Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-952/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-405/2023-19 od 1. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-405/2023-19 od 1. travnja 2025. u cijelosti.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu broj 918-50-4700358 od 11. veljače 2008. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, i to u čl. 1. u pogledu valutne klauzule, točkom II iste odluke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 4.412,29 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa navedenog u toj točci pa do isplate, dok je točkom III naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.051,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF te zahtjev isplatom razlike preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem utvrđenju:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom 11. veljače 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 918-50-4700358 kojim je dobila na raspolaganje kredit u iznosu od 24.776,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da je dobivena namjena kredita za kupnju osobnog automobila;

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit;

- da iz vještačenja provedenog tijekom postupka proizlazi da je tužiteljica više platila iznos od 4.412,29 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu;

-da je ugovor o kreditu potrošački jer je tužiteljica dobivena kreditna sredstva koristila za osobne potrebe;

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bila u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita niti su joj pružene informacije što znači valutna klauzula, a ugovor je bio sačinjen na tipskom formularu;

- da tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, što navedene odredbe čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača;

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO), te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- da su slijedom svega iznesenog ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužiteljice te naložio tuženiku isplatiti joj iznos od 4.412,29 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tuženik u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da pobijana presuda stoga nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača. Smatra da je pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, pri čemu za ništetnost nisu ispunjeni uvjeti koje zakon kumulativno traži, a prvostupanjski sud je nepoštenje tuženika pogrešno presumirao kao neoborivu presumpciju.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nisu počinjene bitne povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se u žalbi sadržajno poziva tuženik. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, a ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo iz Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovoj sporu bilo omogućeno dokazivati da je na drugi način dao tužiteljici obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze, kao i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog posla, te je radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prvostupanjski sud na te okolnosti i saslušao tužiteljicu. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužiteljica prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila upoznata sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni navodi tuženika da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF i drugih vrsta kredita nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

13. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, slijedom čega su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

14. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

15. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

16. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.051,55 EUR, a niti su u donošenju te odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude.

17. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, to je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer