Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava Fašizma 7
Poslovni broj: P-1660/2019-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice ADT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom društvu Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupani po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 7. listopada 2025. i izvršene objave 3. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 9012179728 od 19. prosinca 2006. zaključen između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi:
"Kredit u iznosu od 146.574,41 CHF (slovima: stočetrdesetišesttisućapetstosedamdesetičetiri CHF i četrdesetijedan C) ... plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ..."
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 9.439,17 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 3,19 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 26,66 € od 1.11.2008 do isplate,
na iznos od 2,29 € od 1.12.2008 do isplate,
na iznos od 28,07 € od 8.1.2009 do isplate,
na iznos od 31,99 € od 1.2.2009 do isplate,
na iznos od 33,72 € od 1.3.2009 do isplate,
na iznos od 28,30 € od 1.4.2009 do isplate,
na iznos od 29,16 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 22,09 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 16,04 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 17,52 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 21,02 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 20,63 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 17,29 € od 1.11.2009 do isplate,
na iznos od 23,55 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 28,12 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 35,39 € od 1.2.2010 do isplate,
na iznos od 33,48 € od 1.3.2010 do isplate,
na iznos od 42,95 € od 1.4.2010 do isplate,
na iznos od 40,88 € od 1.5.2010 do isplate,
na iznos od 45,21 € od 1.6.2010 do isplate,
na iznos od 73,87 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 64,43 € od 7.8.2010 do isplate,
na iznos od 83,91 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 78,04 € od 17.10.2010 do isplate,
na iznos od 65,93 € od 4.11.2010 do isplate,
na iznos od 91,57 € od 30.12.2010 do isplate,
na iznos od 116,13 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 100,02 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 106,96 € od 1.3.2011 do isplate,
na iznos od 97,67 € od 1.4.2011 do isplate,
na iznos od 99,08 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 137,74 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 140,27 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 174,68 € od 10.8.2011 do isplate,
na iznos od 158,89 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 141,52 € od 5.10.2011 do isplate,
na iznos od 139,24 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 137,70 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 145,41 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 153,52 € od 1.2.2012 do isplate,
na iznos od 154,14 € od 1.3.2012 do isplate,
na iznos od 148,73 € od 1.4.2012 do isplate,
na iznos od 151,44 € od 1.5.2012 do isplate,
na iznos od 153,99 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 149,98 € od 1.7.2012 do isplate,
na iznos od 151,35 € od 1.8.2012 do isplate,
na iznos od 149,10 € od 1.9.2012 do isplate,
na iznos od 143,35 € od 1.10.2012 do isplate,
na iznos od 149,46 € od 1.11.2012 do isplate,
na iznos od 152,84 € od 1.12.2012 do isplate,
na iznos od 151,68 € od 1.1.2013 do isplate,
na iznos od 138,31 € od 1.2.2013 do isplate,
na iznos od 149,42 € od 1.3.2013 do isplate,
na iznos od 149,98 € od 1.4.2013 do isplate,
na iznos od 145,78 € od 3.5.2013 do isplate,
na iznos od 132,97 € od 15.6.2013 do isplate,
na iznos od 132,74 € od 6.7.2013 do isplate,
na iznos od 135,32 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 140,36 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 148,07 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 144,25 € od 8.11.2013 do isplate,
na iznos od 146,43 € od 1.12.2013 do isplate,
na iznos od 148,89 € od 9.1.2014 do isplate,
na iznos od 145,55 € od 6.2.2014 do isplate,
na iznos od 148,86 € od 7.3.2014 do isplate,
na iznos od 146,92 € od 8.4.2014 do isplate,
na iznos od 143,94 € od 4.5.2014 do isplate,
na iznos od 142,39 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 143,66 € od 4.7.2014 do isplate,
na iznos od 147,33 € od 30.8.2014 do isplate,
na iznos od 150,84 € od 3.9.2014 do isplate,
na iznos od 150,83 € od 4.10.2014 do isplate,
na iznos od 154,20 € od 5.11.2014 do isplate,
na iznos od 156,62 € od 6.12.2014 do isplate,
na iznos od 155,35 € od 1.1.2015 do isplate,
na iznos od 173,56 € od 21.2.2015 do isplate,
na iznos od 156,57 € od 4.3.2015 do isplate,
na iznos od 157,10 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 157,11 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 157,11 € od 1.6.2015 do isplate,
na iznos od 157,12 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 157,13 € od 1.8.2015 do isplate,
na iznos od 157,13 € od 1.9.2015 do isplate,
na iznos od 157,14 € od 1.10.2015 do isplate,
po stopi od 14 % do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 9012179728 od 19. prosinca 2006. zaključen između tužiteljice i tuženika koji se odnosi na redovnu kamatu kako glasi:
"... sukladno Odluci banke o kreditiranju građana ...2.
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 9.147,74 € preplaćen s osnova ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na iznos od 71,74 € od 1.9.2007 do isplate,
na iznos od 70,47 € od 1.10.2007 do isplate,
na iznos od 70,37 € od 1.11.2007 do isplate,
na iznos od 71,33 € od 1.12.2007 do isplate,
na iznos od 70,80 € od 1.1.2008 do isplate,
na iznos od 72,00 € od 1.2.2008 do isplate,
na iznos od 127,35 € od 1.3.2008 do isplate,
na iznos od 129,54 € od 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 125,89 € od 1.5.2008 do isplate,
na iznos od 125,07 € od 1.6.2008 do isplate,
na iznos od 126,23 € od 1.7.2008 do isplate,
na iznos od 123,86 € od 1.8.2008 do isplate,
na iznos od 123,98 € od 1.9.2008 do isplate,
na iznos od 125,33 € od 1.10.2008 do isplate,
na iznos od 136,91 € od 1.11.2008 do isplate,
na iznos od 129,06 € od 1.12.2008 do isplate,
na iznos od 137,30 € od 8.1.2009 do isplate,
na iznos od 154,25 € od 1.2.2009 do isplate,
na iznos od 154,84 € od 1.3.2009 do isplate,
na iznos od 152,86 € od 1.4.2009 do isplate,
na iznos od 153,13 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 150,55 € od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 148,35 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 137,56 € od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 138,68 € od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 138,51 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 137,37 € od 1.11.2009 do isplate,
na iznos od 139,40 € od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 140,86 € od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 147,12 € od 1.2.2010 do isplate,
na iznos od 146,43 € od 1.3.2010 do isplate,
na iznos od 149,59 € od 1.4.2010 do isplate,
na iznos od 148,85 € od 1.5.2010 do isplate,
na iznos od 150,26 € od 1.6.2010 do isplate,
na iznos od 159,91 € od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 164,98 € od 7.8.2010 do isplate,
na iznos od 171,89 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 169,74 € od 17.10.2010 do isplate,
na iznos od 165,35 € od 4.11.2010 do isplate,
na iznos od 143,70 € od 30.12.2010 do isplate,
na iznos od 150,77 € od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 128,28 € od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 129,97 € od 1.3.2011 do isplate,
na iznos od 127,55 € od 1.4.2011 do isplate,
na iznos od 127,85 € od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 113,86 € od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 114,31 € od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 121,35 € od 10.8.2011 do isplate,
na iznos od 93,66 € od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 90,77 € od 5.10.2011 do isplate,
na iznos od 90,34 € od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 90,03 € od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 91,21 € od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 92,47 € od 1.2.2012 do isplate,
na iznos od 92,50 € od 1.3.2012 do isplate,
na iznos od 91,56 € od 1.4.2012 do isplate,
na iznos od 91,93 € od 1.5.2012 do isplate,
na iznos od 92,26 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 91,56 € od 1.7.2012 do isplate,
na iznos od 91,71 € od 1.8.2012 do isplate,
na iznos od 91,27 € od 1.9.2012 do isplate,
na iznos od 90,28 € od 1.10.2012 do isplate,
na iznos od 91,19 € od 1.11.2012 do isplate,
na iznos od 91,65 € od 1.12.2012 do isplate,
na iznos od 91,40 € od 1.1.2013 do isplate,
na iznos od 93,72 € od 1.2.2013 do isplate,
na iznos od 95,52 € od 1.3.2013 do isplate,
na iznos od 95,53 € od 1.4.2013 do isplate,
na iznos od 94,74 € od 3.5.2013 do isplate,
na iznos od 92,51 € od 15.6.2013 do isplate,
na iznos od 92,39 € od 6.7.2013 do isplate,
na iznos od 92,75 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 93,51 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 94,71 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 93,99 € od 8.11.2013 do isplate,
na iznos od 94,26 € od 1.12.2013 do isplate,
na iznos od 94,59 € od 9.1.2014 do isplate,
na iznos od 7,15 € od 6.2.2014 do isplate,
na iznos od 7,17 € od 7.3.2014 do isplate,
na iznos od 7,13 € od 8.4.2014 do isplate,
na iznos od 7,07 € od 4.5.2014 do isplate,
na iznos od 7,04 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 7,04 € od 4.7.2014 do isplate,
na iznos od 7,07 € od 30.8.2014 do isplate,
na iznos od 7,10 € od 3.9.2014 do isplate,
na iznos od 7,08 € od 4.10.2014 do isplate,
na iznos od 7,10 € od 5.11.2014 do isplate,
na iznos od 7,11 € od 6.12.2014 do isplate,
na iznos od 7,08 € od 1.1.2015 do isplate,
na iznos od 7,29 € od 21.2.2015 do isplate,
na iznos od 7,05 € od 4.3.2015 do isplate,
na iznos od 7,04 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 7,02 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 7,01 € od 1.6.2015 do isplate,
na iznos od 6,99 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 6,96 € od 1.8.2015 do isplate,
na iznos od 6,95 € od 1.9.2015 do isplate,
na iznos od 6,93 € od 1.10.2015 do isplate,
po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.547,33 € na ime razlike glavnice utvrđene na 30. rujna 2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
VI. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u visini od 3.362,79 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9012179728 od 19. prosinca 2006. zaključen između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi:
"... iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 146.574,41 CHF (slovima: stočetrdesetišesttisućapetstosedamdesetičetiri CHF i četrdesetijedan C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita."
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 9. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je sa tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 9012179728 19. prosinca 2006. na iznos od 146.574,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navela je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15 %. koju je tuženik sukladno Ugovoru bio ovlašten mijenjati svojom jednostranom odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa. Dalje je navela da je bila ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Istakla je da je kao ugovorna strana bila obavezna prihvatiti navedene ugovorne odredbe koje je ugovorila banka te nije mogla utjecati na promjenu istih. Navela je da uz primjerak ugovora joj banka nije dostavila Opće uvjete banke, kao niti Odluku o načinu obračuna kamatne stope.
2. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrala je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenula kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvala na sadržaj obrazloženja presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
3. Dalje je navela da je banka nakon zaključenja predmetnoga ugovora mijenjala kamatnu stopu što je rezultiralo povećanjem njezine prvotne obveze prema banci, kao i da je došlo do znatnog povećanja njezine obveze prema banci s obzirom da je po zaključenju ugovora uslijedio znatan rast tečaja valute CHF.
4. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, kao i da nije imala mogućnosti da uvidi sve moguće rizike niti posljedice, smatrala je da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njezinu štetu kao potrošača, čime su povrijeđena njezina prava kao potrošača. Ugovorne odredbe kojima je banka ugovorila valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu smatrala je nepoštenim ugovornim odredbama i kao takve ništetnim. O tome je pravorijek dao Trgovački sud u Zagrebu rješavajući kolektivni spor. Iako pitanje valutne klauzule i kamatne stope reguliraju odredbe ZOO-a, smatrala je da se na konkretan slučaj primjenjuju i odredbe ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Pri tome se posebno pozvala na odredbe članka 81. - 88. citiranog zakona.
5. Dalje je navela da su stranke 11. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovora sukladno izmjenama i dopunama ZPK-u, sa učinkom od 30. rujna 2015. Smatrala je posebno relevantnim za ishod spora da ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora ne mogu potpisom Dodatka konvalidirati, a što ima za posljedicu pravo potraživati razliku koja je do dana izvršene konverzije nastala uslijed nezakonitih odredaba osnovnog ugovora.
6. Stoga je predložila da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnim odredbe članka 1. i 7. Ugovora u dijelu u kojem je iskazana valuta CHF, odnosno dio odredbe članka 4. Ugovora koja se odnosi na redovnu kamatu. Također, zatražila je isplatu preplaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u visini od 62.270,47 kn, kao i preplaćenog iznosa s osnove kamata u visini od 67.817,72 kn, sve sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni preplaćeni iznos sa navedenih osnova od dospijeća pa do isplate. Zatražila je i daljnju isplatu novčanog iznosa u visini od 33.836,28 kn na ime razlike glavnice utvrđene na dan 30. rujna 2015. uvećane za sporedna davanja tekuća od 30. rujna 2015. pa do isplate. Uz postavljeni deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, zatražila je i naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.
7. U slučaju da sud tako postavljen zahtjev ocijeni neosnovanim, istakla je i daljnji eventualni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je osnovni Ugovor u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka, uz naknadu parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.
8. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Smatrao je da je tužiteljica pogrešno postavila tužbeni zahtjev cijeneći da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati s obzirom da su stranke zaključile Dodatak ugovoru skladno ZID ZZP-a, a čime je izvršena konverzija osnovnog ugovora s valutom u EUR.
9. Smatrao je da je time tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro, sukladno odredbama ZID ZPK 102 /15. Sklapanjem navedenog dodatka smatrao je da je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, kao i do promjene kamatne stope, čime je otpala sama osnova potraživanja tužiteljice na koju se ista u tužbi poziva. Cijenio je da je izmijenjeni osnovni ugovor bez značaja obnove, što je tužiteljica prihvatila.
10. Cijeneći navedeno, smatrao je da tužiteljica nema pravni interes za pokretanje ovosudnog spora te da ista nije ovlaštena potraživati bilo kakve iznose koje je platila po osnovi prvotno zaključenog ugovora o kreditu budući su navedeni iznosi iskorišteni za namirenje Euro kredita, a što je vidljivo i iz izračuna konverzije. Pojasnio je da konverzija djeluje ex tunc te da je ugovorni odnos potpisom Dodatka u cijelosti izmijenjen između ugovornih strana, zbog čega su prestale i obveze preuzete ranijim ugovorom o kreditu. Valja cijeniti da je tužiteljica po izvršenju konverzije isključivo korisnik Euro kredita. Stoga je smatrao da kako je prestao postojati CHF kredit i posljedično kamata, više ne može egzistirati niti tražbina koja se odnosi na kamatu jer je otpao navodni razlog koji se odnosi na kamate.
11. Posebno je naglasio da su prilikom konverzije u obračun uključena sva izvršena plaćanja po osnovi kredita i to od početka plaćanja, odnosno trajanja kredita te su preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, a što uključuje i kamate. Glede utvrđene preplate, istakao je da se ista potrošaču priznala na ime budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.
12. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužiteljica u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu.
13. U odnosu na pravne učinke presude u sporu Potrošač, smatrao je da tužiteljica pogrešno drži da bi se na pravna pitanja i činjenična utvrđenja u konkretnom postupku trebalo primijeniti činjenična utvrđenja i pravne stavove iz parnice Potrošač. Cijeneći odredbe članka 502 c. ZPP-a, kao i odredbe članaka 138 a. i 118. ZZP-a, smatrao je da se ranije navedene odluke odnose na pojedinačne postupke pokrenute radi naknade štete te da se na temelju istih ne može tražiti isplata s kakve druge pravne osnove. Podredno je istakao da pretpostavke za ostvarivanje naknade štete u konkretnom slučaju nisu dokazane od strane tužiteljice.
14. Ukoliko bi sud cijenio suprotno iznijetom stavu i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, kao i da su određene odredbe ugovora o kreditu prije izvršene konverzije bile ništetne, smatrao je da je pravna osnova naknadno stvorena intervencijom zakonodavca donošenjem ZID ZPK (NN 102/15). Ukoliko bi potrošač imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, isti bi neosnovano ostvarivao dvostruku korist na štetu druge ugovorne strane, čime bi bi se banci nametnula neosnovana dvostruka obveza.
15. Posebno je istakao da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli u CHF, u skladu sa zakonskim odredbama, slijedom čega se ne mogu utvrditi pravno nevaljanim. Kada bi sud utvrdio predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatu ništetnima, smatrao je da valja cijeniti da je tužiteljica prilikom ispunjavanja svoje ugovorne obveze plaćala umanjeni iznos u razdobljima kada je bio manji tečaj CHF od početnog u vrijeme zaključenja ugovora.
16. Smatrao je potrebnim cijeniti da je tužiteljica kao ugovorne strana bila prethodno zaključenja ugovora u cijelosti upoznata sa cjelokupnim sadržajem ugovora, kao i da se pregovaralo o svim ugovornim stavkama.
17. Ustrajući kod stava da je u konkretnom slučaju izostao pravni interes na strani tužiteljice za ostvarivanjem sudske zaštite, istakao je prigovor zastare.
18. Smatrajući da je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK-a, predložio je odbijanje postavljenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.
19. Iznijete navode odgovora na tužbu, kao i očitovanja tuženika, tužiteljica je u cijelosti otklonila kao neosnovane, smatrajući da se radi o paušalnim prigovorima.
20. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju presuda donesena u kolektivnom sporu ne bi bila primjenjiva smatrala je neosnovanim, pri čemu je navela da je zahtjev mogla temeljiti na svim mogućim dopuštenim osnovama, slijedom čega je sasvim irelevantno je li se isplata preplaćenog iznosa temelji na stjecanju bez osnova ili na naknadi štete. U odnosu na postojanje pravnog interesa za pokretanje spora, pozvala se na pravni stav VSRH koji je u pojedinačnim odlukama povodom revizija utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravni interes utvrđivati ništetnost iz temeljnog ugovora ( Rev-2868/2018, Rev-18/2018 ). Navela je da se zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu nije odrekla prava na tražbinu koju potražuje u ovoj parnici.
21. Suprotno stavu tuženika, smatrala je da zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu nije nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost kontrole nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredaba iz prvog ugovora, iako nije došlo do obnove postojećeg ugovornog odnosa. To stoga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Pojasnila je da konverzija i njezin izračun nije polazio od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod, a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. Intencije ZID ZPK/15 bila je izjednačenje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja Dodatka, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom isključivo riješena pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašlih iz ništetnosti ugovornih odredaba.
22. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika, koji je samo paušalan, otklonila je u cijelosti. Istakla je da bi valjalo cijeniti opći zastarni rok s obzirom da je zahtjev postavljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnova naknade štete. Pri tome valja cijeniti da zastara počinje teći prema pravnom stavu VSRH od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na kojoj se temelji zahtjev za isplatom. Stoga je cijenila da je tužba podnesena unutar zastarnog roka.
23. Ustrajući kod tužbe, tužiteljica je nakon provedenog vještačenja podneskom od 9. srpnja 2025. postavila konačan zahtjev. Ustrajala je kod deklaratornog zahtjeva navedenog u tužbi, dok je u odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva s osnova promjenjive kamatne stope potraživala isplatu iznosa u visini od 9.147,74 EUR dok je s osnova valutne klauzule u CH potraživala isplatu iznosa u visini od 9.439,17 EUR. S osnove razlike glavnice potraživala je isplatu iznosa u visini od 4.547,33 Eura. Ustrajala je kod zahtjeva za isplatom sporednih davanja na zatražene glavnice, kao i kod zahtjeva za isplatom naknade troškova postupka sa sporednim davanjima.
24. Tuženik se protivio precizaciji zahtjeva kako je to učinila tužiteljica.
25. Tužiteljica je postavljanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja izvršila preinaku tužbenog zahtjeva. Ustrajući kod istovjetnog deklaratornog dijela zahtjeva, povisila je kondemnatorni dio zahtjeva. Takvo postupanje dopušteno je i temeljeno na iskristaliziranoj sudskoj praksi koja se temelji na Zaključku VSRH poslovni broj: SU IV – 162/2021 od 26.11.2021.
26. Stoga je sud temeljem odredbe članka 190. ZPP-a, dopustio navedenu preinaku te je odlučio kao u izreci rješenja. Mišljenje je suda da je odluka svrsishodna radi konačnog rješenja odnosa između stranaka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja.
27. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužiteljice, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, kao i čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.
28. Tijekom postupka nisu provedeni drugi personalni dokazi na okolnost pregovaranja stranaka prilikom zaključenja osnovnog ugovora, kao i Dodatka ugovora. Sud prema odredbama procesnog zakona nije u mogućnosti provoditi dokaze po službenoj dužnosti, već ih je pozvan provoditi po prijedlogu stranaka. Kako je izostala takva aktivnost stranaka u postupku, posebno tuženika, nije bilo moguće provesti takve dokaze.
29. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačan tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim.
30. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru.
31. U odnosu na meritum, sporan je osnov kao i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužiteljica neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog iznosa, kao i iznosa s osnova efekta konverzije. Također je sporno isticanje tužiteljice da se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.
32. Isticanje pomanjkanja pravnog interesa tužiteljice za pokretanje ovosudnog postupka, sud je posebno cijenio u odnosu na deklaratoran, odnosno kondemnatoran dio zahtjeva.
33. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka tijekom 2015., kojim je tužiteljica pristala na konverziju kredita, ugovorni odnos u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa, zbog čega je tužiteljica zaključenjem Dodatka od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, slijedom čega ista nema osnova potraživati utvrđenje ništetnosti dijelova osnovnog ugovora o kreditu, jer više ne postoji tražbina vezane za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.
34. Isticanje da bi pristankom tužiteljice na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana ne proizlazi iz odredaba Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je regulirano pitanje konverzije.
35. Odredbama citiranog zakona na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.
36. U svezi navedenog, tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.
37. Tužiteljica je ovosudnim postupkom zatražila pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.
38. Tužiteljica stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu deklaratorni zahtjev, odnosno tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili dijelova osnovnog ugovora, jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Slijedom navedenog, tužiteljica imao pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora.
39. Kada govorimo o pravnom interesu tužiteljice za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.
40. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavila tužiteljica, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.
41. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom Dodatka osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.
42. Predmetnim Dodatkom kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro.
43. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe.
44. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužitelj u tužbi i predložio da se provede tijekom postupka.
45. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužiteljice u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.
46. Isticanje tuženika da se tužiteljica u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja, cijeniti odluke donesene u navedenom postupku bez utvrđivanja istaknutih činjenica tijekom postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim.
47. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
48. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
49. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.
50. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
51. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primjeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.
52. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantana s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.
53. Isticanje tuženika o neprimjenjivosti odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev temeljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Tužiteljičin zahtjev se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane ( potrošača ) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje obveze je ispunila temeljem pravno nevaljanih odredbi. Kondemnatornim zahtjevom potražuje da joj se isplati imovina koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.
54. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu koji je tužiteljica zaključila sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope koja je ugovorena člankom 4. citiranog ugovora, dok je člankom 7. ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.
55. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužiteljica bila od strane banke informirana o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužiteljica od strane banke bila upoznata sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je ista mogla shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužiteljice koja je isticala da ju banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njezine buduće obveze.
56. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužiteljice od strane tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.
57. Iz iskaza saslušane tužiteljice, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđeno je da joj je banka ponudila navedenu vrstu kreditiranja u kojoj je obveza vezana za valutu CHF ističući stabilnost navedene valute kao povoljnost navedene opcije. Ugovor je sastavila banka te joj je predočen na potpisivanje. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarala povodom zatražene usluge, nije stekla saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF. Djelatnik banke joj nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu joj nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njezine imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF, u trenutku zaključenja ugovora nije joj bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena promijenila. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem iste.
58. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužiteljica je prihvatila zaključenje Dodatka osnovnog ugovora kako bi joj se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Dodatka, tuženik ju nije upoznao o eventualnim pravima koja su joj pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.
59. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužiteljice prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao. O pregovaranju i informiranosti tužiteljice kao ugovorne strane, sud je isključivo mogao steći saznanja od same stranke. Tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje dokaza. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužiteljice, kao jednog od sudionika pregovaranja.
60. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
61. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.
62. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.
63. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.
64. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.
65. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
66. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,15 % godišnje), iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,15 % godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".
67. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.
68. Činjenica da je tužiteljica imala ekonomsku naobrazbu po mišljenju suda nije bila od utjecaja na ranije navedeno. To stoga jer je tužiteljica bila zaposlena na poslovima odnosa sa javnošću unutar županije, a koji poslovi izvjesno ne ulaze u domenu financija i bankarskog poslovanja.
69. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici objasnio postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ista, po stavu ovoga suda, nije mogla imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao proiecirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.
70. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužiteljicu kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za nju mogla biti vrlo otegotna.
71. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužiteljici kao potrošaču koja pri tome nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.
72. Slijedom navedenog, kako je dio odredbe koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba ZZP-a, ništetna.
73. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužiteljici ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužiteljicu da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za nju nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,15 % godišnje nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je ista prihvatila kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.
74. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.
75. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužiteljica kao potrošač jasno i nedvojbeno bila upoznata o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.
76. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
77. Stav je ovoga suda da je i navedeni dio odredbe članka 7. Ugovora suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.
78. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista u navedenom dijelu također ništetna.
79. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužiteljice kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen.
80. U odnosu na odredbu članka 1. osnovnog Ugovora, ovaj sud smatra da se tužiteljica pogrešno poziva na ništetnost dijela ugovorne odredbe u kojem je naveden iznos kreditnih sredstava odobren tužiteljici od strane banke kao ništetan dio.
81. U članku 1. predmetnog Ugovora naveden je "iznos kredita" te se ističe da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama, koji odgovara protuvrijednosti od 146.574,41 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan korištenja kredita.
82. Po stavu ovoga suda radi se o jasnom, uočljivom i razumljivom dijelu ugovorne odredbe, slijedom čega se tužiteljica kao potrošač ne može pozvati na mogućnost preispitivanja navedenog dijela ugovorne odredbe i posljedično tome utvrđenja njezine ništetnosti.
83. Tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora sa bankom bio je poznat novčani iznos koji bi joj banka omogućila koristiti, kao i činjenice da se radilo o iznosu u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama. Što se tiče tečaja ugovoren je srednji tečaj za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a koji tečaj je tužiteljici mogao biti poznat u trenutku kada su joj sredstva od strane banke i plasirana. Ne radi se kao preostalom dijelu ništetnih ugovornih odredaba o situaciji u kojoj tužiteljici ne bi bili poznati parametri, tečajna lista ili bilo što drugo što je određivalo ugovoreni iznos kredita.
84. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za utvrđenjem predmetnog dijela članka 1. osnovnog Ugovora ništetnim neosnovan.
85. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, kao s osnova efekta konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji ista oštećena primitkom iznosa od strane tuženika za što nema osnove.
86. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom kamate u odnosu na rast anuiteta. Povećanjem kamatne stope povećava se kamata, umanjuje otplata glavnice te sveukupno povećava iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu kako bi postigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Po kazivanju vještaka, razdoblje manje ili veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutralizira, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku je različita od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore navedenog.
87. Prilikom dane projekcije izračuna razlike, vještak je naveo da je to činjeno pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita iznosila kao početno ugovorena ( 4,15 % godišnje), koristeći prosječni tečaj po stvarnim uplatama kako ih je knjižio tuženik. U razdoblju otplate kredita do konverzije, tužiteljica je tako preplatila na ime kamata iznos od 9.147,74 EUR ( pri čemu je cijenio da je od 1.siječnja 2014. zakonska kamatna stopa bila propisana 3,23% ). Isto tako je naveo da je s obzirom na promjenu kamate s obzirom na ugovorenu stopu i manje uplatila iznos u visini od 1.540,37 EUR.
88. U razdoblju od odobravanja kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao te je bio niži i viši od tečaja prilikom plasiranja kredita. Do izvršene konverzije, u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj valute nije mijenjao, vještak je istakao da je tužitelj na ime tečajnih razlika preplatio iznos od 9.439,17 EUR. U odnosu na tečajne razlike, tužitelj je prema vještaku manje uplatio iznos od 91,05 EUR.
89. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15).
90. Pri konverziji banka je simulirala otplatni plan EUR kredita koji je imao slijedeće pretpostavke:
- Početni iznos stvarno isplaćen u kunama je pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita ( 673.400,51 kn, odnosno 91.494,63 EUR)
- Ročnost, odnosno trajanje kredita koja je isto kao i kod CHF kredita
- Na simulirani EUR kredit banka je primijenila kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite
91. Sa takvim pretpostavkama simulirani kredit postao je konvertirani, pri čemu su uzete u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate do trenutka konverzije. Vještak ističe da iznos preostale glavnice prema simuliranom kreditu na dan konverzije prema izračunu banke je 78.494,13 EUR. Isti je neovisan od uplata tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 123.031,22 CHF. Razlika između preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita predstavlja razliku od 4.547,33 EUR na dan 30. rujna 2015. te po vještaku predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu po provedenoj konverziji.
92. Vještak navodi da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu te je utvrđena pretplata od 5.853,17 EUR na dan 30. rujna 2015
93. Kao što se vještak i izrazio u svom mišljenju, ovaj sud cijeni da je banka provođenjem konverzije matematički izjednačila tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Izračunata preplata po konverziji odnosila se na simulirani kredit u EUR, a ne na preplaćeni dio s osnove ništetnih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu i u tom dijelu je tužiteljica kao potrošač oštećena. Za obeštećenje tužiteljice bilo je potrebno uračunati i preplatu koja je učinjena po osnovi ništetnih odredbi o kamati i valuti.
94. Rezimirajući ranije navedeno, tužiteljica je unatoč provedenoj konverziji oštećena za određeni novčani iznos koji nije cijenjen prilikom konverzije, a odnosi se na preplaćeno s osnove ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF osnovnog ugovora te razlike glavnice prilikom konverzije, kao i iznosa preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015.
95. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
96. Tužiteljici je ranije navedenim nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužiteljici. Na dosuđeni iznos glavnice tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužiteljici i sporedna davanja kako ih je istiai potraživala konačno postavljenim glavnim zahtjevom. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Isti je stekao navedenu preplatu na ništetnim ugovornim odredbama.
97. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici preplaćeni iznos s osnove tečajne razlike u visini od 9.439,17 EUR, s osnove promjenjive kamatne stope iznos od 9.147,74 EUR sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim na svaki pojedinačni iznos dosuđenog potraživanja od dospijeća pa do isplate.
98. Također, isti je u obvezi s osnove razlike glavnice prilikom konverzije isplatiti tužiteljici i daljnji iznos u visini od 4.547,33 EUR koliko je ona utvrđena na dan 30. rujna 2015., uz sporedna davanja tekuća od 30. rujna 2015. pa do isplate.
99. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. do V. i VII. izreke presude.
100. Prilikom donošenja odluke o kondemnatornom dijelu zahtjeva sud nije cijenio tzv, negativnu razliku, odnosno manje plaćeno od strane tužiteljice u situaciji kada je tijekom ugovornog razdoblja tečaj valute CHF bio manji od onog u trenutku zaključenja ugovora, odnosno manje plaćeno s osnove manje kamatne stope u odnosu na onu prvotno ugovorenu. To stoga jer se radi o matematičkoj simulaciji koja nije rezultirala stjecanjem na stari tužiteljice koje stjecanje bi valjalo staviti u relaciji sa preplaćenim iznosima s osnove ništetnih odredaba osnovnog ugovora.
101. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.
102. Tužiteljica je istakla zahtjev za utvrđenjem ništetnosti određenih dijelova ugovora, kao i daljnji zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.
103. Cijeneći vrstu spora koji je tužiteljica pokrenula, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela u siječnju 2022. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
104. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužitelj podnio tužbu sudu neposredno 7. lipnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na utuženje niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom.
105. Pogrešno tuženik smatra da bi valjalo cijeniti trogodišnji zastrani rok propisan kod instituta naknade štete. Restitucijski zahtjev s oba osnova temelji se na institutu stjecanja bez osnove, a za koju tražbinu je zakonodavac propisao opći zastarni rok skladno odredbama ZOO-a, zbog čega je valjalo primijeniti kod ocjene navedenog prigovora petogodišnji zastarni rok.
106. Tužiteljica je uspjela sa pretežitim dijelom zahtjeva, a odbijena je sa neznatnim dijelom zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi. Stoga joj je sud temeljem odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a dosudio u cijelosti naknadu parničnoga troška i to prema troškovniku koji prileži spisu. Tužiteljici je dosuđen trošak sastava tužbe te sastava podneska od 20. siječnja 2020. i 7. srpnja 2025., kao i zastupanja punomoćnika na održanim ročištima 20. ožujka 2024. i 7. listopada 2025. prema Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, uplaćeni predujam za potrebe vještačenja te sudska pristojba na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 3.362,79 EUR.
107. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.
108. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku VI. izreke presude.
U Rijeci, 3. prosinca 2025.
Sudac
Darija Knez Grbčić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
