REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr 133/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević-Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. CH, zbog kaznenog djela iz čl. 316. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 16. rujna 2022. broj K-183/2019 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 20. prosinca 2022. broj Kž-1149/2022-3, u sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. CH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 16. rujna 2022. broj K-183/2019 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 20. prosinca 2022. broj Kž-1149/2022-3 CH je osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci zbog kaznenog djela lažne uzbune iz čl. 316. KZ.
2. Osuđenik je putem branitelja Ante Ćurkovića, odvjetnika u Splitu, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) zbog „povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku“ te „povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi budući je ta povreda utjecala na presudu“ s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači pravomoćnu presudu…te CH oslobodi svake krivnje i kazne“, podredno da presudu ukine i „predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje pred drugog suca pojedinca“ te „da se odgodi odnosno prekine izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke…po ovom Zahtjevu“.
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP).
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Obrazlažući istaknute povrede osuđenik prigovara da mu tijekom prvostupanjskog suđenja nije omogućeno ispitivanje svjedoka AH koji je preminuo, a k tome „nisu dokazane tvrdnje navedenog svjedoka o navodnom višekratnom uredovanju prema osuđeniku“. Po mišljenju osuđenika „za donošenje zakonite presude Sud je trebao prihvatiti prijedlog obrane te pribaviti službenim putem navedene podatke“ tako da je „Odbijanjem dokaznog prijedloga obrane, a posebno imajući u vidu da je Sud svoju presudu temeljio isključivo na iskazu svjedoka AHnedvojbeno povrijedio pravo osuđenika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“
6. Prije svega valja reći da je osuđenik u žalbi protiv prvostupanjske presude podnesenoj putem braniteljice naznačio da presudu pobija zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka“, u odnosu na koju žalbenu osnovu je drugostupanjski sud ocijenio da „ne obrazlaže u čemu se ista sastoji, a iz sadržaja … žalbe u bitnome proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ te nije našao postojanje povreda procesnog zakona na koje pazi po službenoj dužnosti (odlomak 7.). Međutim, u žalbi je, između ostalog, izričito navedeno da je „U ovom predmetu ključni svjedok … AH, koji je u međuvremenu preminuo, a na koga se poziva i obrazloženje pobijane presude a na njegovom iskazu se ne može temeljiti sudska odluka.“ što nedvojbeno sugerira upiranje na povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP. Stoga, uvažavajući stvarni sadržaj žalbe i s tim u vezi ograničenja iz čl. 517. st. 2. ZKP, nema zapreke za isticanje ove povrede zakona u podnesenom zahtjevu.
7. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ostvarena povreda zakona iz čl. 468. st. 2. ZKP jer da se osuđujuća pravomoćna presuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranom iskazu svjedoka AH.
7.1. Prema obrazloženju prvostupanjske presude, utvrđenju odlučnih činjenica koje pravilnim ocjenjuje i žalbeni sud, proizlazi kako su nesporne činjenice da je osuđenik u dva navrata dojavio OKC PU Splitsko dalmatinske da se policijski službenik AH nalazi u alkoholiziranom stanju jer to „proizlazi iz obrane okrivljenika…te snimke PU splitsko-dalmatinske… te iskaza svjedoka LH i VH“ (odlomak 10 prvostupanjske presude). Premda prvostupanjski sud navodi da iz iskaza AH proizlazi da se radilo o lažnim dojavama (odlomak 12.) ovu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud je utvrdio i na temelju iskaza svjedoka LH i VH, policijskih službenika koji su po zaprimljenoj dojavi reagirali i obavili alkotest nad „kolegom AH“ o čemu je sastavljeno izviješće te nisu utvrđene nepravilnosti u radu prijavljenoga (odlomak 13.). Prvostupanjski sud temeljito analizira i prihvaća iskaze svih spomenutih svjedoka (AH, LH, VH) te zaključuje: „Kako su policijski službenici poduzeli sve potrebne i hitne radnje na temelju zaprimljenih prijava KH i utvrdili da se radi o lažnim prijavama, sud je utvrdio kako je okrivljenik svjesno lažno dva puta prijavio policijskog službenika AH za događaje koji iziskuju hitno djelovanje policije.“ Prvostupanjski sud ujedno otklanja „obranu okrivljenika …kako je on reagirao kao savjestan građanin“ te da nije imao nikakav odnos sa AH jer „iz iskaza svjedoka AH proizlazi da …je on više puta uredovao nad okrivljenikom zbog ilegalnog obavljanja taxi usluga prijevoza zbog čega da mu je okrivljenik prijetio“. Ovaj dio iskaza AH pojašnjava mogući motiv osuđenikova postupanja i premda je naveden u izreci („zbog prethodnih postupanja policijskog službenika …AH prema njemu“) nije odlučan za opstojnost bitnih elemenata kaznenog djela lažne uzbune iz čl. 316. KZ.
7.2. Shodno izloženom za zaključiti je da se predmetna osuda za kazneno djelo lažne uzbune ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri na zapisniku o (nekonfrontiranom) iskazu svjedoka AH već i na ostalim personalnim dokazima (svjedoci LH i VH) te dokumentaciji pročitanoj na raspravi (o postupanju policijskih službenika povodom dojava). Stoga pravomoćnom presudom nije ostvarena povreda zakona iz čl. 468. st. 2. u vezi s čl. 431. st. 2. ZKP.
8. Dio zahtjeva, označen kao povreda prava na obranu na raspravi odnosno teška povreda prava na pravično suđenje, zbog „odbijanja dokaznog prijedloga obrane“ za pribavljanje podataka o ranijem postupanju AH prema osuđeniku, nije bila istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude, pa se sukladno ograničenju iz čl. 517. st. 2. ZKP ne može isticati ni u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Što više, ovaj Sud primjećuje da je u žalbi izričito navedeno (i odgovara stanju spisa predmeta) „kako se okrivljenik u postupku branio sam, to je propustio predložiti sudu da se pribave podaci od Policijske uprave…o tome je li svjedok AH ikada postupao prema okrivljeniku ili nije“, dakle taj dokazni prijedlog nije ni stavljen na raspravi pa nije ni mogao biti odbijen kako se netočno tvrdi u zahtjevu.
9. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan te nema mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP.
Zagreb, 3. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
