Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-63/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića, predsjednika vijeća, Marije Bušković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Noemi Butorac, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika TF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika-protutužitelja ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u odvjetničkom društvu [obrt] i partneri j.t.d. [adresa], radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad te sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2142/2022 od 23. svibnja 2025., 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2142/2022 od 23. svibnja 2025. u točkama I. i III. izreke presude.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2142/2022 od 23. svibnja 2025. odlučeno je:

¨I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

Utvrđuje se kako nije dopušten otkaz:

-ugovora o radu od 24.05.2012.g.,

-I. aneksa ugovora o radu od 30.06.2013.g.,

-II. aneksa ugovora o radu od 30.12.2013.g..,

-III. aneksa ugovora o radu od 31.01.2014.g.,

- IV. aneksa ugovora o radu od 30.06.2014.g.,

- V. aneksa ugovora o radu od 28.05.2015.g.,

- VI. aneksa ugovora o radu od 01.01.2016.g., te

- VII. aneksa ugovora o radu od 31.01.2017.g., tužitelja za rad na radnom mjestu „djelatnik u distribuciji“ prema Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika kojim mu je isti otkazan radi njegova skrivljena ponašanja od dana 15.07.2022.g., te da radni odnos po navedenom ugovoru i svim aneksima istog nije prestao, pa se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto na kojem je radio prije takvog nezakonitog prestanka radnog odnosa, a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate od koje na isti teku od presuđenja pa do potpune isplate.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika –protutužitelja koji glasi: "Ugovor o radu sklopljen dana 24. svibnja 2012. godine, I. Aneks Ugovoru o radu sklopljen 30. lipnja 2013. godine, II. Aneks Ugovora o radu sklopljen 30. prosinca 2013. godine. III. Aneks Ugovora o radu sklopljen 31. siječnja 2014. godine, IV. Aneks Ugovoru o radu sklopljen 30. lipnja 2014. godine, V. Aneks Ugovoru o radu sklopljen 28. svibnja 2015. godine, VI. Aneks Ugovoru o radu sklopljen 1. siječnja 2016. godine i VII. Aneks Ugovoru o radu sudski se raskidaju s danom 15. srpnja 2022. godine.

III. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.704.64 eura uvećane za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.¨.

2.1. Tužitelj-protutuženik pobija predmetnu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. U odnosu na povrede odredaba parničnog postupka tužitelj-protutuženik smatra da je odluka utemeljena na nezakonitom dokazu – video snimci koja je pribavljena protivno propisima o zaštiti osobnih podataka te da su povrijeđena pravila o teretu dokazivanja u smislu dužnosti tuženika da dokaže opravdanost izvanrednog otkaza ugovora o radu. Ukazuje da se radi o video snimci nadzorne kamere u vlasništvu treće osobe, da je istom sniman prostor bez naznake da je prostor pod videonadzorom, da je ista neovlašteno ustupljena tuženiku-protutužitelju koji ju je reproducirao mobilnim uređajem i dalje neovlašteno slao brojnim zaposlenicima, pored činjenice da snimka ne sadrži podatak o datumu, vremenu i mjestu snimanja, a niti ima zvuk niti prikazuje cijeli prostor u kojem se događaj zbio, zbog čega osporava i vjerodostojnost same snimke na kojoj je prvostupanjskih sud utemeljio svoju odluku.

2.3. Nadalje, smatra da su iskazi ¨ključnih¨ svjedoka proturječni i nevjerodostojni, da ih je sud pogrešno ocijenio i da je pri ocjeni istih bio očito pristran. Ukazuje da je direktor HF izjavio da namjera sastanka nije bio otkaz ugovora o radu te nije spominjao pripremljeni sporazumni raskid ugovora o radu, dok je direktor AF iskazao da su imali pripremljen tekst sporazumnog raskida ugovora o radu i ponudili ga na kraju razgovora pa smatra da je iz ovih kontradiktornosti jasno da namjera sastanka nije bilo unaprjeđenje njegovog rada već ucjena da pristane na sporazumni raskid ugovora o radu. Nadalje, ukazuje na kontradiktornost njegovog iskaza u kojem je naveo da se uzrujao nakon što je vidio sporazumni raskid ugovora o radu na [obrt] stolu, inače i svojim dugogodišnjim prijateljem u odnosu na iskaze direktora HF i AF koji su iskazali da se on počeo uzrujavati na početku razgovora. Smatra odlučnim razjasniti je li njegova reakcija bila ničim izazvana ili isprovocirana potezom poslodavca. Osporava da bi prijetio direktorima te ukazuje da niti jedan svjedok, izuzev direktora, pa niti svjedoci T i ČF koji su bili prisutni ne potvrđuju da bi uputio verbalne prijetnje direktorima, kao niti drugi svjedoci koji su saslušani u postupku. Ukazuje da sud svoju ocjenu o neuvjerljivosti njegove tvrdnje da je direktor HF nasrnuo na njega temelji isključivo na činjenici da se navedeno ne vidi na snimci kao i diskriminatornom obrazloženju u smislu fizičke konstitucije sudionika tumačeći da ¨manji čovjek ne može gurnuti većeg¨, što je isključivo subjektivna procjena suda. Konačno, smatra da je integritet svjedoka ZF potrebno tumačiti u vezi s činjenicom da je isti nekoliko mjeseci nakon spornog događaja uhićen i kazneno procesuiran zbog jedne o najvećih gospodarskih afera – izvlačenja 150 milijuna eura iz tvrtke ..., dok je svjedok [adresa] mjeseci prije spornog događaja bio uključen u fizički sukob s kolegom u istoj firmi te je protiv njega podnesena pisana prijava od žrtve fizičkog napada, zbog čega da je postojala mogućnost izvanrednog otkaza pa da je navedeno njegov osobni interes za svjedočenje u korist poslodavca u ovom postupku.

Osobito ukazuje neprimjerenim stavljanje na teret činjenice da se radi ovog incidenta obratio nadređenima – centrali u [adresa] radi zaštite svojih prava, a pri tome ukazuje da je pogrešno utvrđena i tumačena hijerarhijska struktura u firmi jer da se pozivao na ulogu prokurista GF koji je u vrijeme otkazivanja obnašao rukovodeću funkciju kod poslodavca upravo radi ukazivanja propusta rukovodstva, a da je direktor ZF doveo u zabludu organizacijsku strukturu da bi umanjio značaj postupanja tužitelja-protutuženika.

2.4. Tužitelj-protutuženik pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza tvrdi da je sud neutemeljeno prihvatio tvrdnju o strahu rukovoditelja ZF od tužitelja-protutuženika i to u vezi s njegovom fizičkom konstitucijom, a isto stoga što je svoju ocjenu temeljio na konstituciji u vrijeme suđenja, a ne u vrijeme spornog događaja pa time nije uzeo u obzir da se ista promijenila jer je tužitelj-protutuženik naknadno vježbao zbog depresije i debljine, a niti je uzeo u obzir da su direktori tada bili sportski aktivni, pored činjenice da su bili u poziciji moći, uz napomenu da je uzimanje u obzir same konstitucije stranaka diskriminatorno.

2.5. Konačno, tužitelj-protutuženik smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na prethodno očitovanje prije otkaza te da nije uzet u obzir mogući stvarni motiv otkaza u smislu straha od razotkrivanja nezakonitih aktivnosti, iako se sporni događaj dogodio 13. srpnja 2022., a poslodavac je odluku o otkazu ugovora o radu donio 15. srpnja 2022., čime da je bio u mogućnosti pružiti mu iznošenje obrane.

2.6.Tužitelj-protutuženik osobito ukazuje da prvostupanjski sud uopće nije cijenio činjenicu da u 9 godina rada za tuženika-protutužitelja nije imao niti jedan sličan postupak ili disciplinski postupak, kao niti da je sam direktor ZF potvrdio da ga do tada nikada nisu opominjali te da je dopisom od 14. srpnja 2022., time odmah nakon događaja, iznio svoju verziju događaja i negirao krivnju.

2.7. Smatra da tuženik-protutužitelj nije dokazao postojanje razloga otkaza ugovora o radu koje je naveo u spornoj odluci o otkazu ugovora o radu, a da je mogući razlog otkazivanja ugovora o radu u činjenici da je on na svom računalu prikupljao dokumentaciju koja ukazuje na nepravilnosti i moguće nezakonitosti kod poslodavca, uz činjenicu da je direktorima bilo poznato da je on rodbinski povezan s bivšim visokopozicioniranim rukovoditeljem ... i da je aktivno komunicirao s članovima Županije i gradskog poglavarstva pa da je motiv za otkazivanje njegovog ugovora o radu osobne, a ne poslovne naravi.

3.1. U odgovoru na žalbu tuženik-protutužitelj tvrdi da tužitelj-protutuženik sadržajno ne navodi razloge žalbe niti u smislu činjenica niti pravne osnove, da njegove tvrdnje predstavljaju subjektivnu ocjenu provedenih dokaza, a da se pri tome uopće ne osvrće na razloge zbog kojih je odluka donesena i to temeljno utvrđenje da je njegovo postupanje prema nadređenima bilo neprimjereno i nedopustivo.

3.2. U odnosu na mogućnost iznošenja obrane tuženik-protutužitelj ukazuje da je istu uskratio temeljem Zakona o radu obzirom iz okolnosti slučaja, konkretno postupanja tužitelja-protutuženika uslijed kojeg je i došlo do predmetnog otkaza ugovora o radu, nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da mu omogući obranu.

3.3. Nadalje, a u vezi s korištenjem snimke video nadzora, smatra da je za korištenje iste postojao legitiman interes, osobito obzirom na tvrdnju tužitelja-protutuženika o fizičkom napadu na njega, čime da je pregledavanje snimke bilo u interesu razotkrivanja kaznenog djela, konkretno lažnog prijavljivanja kaznenog djela od strane tužitelja-protutuženika. Ukazuje da tužitelj-protutuženik nije ukazivao na nezakonitost snimke video-nadzora tijekom prvostupanjskog postupka, pored činjenice da se tuženik-protutužitelj o istoj očitovao Agenciji za zaštitu osobnih podataka, kao i da je snimku dostavio u kazneni postupak. Ukazuje da prvostupanjski sud nije svoju odluku utemeljio na navedenoj snimci već da je ista spomenuta u vezi s iskazima svjedoka i stranaka kao dokaz koji potvrđuje iskaze u dijelu u kojem se iskazuje da tužitelj- protutuženik nije bio fizički izguran iz prostorije, a da je i navođenje konstitucije sudionika događaja, koju tužitelj-protutuženik navodi u žalbi, sadržajno dio ocjene vjerodostojnosti iskaza, ne samostalan temelj ocjene dokaza. Ističe da je sam iskaz tužitelj-protutuženika u postupku bio proturječan, osporava tvrdnje o nezakonitostima u postupanju poslodavca.

3.4. Slijedom navedenog, a obzirom prvostupanjski sud nije učinio navedene povrede odredaba postupka te je pravilno utvrdio odlučne činjenice, predlaže odbiti žalbu tužitelja-protutuženika te istom naložiti da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja-protutuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je nedopuštenost Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je donio tuženik-protutužitelj 15. srpnja 2022. te zahtjev tužitelja-protutuženika za vraćanje na rad, a s tim u vezi i zahtjev tuženika-protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu, s tim da je predmet žalbenog postupka isključivo odluka prvostupanjskog suda o zahtjevima tužitelja-protutuženika obzirom je zahtjev tuženika- protutužitelja odbijen prvostupanjskom presudom, a tuženik-protutužitelj ne pobija navedenu odluku.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

7.1 U odnosu na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 220.a ZPP-a, a koju žalitelj navodi u žalbi, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije odluku o meritumu spora utemeljio na snimci videonadzora, a kako to žalitelj tvrdi, dok je interes za korištenje navedene snimke proizašao iz potrebe utvrđivanja činjenice na koju se tužitelj-protutuženik pozvao, a koja se temelji na tvrdnji tužitelja-protutuženika na nedopušteno ponašanje nadređenih osoba kod poslodavca na štetu tužitelja- protutuženika.

7.2. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik-protutužitelj dostavio snimku videonadzora prostorije u kojoj su stranke boravile za vrijeme rada i to na okolnost da tužitelj-protutuženik nije nasilno izbačen iz prostorija poslodavca, da se tužitelj- protutuženik očitovao o istim na način da se prvo pozvao na sadržaj snimke kao dokaz svojih tvrdnji, a potom prigovorio da se radi o snimci koju je tuženik-protutužitelj neovlašteno stekao i koristio te time povrijedio pravo na zaštitu osobnih podataka, da bi na ročištu glavne rasprave održanom 30. siječnja 2025. izričito izjavio da je suglasan da se navedena snimka koristi (list 170) te je i rješenje o pregledavanju snimke doneseno nakon ove izjave tužitelja-protutuženika.

7.3. Odredbom čl. 220.a ZPP-a je propisano slijedeće:

Sudska odluka ne može se temeljiti na dokazu pribavljenom na nezakonit način (nezakonit dokaz).

Sud može rješenjem dopustiti izvođenje nezakonitog dokaza i uzeti u obzir njegov sadržaj ako ocijeni da je to potrebno kako bi se utvrdila odlučna činjenica. Prilikom odlučivanja o dopuštenosti dokaza sud će uzeti u obzir razmjer težine povrede prava zbog izvođenja nezakonitog dokaza te interesa da se u postupku pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje.

Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena posebna žalba.

7.4. Iz činjenice da je predmet spora nedopuštenost odluke poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu, okolnosti na koju je dokaz pregleda snimke videonadzora izveden te sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude, razvidno je da okolnost na koju je predložen pregled snimke videonadzora – postupanje poslodavca prema radniku nakon navodnog verbalnog sukoba radnika s poslodavcem nije odlučna činjenica jer se otkaz temelji na ponašanju i postupanju radnika u prostoriji koja nije predmet navedene snimke, da sama videosnimka nije niti predložena na okolnosti koje su navedene kao osnova sporne odluke o otkazu ugovora o radu, kao i da prvostupanjski sud svoj zaključak o postupanju radnika koje je navedeno kao razlog otkaza ne temelji na ovoj videosnimci, odnosno samu odluku o zahtjevu radnika ne temelji na istoj. Predmetna videosnimka je u prvostupanjskom postupku te u pobijanoj prvostupanjskoj presudi cijenjena samo na okolnost da poslodavac nije, nakon spornog događaja u kojem poslodavac tvrdi da je radnik neprimjereno komunicirao, prema radniku primijenio fizičku silu u vidu izgurivanja radnika iz prostorije u kojoj se prema tvrdnji poslodavca dogodilo neprimjereno ponašanje radnika, a sve kao jedan od dokaza, pored iskaza saslušanih stranaka i svjedoka, i to u vezi s ostalim dokazima, u smislu čl. 8. ZPP-a.

7.5. Pri tome se ukazuje, a obzirom tuženik-protutužitelj ne osporava tvrdnju tužitelja- protutuženika da je snimku pribavio od treće osobe i da voditelj podataka nije označio da je snimljeni prostor pod videonadzorom, da je propust poslodavca i treće osobe da naznači da se radi o prostoru koji je pod videonadzorom protivan odredbama čl. 27. i 30. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka ("Narodne novine" br. 42/18.) no da su u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir optužbu radnika da je nadređena osoba poslodavca bila fizički nasilna prema radniku, po ocjeni ovog suda bile ispunjenje pretpostavke iz čl. 28. st. 1. i 2. navedenog Zakona za davanje i korištenje navedene snimke radi utvrđenja ove činjenice, a sve u smislu čl. 26. istog Zakona, osobito uzimajući da u obzir da se radi o radnom prostoru kojim inače slobodno prolazi više osoba i koji kao takav nije prostor iz čl. 30. st. 2. ovog Zakona, time prostor u kojem je korištenje videonadzora beziznimno isključeno (nedopušteno).

8.1. U odnosu na tvrdnju tužitelja-protutuženika o povredi čl. 8. ZPP-a pri ocjeni dokaza kao i povredu prava na pravično suđenje, ukazuje se da je prvostupanjski sud provedene dokaze cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pri tome cijeneći pojedine dokaze u vezi s drugim dokazima te pravilima logike, da ocjenu o konstituciji sudionika događaja nije iznio u diskriminatornom kontekstu već kao dio procjene svih okolnosti događaja dovodeći fizičke osobine sudionika u vezu s navodnim fizičkim postupanjima sudionika u događaju.

8.2. Prvostupanjski sud činjenice utvrđuje i cijeni na temelju dokaza koje su stranke predložile sukladno pravilima postupka o teretu dokazivanja te svoje zaključke može temeljiti isključivo na dokazima koji su izvedeni u postupku čime niti ocjenu takvih dokaza ne može temeljiti na saznanjima koja ne proizlazi iz navedenih dokaza i koja nisu izvedena do zaključenja glavne rasprave.

8.3. U navedenom kontekstu, a obzirom na tvrdnje i prigovore tužitelja-protutuženika u žalbi, ukazuje se da u ovom radnom sporu na poslodavcu teret dokaza postojanja razloga otkaza navedenih u pobijanoj odluci o otkazu ugovora o radu, dok činjenica je li prvostupanjski sud na temelju ocjene dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a pogrešno ili nepotpuno utvrdio odlučne činjenice ne predstavlja povredu odredaba samog postupka već zaseban razlog nepravilnosti odluke u vidu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a koji se kao takav zasebno cijeni.

9. Odredbom čl. 116. st. 1. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.) je propisano:

Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

10. Prvostupanjski sud je nakon provedenih dokaza utvrdio slijedeće:

- da je poslodavac dao radniku izvanredni otkaz,

- da je radnik u razgovoru s nadređenim osobama kod poslodavca i to na sastanku s istima u poslovnom prostoru poslodavca vikao, da se svađao s nadređenima, da je koristio žučne i ironične tonove, podsmjeh, gestikuliranje kažiprstom, prijetnje i vrijeđanje,

- da je navedeno postupanje radnika neprimjereno i nedopustivo i to neovisno o temi sastanka te trenutku u kojem se radnik počeo ponašati na navedeni način te

- da poslodavac ne može i ne smije tolerirati takvo postupanje radnika, a

- da nastavak radnog odnosa nakon ovakvog postupanja radnika nije moguć.

11.1. Naime, iz u bitnom istovjetnih iskaza saslušanih svjedoka KF, VF, BF i ČF proizlazi da su svi čuli povišene tonove u razgovoru direktora ZF i tužitelja-protutuženika, dok iz iskaza tužitelja- protutuženika te tadašnjeg direktora ZF jasno proizlazi da su nastavak razgovora nastavili ispred ureda, a iako se njihovi iskazi o sadržaju razgovora u potpunosti razlikuju, iz uvjerljivog iskaza svjedoka UF u dijelu u kojem u bitnom istovjetno iskazuje i to kao osoba koja se nalazila u neposrednoj blizini, jasno proizlazi da je isti čuo prijetnje i vrijeđanje direktora ZF od strane tužitelja- protutuženika, a kako su navedene u odluci o otkazu ugovora o radu, u smislu riječi tužitelja-tuženika upućenih nadređenom ¨upropastio karijeru, da je slabić i da mu duguje 82.000,00 kuna¨. Kada se ovaj iskaz dovede u vezu s iskazima LF i ŽF u kojem u bitnom istovjetno i uvjerljivo iskazuju o neprimjerenom tonu komuniciranja od strane tužitelja-protutuženika na poslovnom sastanku s njima, o nepoštivanju njihove funkcije u vidu traženja očitovanja o radu i planovima rada, o prijetnjama istima i potpunom izostanku profesionalne komunikacije s istima, te iskazima svjedoka UF i ČF o uzrujanosti direktora nakon razgovora sa tužiteljem-protutuženikom te činjenicom da se cijeli događaj odvijao na radnom mjestu, da su povišene tonove čuli i drugi prisutni djelatnici, ocjena je ovog suda da tužitelj-protutuženik nije poštivao hijerarhijsku strukturu poslodavca, da je vrijeđao dostojanstvo nadređenih te postupao protivno osnovnim pravilima profesionalne komunikacije.

11.2. Pri tome se ukazuje da tužitelj-protutuženik nije nakon saslušanja svjedoka UF tijekom prvostupanjskog postupka osporavao, a niti dokazivao razloge pristranosti ovog svjedoka iako sada u žalbi tvrdi da je isti prije iskazivanja osobno činio povrede obveza iz radnog odnosa i da bi stoga bio pristran u iskazivanju, dok tvrdnje tužitelja-protutuženika o nezakonitom poslovanju od strane direktora te kasnijem vođenju kaznenog postupka protiv ZF radi kaznenih djela koji nisu u vezi s temom sastanka istog s tužiteljem-protutuženikom, po ocjeni ovog suda nisu relevantne za ocjenu iskaza svjedoka u ovom postupku jer je u ovom postupku odlučno je li tužitelj-protutuženik počinio povrede koje mu se stavljaju na teret, uz napomenu da činjenica je li on istraživao nepravilnosti u radu nadređenih te eventualno i bio u prijateljskim odnosima s nadređenim nije odlučna ukoliko je prijetio, vrijeđao i vikao na nadređene na poslovnom sastanku i u prostorijama poslodavca jer je takav način postupanja na radnom mjestu u potpunosti nedopušten i predstavlja grubo kršenje prava i obveza i radnog odnosa koje niti jedan razlog ili pak postupanje drugih sudionika ne može opravdati. Naime, ukoliko radnik smatra da nadređeni vrijeđaju ili krše njegova prava ili pak postupaju nezakonito u poslovanju, isti ima pravo i dužnost obratiti se istima ili nadređenim no na primjeren način – ukazivanjem na prava i povrede pisanim ili usmenim putem, a nikada vikanjem, vrijeđanjem i prijetnjama. Takva komunikacija je jednostavno nedopuštena u radnoj okolini i to od strane svih osoba u radnom odnosu, a nakon prijetnji, vrijeđanja i vikanja poslodavac s razlogom gubi povjerenje u radnika za nastavak obavljanja poslova koje mu je do tada povjeravao jer je osnovna pretpostavka radnog odnosa suradnja i povjerenje, a koje se nakon prijetnji i vrijeđanja ne može uspostaviti na profesionalnoj razini koja se zahtjeva u poslovanju te objektivno ne postoji niti jedna obrana kojom bi radnik mogao opravdati takvo postupanje pa da bi nastavak radnog odnosa nakon toga bi moguć, radi čega poslodavac u konkretnom slučaju nije niti bio dužan omogućiti radniku iznošenje obrane u smislu čl. 119. st. 1. ZR-a.

11.3. Pri tome se ukazuje da kvaliteta rada tužitelja-protutuženika prije spornog događaja nije odlučna jer je težina povrede takve naravi da sama po sebi čini nastavak radnog odnosa nemogućim, a sam otkaz nije u vezi s kvalitetom obavljanja poslova već suradnjom i profesionalnom komunikacijom s nadređenima.

12. Pri ocjeni dokaza i opravdanosti otkaza ugovora o radu, ukazuje se da žalitelj pravilno ukazuje da njegovo obraćanje drugim nadređenim osobama i tijelima radi zaštite njegovih prava ne može niti smije biti uzeto u obzir kao razlog nemogućnosti nastavka radnog odnosa, dapače čl. 117. ZR-a je izričito zabranjeno uzimati navedeno postupanje u obzir na štetu radnika, a kako to prvostupanjski sud obrazlaže, no kako prvostupanjski sud ocjenu ne temelji isključivo na navedenim okolnostima te kako pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o dopuštenosti otkaza proizlazi iz ostalih provedenih i navedenih dokaza, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja.

13. Slijedom navedenog, primjenom čl. 365. ZPP-a i čl. 373.a. st. 1. i 2. ZPP-a, odbijena je žalba tužitelja-protutuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

14. Obzirom je tuženik-protutužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka prvostupanjskog suda o obvezi nadoknade troškova postupka je donesena uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a, u vezi čl. 155. st.1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23).

15. U odnosu na zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe za odgovor na žalbu, ocjena je ovog suda da iako je tuženik-protutužitelj imao ovaj trošak da isti nije bio potreban za uspjeh u sporu radi čega, sukladno čl. 155. ZPP-a, nema pravo na nadoknadu istog.

Dubrovnik, 3. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović