Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-69/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Zoranu Nikoliću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ZĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu, Fakultet strojarstva i brodogradnje OIB: 22910368449 Zagreb, Ivana Lučića 5A, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Banožić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-10161/2020-21 od 09. ožujka 2023., 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

I. Žalba se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-10161/2020-21 od 09. ožujka 2023. u pobijanom dijelu – točkama I i II:

a) potvrđuje u točki I izreke,

b) preinačuje u točki II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka tako da glasi:

" Nalaže se tuženiku da tužiteljici, na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.291,95 eura sa zateznom kamatom tekućom od 09. ožujka 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Sveučilište u Zagrebu, Fakultet strojarstva i brodogradnje OIB: 22910368449 Zagreb, Ivana Lučića 5A, da tužitelju ZĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime razlike plaće isplati iznos od 720,76 eur / 5.430,53 kn1 bruto sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom na iznos od:

-51,84 EUR/390,56 kn od 16. siječnja 2016. do isplate;

-51,84 EUR/390,56 kn od 16. veljače 2016. do isplate;

-21,22 EUR/159,90 kn od 16. ožujka 2016. do isplate;

-13,21 EUR/ 99,50 kn od 16. travnja 2016. do isplate;

-52,06 EUR/392,25 kn od 16. svibnja 2016. do isplate;

-52,06 EUR/392,25 kn od 16. lipnja 2016. do isplate;

-52,06 EUR/392,25 kn od 16. srpnja 2016. do isplate;

-62,55 EUR/471,25 kn od 16. kolovoza 2016. do isplate;

-62,55 EUR/471,25 kn od 16. rujna 2016. do isplate;

-62,55 EUR/471,25 kn od 16. listopada 2016. do isplate;

-56,27 EUR/424,00 kn od 16. studenog 2016. do isplate;

-54,68 EUR/412,02 kn od 16. prosinca 2016. do isplate;

-73,15 EUR/551,15 kn od 16. siječnja 2017. do isplate;

-54,73 EUR/412,34 kn od 16. veljače 2017. do isplate;

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.338,61 eur / 10.085,76 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. ožujka 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu, u cijelosti, pobija tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih čl. 353. stavkom 1. točkom 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 i 155/2023

– u daljnjem tekstu: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 356 ZPP- a), a pobijane troškove parničnog postupka i zbog povreda ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2 i 126/22), predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, te dosuditi mu zatražene troškove prvostupanjskog parničnog postupka, kao i troškove sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na točku I pobijane odluke, a osnovana je u odnosu na točku II pobijane odluke – odluku o parničnim troškovima.

5. U prvom redu treba istaknuti da se ovdje, u smislu čl. 458. ZPP-a, radi o sporu male vrijednosti, budući se tužbenim zahtjevom traži isplata iznosa manjeg od 1.320,00 eura (ranije granična vrijednost bila10.000,00 kuna).

6. U sporovima male vrijednosti žalba protiv presude može se podnijeti samo zbog žalbenih razloga pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka i to onih iz čl. 354. stavak 2. ZPP-a, osim točke 3. tog stavka (ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan), i u tim postupcima ne primjenjuje se odredba čl. 370. ZPP-a (ukidanje odluke radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja), sukladno čl. 467. stavak 1. i 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.760,28 kn na ime razlike plaće koju ostvaruje kod tuženika kao financijski knjigovođa za razdoblje od prosinca 2015. do zaključno siječnja 2017. s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od svakog mjesečnog iznosa razlike plaće temeljem odredbe članka III. i članka IV. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. (dalje u tekstu: IDDS), sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je precizirao svoj tužbeni zahtjev u skladu s provedenim financijskim vještačenjem, te je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 5.430,53 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od svakog mjesečnog iznosa razlike plaće u istom utuženom periodu.

8. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su Vlada Republike Hrvatske s jedne strane i Sindikat javih službi s druge strane, sklopili 23. studenog 2006. Sporazum kojim je utvrđeno povećanje osnovice za plaću u javnim službama za 6% godišnje tijekom 2007., 2008. i 2009. u odnosu na osnovicu u prethodnoj godini,

- da su stranke 13. svibnja 2009. sklopile Dodatak sporazumu kojim su se suglasile o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto, i da su u članku 3. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn bruto nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto ( mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve slijedeće promjene prema tim izmjenama i dopunama,

- da su zatim 26. listopada 2011. donesene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama koji tekst je usvojen arbitražnom odlukom od 07. prosinca 2011., a da se arbitraža sastojala od neutralnog predsjednika arbitraže, dva predstavnika sindikata javnih službi – potpisnika Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i dva predstavnika Vlade RH,

- da je u članku III. IDDS određeno je da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja),

- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi donijeli 28. prosinca 2012. godine Vjerodostojno tumačenje IDDS, te da su u članku 2 utvrdili da je realni međugodišnji BDP u razdoblju od posljednjih izmjena i dopuna ostvario negativan međugodišnji tromjesečni rast u 4 tromjesečja, te da sukladno prethodno navedenom utvrđuju da se primjena članka IV stavka 5 Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama odgađa do 31. prosinca 2013. godine,

- da su čl. 3 Vjerodostojnog tumačenja njegovi potpisnici utvrdili da su vjerodostojnim tumačenjem otklonjene dvojbe oko primjene dokumenata iz članka 1 tumačenja, zbog čega nema potrebe za izmjenama navedenih dokumenata izvan uvjeta i postupaka predviđenih tim dokumentima,

- da je čl. XI IDDS propisano da se Dodatak Sporazumu i navedene Izmjene i dopune smatraju ugovorom na određeno vrijeme u trajanju od 5 godina, s tim da se ugovorne strane obvezuju u dobroj vjeri pristupiti produljenju roka trajanja ovih izmjena i dopuna za godinu dana u slučaju da u razdoblju od potpisivanja ovih izmjena i dopuna zaključno do kraja 2016. godine bude zabilježen realni međugodišnji rast BDP-a manji od 3%.

- da su IDDS sklopljene na rok od 5 godina, dakle do 26. listopada 2016. godine. Da je sukladno čl. 199. stavak 1 Zakona o radu (Narodne novine 93/14), primjenom pravila o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnom ugovoru, kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, primjena pravnih pravila sadržanih u Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu istekla 26. siječnja 2017. godine, odnosno tri mjeseca nakon isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor (26. listopad 2016. godine).

- da je slijedom navedenog sud je zaključio da IDDS predstavljaju kolektivni ugovor sklopljen sukladno članku 2 Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine 124/09) kojim je propisano da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade RH i sindikata javnih službi.

- da je čl. VII stavak 1 IDDS propisano da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III do V tih Izmjena i dopuna, da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao,

- da iz odredbe čl. III IDDS proizlazi da se ta odredba odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice na dalje. Da iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a koje je objavio Državni zavod za statistiku vidljivo da od četvrtog tromjesečja 2014. godine na dalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već da je nasuprot tome, BDP rastao, zbog čega nema uvjeta za odgodu uskladbe u smislu članka VII stavak 1 Izmjena i dopuna od 26. listopada 2011. godine,

- da je Državni zavod za statistiku je 28. kolovoza 2015. godine objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015. godine u kojoj je navedeno da prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. godine realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine.

- da je dana 27. studenog 2015. Državni zavod za statistiku objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. godine u kojem je navedeno da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. godine realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine,

- da je Državni zavod za statistiku je 04. ožujka 2016. godine objavio da je BDP za četvrto tromjesečje 2015. godine realno veći za 1,9% u odnosu na isto tromjesečje 2014. godine,

- da je Aritmetička sredina navedenih stopa rasta BDP-a koje je objavio Državni zavod za statistiku 2% iz čega proizlazi da je krajem studenog 2015. godine ispunjen uvjet iz čl. III Izmjena i dopuna od 26. listopada 2011. godine, što znači da je osnovica za plaću u prosincu 2015. godine trebala iznositi 5.415,37 kn bruto,

- da je čl. IV Izmjena dodatka sporazumu od 26. listopada 2011. godine određeno da će se usklađenje pariteta izvršiti na način da će točno 6 mjeseci nakon objave podataka iz čl. III IDDS, ugovorne strane utvrditi odnos (kvocijent) pariteta između pariteta mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS-om u javnim službama prosječno za 12 mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u RH u prethodnoj godini i istog pariteta iz prethodne alineje u 2008. godini.

- da je čl. V IDDS o osnovici plaće u javnim službama određeno da nakon 11 mjeseci od zadnje korekcije osnovice prema članku III i IV tih Izmjena i dopuna, Vlada RH obvezuje započeti obračun i isplatu plaća radi dostizanja ciljane cijene rada u paritetu između mjesečne, osnovne bruto prosječne plaće VSS početnika u javnim službama (koeficijent 1,25) i prosječne bruto plaće u privredi RH u omjeru 95:100 na način da će se osnovica povećati za međugodišnji rast prosječne bruto plaće u privredi RH za zadnjih 6 mjeseci za koje postoje objavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku, uvećano za 1,5%.

- da je Vlada Republike Hrvatske donijela uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama kojom je umanjila koeficijent za 3%, što znači da je koeficijent s 1,25 smanjen na 1,2125.

- da je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćivao plaću primjenom osnovice od 5.108,84 kn, a da mu je trebao obračunavati plaću primjenom uvećane osnovice,

- da razlika između plaće obračunate primjenom osnovice 5.415,37 kn i ostvarene plaće tužiteljice iznosi ukupno 5.430,53 kn za razdoblje od 01. prosinca 2015. do 31. siječnja 2017.,

- da visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (u podnesku tužitelja od 23. svibnja 2022. na temelju nalaza vještaka) i tijek zakonske kamate nije sporan među parničnim strankama.

9. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski je sud u pobijanoj odluci pravilno zaključio da je u utuženom razdoblju ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju jer je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP za dva tromjesečja uzastopno, a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto), a takvo istovjetno shvaćanje izraženo je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Revr-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

10.1 Sud u odnosu na glavni tužbeni zahtjev nije našao da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 356 ZPP-a), na koju povredu ukazuje u žalbi tuženik, a niti da postoje druge povrede materijalnog prava na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. stavak 2. ZPP-a).

11. Naime, tuženik u žalbi izričito navodi da je iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a koje je objavio Državni zavod za statistiku vidljivo da od četvrtog tromjesečja 2014. na dalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već da je nasuprot tome vidljivo da je BDP rastao, pa smatra da nema uvjeta za odgodu uskladbe u smislu čl. VII st. 1 IDDS od 26. listopada 2011. Navodi da ta odredba propisuje da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III do IV navedenih izmjena i dopuna, da se uskladba u tom slučaju odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a trajao u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Tuženik ističe da se u istom članku propisuje da se ta odredba primjenjuje od dana stupanja na snagu tih izmjena i dopuna.

Budući da je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativan rast od listopada 2011. do rujna 2014. odnosno za 12 tromjesečja, tuženik smatra da je trebalo, sukladno odredbi čl. VII. st. 1. IDDS od 26. listopada 2011. uskladbu osnovice plaće odgoditi za 12 tromjesečja, pa da se nisu stekli uvjeti za povećanje osnovice plaće i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo - konkretno odredbe Izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (omaškom napisano "2021.") i protivno istima usvojio tužbeni zahtjev.

12. Usprkos žalbenim navodima tuženika, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio valjanim IDDS jer je Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik istih, potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom, Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. ("Narodne novine" 141/12, u daljnjem tekstu: TKU/12), te Vjerodostojnim tumačenjem, uz napomenu da niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, a niti je ikada u odgovarajućem sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti.

13. IDDS o osnovici plaće predstavljaju valjani ugovor, pa su odredbe istog u smislu odredbe članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama ("Narodne novine" broj: 39/09 i 124/09 - u daljnjem tekstu ZOPJS) temelj za određivanje osnovice u utvrđenom razdoblju jer su odredbe bile na snazi do 26. siječnja 2017., s obzirom da je čl. XI. navedenog sporazuma ugovoreno trajanje na određeno vrijeme od pet godina koje je vrijeme produženo tri mjeseca sukladno odredbi članka 199. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14–dalje ZR).

14. Nadalje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. proizlazi da dan početka primjene uvećane osnovice iz članka III. u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativan rast od listopada 2011. do rujna 2014. (za 12 tromjesečja) i prema kojem ispunjenje uvjeta iz čl. III. nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III. i IV nije preduvjet primjene članka V, a čl. VII, na čl. III do V na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječanj 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njezinog dosezanja (konverganciji). Prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da odredbom čl. VIII IDDS nije odgođena primjena odredbe čl. III o povratu osnovice, jer se odredba čl. VII odnosi na način usklađivanja pariteta (čl. IV i V Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu).

15. Vlada Republike Hrvatske imala je pravo posebnom odlukom urediti osnovicu plaće u javnim službama što je učinila Odlukom o visini osnovice za obračun plaća u javnim službama („Narodne novine“, broj 123/16.) od 29. prosinca 2016. kojom je osnovicu odredila u visini od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u mjesecu veljači 2017.-te.

16. Žalbom tuženik nije doveo u sumnju zakonitost prvostupanjske presude, pa je valjalo njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao pod točkom I.a) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a, te je u tom dijelu odbio žalbu žalitelja i potvrdio prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu - u točki I izreke.

17. Na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka drugostupanjski sud više ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP). Žalba tuženika u odnosu na dosuđene parnične troškove u jednom dijelu na kojeg ukazuje tuženik je osnovana, dok u ostalom dijelu na koje ukazuje nije osnovana.

18. Pravilno žalitelj ukazuje da prvostupanjski sud nije ispravno primijenio čl.155. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, jer je tužiteljici priznao parnične troškove koji nisu bili potrebni za vođenje parnice.

19. Neosnovano pak žalitelj navodi kako sastav podneska od 19. svibnja 2021. nije bio potreban za vođenje parnice jer se sadržajno radi o podnesku kojim tužiteljica redom očituje na navode iz tuženikovog odgovora na tužbu, pobija prigovor i pravni stav tuženika da bi IDDS bio ništetan jer ga nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, pobija prigovor i pravni stav tuženika da se navodno nezakonito kolektivno pregovaralo, te u prilog svih svojih stavova predlaže sudsku praksu Vrhovnog suda RH, odgovara na prigovor tuženika i argumentira zbog čega se radi o kolektivnom ugovoru, argumentira od kada se i zašto ima primjenjivati uvećana osnovica plaće u javnim službama, te do kada je i zašto trajala njena odgoda primjene te pobija suprotne tvrdnje tuženika. Bez obzira što se radi o sporu male vrijednosti tužiteljica bez svoje krivnje te nove navode nije mogla iznositi prije nego je dobila odgovor na tužbu, a niti je na to bila upozorena ( a nije ni mogla biti) prije podnošenja tog podneska (čl. 461.a stavak 6 u vezi sa st. 2 i st. 5 ZPP-a), pa ne može ni snositi negativne posljedice podnošenja podneska nakon tužbe.

20. Također je neosnovan žalbeni navod kako je tužiteljici neosnovano priznat trošak "pristupa" ročištima 23. veljače 2022. (u pobijanoj presudi omaškom napisano "23. 03. 2022.") i 13. veljače 2023. jer se na tim ročištima, kako navodi, raspravljalo samo o procesnim pitanjima, budući se raspravljalo o meritumu postupka (punomoćnik tužitelja ustrajao u tužbi i tužbenom zahtjevu i u svim dokaznim prijedlozima), pa su tužiteljici ispravno obračunati parnični troškovi za zastupanje na tim ročištima temeljem tbr. 9. točka 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2 i 126/22) koja je bila na pravnoj snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke.

21. Također je neosnovan žalbeni navod kako je tužiteljici neosnovano priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude, s obzirom da je tbr. 9. točka 3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2 i 126/22) koja je bila na pravnoj snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke propisano da odvjetnik ima pravo na odvjetničku nagradu za zastupanje na ročištu za objavu presude, o čemu je i Vrhovni sud RH zauzeo svoj stav u odluci Rev-832/22 - 2 od 22. ožujka 2023. smatrajući da ima pravo na odvjetničku nagradu.

22. Osnovano, pak žalitelj navodi kako nije bio potreban sastav podneska od 16. prosinca 2022. jer tužiteljica u tom podnesku iskazuje u eurima utužene iznose, koji su do tada bili iskazani u kunama, a to, iako korisno, nije bilo potrebno s obzirom da bi to sud učinio po službenoj dužnosti temeljem čl. 48. stavak 1 i 2 Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022 i 88/2022). Stoga ovaj sud tužiteljici nije priznao odvjetničku nagradu za sastav tog podneska u iznosu od 46,66 (37,33 eura + 25% PDV-a) koliko joj je priznao prvostupanjski sud u pobijanoj odluci, te je za taj iznos, uvećan za pripadajući PDV, umanjio ukupno dosuđeni iznos troškova parničnog postupka od strane prvostupanjskog suda ( 1.338,61 eura – 46,66 eura), te je tu razliku od 1.291,95 eura dosudio tužiteljici.

23. Stoga je ovaj sud odlučujući o žalbi žalitelja u odnosu na preostali žalbom pobijani dio, kojim pobija dosuđene troškove parničnog postupka prihvatio žalbu u tom dijelu i preinačio prvostupanjsku odluku u točki II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka temeljem čl. 380. točka 3 ZPP-a u vezi s čl. 373. točka 3 ZPP-a, tako da odluka o troškovima parničnog postupka sada glasi kao u točki I.b) izreke ove odluke. S obzirom da drugostupanjski sud u odluci o troškovima parničnog postupka više ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP), nije bilo zakonske osnove za preinaku stope zatezne kamate koje su dosuđene na troškove parničnog postupka, a na koju u svojoj žalbi ne ukazuje žalitelj.

24. Žalitelj je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu i to u vezi sporednih traženja - (članak 35. stavak 1 i 2. ZPP), pa je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška kao neosnovan, pa je na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 154. stavak 1. i stavka 5. ZPP-a odlučeno kao u točki II. Izreke ove odluke.

Dubrovnik, 3. prosinca 2025.

Sudac:

Zoran Nikolić