvrditi da potraživanje tuženika od 148,61 EUR istaknuto radi prijeboja ne postoji.

18. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada nije prihvatio njegov prigovor nagođene stvari. Činjenica da se tužiteljica ugovorom o nagodbi od 13. studenog 2017. odrekla svih potraživanja po spornom ugovoru o kreditu nema značaj toga da se odrekla i potraživanja koja proistječu iz nepoštenosti ugovorne odredbe sadržane u tom ugovoru o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, a koje je potraživanje predmet spora u ovoj pravnoj stvari. Ugovor o nagodbi zaključen je u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje: ZZP/2014). U tom su ugovoru predmet nagodbe bila potraživanja iz potrošačkog ugovora o kreditu, a usluga kreditiranja, kao i bankarska usluga, obuhvaćene su pojmom "financijske usluge" kako ga definira članak 5. toč. 3. ZZP/2014. Članak 41. ZZP-a koji u stavku 1. zabranjuje odricanje potrošača od zaštite koju mu pružaju taj zakon ili drugi zakoni kojima se štite prava potrošača kao i ograničenje te zaštite ne primjenjuje se na ugovore o financijskim uslugama. To zato jer je riječ o odredbama koje se nalaze u glavi I. trećeg dijela ZZP/2014 pa se prema odredbi članka 40. toč. 3. ZZP/2014 ne primjenjuju na ugovore o kreditu kao ugovore o financijskim uslugama. Iako to odricanje u načelu samo po sebi nije nemoguće, pretpostavka je da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka. Pritom su odlučne dvije okolnosti. Prvo, je li tužiteljica prije ili u trenutku sklapanja ugovora o nagodbi dobila dostatne informacije o nepoštenosti ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koju je ispunjavala do travnja 2013. Drugo, je li tužiteljica tom prilikom dobila dostatne informacije o iznosima na čiji bi povrat imala pravo zbog plaćenog na temelju te nepoštene ugovorne odredbe. Kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Zagrebačke banke d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012, u odnosu na tuženika pravomoćno je završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-8832/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007.), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga, u trenutku zaključenja ugovora o nagodbi (sedam mjeseci prije pravomoćnosti sudske presude kojom je sporna ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena nepoštenom i ništetnom), nije bila izvjesna niti nepoštenost (i ništetnost) sporne ugovorne odredbe niti pravo tužiteljice na povrat iznosa koji su na temelju nje neosnovano plaćeni od 10. ožujka 2008. do 4. travnja 2013. Drugim riječima, ne proizlazi da je u trenutku sklapanja ugovora o nagodbi koji sadrži odredbu o odricanju tužiteljice, tužiteljici bilo poznato da je sporna ugovorna odredba ništetna i da ima pravo na restituciju. Zbog toga se takvo odricanje ne može smatrati informiranim. Osoba uistinu razumije važnost zaštite koju nudi potrošačko pravo tek kad se pojavi problem i kad ima konkretnu potrebu za tom zaštitom. Priznati mogućnost prethodnog potrošačeva odricanja od prava koja izvodi iz sustava zaštite uspostavljenog prisilnim propisima ZZP/2003 bila bi protivna obvezujućem učinku tih odredbi i ugrozila bi djelotvornost tog sustava.

19. Imajući na umu da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, tužiteljici u skladu s člankom 154. stavkom 1. ZPP- a pripada naknada troškova postupka pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada joj je te troškove dosudio iako je pritom pogrešno primijenio članak 154. stavak 5. ZPP- a.

20. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je počinjena povreda članka 155. ZPP-a jer su tužiteljici dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u sporu. Prema pravnom shvaćanju tuženika, jedini nužni troškovi bili su troškovi sastava tužbe. Neosnovano tuženik pobija osnovanost odluke o naknadi troškova za sastave podneska kao i troškove zastupanja na ročištima, imajući na umu da je među strankama bila sporna osnovanost i visina zahtjeva pa se podnesci tužiteljice kojima se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu i ostale podneske tuženika kojim se protivio tužbenom zahtjevu kao i oni kojima se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka i postavila konačni tužbeni zahtjev ne mogu ocijeniti nepotrebnima. Isto tako, za vođenje postupka bili su potrebni troškovi zastupanja na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravu na kojoj su se, suprotno žalbenim navodima, izvodili dokazi kao i troškovi financijskog vještačenja radi utvrđenja sporne visine zahtjeva za isplatu.

21. Osnovano tuženik u žalbi prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je tužiteljici za sastav podneska od 20. svibnja 2025. dosudio naknadu troškova od 500,00 EUR. Naime, podnesak kojim tužiteljica postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. stavka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., dalje: OT) pa tužiteljici za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. stavka 4. i Tbr. 54. OT-a u iznosu od 50,00 EUR. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za naknadu troškova postupka od 450,00 EUR odbijen dok je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena naknada troškova postupka od 3.350,00 EUR koja je tužiteljici dosuđena uz pravilnu primjenu članka 155. ZPP-a, odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude.

22. Tuženik koji sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari nije uspio, dok je u odnosu na odluku o troškovima postupka uspio djelomično, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova podnošenja žalbe protiv presude. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je jer je ocijenjeno da nije riječ o troškovima koji su bili potrebni za odlučivanje o žalbi.

U Varaždinu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer