Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-526/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-329/2022-25 od 30. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-329/2022-25 od 30. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] i Aneksa broj 1. koje su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF), u točki II. je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 22.194,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.341,51eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30. kolovoza 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana. Rješenjem je odlučeno da se tužba smatra povučenom za iznos od 462,40 eura.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu na njega primijeniti, pri čemu ukazuje na dio iskaza tužitelja prema kojem proizlazi da prije potpisivanja ugovora nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja ekonomskih pojmova. Osporava stajalište suda u odnosu na domašaj presude donesene u kolektivnom sporu te ističe da je ovlašten dokazivati da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Tvrdi da je sud propustio utvrditi je li tužitelj postupao s dužnom pažnjom, budući da Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu samo onom potrošaču koji je prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i oprezan.

4. Posebice naglašava da promjena tečaja strane valute žalitelju nije mogla biti predvidiva, da je bilo neizvjesno kretanje tečaja te da su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva potrošači koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u valuti CHF stavljeni u povoljniji položaj od onih koji su sklopili ugovor o kreditu s fiksnom kamatom te valutnom klauzulom u valuti EUR.

5. Tvrdi da dosuđeni iznos ne obuhvaća sve nastale razlike pa tako ni razliku nastalu uslijed smanjenja tečaja CHF, a što bi trebala uključivati, jer da ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli obuhvaća i promjenu prema kojoj se isti parametri smanjuju. Osporava stajalište suda o tome da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine te ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Smatra da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, jer da je takvo stajalište u suprotnosti s člankom 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), pri čemu ponavlja je postupao u skladu s propisima koji reguliraju poslovanje banke. Nadalje ističe da je počinjena povreda članka 193. st. 4. ZPP-a, jer da je tužitelj djelomično povukao tužbu pa da je žalitelju trebalo priznati razmjerni trošak postupka, kakva odluka da je izostala.

6. Tuženik nadalje ističe da su izostali razlozi o dospijeću zatezne kamate koja je dosuđena kao da je žalitelj nesavjestan stjecatelj. Smatra da nijedan od sudionika obveznog odnosa ne može pouzdano zaključiti o ništetnosti prije donošenja pravomoćne odluke suda o tome pa da u nazočnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 1115. ZOO-a. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku smatrajući da je trebao uspjeti u sporu, u kojem slučaju bi imao pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

8. Žalba nije osnovana.

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 22.194,53 eura sa zateznom kamatom, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 6. travnja 2007. kao stambeni kredit kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 107.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz obvezu vraćanja u 360 jednakih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, obračunatih po srednjem tečaju banke na dan plaćanja te Aneks 1. Ugovora kojim nisu izmijenjene narečene odredbe Ugovora , da je u ugovoru unesena odredba o valutnoj klauzuli te da je tijekom trajanja ugovora došlo do promjene tečaja CHF.

12. Glede mjerodavnog materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je glede valutne klauzule donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

13. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti te za isplatu utuženog iznosa, čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

14. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu, te trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od 4.341,51 eura.

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa.

16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/090 i 133/09-dalje: ZZP/07) te odredbama ZOO-a.

19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku bilo dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba navesti da je tuženik na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, međutim, iskazom svjedoka, zaposlenika banke, je potvrđena tvrdnja tužitelja da s klijentima, pa tako i s tužiteljem, nisu posebno pregovarali o bitnim parametrima ugovora, već su ponudili sklapanje ugovora prema standardnom, unaprijed pripremljenom obrascu.

21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 7. studenog 2022., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose ima pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Još treba navesti da je pravilno stajalište suda prvog stupnja glede nemogućnosti odlučivanja o uračunavanju tzv. negativne razlike, s obzirom na izostanak osnove za odlučivanje (protutužba ili prigovor radi prebijanja).

24. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je u pretežitom dijelu uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

25. Na žalbene navode tuženika, treba odgovoriti da je tužitelj postavio dva tužbena zahtjeva, prvi nenovčani, sa kojim zahtjevom je uspio u cijelosti, te drugi novčani, sa kojim je u cijelosti uspio u odnosu na osnovu, a u pretežitom dijelu u odnosu na visinu. Stoga je bilo opravdano tužitelju dosuditi cjelokupni parnični trošak primjenom čl. 154. stavak 5. ZPP-a. Glede djelomičnog povlačenja tužbe te s tim u svezi zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška, treba reći da je nagrada za zastupanje odvjetnika identična za svaku pojedinu radnju i prema prvotno postavljenoj vrijednosti predmeta spora glede novčanog zahtjeva, i prema onoj koja je postavljena nakon provedenog vještačenja ( raspon od 1.327,01 do 13.272,00 eura - Tbr. 7. točka 1. Tarife) pa zbog smanjenja tužbenog zahtjeva tuženiku nisu nastali troškovi.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara